Nema u mene te raširene mane da sudim o drugome prema onome što sâm jesam. Lako vjerujem u ono što je različito od mojega. Zato što sam izabrao jedan put, ne silim druge da idu njime, kao što svi rade. Vjerujem da postoje tisuće drugih načina života; i, obrnuto od onoga kako postupa većina, lakše u nama prihvaćam razlike nego sličnosti. Koliko god hoćete oslobađam drugo čeljadi od svoje naravi i svojih načela i gledam ga onakvim kakav jest po sebi i svoj pogled na njega gradim po njegovu uzoru. Premda sâm nisam suzdržljiv, neću propustiti iskreno odobriti čistoću i suzdržljivost cistercita1 i kapucina, pa i priznati da im je način života dobar; katkada se u svojoj uobrazilji postavljam na njihovo mjesto.
I cijenim ih i častim tim više zato što su drugačiji od mene. Vruće želim da nas se sudi svakog posebno i da sâm ne upadam u posljedice općih primjera.
Moja slabost nimalo ne utječe na dobro mišljenje što ga moram imati o moći i snazi onih koji ga zavređuju. “Sunt qui nihil laudent, nisi quod se imitari posse confidunt.”2 Gmižući po glibu zemaljskom, nikad ne prestajem sagledavati, čak i u oblacima, nedostiživu visinu nekih herojskih duša. Za mene je već mnogo i to što je moje rasuđivanje u redu, makar i učinci to često nisu, i što mogu barem tu osobinu čuvati od pokvarenosti. Već je i to mnogo što mi je volja čvrsta kad me noge izdaju. Vrijeme u kojem živimo, barem što se tiče našeg podneblja, toliko je olovno teško da je, neću reći izvršenje, ali svakako i samo maštanje o kreposti manjkavo; i čini se da je sve samo đačko naklapanje3:
virtutem verba putant, ut
Lucum ligna4.
“Quam vereri deberent, etiamsi percipere non possent.”5
Tričarija je to što se može objesiti u sobi, na vrh jezika ili na uho, onako samo za ukras.
Danas se više ne prepoznaje kreposno djelo: ono u kojega je takvo lice ipak nema suštinu kreposti; jer nas interes, slava, strah, navike i drugi čudni razlozi navode da tim putem krenemo. Pravičnost, hrabrost, dobrota koje tada slijedimo mogu tako biti nazvane samo stoga jer želimo da nas drugi takvima vide i zbog njihova javnog izgleda; ali, kod onoga koji tako postupa to nikako nije krepost: postoji drugi cilj kojemu on teži, drugi razlog koji ga pokreće. A krepost priznaje samo ono što se čini radi nje i samo za nju.
U onoj velikoj bici kod Potideje6, u kojoj su pod Pauzanijom odnijeli pobjedu nad Mardonijem i Perzijancima, pobjednici su prema svojem običaju, podijelivši slavu tog junačkog djela, pripisali spartanskom narodu nadmoćnost u toj borbi. A kad su Spartanci, izvrsni suci u pitanjima hrabrosti, morali odlučiti kojem bi pojedincu7 morala pripasti čast da se tog dana najsrčanije držao, zaključiše da se Aristodem najhrabrije izlagao smrti; no, ipak mu ne dodijeliše prvenstvo, jer je njegova vrlost bila potaknuta time da izbriše ljagu koju je na sebe bio navukao u Termopilima i vrućom željom za junačkom smrću koja bi ga oprala od doživljene sramote.
Naše je prosuđivanje još uvijek bolesno i slijedi izopačenost naših navada. Vidim da se većina ljudi u mojem vremenu trudi da budu duhoviti i pametni kako bi pomračili slavu lijepih i plemenitih starih djela, nalazeći za njih ovakvo ili onakvo glupo tumačenje i govoreći kako su sva ta djela nastala iz nekakvih ništavnih razloga.
Velike li mudrosti! Neka mi zadaju najodličnije i najčišće djelo, a ja ću im lako naći pedeset loših namjera koje su ga tobože prouzročile. Kad ih slušamo, sam Bog zna koliko li najrazličitijih slika može podnijeti naša volja! Svi oni nisu toliko zluradi koliko su glupi i nepromišljeni u svim takvim ogovaranjima.
Jednak trud koji ulažu u crnjenje tih velikih imena, pa čak i njihovu pretjeranu slobodu, ja bih rado preuzeo i podmetnuo leđa samo da ih uzvisim. A ne bih se ni časa dvoumio da te rijetke i velike ličnosti, koje su pomno za primjer svijetu izabrali mudraci, u odgovarajućim prigodama obaspem najvećim častima koliko god bi mi moja misao to dopustila.
No, valja znati da su dosezi našeg uma daleko ispod njihovih zasluga. Obveza je čestitih ljudi opisati najljepšu od mogućih vrlina, a ne bi nam se u loše zapisalo čak ni da nas oduševljenost tim svetim oblicima daleko odvede. A ono što oni drugi obrnuto čine, čine to ili iz zluradosti ili iz mane što žele dovesti svoje vjerovanje do svojeg dosega o čemu sam maločas govorio, ili pak, kako ja radije mislim, zato što im oči nisu toliko jake ni toliko bistre da bi mogli sagledati veličinu vrline u njezinoj pravoj jasnoći. Kao što kaže Plutarh8 da su u njegovo vrijeme neki pripisivali smrt mladoga Katona strahu od Cezara, na što se on s pravom srdi; možemo pretpostaviti kako bi ga tek bili naljutili oni koji su tu smrt pripisivali slavohleplju. Glupih li ljudi! Veliko bi djelo, plemenito i pravedno bio učinio prije sa sramotom nego za slavu. A taj veliki muž doista je bio uzor koji je priroda odabrala da pokaže koje visine ljudska vrlina i odlučnost mogu doseći.
