Izlažem1 sve ove misli bez oblika i bez zaključka kao što rade oni koji govore o neriješenim pitanjima o kojima se u školama raspravlja, ali ne da utvrdimo istinu, nego da istinu tražimo. Stavljam ih na prosudbu onih kojima je zadaća da uprave ne samo moja djela već i moje misli. Jednako će mi dobro doći i biti od koristi i njihova osuda kao i odobravanje, jer držim strašnim ako se u njima nađe bilo kakva stvar koju sam izgovorio u neznanju ili nehotice protiv svetih propisa
Katoličke crkve, apostolske i rimske, u kojoj ću umrijeti i u kojoj sam rođen. Pa ipak, premda se uvijek predajem njezinu sudu, koji ima svu moć nada mnom, miješam se, onako nasumce, u svakovrsna pitanja, kao što to činim i sada.
Ne znam, možda se varam, ali, budući da nam je posebnom Božjom milosti kroz Božja usta propisan i od riječi do riječi određen način kako ćemo se moliti, ipak mi se uvijek činilo da bismo se molitvom morali služiti redovitije nego što mi to činimo. I kad bi se mene slušalo, valjalo bi da kršćani na početku i kraju obroka, pri ustajanju i pri lijeganju i kod svih posebnih činjenja koje običavamo započinjati molitvom, izmole Očenaš, ako ne i samo Očenaš, ali njega svakako. Crkva može proširiti i mijenjati molitve već prema potrebama našeg odgoja, ali dobro znam da je u biti to uvijek ista stvar. Međutim, propisanoj je molitvi valjalo dati tu povlast da ju narod uvijek ima na ustima: jer, očito je da ona kaže sve što treba i da odgovara svim prigodama. Očenaš je jedina molitva koju izgovaram i neprestano je ponavljam, a ni u čemu je ne mijenjam.
Zboga toga se dogodilo da nijednu drugu osim Očenaša ne znam napamet.
Upravo sam počeo razmišljati što je u nama izazvalo tu pogrešku da se utječemo Bogu u svim našim namjerama i pothvatima, da ga zazivamo u svim vrstama potrebe i bilo kada kad naša slabost traži pomoć, a da se pritom ne pita je li to pravedno ili nepravedno; ili da isto tako uzvikujemo njegovo ime i govorimo o njegovoj moći u bilo kojem poslu da smo, pa ma kako taj posao bio grešan i nevaljao.
Samo je on jedini naš zaštitnik koji može sve učiniti da nam pomogne; ali, akoprem se udostojao počastiti nas tim dragim savezom, on je i pravedan onoliko koliko je milostiv i koliko je moćan. On se češće služi svojom pravdom nego snagom i milost nam udjeljuje prema pravdi, a ne prema našim traženjima.
U svojim Zakonima2 Platon nabraja tri načina krivog vjerovanja u bogove: da ih uopće nema; da se oni ne miješaju u naše stvari; da ništa ne odbijaju, ni zavjete, ni davanja, ni žrtve. Prva zabluda nije, po njegovu mišljenju, nikad ostajala nepromijenjenom u čovjeku od njegova djetinjstva do starosti, dok druge dvije mogu biti trajnije.
Njegova pravednost i moć su nerazdvojive. Uzalud molimo njegovu pomoć za neku krivu stvar. Duša nam mora biti čista, barem u času kad ga molimo i mora biti slobodna od svih grešnih želja3, jer mu inače sami stavljamo u ruke šibu kojom će nas kazniti. Umjesto da ispravljamo svoj grijeh, mi ga činimo još težim, ukazujući onome od koga tražimo oprost osjećaje pune nepoštovanja i mržnje. Upravo zato nerado gledam one što ih vidim da Boga mole često i redovito, ako djela koja im prate molitvu ne govore o nekom popravljanju i promjeni vladanja,
si, nocturnus adulter,
Tempora Sanctonico velas adoperta cucullo4.
