Kad je kralj Pir prešao u Italiju i ispitao raspored vojskâ što su ih Rimljani poslali protiv njega, rekao je: “Ne znam kakvi su barbari ovi ovdje (jer su Grci sve strane narode nazivali barbarima), ali bojni poredak što ga vidim nije ni po čemu barbarski”2. Isto su to rekli Grci i o četama što ih je Flaminije3 poveo u njihovu zemlju4 i Filip5, kad je s jedne uzvisine vidio red i raspored rimskog tabora u svojemu kraljevstvu pod Publijem Sulpicijem Galbom. Eto kako se valja čuvati da se ne priklonimo onome što kaže običan puk i kako valja suditi pomoću razuma, a ne po svačijem govorenju.
Dugo sam imao u blizini jednoga čovjeka koji je deset ili dvanaest godina boravio u tom novom svijetu koji je u našem stoljeću otkriven, i to na mjestu gdje se Vilegaignon iskrcao i koji je nazvao Antarktičkom Francuskom. To otkriće jedne beskrajno prostrane zemlje6 čini mi se vrlo važnim. Nisam siguran mogu li reći da će i u budućnosti biti novih otkrića, jer su se mnogo veći muževi od mene u tome prevarili. Bojim se da su nam oči veće od želuca i da smo mnogo više znatiželjni nego što smo sposobni. Sve bismo htjeli uhvatiti, ali na kraju uhvatimo samo vjetar. Kod Platona7 Solon pripovijeda da je od svećenikâ u gradu Saisu8 doznao kako je nekoć još prije potopa postojao veliki otok zvan Atlantida9, ravno pred tjesnacem gibraltarskim, koji je bio prostraniji nego Afrika i Azija zajedno. I da su kraljevi te zemlje, koji nisu imali samo taj otok nego su se bili raširili i po kopnu, tako da su gospodarili i dijelom Afrike sve do Egipta i dijelom Europe sve do Toskane, htjeli prijeći i u Aziju i podjarmiti narode što žive na sredozemnom priobalju sve do Crnoga mora10. U tu su svrhu pregazili Španjolsku, Galiju, Italiju i došli sve do Grčke, gdje su ih Atenjani zaustavili; ali, neko vrijeme nakon toga, i Atenjane i njih i njihov otok progutao je potop. Lako je moguće da je to jedinstveno vodeno pustošenje donijelo čudnovate promjene stanovnicima Zemlje, kao što se drži da je more odcijepilo Siciliju od Italije,
Haec loca, vi quondam et vasta convulsa ruina, Dissiluisse ferunt, cum protinus utraque tellus
Una foret11, Cipar od Sirije, Otok Negropontski12 od kopna Beocije, a isto tako i spojilo zemlje koje su bile odijeljene, zatrpavajući glibom i pijeskom prostore koji su ih dijelili, sterilisque diu palus aptaque remis Vicinas urbes alit, et grave sentit aratrum13.
Ali nema nekih većih izgleda da bi taj Otok bio ovaj novi svijet što smo ga upravo otkrili, jer on je bio tik uz Španjolsku i nevjerojatno je da bi ga taj neizmjerni povodanj bio od nje udaljio više od dvanaest stotina liga, koliko joj je on danas daleko; osim toga, suvremeni su moreplovci već gotovo otkrili da taj novi svijet nije otok nego kopno14 koje ima istočnu Indiju s jedne, a zemlje koje su pod oba pola s druge strane; ili, pak, da je od njih odvojen tako uskim tjesnacem i prolazom
da zbog toga ne zavređuje da se naziva otokom.
Čini se da ima kretanja zemlje u tim golemim prostranstvima kao i kod nas, a da su jedna prirodna, a druga trusna. Kad gledam ono što rijeka Dordonja u moje vrijeme čini na svojoj desnoj obali i da se u dvadeset godina toliko proširila i odnijela temelje mnogim zdanjima, jasno mi je da je to kretanje izvanredno; jer, da se oduvijek tako brzo širila i da se tako širi i u budućnosti, slika svijeta bila bi sva preokrenuta.
Ali i rijeke se mijenjaju: čas se izlijevaju na jednu stranu, čas na drugu, a nekad su u svom toku suzdržane. Ne govorim o nenadanim poplavama, kojima uzroke poznajemo. U Medocu15, blizu mora, moj je brat, gospodar Arsaca16, vidio jedan svoj komad zemlje prekriven pijeskom što ga je more rigalo pred sobom; vrhovi nekih kuća se još vide, a njegova se plodna zemlja pretvorila u oskudne pašnjake. Tamošnji ljudi kažu da već neko vrijeme more tako silovito nadire prema njima da su već izgubili četiri lige dobre zemlje. Taj je pijesak navjestitelj mora, pa zato vidimo velike žive sȉpine pijeska kako nadiru pola lige pred morem i prekrivaju čitav kraj.
