U kuli hladnoća nema više posjetitelja ni pisama nikakvih riječi samo zemlja patnica i muk koji razara…
Volim dvije vrste pjesama: one jednostavne, koje odmah razumijem, pa me taknu, tronu, rastuže ili razvesele i one koje ne razumijem, u njih ne prodirem, ali me iz nekih isprva neznanih mi razloga privlače, pa se zamislim, tražim im odgonetku, kucam na sva vrata, nemam ključa, a onda se razveselim kada napokon u pjesmu prodrem, kao da sam u svoj dom kroz zaleđena vrata napokon provalio. Tako sam za sebe otvorio i poetiku ovog pjesnika, naročito one manje poznate, poput Sredine života, one kojih se nije dohvatio jedan čuveni filozof (čije sam interpretacije ovog pjesnika čitao radi filozofovih stajališta, a ne radi poezije), pa je ta pjesma ostala nevina u svojoj ljepoti. I nikada o Hölderlinovim pjesmama nisam drugo mislio nego ovo: poezija. Veliki pjesnik, posebno onda kada je njegova poetika u pitanju, živi mimo svojih tumača. Ako je samo po tumačima, onda tom pjesništvu odmah treba reći zbogom. Dobra interpretacija umjetničko djelo svom čitatelju „otvara“ i čuva izvorni smisao poetskog djela. U tome mu pomaže i sama pjesma, jer veliko djelo samo sobom svojeg čitatelja poziva, a ovaj mu se nakon svih tumačenja s radošću vraća. Kao što se svaki predan vraća izvornoj ljepoti poetike Friedricha Hölderlina.
Predrag Finci