A ponašanje čovjeka koji vodi izopačen život i miješa ga s pobožnošću čini mi se da zaslužuje veću osudu nego ono kad je čovjek onakav kakav jest pa čak i kad je ogrezao u grijehu. Zato naša Crkva svakodnevno odbija milost pristupa k njoj i druženje s njom svima onima koji tvrdokorno ostaju pri teškom grijehu.
Molimo iz navike, jer nam je to običaj ili, bolje rečeno, čitamo i izgovaramo molitve. A to je, na kraju krajeva, samo izvanjski izgled.
Nije mi nimalo drago kad vidim da se netko tri puta prekriži na svaki benedicite ili na gratias (a tim mi je manje drago zato što je to znak koji poštujem i neprestano se njime služim, čak i nakon zijevanja), a s druge strane u sve su ostalo vrijeme ispunjeni mržnjom, škrtošću, nepravednošću5. Grijesima valja dati njihovo vrijeme, a Bogu njegovo, kao nadoknadu i nagodbu. Pravo je čudo gledati kako se jedno na drugo nastavljaju djela toliko različita, a toliko jednakog sadržaja, a da se u njima ne razabire ni prekid ni promjena kad se prelazi s jednoga na drugo. Kakva se to čudnovata savjest može umiriti kad na istome mjestu čuva u tako složnom i mirnom jedinstvu i zlodjelo i onoga koji mu mora suditi? A čovjek kojemu je puteno uživanje zavrtilo glavom i koji taj grijeh smatra mrskim pred očima Božjim, što on kaže Bogu kad mu o tome govori? Načas se popravi, ali opet u grijeh upada. Kad bi predmet Božje pravde i njezina prisutnost ošinuli i kaznili njegovu dušu, pa ma kako pokora bila kratkotrajna, sâm bi strah na to navraćao njegovu misao da bi on namah mogao ovladati tim grijesima koji su se tako čvrsto u njemu ukorijenili. Ali, što reći o onima koji čitav život provode na plodu i koristima od grijeha za koji znaju da je smrtni grijeh? Koliko li je kod nas prihvaćenih zvanja i zanimanja kojima je sama srž u opačini! A onaj koji mi se ispovijedio i ispričao mi da je čitav svoj vijek slijedio i u svojim istupima ispunjao ono što mu je nalagala vjera koja je, po njegovu mišljenu, kriva i u protuslovlju s onom koju je nosio u svom srcu, i to sve samo da ne bi izgubio ugled i čast službe koju je obnašao6. Kako li je on tek u svom srcu mogao podnositi takve misli! Na koji način takvi o tome razgovaraju s Božjom pravdom? Budući da je njihovo kajanje samo vidljivo i lako izvedivo popravljanje, oni i prema Bogu i prema nama gube način da ga obrazlože. Ma jesu li doista tako bezočni pa traže oprost bez zadovoljštine i kajanja? I na njih gledam kao i na one prve, ali tu je tvrdokornost teško nadjačati. To proturječje i tako naglo i potpuno mijenjanje mišljenja, koje oni hine, meni miriši na neko čudo. U njih je stanje beskrajne agonije. Kako li mi se nevjerojatnim činilo mišljenje onih koji su ovih posljednjih godina običavali svima i svakome u koga je bilo neke bistrine uma, a koji je ispovijedao katoličku vjeru, predbacivati da je sve to samo varka i čak tvrditi, kako bi mu ukazali čast, da je sve što je god rekao hinjeno, a da on u sebi nosi reformiranu vjeru po svojoj mjeri. Čudnovata je to bolest! Vjerovati da si toliko jak u svojem uvjerenju i zamišljati da drugi ne mogu vjerovati drugačije nego ti. A još je mučnije povjerovati o takvu duhu da mu je više stalo do ne znam kakve prednosti u sadašnjem stanju nego do svih nada i prijetnji vječnoga života. Zaista mi mogu vjerovati: ako me je išta moglo u mladosti zavoditi, želja za stavljanjem na kocku i teškoća što je slijedila za ovim najnovijim poduhvatom7, imale su u tome značajna udjela.