Drugo jedno svjedočanstvo iz antike, na koje se pozivaju za ovo otkriće, nalazimo kod Aristotela,17 ako je doista njegova ona mala knjižica O nečuvenim čudesima. Tu pripovijeda kako su se neki Kartažani otputili na more atlantsko izvan Gibraltara i kako su nakon duge plovidbe najzad otkrili velik plodan otok, sav obrastao drvećem i natapan velikim i dubokim rijekama, a veoma udaljen od bilo kojeg kopna. Navodi dalje da su oni i mnogi za njima, privučeni dobrom i plodnom zemljom, tamo krenuli sa ženama i djecom i počeli se obikavati. Kad su velikaši kartažanski vidjeli da im zemlja malo po malo ostaje bez žitelja, donesoše strogu zabranu, pod prijetnjom smrtne kazne, da bilo tko tamo iseli. Nove su stanovnike potjerali, plašeći se – tako se govorilo – da bi se oni tijekom vremena mogli toliko namnožiti da bi njih same brojem nadvisili i mogli im državu uništiti. Ni to Aristotelovo pričanje ne slaže se s našim novim zemljama.
Taj je moj čovjek bio neuk i prostodušan, a te su odlike najbolje, ako se hoće doznati istina; jer fini ljudi mnogo brižljivije zamjećuju i više stvari vide, ali o njima mnogo govore, pa, da bi učinili svoje tumačenje prihvatljivim, ne mogu izbjeći, a da barem donekle svu priču ne iskrenu; nikad vam stvari čisto i bistro ne pokazuju, nego ih podešavaju i prekrajaju prema izgledu koji su oni vidjeli; a da bi vas privukli da povjerujete njihovim razlozima, rado ovo ili ono dodaju samoj stvari pa je šire i uveličavaju. Dakle, ili morate imati vrlo vjerodostojna čovjeka ili pak toliko prostodušnoga koji neće imati što nadograđivati, a neće ni pokušati dati obličje istinitosti nečem izmišljenom, jer ionako nije ništa razumio. Ovaj moj je bio takav. Osim toga, više puta mi je pokazao neke trgovce i mornare što ih je upoznao na tom putovanju. Zato su mi dovoljne njegove vijesti, a uopće se ne pitam što o tome misle kozmografi.
Morali bismo imati topografe koji bi nam posebice ocrtali mjesta na kojima su bili. No, imajući pred nama prednost da su vidjeli Svetu zemlju, oni zato hoće uživati tu povlast i pripovijedati nam novosti o svem ostalom dijelu svijeta. Ja bih bio za to da svatko piše ono što poznaje i koliko poznaje ne samo o tom predmetu nego i o svemu ostalome: jer netko može imati posebna znanja o prirodi neke rijeke ili izvora, a ne znati ono što svatko zna. Pa ipak, on će, kako bi pokazao taj mali djelić, pisati o čitavoj fizici. Iz te mane proishode mnoge neprilike.
No, da se vratim onome o čemu govorim, ja mislim da nema ničeg barbarskoga ili divljega u tom narodu18, barem sudeći po onome što su mi pripovijedali, pa mogu samo reći da svatko naziva barbarstvom ono što nije u njegovim navadama; kao što i mi sami uistinu ne znamo drugačije zaključivati o istinitosti i razumnosti, nego samo prema primjeru mišljenja i običaja zemlje u kojoj živimo: tu je uvijek savršena religija, savršen način upravljanja i tu se uvijek najbolje zna kako se valja svime služiti. Oni su divlji onako kako i mi divljim nazivamo plodove koje je priroda sama na svoj način donijela; a zapravo bismo divljima morali nazivati one koje smo mi na vještački način promijenili i odvratili od općega reda. U njima su živa i snažna prava i najkorisnija svojstva koja smo mi u ovim našima izopačili time što smo ih prilagodili za uživanje prema našem iskvarenom ukusu. Pa ipak, ukusnost i slasnost, čak i u usporedbi s našima, nalazi se u različitim plodovima iz tih zemalja gdje nema znanja o tome kako se zemlja teži. A nikako nije razumno misliti da je naša vještina odnijela pobjedu nad velikom i moćnom majkom prirodom. Svojim smo pronalascima toliko preopteretili savršenstvo i bogatstvo njezinih djela da smo ju gotovo svu zagušili. Uza sve to, na svim mjestima gdje njezina ljepota slobodno zasja, nanosi beskrajnu sramotu našim glupim i taštim zahvatima, Et veniunt ederae sponte sua melius Surgit et in solis formosior arbutus antris, Et volucres nulla dulcius arte canunt19.
Svi naši napori nisu dovoljni ni da približno predstave gnijezdo najsićušnije ptičice, njegovu građu, ljepotu, korisnost njegove uporabe, a da ne govorimo o tkanju kržljavog pauka. Sve je te stvari, kaže Platon20, stvorila priroda ili sreća ili pak umijeće; najveće i najljepše priroda, a najmanje i one
nesavršene ovo potonje.