No, ja nisam kadar ovdje raspravljati o tako bogatom predmetu. Želim samo pokazati kako se návodi petorice latinskih pjesnika natječu u hvaljenju Katona, i to za slavu Katonovu, ali, donekle, i za svoju. Dobro odgajano dijete prosudit će o dvoma prvima, kad ih usporedi s ostalima, da su donekle tromi, da je treći živahniji, ali da je i on pobijeđen neumjerenošću svoje snage; pomislit će da tu ima mjesta za još jedan ili dva stupnja umijeća da bi se došlo do četvrtoga, a kad do njega dođe, uzdići će ruke klikćući od divljenja. Kad dođe do posljednjega, koji je neko vrijeme prvi (ali će upravo tada biti duboko uvjeren da to vrijeme ne može biti ispunjeno ni s kakvim ljudskim umom), zadivit će se i od ushićenja neće znati gdje je. A upravo u tome je ono najčudnovatije: imamo mnogo više pjesnika nego sudaca i tumača poezije. Mnogo je lakše pjesme pisati nego ih poznavati. Kad je poezija prosječne vrijednosti, možemo o njoj suditi prema pravilima koja umjetnost iziskuje. Ali prava, ponesena, božanska poezija iznad je svih pravila i razuma. I svaki onaj koji razabire njezinu ljepotu čvrstim i upornim pogledom, nju ne vidi kao što ne vidi bljesak munje. Ona ne zavodi naš sud, nego ga plijeni i kao bujica odnosi. Žestina što spopada onoga koji je zna proniknuti pogađa i trećega kad čuje kako se o njoj govori i kako se kazuje, upravo onako kao što magnet ili gvozdoteg ne samo privlači iglu nego i na nju prenosi moć da privlači druge.9
Još bolje se to vidi u kazalištu, gdje božansko nadahnuće muzâ, nakon što je najprije bacilo pjesnika u bijes, u bol, u mržnju i gdje im je god bilo drago, kroz pjesnika pogađa glumca, a kroz glumca čitav narod, poput na konac nanizanih igala. Od moje najranije mladosti poezija me je obuzimala i zanosila. Ali taj toliko živ osjećaj, koji je u meni po prirodi, različiti su oblici u meni različite učine postizali: ne samo kao viši i niži oblici (jer su uvijek bili među najvišima u svakoj vrsti), već kao da je to bilo u različitim bojama: najprije kao nešto što mislima veselo teče; zatim je to bila oštra i uzvišena suptilnost i na kraju zrela i postojana snaga. Primjer će to bolje iskazati: Ovidije, Lukan, Vergilije. Ali, evo naših pjesnika u borilištu:
Sit Cato, dum vivit, sane vel Caesare major10
kaže jedan.
Et invictum, devicta morte, Catonem11
kaže drugi. A treći, govoreći o građanskim ratovima između
Cezara i Pompeja,
Victrix causa diis placuit, sed victa Catoni.12
Četvrti, pak, o hvalama upućivanim Cezaru:
Et cuncta terrarum subacta,
Praeter atrocem animum Catonis13.
A pravi zborovođa, nakon što je u svojim opisima izložio najveće Rimljane, ovako završava:
his dantem jura Catonem14.
Mišel de Montenj
1 U izvorniku Feuillans, što je cistercitski red utemeljen 1574, potvrđen 1587. po papi Sikstu V, koji je feuillants izuzeo iz jurisdikcije Cîteauxa.
2 “Ima ljudi koji hvale samo ono što misle da mogu oponašati.” Ciceron, Tusculanae disputationes, II, 1.
3 U izvorniku jargon de colliege.
4 “Za vrlinu drže da je samo riječ i da je sveti gaj samo drvo.” Horacije, Epistulae, I, vi, 31.
5 “Koju bi morali poštovati iako je ne mogu razumjeti.” Ciceron, Tusculanae disputationes, V, 2.
6 Montaigneova omaška. Riječ je o bici kod Plateje; v. Herodot, IX, 70.
7 U prijašnjim se izdanjima dodaje: u njihovu narodu.
8 O Herodotovoj zlobi, u prijevodu Jacquesa Amyota.
9 Gotovo doslovce prevedeno iz Platona (Ion, V), samo što je kod Platona riječ o željeznim prstenovima, a kod Montaignea o igli.
10 “Nek Katon bude dok je živ čak i od Cezara veći.” Marcijal, VI, 32.
11 “I nepobijeđeni Katon, koji je smrt pobijedio.” Manilije, IV, 87.
12 “Pobjednička se strana svidje bogovima, ali Katonu bjehu miliji pobijeđeni.” Lukan, I, 118.
13 “Čitav mu svijet bijaše pod nogama, osim nesalomive duše Katonove.” Horacije, Odae, II, i, 23.
14 “no Katon im pravedni sudi.” Vergilije, Eneida, VIII, 670 (u prijevodu B. Klaića).
