Onima koji se bave ispitivanjem1 ljudskih djela ni u jednom dijelu tog posla nije toliko teško kao kad ta djela moraju zajedno složiti i pokazati ih pod istim svjetlom2, jer se ona jedno drugom općenito suprotstavljaju na tako čudan način da izgleda nemoguće da su izašla iz istog dućana3.
Mladi je Marije čas sin Marsov, a čas sin Venerin4. Kažu da je papa Bonifacije Osmi preuzeo papinsku službu kao lisica, vladao je kao lav, a umro kao pas5. A tko bi povjerovao da je Neron, ta slika i prilika okrutnosti, kad su mu podnijeli da prema običaju potpiše presudu za nekog čovjeka osuđenog na smrt, uzviknuo: “Dabogda da nikad nisam naučio pisati!”, jer mu je srce pucalo od žalosti što će čovjeka smaknuti.6 Sve vrvi takovim primjerima, pa ih svatko može svu silu sebi nabrojiti da mi je upravo čudno kad vidim kako se razboriti i umni ljudi trude da od svih takvih komada sastave cjelinu, jer mi se neodređenost čini najopćenitijom greškom prirode, a to najbolje svjedoči ovaj glasoviti stih lakrdijaša Publija7:
Malum consilium est, quod mutari non potest8.
Vjerojatno se može i donijeti sud o nekom čovjeku na temelju najopćenitijih crta iz njegova života, ali kad se ima u vidu nestalnost naših običaja i mišljenja, često sam pomislio da i sami dobri pisci nemaju pravo kad tvrdokorno nastoje pokazati da smo mi nešto što je postojano i čvrsto satkano9.
Oni izaberu neki izgled koji odgovara svima i, slijedeći tu sliku, svrstavaju i interpretiraju sva djela jednog čovjeka, a kad ih ne mogu dovoljno podesiti svojoj slici, kažu da su hinjena. August je izbjegao njihovu prosuđivanju10 jer u tog čovjeka vidimo toliko očitu, iznenadnu i neprestanu raznolikost u djelima, kroz čitav njegov vijek, da su i najpoduzetniji suci odustali od toga da o njemu sude. Cijenim da je u ljudi najteže naći postojanost, a da ništa nije lakše naći nego nepostojanost. Onaj koji bi o tome potanko sudio od slučaja do slučaja, imao bi više izgleda da dođe do istine.
U cijeloj je Starini teško nabrojiti dvanaestak ljudi koji su svoj život podesili tako da im se odvija sigurnim i stalnim tokom, a to je glavna svrha mudrosti. Jer ako je obuhvatimo u jednoj jedinoj riječi, kaže jedan od Starih11, ako u jedno pravilo postavimo sva pravila našega života, “to znači i htjeti i ne htjeti uvijek istu stvar, pa mi, kaže dalje, ni ne treba dodavati: samo ako je želja pravedna; jer, ako nije pravedna, nemoguće je da bude jedna te ista”. Doista, nekad sam naučio da grijeh nije ništa drugo nego nered i nedostatak mjere, pa je, prema tomu, nemoguće to spojiti s postojanošću.
Kaže se da je Demosten rekao da je početak svih vrlina u razmišljanju i odlučivanju, a svrha i njezino savršenstvo je u postojanosti.12 Ako na temelju razbora odaberemo određeni put, krenut ćemo najljepšim putem, ali nitko na to nije mislio,
Quod petiit, spernit; repetit quod nuper omisit
Astuat, et vitae disconvenit ordine toto13.
Ono što mi najčešće činimo jest stremljenje prema onome što traže naši prohtjevi, sad desno, a sad lijevo, uzbrdo i nizbrdo, onako kako nas vjetar prilika nosi. Mislimo ono što hoćemo, ali samo u trenutku dok to hoćemo i mijenjamo se kao ona životinja koja poprima boju mjesta na kojem se nalazi14. Ono što smo sada naumili, začas mijenjamo, ali isto se tako brzo na isto vraćamo; sve je to samo preokretanje i nestalnost,
Ducimur ut nervis alienis mobile lignum15.
Mi ne hodamo, nas nose kao stvari što plutaju, sad lagano, a sad silovito već prema tome je li more bijesno ili je bonaca16: nonne videmus
Quid sibi quisque velit nescire, et quaerere semper,
Commutare locum, quasi onus deponere possit?17
Svakog nam se dana novi hir i raspoloženje mijenjaju kako se mijenja vrijeme,
Tales sunt hominum mentes, quali pater ipse
Juppiter auctifero lustravit lumine terras18.
Lebdimo između različitih odluka; ništa ne želimo slobodno, ništa po svaku cijenu, ništa ne želimo postojano.