Ti su narodi za mene barbarski zato što su prihvatili vrlo malo različitosti ljudskoga duha, pa su vrlo blizu prvotne prirodnosti. Njima još upravljaju prirodni zakoni koje naši zakoni nisu izopačili. No, oni su još toliko čisti i nepokvareni da mi je često žao što ih nismo upoznali ranije, u vrijeme kad je bilo ljudi koji bi o njima znali bolje suditi nego mi. Grehota da ih Likurg i Platon nisu poznavali. Jer, čini mi se da ono što mi u tim narodima svojim očima vidimo premašuje ne samo sve one slike kojima je pjesništvo uljepšalo zlatno doba i sve pronalaske koji su tobože doveli do sretnog stanja ljudi, nego čak i bit i htijenja filozofije. Oni nisu mogli zamisliti tako čistu i jednostavnu prirodnost kakvu mi danas svojim očima vidimo, a isto tako nisu mogli vjerovati da bi se naše društvo moglo održati uz tako malo vještine i ljudskih zahvata. Platonu bih rekao da je to društvo ljudi u kojemu nema nikakve trgovine; nikakva poznavanja književnosti; nikakve znanosti o brojevima; nikakva pojma o upravi ni o političkoj prevlasti; nikakva robovanja, bogatstva ili ubojstva; nikakvih ugovora; nikakvih nasljeđivanja; nikakvih dioba; nikakvih posala osim onih iz dokolice; nikakva poštovanja srodstva; nikakve odjeće; nikakva teženja zemlje; nikakvih kovina; nikakve uporabe vina ili žita. Ondje se nikad nisu čule ni same riječi koje znače laž, izdaju, himbu, škrtost, zavist, klevetanje, oprost. O, koliko bi se njemu republika o kojoj je pisao činila dalekom od tog savršenstva! “Viri a diis recentes.”21 Hos natura modos primum dedit.22
Osim toga, oni žive u lijepom kraju blagoga podneblja, tako da je, prema onome što su mi rekli moji svjedoci, rijetko vidjeti bolesna čovjeka, a isto tako su me uvjeravali da nisu vidjeli ni čovjeka koji drhti, ni krmežljivca, niti krezubo ili pod bremenom godina pogrbljeno čeljade. Naselili su mjesta uzduž morske obale, što ih zatvaraju velike i visoke planine, a između obale i planina ima kojih stotinjak liga. U njih je veliko obilje ribe i mesa bez ikakve sličnosti s ovim što mi imamo, a sve to jedu bez nekih posebnih priprema i sve samo peku. Prvi što je dojahao na konju, premda se s njima znao iz prethodnih putovanja, izazvao je tolik strah tim svojim konjaničkim izgledom da su ga ubili strijelama prije nego su ga prepoznali. Kuće su im veoma dugačke i mogu primiti dvije
ili tri stotine duša, građene su od kore velikog drveća, jednim krajem se drže zemlje, a naslanjaju se jedna na drugu krovom poput nekih naših staja kojima krov dodiruje zemlju i služi kao bočni zid. Drvo je kod njih tako tvrdo da ga režu i iz njega čine mačeve i ražnjeve za pečenje mesa. Kreveti su im od nekog pamučnog tkanja, obješeni su o krov, kao kod naših mornara i svatko ima svoj, jer žene spavaju odjelito od mu-ževa. Ustaju sa suncem i jedu čim se dignu, i to za čitav dan, jer osim toga ne poznaju drugi obrok. Tada ne piju, kao što Suidas kaže o nekim drugim narodima s Istoka koji piju izvan jela, a ovi piju nekoliko puta na dan, i to dosta. Piće spravljaju od nekih korijenova, a ima boju onog vina što ga mi nazivamo ružicom ili opolom. Piju ga samo dok je mlačno, a ne može se čuvati više od dva ili tri dana; malo je resko, ali nikako se ne pjeni, dobro je za želudac, ali tjera na proljev one koji na to piće nisu navikli; za tamošnje je ljude to vrlo ugodan napitak. Umjesto kruha služe se nečim bijelim što je nalik na pečeni korijandar ili papricu. Okusio sam ga: okus mu je slatkast i pomalo bljutav. Čitave dane provode u plesanju. Oni mlađi idu u lov na svake vrste životinja lukom i strijelom. Za to vrijeme većina je žena zaokupljena grijanjem pića i to im je glavna dužnost. Poneki starac, prije nego što će ujutro početi jesti, drži propovijed čitavoj sȕši, šetajući s kraja na kraj neprestano ponavljajući iste riječi, sve dok nije sve u njoj obišao (jer to su nekakve staje što mjere više od stotinu stopa u duljinu). Stavlja im na dušu samo dvije stvari: hrabrost prema neprijateljima i milostivost prema ženama. Nikad ne propuštaju da im istaknu tu obvezu, ponavljajući da im žene pripremaju piće i održavaju ga toplim i začinjenim.