Kako se meni čini, neće biti da Crkva bez velikog razloga zabranjuje zbrkanu, lakomislenu i nerazboritu uporabu svetih i božanskih pjesama kojima je Duh Sveti nadahnuo Davida8. Miješati Boga u naše stvari smije se samo uz poštovanje i pažnju punu časti i obzira.9 Taj je glas i odveć božanski, a da ga se ne bi rabilo za nešto drugo osim za vježbanje naših pluća i dopadanje našem uhu; taj glas mora izvirati iz savjesti, a ne iz jezika. Pa nije, dakle, pravo da se neki mladi kalfa, u svojim glupim i beskorisnim mislima, s njim igra i zabavlja. Kao što nije pravo ni primjereno da gledamo kako se po krčmama i kuhinjama povlači Sveta knjiga presvetih otajstava naše vjere.10 To što su nekad bili misteriji danas su igre i zabava. Tako ozbiljna i poštovanja vrijedna knjiga ne smije se uzimati samo onako u prolazu i letimice. Učenje Svetog pisma mora biti duboko promišljeno i staloženo; uvijek mu moramo dodati ono Sursum corda iz našeg bogoslužja i prići mu s tijelom punim suzdržanosti koje će svjedočiti o našoj posebnoj pozornosti i poštovanju.
To učenje nije za svakoga, jer ono pripada osobama tome predanim i koje sam Bog poziva. Oni koji su zli i neuki tu postaju još gori. Nisu to riječi za pripovijedanje, nego riječi koje moramo poštovati, bogobojazno im pristupati i klanjati im se. Baš su smiješni ljudi koji misle da su postale pristupačne svakome zato što su ih stavili u pučki jezik! Zar samo zbog riječi oni ne razumiju sve što nalaze da je zapisano? Rekao bih još i više: želeći se malo približiti, oni su sve udaljili. Čisto i bistro neznanje, koje se uzdalo u pamet drugih, bilo je mnogo korisnije i mudrije nego što je ova sadašnja nauka puna ispraznih riječi, koja pothranjuje taštinu i zaslijepljenost.
Isto sam tako uvjeren da je sloboda što se daje svakome da tako duboko vjersku i važnu riječ prosipa u toliko vrsta jezikâ mnogo opasnija nego što je korisna. Židovi, Muhamedanci i gotovo svi drugi prihvatili su i poštuju jezik na kojem su njihova otajstva bila prvotno izložena i strogo su zabranili da se u taj jezik dira i da ga se mijenja. Jesmo li sigurni da u zemlji baskijskoj11 ili u Bretanji ima dovoljno mjerodavnih sudaca da bi ocijenili taj prijevod na njihov jezik? Univerzalna Crkva nema težeg i važnijeg suda. Kad se propovijeda i govori, interpretacija je nesigurna, slobodna, promjenjiva, pa neka je samo i u jednoj sitnici – i to više nije isto, to više nije ono.
Jedan od naših grčkih povjesničara12 s pravom predbacuje svom stoljeću što je otajstva kršćanske religije prosulo po trgovima i dalo u ruke kukavnim zanatlijama, tako da svatko može o tome raspravljati i govoriti što ga je volja; i da je za nas, koji, milošću Božjom, uživamo u čistim misterijima samilosti, velika sramota što dopuštamo da se oskvrnjuju u ustima neuka i prosta svijeta, iako znamo da su nevjernici zabranjivali Sokratu, Platonu i velikim mudracima da govore i da se miješaju u stvari povjerene svećenicima i delfskom proročištu.