Kod onoga koji bi bio u svojoj glavi propisao i nametnuo određene zakone i određeno vladanje, mi bismo odmah baš u čitavu njegovu životu vidjeli da sve blista od odličnih običaja, od reda i od nepogrešiva odnosa jednih stvari prema drugima.
Empedoklo je u onima iz Agrigenta zapazio protuslovlje: da se prepuštaju uživanjima kao da će sutra umrijeti, a da grade kao da nikad neće morati umrijeti.19
Tumačenje nam je kao na dlanu, a vidi se to u mladog Katona koji je ugazio na samo jedno gazilo20 i kao da je sve dodirnuo; to je sklad dobro ugođenih zvukova, koji se ne može poreći. A nama naprotiv, koliko je djela, toliko nam treba i posebnih prosuđivanja. Najsigurnije bi, po mojem mišljenju, bilo sva djela svesti na najbliže okolnosti i ne ulaziti u duga ispitivanja te pritom ne izvoditi nikakav zaključak.
Za vrijeme ovih nereda u našoj jadnoj zemlji21 govorili su mi o nekoj djevojci iz kuće na dva koraka od moje, koja je skočila s visokog prozora samo da se ne poda sili jednog propalice, vojnika koga je primila u kuću; pri padu nije umrla, no, da ostvari svoj naum, htjela je nožem prerezati grlo, ali su je u tome spriječili iako se ozbiljno ranila. Sama je priznala da ju vojnik nije pridobio nego da ju je salijetao traženjem, nagovaranjem i darovima, a da je nju bilo strah da će ju nakraju silovati. U svemu tome njezine riječi, odlučnost i prolivena krv čine od nje novu Lukreciju. Ja međutim znam da je prije i poslije toga bila zapravo laka žena ne baš čvrsta morala.
Dobro priča kaže22: Kako god da ste lijepi i pošteni, a kad ne uspijete ugurati svoju stvar, nemojte iz toga odmah zaključiti da je vaša ljubavnica nesavladivo nevina; naravno, to ne znači da tu neki kršni mazgar23 ne bi došao na svoje.
Kako je Antigon bio zavolio jednog od svojih vojnika zbog njegovih vrlina i hrabrosti, naredio je svojim liječnicima da ga izliječe od jedne duge unutrašnje bolesti što ga je već dugo mučila; kad je nakon ozdravljenja opazio da ovaj s mnogo manje žara ispunja svoje vojničke dužnosti, upitao ga je tko ga je tako promijenio i učinio strašljivim vojnikom:
“Vi sami, Sire, odvrati mu on, zato što ste me oslobodili patnji zbog kojih mi više nije bilo stalo do života”24.
Jedan Lukulov vojnik bio je opljačkan od neprijatelja, a on, da bi im se osvetio, junački ih napadne. Poslije, kad se malo oporavio od gubitka, Lukul ga je počeo cijeniti i pokušao ga je poslati u najpogibeljniji okršaj uz najljepše riječi i obećanja, Verbis quae timido quoque possent addere mentem25, ali ovaj mu odgovori: “Uzmite za taj posao kakvog žgoljavog opljačkanog vojnika”, quantumvis rusticus ibit, Ibit eo, quo vis, qui zonam perdidit, inquit26, i odlučno odbije poći.
Kad čitamo27 da je Muhamed28 grubo ispsovao Hasana, agu svojih janjičara, zato što su mu Ugri pregazili vojsku i da se on sam u borbi kukavički ponio, umjesto bilo kakva odgovora Hasan, onako povrijeđen, nasrne s oružjem u ruci na prvi neprijateljski odred koji se pojavio i začas je bio progutan. Možda to nije bio pokušaj opravdanja nego predomišljanje, a isto tako to nije bio plod njegove prirođene hrabrosti nego izazvana inata.
Nemojte se čuditi kad onoga kojega ste jučer vidjeli da pršti od smionosti, sutradan vidite da je sinja kukavica: ili srdžba, ili nužda, ili društvo, ili vino, ili zvuk trublje podgrijali su mu srce; a to nije srce koje bi bio izgradio razum; sve su ga te okolnosti potakle, pa nije čudo ako je u protivnim okolnostima postao drugačiji.
Te promjene i protuslovlja što se vide u nama tako su prirodne da su neke29 nagnale da pomisle kako imamo dvije duše, a druge da nas dvije snage prate i pokreću, svaka na svoj način: jedna usmjeravajući nas prema dobru, a druga prema zlu, jer se tako nepredviđena dvojakost ne može spojiti s jednostavnim bićem.
