Ništa danas. I jučer tako. Nadati se sutra jednako…
Pojava novog velikog djela uvijek iznenadi, a često i šokira uspavana osjetila. U susretu s takvim djelima mijenja se percepcija receptora. A u njima nije u pitanju samo artistička promjena, nego i promjena odnosa prema vlastitom svijetu. Tih godina, prvom polovinom XX. stoljeća Brechtov teatar je „mijenjao svijet“, sovjetski „odgajao narod“, američki mjuzikli zabavljali publiku, druga, ozbiljnija američka kazališta na scenu iznijeli sve probleme psihijatrije, „fizički teatar“ u prvi plan stavio tjelesnost, teatar apsurda vodio beznađu, ali i duhovitoj igri… Onda se pojavio Beckett, koji je ukinuo dramatičnost, reducirao pokret, sve sveo na jedno – riječ. A riječi malo, njegovi likovi, pomalo nalik potištenim prolaznicima, pomalo klaunovima, pomalo izgubljenima, govorili gestom i mimikom, a ponajviše šutnjom. Jezik doveden do svojih granica. Beckettov teatar nazivaju „apsurdnim“. Često ga shvaćaju dramatično, kao priču o ljudskoj izgubljenosti i beznadnosti, pa nekima promakne da ni takve egzistencije nisu bez humora, ponekad čak vrlo smiješne, a onda opet, ne svojom zaslugom, opet tužne. Što je sasvim slično njihovim gledaocima.
A oni odavno čekali: čekali Spasioca (u raznim osobama), „bolju budućnost“, „raj na zemlji“, kraj rata i ljepotu mira, blagodati slobode, utopiju, sve su to čekali. Bili vezani za ono što se neće dogoditi. Na sceni gledali Čekajući Godota (u raznim verzijama). Samo ovo posljednje uistinu bilo. Tu su, u teatru, doduše, kao zrele osobe svi zajedno jedino i bili potpuno po svom vlastitom izboru. I čekali. A pisac svima lijepo pokazao da se danas ništa neće dogoditi. I sutra tako.
Predrag Finci