Na mnogim se mjestima, pa i kod mene, može vidjeti kakav je oblik njihova kreveta, kakvi su im konopi, mačevi i drvene narukvice kojima štite ruke u borbi i dugačke trske, otvorene na jednom kraju u koje sviraju podržavajući skakutanje plesača. Obrijani su po čitavu tijelu, a briju se mnogo čišće nego mi, i to samo drvenom ili kamenom britvom. Vjeruju da je duša besmrtna i da one koje su bile bogovima ugodne imaju svoje prebivalište na onoj strani gdje sunce izlazi, dok su proklete
duše smještene na zapadu.
Imaju ne znam kakve svećenike i proroke koji se narodu rijetko pokazuju, jer prebivaju u planinama. Kad oni dođu, priređuje se velika svečanost i svečano okupljanje nekoliko sela (kao što sam već rekao, svaka staja ili sȕša čini jedno selo, a jedno je od drugoga udaljeno po prilici jednu francusku milju). Taj im se prorok svima javno obraća, potičući ih na krepost i na njihove dužnosti; međutim, sva njihova etička znanost sadrži samo ova dva članka: odlučnost u ratu i milostivost prema ženama. Tada im pretkazuje ono što će se dogoditi i ishod kakvom se u njihovim poduhvatima mogu nadati, pa ih poziva ili pak odvraća od rata; sve to uz jedan uvjet: ako pogriješi, a njima se zbude drugo nego što je on prorekao, sasjeći će ga na tisuću komada ako ga uhvate i osuditi kao lažnog proroka. Zbog toga razloga onoga koji se jednom prevari više nikada neće vidjeti.
Proročanstvo je dar od Boga, pa bi zbog toga njegova zloporaba morala biti kažnjiva prijevara. Kad bi se kod Skita vračevi prevarili u svojim pretkazivanjima, stavljali bi ih okovanih ruku i nogu na volovska kola puna šiblja i tako bi ih žive spalili.23 Onima koji se bave stvarima dostupnima ljudskoj moći može se oprostiti jer čine ono što mogu, ali oni drugi, koji nas dolaze uvjeravati da posjeduju neku izvanrednu sposobnost koja prelazi sve ono što znamo, zar ih ne treba kazniti zato što ne održavaju svoja obećanja i zato što nas lakomisleno varaju?
Ti narodi vode rat s onima koji prebivaju preko brdâ, dublje u kopnu; idu na njih goli, naoružani samo lukovima i drvenim mačevima, koji su na jednom kraju zašiljeni poput naših ražnjeva. Upornost njihove borbe je doista čudesna i sve uvijek završava ubijanjem i prolijevanjem krvi; jer za poraz ili strah uopće ne znaju. Svaki ratnik donosi kao trofej glavu ubijenog neprijatelja i objesi je na ulazu u svoj dom.
Nakon što su neko vrijeme dobro postupali sa svojim zarobljenicima i dali im sve čega su se mogli dosjetiti, onaj koji je njihov gospodar okuplja svoje poznanike na velikom zboru; zatim veže konop oko ruke zarobljenika da ga ovaj ne bi ozlijedio i tada najdražem od svojih prijatelja pruža drugu zarobljenikovu ruku da je na isti način drži užetom vezanu, a zatim ga njih dvojica pred čitavim skupom dotuku mačevima. Kad su to učinili, ispeku ga i zajedno jedu, a nekoliko komada šalju prijateljima koji tome nisu nazočili. I to ne čine, kao što se mislilo, zbog hrane kao što su u stara vremena činili Skiti, nego da bi se nasladili u velikoj osveti, kao što će se vidjeti iz ovoga što ću sad reći: kad su vidjeli da Portugalci, koji su se bili udružili s njihovim protivnicima, drugačije postupaju s njima kad ih uhvate, i to tako da ih zakapaju do pasa, a u ostatak tijela odapinju strijele i poslije ih vješaju, pomislili su da ti ljudi, koji su sišli s nekog drugog svijeta i posijali toliko opačina među njihove susjede i koji su mnogo veći majstori nego oni u svim načinima nanošenja zla, pomislili su, dakle, da oni ne nameću bez razloga takav način osvete i da je takva osveta morala biti mučnija od njihove; zato su počeli napuštati svoj stari način i počeli se služiti ovim novim.
Nije mi nikako žao što vidimo barbarski užas u takvu djelu, ali mi jest žao što smo, osuđujući njihov grijeh, toliko slijepi prema našim grijesima. Držim da ima više barbarstva kad se jede živa čovjeka, nego kad ga se jede mrtva, da je još gore kad se još duhato tijelo razdire paklenskim mukama i komad po komad peče, kad se daje psima i svinjama da ga grizu (kao što smo ne samo čitali nego i za našeg sjećanja vidjeli24, i to ne među vjekovnim neprijateljima nego među susjedima i sugrađanima i, što je još gore, pod izlikom milosti i vjere), sve je to mnogo gore nego ispeći ga i pojesti nakon što je bilo mrtvo.