Kaže i to da vladarske službe u pitanjima Teologije nisu bile oboružane revnošću nego žestinom, da revnost potječe iz Božjeg uma i pravde i da se ponaša umjereno i poštivajući red; ali da se pretvara u mržnju i zavist i, kad je vođena ljudskim strastima, umjesto žitom i grožđem rađa korovom i koprivom. A imao je pravo onaj drugi kad je, savjetujući cara Teodozija, govorio da svađe ne uspavljuju raskole u Crkvi nego da bude i poriču hereze te da dakle moramo izbjegavati sve sporove i dijalektičke argumentacije i držati se samo propisa i vjerskih naputaka koje su donijeli stari. A car je Andronik, zatekavši na svom dvoru dva velikaša kako se svađaju s Lopadijem13 oko jednog od naših vrlo važnih pitanja, obojicu oštro ukorio pa im je čak priprijetio da će ih baciti u rijeku ako tako nastave.
U naše doba djeca i žene uče starije i iskusnije o crkvenim zakonima, i to upravo ondje gdje im prvi Platonov zakon14 zabranjuje čak i da pitaju za razloge građanskih zakona koji stoje na mjestu Božjih naredaba; i, nakon što je starcima dopustio da o tome govore među sobom i sa sucima, dodaje: samo kad to nije u nazočnosti djece i neupućenih osoba. Jedan je biskup15 ostavio napisano da na drugom kraju svijeta postoji jedan otok, koji su stari nazivali Dioskoridom16, plodnošću obdaren otok gdje raste svakakvo drveće odličnih plodova, a zrak mu je neobično zdrav. Nastava ga kršćanski narod koji ima crkve i oltare ukrašene samo križem, bez ikakvih drugih slika; to je pučanstvo velik poštovatelj posta i crkvenih svečanosti, uredno plaća desetinu svećenicima i tako je čisto da niti jedan čovjek ne može upoznati više nego jednu ženu u životu; toliko su zadovoljni svojim stanjem da, akoprem usred mora, uopće ne znaju za brodove i toliko su prostodušni da od vjere koju strogo poštuju ne razumiju jednu jedinu riječ; to je nevjerojatno za one koji ne znaju da pogani, koji su tako veliki idolopoklonici, svoje bogove poznaju samo po imenu i po kipu.
Stari je početak Menalippe, Euripidove tragedije17, glasio ovako:
O Juppiter, car de toy rien sinon
Je ne connois seulemet qu le nom18.
I u svoje sam vrijeme vidio da se ljudi tuže na neke spise zato što su posvema ljudski i filozofski i u njima nema Teologije. Kad bi netko protivno tvrdio, to ne bi bilo bez nekog razloga: da božanskom nauku bolje priliči posebno mjesto kao onomu koji je kralj i koji drugima vlada; da on mora posvuda biti prvi, a nikako zamjena ili nadomjestak; da bi zacijelo bilo uputnije primjere izvlačiti iz gramatike, retorike, logike, nego iz jednog tako svetog razglabanja, a isto vrijedi i za radnju kazališta, igara i pučkih priredaba; da se Božji razlozi sagledavaju uz više poštovanja i smjernosti kad su sami, nego kad se povezuju s ljudskim stvarima; da češće susrećemo pogrešku da teolozi pišu odveć po ljudski, nego onu drugu, to jest da humanisti pišu malo ili nikako teološki: “Filozofija je, kaže Zlatousti Svetac, već odavna istjerana iz svete škole kao nepotrebna sluškinja koja nije dostojna da vidi, niti načas sa samih vrata, svetište u kojem je pohranjeno blago božanskoga učenja”; da se čovjekovo izražavanje služi nižim oblicima govora i ne smije se služiti dostojanstvom, veličajnošću, carskom veličinom Božjega govora. Što se mene tiče, ja mu dopuštam da govori “verbis indisciplinatis”19 i o sreći20, o usudu, o dobroj i lošoj kobi, i o bogovima i drugim izrazima po svom ukusu.
Iznosim i ljudska i svoja maštanja, jednostavno kao maštanje koje je ljudsko i gledamo ga jedno po jedno, a ne kao propisano i uređeno po nebeskoj naredbi, jer ono nije kadro ni upasti u sumnju ni postati predmetom raspravljanja; to je stvar mišljenja, a ne pitanje vjere; ono o čemu ja mislim kao ja, a ne ono što vjerujem prema Bogu, jednako kao što nam djeca donose na uvid njihova vježbanja; ovo što ja govorim nešto je što još treba učenja, a ne nešto što poučava; to su laičke, a ne klerikalne stvari, ali uza sve to uvijek su pune prave vjere.
