Djelo nepoznatog autora, pa Gilgameša, junaka priče možemo označiti kao tvorca priče, kao što je Šeherezada stvorila 1001 noć. Povjesničari smatraju ovaj ep prvom knjigom, čiji najstariji dijelovi potiču već iz XVIII. stoljeću pr.n.e. Prvom sačuvanom knjigom, koja je vjerojatno prijepis nečega što je još ranije zapisano, a nestalo. Danas se jedini primjerak ove knjige čuva u Britanskom muzeju u Londonu.
Priča o Gilgamešu je kazivanje o božanskom biću, gospodaru zemlje, koji je sve vidio, upoznao svakog, sve razumio, pa iznio na svjetlo tajne i skrivene stvari, bila mu jasna mudrost, kao ponor duboka, svjedoči o važnim događajima, onim prije potopa i o svojim mučnim putovanjima, a sve uklesao u tvrdi kamen i kazivao sve dok ga smrt nije u snu dograbila. Tako nastaje književnost: kao zapis o mudrom i važnom. Šteta što to neki pisci iznevjere, možda samo zato što ne umiju pisati bolje.
Svaki od spomenutih drevnih zapisa je nastao naknadno, a svaki je o događaju koji se dogodio i sačuvan u usmenoj predaji, iz nje „prepisan“, u tekstu transformiran i sada postoji kao događaj u tekstu i događaj teksta. Iz takvih zapisa izlazi naša mitologija, povijest i umjetnost, naša svijest o vlastitom i imaginacija o mogućem, što znači da sva naša duhovnost izvire iz neupamćenog događaja i nepostojećeg temelja, a iz njih je ipak nastala i sada ponovo stvorena.
U prvim tekstovima nalazimo priče o stvaranju i stradanju, o potopu i udesu čovjeka, potom o stvaranju nakon udesa, o borbi i putovanju, o značajnim događajima i traženju neznanog. A već u ovom, prvom, junak priče Gilgameš traži tajnu vječnog života i na kraju svojeg puta kaže da život koji traži nikada neće naći. Tako je prvi veliki putnik krenuo i završio kao što će, prilika je, i posljednji.
Predrag Finci