Hrisip i Zenon, dva predvodnika stoičke sljedbe, držali su da nema nikakva zla u tome ako u nuždi iskoristimo strvinu i njome se nahranimo;25 upravo onako kao što su se naši pradjedovi, kad ih je Cezar držao pod opsadom u gradu Alexiji26, odlučili othrvati se gladi nametnute im opsadom tako što su se hranili tijelima staraca, žena i drugih koji se nisu mogli boriti.27
Vascones, fama est, alimentis talibus usi
Produxere animas28.
A ni liječnici se ne ustručavaju tom se hranom služiti kad je to za naše zdravlje, bilo da je uzimaju za nutarnju ili izvanjsku uporabu, ali nikada nije bilo tako iskrivljenog mišljenja koje bi opravdalo izdaju, nevjeru, tiraniju, okrutnost koje su naši svakodnevni grijesi.
Možemo, dakle, njih doista nazivati barbarima s obzirom na pravila razuma, ali nikako s obzirom na nas, jer ih mi nadilazimo u svim vrstama barbarstva. Njihovi su ratovi plemeniti i velikodušni i imaju upravo toliko opravdanja koliko ta ljudska bolest može imati; među njima rat nema drugog
povoda osim u nadmetanju u vrlini. Njihovi sukobi ne nastaju iz želje za osvajanjem novih zemalja, jer oni još uživaju u onoj prirodnoj plodovitosti koja ih opskrbljuje bez rada i bez muke svime što im treba, i to u takovu obilju da nemaju zašto širiti svoje granice. Oni su još u onom sretnom stanju
kad žele samo onoliko koliko im prirodne potrebe traže, a sve ono što je više od toga za njih je suvišno. Kad su iste dobi, međusobno se nazivaju braćom, one koji su ispod te dobi nazivaju djecom, dok su starci očevi za sve ostale. Svojim nasljednicima ostavljaju puno posjedovanje dobara koja se nikako ne mogu dijeliti bez drugog naslova osim onoga što ga u svoj svojoj čistoći priroda daje svojim stvorenjima kad ih donosi na svijet. Ako njihovi susjedi prijeđu preko planina da ih napadnu, i pobijede ih, jedina pobjednikova tečevina jest slava i prednost da su se bolje iskazali u hrabrosti i vrlini; jer, budući da ne znaju što bi s dobrima pobijeđenoga, vraćaju se u svoj kraj gdje im ne manjka ništa od potrebnoga, a još manje im nedostaje ono najveće: da znaju uživati u svom stanju i da su njime zadovoljni. Isto tako postupaju i ovi drugi. Od svojih zarobljenika ne traže drugu otkupninu osim priznanja da su pobijeđeni; no, ni u stotinu godina ne nađe se niti jedan koji ne bi više volio umrijeti nego popustiti bilo držanjem bilo riječju u bilo čemu što čini veličinu nepobjedive hrabrosti; nema niti jednoga koji ne bi radije bio mrtav i pojeden nego da samo zamoli da ne bude tako. Zarobljenicima daju punu slobodu kako bi im život što više omilio, a neprestano im govore o prijetnji neminovne smrti, o mukama koje će morati proživjeti, o svim pripremama što se čine u tu svrhu, o čupanju dijelova tijela i o velikoj gozbi koju će prirediti za njihovo pogubljenje. A sve to rade ne bi li iz njihovih usta čuli neku
riječ molbe ili poniznosti ili da bi ih nagnali na bježanje kako bi stekli pred njima prednost da su ih preplašili i da su slomili njihovu postojanost.29 A, ako hoćemo pravo reći, u tome se sastoji prava pobjeda:
victoria nulla est
Quam quae confessos animo quoque subjugat hostes30.
Nekoć ni Ugri, koji su vrlo ratoboran narod, nisu dalje zlostavljali svojeg neprijatelja kad bi im se predao na milost i nemilost. Kad bi od njega iščupali to priznanje, pustili bi ga neka ide, bez kazne, bez otkupnine, osim što bi od njega zatražili obećanje da se ubuduće neće protiv njih boriti.31
Stječemo mnogo prednosti nad svojim neprijateljima, ali te prednosti nisu naše nego od drugih posuđene. Imati čvrste ruke i noge svojstvo je nekog nosača tereta, ali nije njegova vrlina; svojstvo je mrtva i tjelesna postava; moramo zahvaliti hiru sreće ako se naš protivnik spotakne zato što mu je sunčeva svjetlost zabliještila oči; riječ je o posljetku vještine i umijeća koje može slučajno pripasti nekom ništavnom i kukavnom čovjeku pa da on bude sposoban vješto rukovati mačem. Vrijednost i cijena nekog čovjeka leži u njegovu srcu i volji; tu se vidi njegova prava čast; hrabrost je čvrstoća, ali ne čvrstoća nogu i ruku, nego srca i duše; ona nije u vrijednosti našega konja ili našeg oružja, nego u onome koliko mi vrijedimo. Onaj koji padne uporan u svojoj smionosti, “si succiderit, de genu pugnat”32, koji zbog opasnosti neminovne smrti ne popusti niti samo jednu mrvicu u svojoj odlučnosti, koji dok ispušta dušu još netremice gleda svog neprijatelja pogledom punim prezira33, takvoga nismo pobijedili mi, pobijedila ga je sreća; on je ubijen, ali nije pobijeđen.