A zar se ne bi moglo reći da jedan propis koji bi naređivao da o Vjeri smije pisati samo onaj kojemu je to jedini i izričit poziv, ne bi imao neku korisnost i ispravnost; a vrijedilo bi to možda i za mene, pa bi bilo najbolje da jednostavno zašutim.
Čuo sam da čak i oni koji ne spadaju u naše21 zabranjuju spominjanje imena Božjeg u svakodnevnim razgovorima. Ne žele da se njime služi kao nekakvom poštapalicom ili uzvikom, a isto tako ni u pozivanju Boga za svjedoka ni u bilo kakvoj usporedbi; u tome mislim da imaju pravo. I kad na bilo koji način zazivamo Boga u našim stvarima i druženju, to se mora činiti ozbiljno i uz pravu vjeru. Ima, čini mi se, kod Ksenofonta22 jedno mjesto gdje on govori da se moramo rjeđe moliti, jer nije čovjeku lako tako često dovesti dušu u sređeno, strpljivo i pobožno stanje, u kojem ona mora biti kad molimo; jer inače će naše molitve biti ne samo isprazne i uzaludne nego čak i grešne. “Oprosti nama dugove naše kao što mi opraštamo onima koji su nas uvrijedili”, kažemo mi moleći. A što smo time drugo rekli nego da mu podajemo svoju dušu lišenu svake osvete i zlobe? Pa ipak, mi zazivljemo Boga i njegovu pomoć i onda kad što grešno činimo, a to znači da ga zovemo za nepravdu.
Quae, nisi seductis, nequeas committere divis.23
Škrtac ga moli za isprazno i izlišno čuvanje svoga blaga; slavohlepnik za svoje pobjede i udovoljavanje svojim strastima; kradljivac bi ga htio imati napomoći kako bi pobijedio nezgode i teškoće što mu se suprotstavljaju u izvođenju njegovih nedjela ili mu zahvaljuje zato što je mogao lako priklati nekog prolaznika. Pred vratima kuće u koju će se uvući ili koju će dignuti u lagum oni se lijepo mole, a namjere i nada su im pune okrutnosti, pohlepe i škrtosti.
Hoc ipsum quo tu Jovis aurem impellere tentas,
Dic agedum, Staio, pro Juppiter, o bone clamet,
Juppiter, at sese non clamet Juppiter ipse.24
Kraljica navarska Margerita25 pripovijeda o nekom mladom vladaru i, premda mu ne kaže ime26, njegova ga je veličina učinila lako prepoznatljivim. Kaže da je išao na ljubavni sastanak provesti noć uz ženu jednog visokog pariškog dužnosnika, a put ga je vodio kroz crkvu; on nije nikad prošao tim svetim mjestom, idući na svoj ljubavni pothvat ili vraćajući se s njega, a da ne bi izrekao molitvu obraćajući se Bogu. Ostavljam vam da prosudite čemu li je on to, duše pune lijepih misli, zazivao Božju milost! Pa ipak, ona to navodi kao primjer posebne pobožnosti. No, to nije jedina potvrda po kojoj možemo dokazati da žene odista nisu kadre suditi o teološkim pitanjima.
Istinita molitva i naše pravo mirenje u vjeri s Bogom ne može imati mjesta u nečistoj duši koja je baš tog časa pod vlašću Sotone. Onaj koji Boga priziva dok se nalazi u grijehu, čini isto kao kad bi džepokradica pozivao upomoć gradske stražare ili kao oni što se Božjim imenom kunu govoreći laž:
tacito mala vota susurro
Concipimus27.
Malo je ljudi koji bi se usudili javno izreći tajne molbe koje upućuju Bogu,
Haud cuivis promptum est murmurque humilesque susurros
Tollere de templis, et aperto vivere voto28.
