Za neke se ljude, kao primjerice za velikog Aleksandra, kaže da je njihov znoj širio ugodan miris, što je bila posljedica nekog rijetkog i izvanrednog tjelesnog sastava; tome su uzrok tražili i Plutarh1 i neki drugi2. No, tijelo u velikoj većini ljudi ponaša se protivno tome, a najbolje što mu se može dogoditi jest da bude lišeno svakog mirisa. Čak ni ugodan miris najčišćeg daha nije nimalo bolji nego što je biti bez ikakva mirisa koji nam smeta, a takov je dah kod potpuno zdrave djece. Eto zašto Plaut kaže Mulier tum bene olet, ubi nihil olet3: najugodniji miris svake žene je da ni po čemu ne miriši, jednako kao što se kaže da njezina djela najbolje mirišu onda kad za njih ne znam i kad su nečujna. A ugodne lijepe strane mirise ljudi s pravom drže sumnjivima kod onih koji se njima služe i cijene da ih netko rabi ne bi li sakrio neki prirodni nedostatak. Zbog toga su i nastale one duhovite riječi u starih Pjesnika: kad dobro mirišeš, po nečemu zaudaraš,
Rides nos, Coracine, nil olentes,
Malo quam bene olere, nil olere4.
I na drugom mjestu:
Posthume, non bene olet, qui bene semper olet5.
Što se mene tiče, ipak više volim da oko mene sve miriši i više nego išta mrzim neugodan vonj, a njega više nego drugo osjećam na daljinu:
Namque sagacius unus odoror,
Polypus, an gravis hirsutis cubet hircus in alis,
Quam canis acer ubi lateat sus6.
Ugodniji su mi jednostavniji i prirodniji mirisi. A u prvom bi redu gospođe o tome morale voditi brigu. U najcrnjem barbarskom stanju skitske bi se žene, nakon pranja, posipale i prekrivale čitavo tijelo i lice nekom mirišljivom drogom koja raste po njihovim zemljama; i kad bi se podavale muževima, skinule bi to bjelilo i tako su im dolazile i čiste i namirisane.7
Pa ma kakav to miris bio, upravo je čudno kako me se prima i koliko je moja koža spremna da ga upije. Svaki onaj koji se žali na prirodu jer je čovjeka ostavila bez načina da vonj uvijek osjeti nosom nikako nema pravo, jer vonj sam od sebe do nosa dopire. Meni posebno u tome pomažu brci, koji su u mene gusti. Ako brcima približim rukavice ili rupčić, miris ću osjećati čitav dan. Oni otkrivaju mjesto odakle sam došao.
Vrući poljupci iz mladih dana, onako sočni, pohotni i vlažni, hvatali su mi se brka, tako da su se osjećali nekoliko sati nakon toga. Pa ipak, nisam sklon pučkim boleštinama koje se prenose snošajem i koje nastaju zbog zaražena zraka; obranio sam se od onih koje su harale u moje vrijeme i kojih ima nekoliko vrsta po našim gradovima i među našom vojskom.
Pisalo se o Sokratu8 da nikad nije odlazio iz Atene za vrijeme čestih haranja kuge koja su mučila taj grad i da samo on od nje nije imao nevolja. Mislim da bi liječnici mogli u mirisima naći mnogo više uporaba nego što oni odista čine; jer,često sam opazio da me oni mijenjaju i da djeluju na mene već prema tome kakvi su; a to mi potvrđuje ono što se govori da se uvođenjem tamjana i mirisa u crkve, a to je stari običaj proširen u svim narodima i religijama, nastojalo puk razveseliti, probuditi i očistiti mu osjetila kako bi bio što predaniji kontemplaciji.
Da bih mogao o tome suditi, želio bih imati udjela u umijeću onih kuhara koji znaju začinjati prekomorskim mirisima okus hrane, onako kao što je bilo opaženo da su to znali oni u službi kralja tunižanskoga9, koji je za naših dana doplovio u Napulj na pregovore s carem Karlom.10 U hranu su stavljali mirišljive droge, koje su bile toliko skupocjene da su jedan paun i dva fazana dosizali i cijenu od sto dukata kad su ih priredili prema njihovu ukusu; a kad su ih rezali, miris ugodnih para, koji nije brzo nestajao, ispunio bi ne samo dvoranu nego i sve odaje u dvoru i širio se do okolnih kuća.
Kad moram negdje odsjesti, glavna mi je briga izbjeći težak i neugodan zadah. Lijepi gradovi kao Mleci i Pariz kvare mi dobar dojam koji o njima imam kiselkastim vonjem, jedan zbog svojih močvarnih obala, a drugi sa svojeg blata.
Mišel de Montenj
1 U Životu Aleksandrovu, I, te u Gozbenim pitanjima, I, 6.
2 Možda talijanski filozof Pietro Pomponazzi (1462-1525), u Francuskoj poznat kao Pomponace. U njegovoj se raspravi De incantationibus (1556) spominje ta Aleksandrova osobina.
3 Plaut, Avet (Mostellaria), I, iii, Montaigne taj stih najprije navodi, a zatim ga sam prevodi.
4 “Smiješ nam se, Koracine, što nikakav miris ne osjećamo: ali draže mi je nikakav miris ne osjećati nego mirisati.” Marcijal, II, lv, 4.
5 “O Postume, ne miriši dobro onaj koji stalno miriši.” Marcijal, II, xii, 4.
6 “Jer u mene je jedinstven njuh da osjetim (miris) muzgavca ili težak zadah po prčevini iz dlakavih pazuha bolje nego pas koji otkriva skrivena vepra.” Horacije, Epodae, XII, 4.
7 Herodot, IV, 75.
8 Diogen Laercije, Život Sokratov, II, 25.
9 U izvorniku: ce Roy de Th unes.
10 Paulus Iovius, Historiae sui temporis, XLIV.
