Ponekad je svrstavaju u pisce „novog romana“, premda nije bila član te grupe, ni naročito bliska s onima koji su zastupali njihova teorijska stajališta (Sjeća li se itko tog književnog pokreta? Piše li danas tako bilo tko? A bio je to pravac koji je barem u Francuskoj odlučno utjecao na književni izraz u drugoj polovini XX. stoljeća). Možda je Marguerite Duras imala dodirnih točaka s tim načinom pisanja, s tim senzibilitetom, koji nije bio sklon dramatičnim pričama i sve temeljio na štimungu, ali je ona ipak nadasve bila „svoja“. Ona spada u onu generaciju europskih pisaca koje su filmovi učinili uglednim piscima, a oni filmu podarili neke od svojih najljepših priča. U centru njenog interesa bili su emocionalni, ljubavni odnosi, a česta tema joj je ljubav europske djevojke i azijskog mladića. Znano je da je osnova tih priča ono što joj se uistinu dogodilo dok je s majkom, učiteljicom, živjela u Vijetnamu. Duras je gradila svoje priče u dijaloškoj formi, rečenice uvijek kratke, u njima više neizgovorenog nego izgovorenog. U tom neizgovorenom je sve što osoba u ljubavi može osjetiti i reći. Tišina kao način kazivanja. I baš na takvim tekstovima, na knjigama i scenarijima Margarite Duras zasnovani su neki od najpoznatijih europskih filmova prošlog stoljeća: Moderato Cantabile, Hirošima, ljubavi moja, Ljubavnik… Pokazati, čak samo naznačiti ono što se ne može reći.
A u filmu Indijska pjesma koji je režirala sama Marguerite Duras gotovo cijeli film „ispričan“ je raznim glasovima iz off-a, pa je narator potpuno odsutan. Je li to čudo jezika i komunikacije spisateljici postalo jasno davno, u mladosti, u doba kada je živjela izvan svoje domovine, kada je u svom ljubavnom zanosu pokušala reći ono što će postati riječi slutnje, naznake i nijemosti u njezinim proznim djelima? Je li to priča o tuđini i jeziku koji mora ostati u onome koji govori, jer se ono što je najdublje naše, poput ljubavi, poput umjetnosti, poput nagomilane patnje, zauvijek u neiskazivom? Je li to njihova zajednička bit? Prava priča o M. D., pomalo zaboravljenoj, kao što se prošle ljubavi gotovo sasvim zaborave, rijetko u sjećanje prizovu.
Predrag Finci