Upravo zato su pitagorejci tražili da molitve budu javne i da ih svatko može čuti29 kako se ne bi moglo reći da je neprilična i nepravedna kao o onome,
clare sum dixit: Apollo!
Labra movet, metuens audiri: pulchra Laverna,
Da mihi fallere, da justum sanctumque videri.
Noctem peccatis et fraudibus objice nubem30.
Bogovi su teško kaznili poročne molbe Edipove time što su mu ih ispunili.31 Molio je, naime, bogove da njegova djeca oružjem odrede kome će pripasti nasljedstvo. I nesretniku se dogodilo da je bio uhvaćen za riječ. Ne valja moliti da sve ide po našoj volji, nego da sve ide slijedeći put razbora.
I doista, reklo bi se da se mi molitvama služimo kao nekim posebnim jezikom poput onih koji rabe svete i božanske riječi u vračanju i u čarobnjačkim stvarima; i da vjerujemo kako od rasporeda ili zvuka tih riječi ili od našeg držanja zavisi njihov učinak. Jer, zato što nam je duša puna pohote, a nije ni dirnuta pokajanjem niti tek sklopljenim pomirenjem s Bogom, mi mu izgovaramo riječi koje smo naučili napamet i nadamo se da ćemo iz njih izvući oprost za svoje grijehe. Nema ničega što bi bilo tako lijepo, tako blago i tako nama ugodno kao što je Božji zakon; on nas priziva sebi, uprav ovako grešne i odvratne kakvi jesmo; on nam pruža ruku i prima nas u svoje krilo, pa ma kako mi bili prosti, nečisti i ogrezli u blato i kakvi ćemo i ubuduće biti. No ipak, za uzvrat mi taj zakon moramo gledati čistim okom. Taj oprost moramo primiti kao djelo milosti; i, barem u onaj čas kad mu se obraćamo, mora nam duša odbijati grijehe i biti neprijatelj strasti koje su nas odvele tome da ga uvrijedimo: “Ni bogovi ni čestiti ljudi, kaže Platon32, ne primaju darova od zlih.”
Immunis aram si tetigit manus,
Non somptuosa blandior hostia
Mollivit aversos Penates,
Farre pio et saliente mica33.
Mišel de Montenj
1 Ovaj je odlomak dodan 1582. nakon Montaigneova putovanja u Rim, gdje je od Vatikana dobio odobravanja za “njegovu privrženost Crkvi” i za njegove izjave protiv Reforme, ali i “upozorenje” (une animadversion) zbog nekih pogrešnih stavova.
2 Zakoni, X.
3 Iz Montaigneova Dnevnika s puta u Italiju doznajemo da se upravo tom posebnom mišljenju usprotivio il maestro del Santo Palazzo u Vatikanu za vrijeme piščeva boravka u Rimu.
4 “…ako, kad ideš u noćni preljub, glavu sakrivaš santonskom kapuljačom.” Juvenal, VIII, 144. Santoni (Santoni ili Santones) su bili narod u zapadnoj Galiji, u pokrajini Saintonge. Od njih su Rimljani preuzeli običaj nošenja kapuca ili kapuljača.
5 U izdanju iz 1588. umjesto tih triju riječi nalazimo: lihvom, pohotom i kurvarenjem.
6 Specijalisti za Montaigneovo djelo misle da je vrlo vjerojatno u pitanju Arnaud du Ferrier (1505-1585), profesor u Bourgesu, a zatim na sveučilištu u Tuluzi, koji je kasnije postao ambasadorom u Rimu i Veneciji. Kad je prešao na protestantizam, postao je kancelarom kralja Henrika Navarskoga.
7 Misli na Reformaciju.
8 Misli na Psalme Davidove, koji se u protestantskoj praksi spominju mnogo češće nego kod katolika.
9 Ovdje se katolička koncepcija suprotstavlja protestantskoj.
10 To je bilo opće mjesto u debatama između katolika i protestanata. Suvremeni pisac Rémi Belleau (1528-1577) u komediji Reconnue kaže: “Nova vjera je postigla da sobarice, papučari i mesari o njemu [Svetom pismu] na svakom uglu raspravljaju.”