Najhrabriji su često i najmanje sretni.
Zato i ima porazâ koji donose veći trijumf nego pobjede. Ni one četiri sestre pobjede, najljepše koje je Sunce ikad svojim očima vidjelo, ona kod Salamine34, ona platejska35, ona kod Mikale36 i ona uz obale sicilske37, nisu se sve četiri zajedno usudile usporediti svoju slavu sa slavom poraza kralja Leonide u termopilskom klancu38.
Tko je ikada hrlio slavnijom i vrȕćom željom za pobjedom u boju nego što je vojskovođa Ishola39 hitao svojoj propasti?
Tko se je domišljatije i pomnjivije uvjerio u svoj spas kao on u svoju propast. Bilo mu je naređeno da neki tjesnac na Peloponezu brani od Arkađana. Vidjevši se u nemogućnosti da tako postupi i zbog prirode samog mjesta i zbog nejednakosti u broju vojnika pa ustanovivši da svi oni koji bi se
suprotstavili neprijatelju nužno moraju tu i ostati, a, s druge strane, cijeneći da je nedostojno njegove hrabrosti i veličine njegova duha i samog imena lacedemonskoga da ne ispuni svoju obvezu, između tih dviju krajnosti odluči se na ovaj korak: najmlađe i najčilije u svojim četama sačuvati za obranu i službu vlastite zemlje, a s onima čiji će se nedostatak manje osjetiti odluči braniti taj klanac i njihovom pogibijom postići da neprijatelj što je moguće skuplje plati prolazak kroza nj.
Tako se i dogodilo. Jer, nakon što je začas bio sa svih strana opkoljen od Arkađana i nakon što ih je velik broj pobio, on i njegovi bijahu sasječeni od neprijatelja. Zar postoji neki trofej dodijeljen pobjednicima koji ovi pobijeđeni nisu još više zavrijedili? U okršaju je bit prave pobjede, a ne u spasu; a čast hrabrosti je u borbi, a ne u pobjedi.
No, vratimo se našem predmetu: te je zarobljenike teško slomiti, unatoč svemu što im se čini i, upravo obrnuto, u ta dva ili tri mjeseca koliko ih drže ponašaju se veselo; nukaju gospodare da se požure s tom kušnjom; izazivaju ih, vrijeđaju, predbacuju im plašljivost, nabrajajući im sve ratove što su ih protiv njih izgubili. Imam pjesmu što ju je sastavio jedan od tih zarobljenika i u njoj se kaže i ovo: neka samo svi do jednoga dođu i nek se sakupe da ga pojedu za ručak, jer će tako jesti meso svojih djedova i pradjedova, koji su njemu bili hrana. “Ovi mišići, kaže, ovo meso i ove žile, sve je to od vas, o vi luđaci, jer drugo i niste, zar ne vidite da u meni još uvijek kola srž tijela vaših predaka: uživajte u mojem mesu i naći ćete u njemu okus svojeg mesa.”40 U toj se pjesmi ne osjeća ni trunka barbarstva. Oni koji ih slikaju kako umiru ili koji prikazuju način kako ih se ubija, daju sliku zarobljenika koji pljuje u lice i krevelji se onima koji ga kolju. I doista, do posljednjeg daha ne prestaju prkositi i izazivati riječju i ponositim držanjem. Prava je istina da su ti ljudi divlji u usporedbi s nama; jer, oni moraju svakako svjesno biti takovi ili smo pak takovi mi: postoji nepremostiva razlika između njihova i našeg držanja.
U tim zemljama ljudi imaju po više žena i imaju ih to više što više uživaju glas dobrih ratnika. Ima toliko ljepote u njihovim brakovima da je i sama ljubomora, što naše žene sili da nam ne dopuštaju prijateljstvo i naklonost prema drugim ženama, kod njih nešto posve drugo, jer se one trude da muževi to prijateljstvo održavaju. Budući da im je čast njihovih muževa prva i najveća briga, one se trse i nastoje da im pribave što veći broj družica, a to tim prije zbog razloga što je to najbolji pokazatelj vrijednosti njihovih muževa.
