Otkud sad ovaj? Bio je najčitaniji pisac bivše Jugoslavije, koga više nitko ne spominje, a nitko ga ni za života nije hvalio. Bio je, odmah da kažem, „naš čovjek“: Frederik Ešton je pseudonim crnogorskog novinara Mitra Miloševića (1924.-1995.). Pisao je pod svojim imenom i nekoliko pseudonima, pisao romane o partizanima i špijunima, a najuspješniji su mu bili kriminalistički romani, prodani u milionima primjeraka. Glavni junak tih „laganih štiva“ je bio Lun, “kralj ponoći”. Takvi romani su izlazili u izdanju edicije roto biblioteke X 100 (Dnevnik, Novi Sad). Izdavači su shvatili da im je mnogo jednostavnije naručivati tekstove od maštovitih novinara nego plaćati prijevode djela iz pera tada slavnih pisaca, poput Johna Dicsona Kerra ili Edgara Wallacea, pa su se počeli pojavljivati mnogi pisci koji su sa svojim engleskim i američkim pseudonimima postojali zapravo samo na tlu tadašnje Jugoslavije i bili veliki pisci na kioscima lokalnih trafika.
Njihove literarne parafraze slavnih uzora mnogima su postali mjera književnosti (čega je bilo i u našoj „ozbiljnoj književnosti“, koja je uglavnom bila eho „svjetske“), a one pametnije naučiše navici čitanja. U to doba mnogi „ozbiljni čitatelji“ nisu ni najmanje cijenili „kriminalističke romane“, automatski su ih svrstavali u „šund“, vjerojatno prije svega zato što su njihove teme smatrali trivijalnim, jer one nisu dolazile iz registra „kulturne rubrike“, nego „crne kronike“, s kojom fini svijet nema ništa zajedničko. A pritom bi nekako smetnuli s uma priče Edgara Alana Poea ili Zločin i kaznu Dostojevskog. Ja pak od Eštona dođoh brzo do Georgesa Simenona, do njegovih izgrađenih junaka, posebno inspektora Maigreta, do piščevog jasnog stila i inteligentnih zapleta, a potom i do Grahama Greenea, prvog pisca koji je „trilere“ učinio velikom literaturom. Napetom, elegantno pisanom i duhovitom istodobno. Njegovi pijanci igraju šah, slučajni špijun slika usisivač za prašinu i podmeće to kao slike raketne rampe na Kubi, nespretni pisac jeftinih romana postaje nehotice heroj, veliki idol djeteta se pokaže kukavicom, a u svim tim napetim, a tako ljudskim pričama nađoh i dosta katoličke filozofije, koja je na mene ostavila trajan utjecaj. Baš u takvim štivima brzo uočih kako se u spisateljskoj vještini u stilskom, dramaturškom i misaonom pogledu lako može razlikovati loš od dobrog pisca, zabavljač od autora. I još nešto, meni jednako važno: „šund-romani“, a još više oni dobro pisani za mene osobno bijahu prvi znak da i knjiga može biti samo „potrošna roba“, ali i zabavnija od Pionirske doline i Luna parka zajedno.
Predrag Finci