11 Godine 1571. je J. de Lizarrague objavio prvi prijevod Novog zavjeta na baskijski.
12 Nicetas, kojega navodi Justus Lipsius u Adversus dialogistam liber de una religione, III. Montaigne je odatle preuzeo čitav ovaj odlomak.
13 Čini se da ovdje Montaigne uzima Lopadius za osobno ime, a to je zapravo ime nekog jezera.
14 Ficinov prijevod Platonovih Zakona, str. 750.
15 Bio je to Jerónimo Osório (1506-1580), portugalski prelat i historičar, koji je naučavao na sveučilištu u Coimbri; pokušao je odvratiti kralja Sebastijana od pohoda u Afriku (1578). Goulard je njegovo djelo Histoire du roy Emmanuel de Portugal preveo na francuski. Montaigne odatle (V, 6) preuzima ovaj podatak.
16 To je Socotora (ar. Suqutra), otok u Indijskom oceanu kod obala Mozambika.
17 Mudra Melanipa (Melan?pph ³ sojή).
18 Montaigne navodi Amyotov prijevod koji je našao u Plutarhovu spisu O ljubavi (“O Jupitre, od tebe samo ime poznam”).
19 “slobodnim (neodobrenim) riječima.” Sv. Augustin, De civ. Dei, X, 29.
20 Protestant Henri Estienne u svom djelu Le Nouveau langage francois italianise (1578) zamjera pjesnicima što se umjesto riječima Bog ili Providnost služe sa sreća, zvijezde, bogovi, priroda itd. Katolička je crkva tolerirala te antičke reminiscencije, pa Montaigne, koji je ovo mjesto dodao 1588, upotrebljava riječ fortune (“sreća”), premda je ta riječ u Rimu bila proskribirana.
21 Oni koji nisu katolici, dakle protestanti.
22 Nije poznato na koje se Ksenofontovo mjesto Montaigne poziva.
23 “Tražeći ono što bogovima samo u tajnosti možemo povjeriti.” Perzije, Satire, II, 4.
24 “Reci dakle Staju ono što želiš na uho reći Jupiteru. O Jupitre, o dobri Jupitre, viknut će. A neće li i sâm Jupiter isto tako reći?” Perzije, Satire, II, 21.
25 U XXV. priči III. dana svog glasovitog djela Heptameron.
26 Riječ je o kralju Franji I.
27 “Jedva čujno mrmljamo zločinačke molitve.” Lukan, Farsalija, V, 104.
28 “Nije svakome dano da, umjesto da mrmlja i šapuće u svetištu, podigne glas te svoje molbe glasno izrazi.” Perzije, II, 6.
29 Iz bilježaka glasovitog francuskog humanista Denisa Lambina (1516-1572), koji je priredio i objavio izdanja Horacija, Lukrecija, Cicerona i Plauta. Montaigneov navod se odnosi na Horacijevu Epist., I, xvi, 59, koju će odmah citirati.
30 “Glasno reče: Apolone! a zatim pomakne usnice od velikog straha da će ga netko čuti: Lijepa Laverno [božica zaštitnica potajnih dobitaka, krađe i varalica], daj mi načina da prevarim, učini da izgledam pravedan i čestit čovjek; oblakom prekrij grijehe mojih noći i moje krađe.” Horacije, Epistulae, I, xvi, 59.
31 Iz Ficinova latinskog prijevoda Platonova Drugog Alkibijada
32 Iz Ficinova latinskog prijevoda Platonovih Zakona.
33 “Ako na ruci koja je dodirnula žrtvenik nema grijeha, ona je mogla, a da je bogata žrtva ne bi nimalo učinila prihvatljivijom, udobrovoljiti penate jednim ječmenim hljebom i zrnom soli.” Horacije, Odae, III,