Naše će odmah povikati kako je to strašno, ali ne samo da to strašno nije, nego je jedna izrazito bračna odlika. Tȁ i u Bibliji čitamo da su Lea, Rahela, Sara i žene Jakovljeve muževima dovodile svoje najljepše služavke41 i da je Livija, sebi na štetu, išla naruku Augustovoj pohoti42; a Stratonika, žena kralja Dejotara43, ne samo da je dala u krevet svome mužu veoma lijepu mladu sobaricu nego je i njezinu djecu brižno othranila i poduprla kad su morali naslijediti svog oca.44
Da se ne bi mislilo kako sve to rade samo iz jednostavne i poslušničke obveze prema njihovim navadama ili zato što im njihovi prastari običaji nameću da ono što moraju čine bez pogovora ili vlastita razmišljanja ili pak zato što su toliko glupe pa ne znaju ništa drugo, valja ovdje iznijeti i neke pojedinosti o njihovim pravim sposobnostima. Osim one njihove ratničke pjesme, što sam je maločas naveo, imam i jednu drugu, sada ljubavnu, koja počinje poprilici ovako:
“Stani, zmijo, stani, zmijo, da moja sestra uzmogne po uzoru na tvoje boje isplesti bogatu tkanicu koju ću dati svojoj dragoj i neka tako zauvijeke tvoja ljepota i tvoje boje budu svima draže nego one u svih drugih zmija.”
Ta je prva kitica ono što se ponavlja na kraju pjesme, a ja dovoljno poznam poeziju da mogu prosuditi kako u toj pjesmi ne samo da nema ništa barbarskoga, nego, dapače, da je ona posvema nalik na Anakreontove stihove. Osim toga, njihov je jezik slatkorječiv i milozvučan, pa podsjeća na završetke grčkih pjesama.
Trojica od njih, ni ne sluteći koliko će njihov mir i sreću pomutiti poznavanje ovih naših pokvarenosti i da će se iz te veze s nama roditi njihova propast (a pretpostavljam da je već i uznapredovala), dali su se jadnici prevariti, pa su iz želje za novim i nepoznatim napustili blagost svog podneblja da bi vidjeli kako je ovdje kod nas. Bili su u gradu Rouenu upravo kad je ondje bio pokojni kralj Karlo IX45. Kralj im je dugo govorio, a naši su im pokazali kako mi živimo, u kakvom smo sjaju, pa su im pokazali i kako je uređen jedan lijepi grad. Nakon svega,
želeći doznati njihovo mišljenje, netko ih je zapitao kako im se sve to čini i što im je od svega najljepše. Oni su mu odgovorili tri stvari od kojih sam treću zaboravio i zato mi je veoma žao.
Ipak, zapamtio sam dvije. Rekoše da im se u prvom redu čini čudnim da se toliko velikih muževa, bradatih, jakih i naoružanih, koji su bili s kraljem (najvjerojatnije su mislili na vojnike švicarske garde), pokorava jednom djetetu46 i zašto radije ne izaberu jednoga između sebe da im zapovijeda. Drugo (a u njihovu je jeziku običaj da jednog čovjeka nazivaju polovicom drugoga), rekoše da su vidjeli da kod nas ima ljudi koji plivaju u slasti i masti, a da njihove polovice, umirući od gladi i bijede, prose pred njihovim vratima, da im je zato čudno kako te uboge polovice mogu podnositi toliku nepravdu i zašto one druge ne ščepaju za grlo i zašto im ne zapale kuće.
Dugo sam razgovarao s jednim od te trojice, ali moj me je tumač tako slabo slijedio i zbog svoje gluposti nije mogao prenositi moje misli tako da iz tog razgovora nisam izvukao ništa ugodnoga. Kad sam ga zapitao što mu donosi to što je prvi među svojima (jer, on je bio glavar, a mornari su ga nazivali Kraljem), odgovorio mi je da zbog toga on ide u ratu prvi, a na moje pitanje koliko ljudi ide za njim, pokazao mi je rukom prostranost jedne milje da bi mi dao znati kako ih ide onoliko koliko bi ih u tom stalo, a to je moglo biti između četiri i pet tisuća; a kad sam ga upitao prestaje li njegova vlast kad nema rata, odgovorio mi je da mu ostaje to što, onda kad posjećuje sela koja ovise o njemu, ljudi idu pred njim krčeći mu put kroz šumu kako bi mogao što lagodnije koračati.
Sve to ne zvuči baš loše, ali što im to vrijedi, kad ne nose naše hlače!
Mišel de Montenj
1 U izvorniku: Des cannibales.
2 Plutarh, Život Pirov, VIII.
3 T. Quintius Flaminius, 197. pobijedio Filipa kod Kinoskefale.
4 Plutarh, Život Flaminijev, III.
5 Tit Livije, XXXI, 34.
6 Bio je to Brazil, gdje se 1557. iskrcao francuski moreplovac Nicolas Durand de Villegaignon (ili Villegagnon).
7 Timej, XXII-XXV.
8 Jedan od najstarijih gradova u starom Egiptu, na Delti, istočno od današnjeg Damanhura. Utemeljenjem Aleksandrije 332. pr. Kr. Počeo propadati.
9 To povezivanje Amerike s Platonovom Atlantidom ponavljalo se u XVI. stoljeću, poglavito u Benzonijevu djelu, koje je kao Histoire naturelle du nouveau monde Michel Chaveton 1579. preveo na francuski.
10 U izvorniku mer Majour.
11 “Kažu da ova je zemlja jedinstvena nekada bila, / ali u vrȅmena toku promijeniti mnogo se može, / pa su i na tome mjestu sverazorne prirodne sile / nȁdvoje rastrgle kopno…” Vergilije, Eneida, III, 414 (prijevod B. Klaića).
12 Eubeju.
13 “a dugo jalova močvara udarana veslima, hrani danas obližnje gradove i podnosi teški plug.” Horacije, Ars poetica, LXV.
14 terre ferme.
15 Médoc, vinogradarski kraj oko Bordeauxa, na lijevoj obali rijeke Gironde.
16 Arsac se nalazi u kantonu Castelnau-de-Médoc, pet milja jugozapadno od Bordeauxa.
17 Montaigne i ovdje slijedi Benzonijevo djelo (v. bilješku 9 na str. 313), koji se poziva na Aristotela, ali to isto čini i López de Gómara na kraju svoje knjige Histoire generale des Indes.
18 U narodu “kanibala”, kako Montaigne naziva sve upravo otkrivene narode od Antila do južnoameričkog kontinenta.
19 “I bršljan bolje samoniklo raste, a planika nikad ljepša ne izbija nego u samotnoj duplji, a cvrkut ptica bez ikakva umijeća samo je slađi.” Propercije, I, ii, 10.
20 Zakoni, X.
21 “Ljudi što svježi tek iziđoše iz ruku bogova.” Seneka, Epistulae, 90.
22 “Priroda načine te u početku je dala…” Vergilije, Georgica, II, 20 (prijevod T. Maretića).
23 Herodot, IV, 69.
24 Aluzija na vjerske ratove u XVI. stoljeću, kad je dolazilo do teških i strahovitih prizora, koje opisuje za dan 15. studenoga 1561. Montaigneov suvremenik Blaise de Monluc (1502-1577) u svojim Commentaires objavljenima 1592.
25 Diogen Laercije, Život Hrisipov, VII, 188.
26 Alésia, grad u staroj Galiji.
27 Prema pripovijedanju Julija Cezara u De bello Gallico, VII.
28 “Gaskonjci su, govori se, život sebi produljili koristeći se takvom hranom.” Juvenal, XV, 93.
29 Sav taj opis načina života u tzv. kanibala, što ga je Montaigne doznao od “jednog svog priprostog i neukog čovjeka”, općenito se podudara s navodima što ih donosi portugalski povjesničar Jerónimo Osório (1506-1580) u svojoj Povijesti Portugala, a isto tako s putnim izvješćima iz knjige Montaigneova suvremenika pastora Jeana de Léryja (1534-1613), Histoire d’un voyage fait en la terre du Bresil, dite Amerique…, koja je objavljena 1578, a u kojoj opisuje svoje dogodovštine za desetomjesečnog boravka u Brazilu među plemenom Tupinambasa.
30 “Nema prave pobjede izim one koja prisiljava neprijatelja da se prizna pobijeđenim.” Klaudije Klaudijan, Pohvala šestom Honorijevu konzulatu. To mjesto navodi i Justus Lipsius u svojem djelu Politicorum sive civilis doctrinae libri VI (1589).
31 Prema navodima povjesničara Laonisa Halkondylesa iz njegove Histoire de la decadence de l’empire grec (u francuskom prijevodu iz XVI. st.).
32 “A kad padne, bori se na koljenima.” Seneka, O providnosti, II.
33 “Ferociam animi quam habuerat vivus in voltu retinens”, kaže Salustije, govoreći o Katilini (O Katilininoj uroti, LXI).
34 Salamina, otok i grad na saronskom zaljevu, slavna po pomorskoj bici oko 480. pr. Kr.
35 Plateja (Plataia?), grad u Beotiji, poznat s bitke iz 479. pr. Kr.
36 Mikala (Muk(lh), rt u Joniji naspram otoku Samu, na glasu s pomorske pobjede nad Kserksom 479. pr. Kr.
37 Pobjeda Spartanaca nad Atenjanima koji su opsjedali Sirakuzu.
38 U kontinentalnoj Grčkoj, koji je postao slavan po otporu i smrti Leonide.
39 Ischolas kod Diodora Sicilskoga (XV, 16), koji ga uspoređuje s Leonidom.
40 Sličnu pjesmu donosi francuski misionar i putnik André Th evet (1503-1592) u svojem djelu Singularitez de la France antarctique, objavljenom 1557. On je pridonio širenju topika o “dobrom divljaku” u Francuskoj.
41 Primjeri su uzeti iz De civitate Dei (XVI, 15 i 38) svetoga Augustina.
42 Svetonije, Život Augustov, LXXI. Zanimljivo je da isti primjer navodi i francuski pisac Guillaume Bouchet (1513-1594) u svojim Serees, objavljenim 1584.
43 Dejotarus (Dhù@taroV), tetrarh u Galaciji, a potom kralj u Maloj Armeniji.
44 Iz Amyotova prijevoda Plutarhovih Des vertueux faicts des femmes
45 Bilo je to godine 1562.
46 Karlu IX. je tada bilo dvanaest godina.