Ne samo da me vjetar slučajnosti naginje onako kako on puše nego i ja sam sebe pomičem i mutim nestalnošću svog držanja, pa svatko tko se pomnjivo gleda neće se nikad dvaput vidjeti u istom stanju. Ja svojoj duši čas pridajem jedno, a čas drugo lice, već prema strani na koju je upravljam. Ako različito govorim o sebi, znači da se različito gledam. Tu se nalaze sve protivnosti ovisno o nekom slučaju ili o nekom načinu. Stidljiv, bezobrazan; čist, bludan; brbljav, šutljiv; čvrst na poslu, mekoputan; snalažljiv, zaglupljen; tužan, dobre volje; lažljiv, istinoljubiv; učen, neuk; i širokogrud, i škrt, i raspikuća, sve to ponekad vidim u sebi prema tome kako sam nasađen; a svatko tko se bude brižljivo ispitivao, naći će u sebi, pa čak i u samom svom sudu tu prevrtljivost i nesklad. Ništa o sebi ne mogu reći što bi bilo cjelovito, jednostavno i stalno, pa da bude bez brkanja i miješanja, a isto tako ništa ne mogu reći u jednoj riječi. Distingo30 je najopćenitiji član moje logike.
Premda uvijek mislim da o dobru valja dobro govoriti i da stvari koje mogu biti dobre valja uzimati s dobre strane, ipak nas čudnovatost našeg stanja odvodi tome da nas sama mana često tjera na dobro, kad se o dobru ne bi sudilo po samoj namjeri. Zbog toga se po jednom hrabrom činu ne smije zaključivati da je čovjek hrabar: onaj koji sve učini kako valja, učinio bi tako uvijek i u svim prilikama. Kad bi to bio posljedak vrline, a ne neki neočekivani čin, on bi čovjeka činio jednako odlučnim u svim slučajevima, pa nek je sam ili u društvu, u borilištu ili u ratu; jer, ma što mi govorili, ne postoji jedna hrabrost na ulici, a druga na bojišnici.
Taj bi jednako hrabro podnosio bolest u svom bolesničkom krevetu kao i tešku ranu zadobivenu na bojnom polju, a smrti se ne bi bojao ništa manje u svojoj kući nego u jurišu. Nikad nećemo vidjeti istog čovjeka kako hrabro i odlučno napada neprijatelja, a da se kasnije poput žene ne jada nad gubitkom neke parnice ili smrću sina.
Kad se boji beščašća, ali je postojan protiv siromaštva, kad je mek na brijačev nož31, ali je nepokolebljiv pred mačevima svojih neprijatelja, valja hvaliti djelo, a ne čovjeka. Mnogi Grci, kaže Ciceron, ne mogu neprijatelja pogledati u oči, a hrabri su i postojani u bolesti; a kod Cimbra32 i Keltibera33 nalazimo upravo obrnuto: “nihil enim potest esse aequabile, quod non a certa ratione profiscatur”34.
Nema u svojoj vrsti veće pokazane hrabrosti do one koja je krasila Aleksandra; ali to je samo privid, jer nije u svemu potpuna i svekolika.35 Kako god da je neusporediva i velika, ipak ima i u njoj nedostataka, zbog kojih ga vidimo kako je ludo izgubljen otkrivši i najmanji tračak sumnje o spletkama njegovih ljudi iskovanim protiv njegova života i kako se daje na otkrivanje tih sumnji na tako bezrazložan i očito nepravedan način, nošen strahom koji pomućuje njegov prirođeni razbor. A i praznovjerje, kojim je bio toliko obuzet, daje nam neku sliku o njegovoj plašljivosti i malodušju. A isto tako i pretjerano kajanje zbog ubojstva Klitova36 svjedoči o nestalnosti njegove hrabrosti.
Sve što ovdje kažemo samo su istrgnuti komadići: “voluptatem contemnunt, in dolore sunt molliores; gloriam negligunt, franguntur infamia”37, i htjeli bismo do časti doći lažnim znakovima38. Vrlina ne dopušta da za njom slijedi ništa drugo osim nje same i, ako uzimamo njezinu krinku za bilo koju prigodu, ona nam tu obrazinu smjesta čupa s lica. Kad je duh njome prožet, boja je u vrline živa i postojana i prije će sukno nestati nego će boja izblijedjeti. Eto zašto kad o nekom čovjeku sudimo moramo dugo i pomnjivo slijediti njezin trag; ako se postojanost u njoj uzdrži samo po sebi samoj, “cui vivendi via considerata atque provisa est”39, ako ga različite okolnosti natjeraju da promijeni korak (mislim na put, jer se na putu korak može ubrzati ili pak postati tromijim), pustite ga neka hita40, jer takvoga ionako vjetar nosi, kao što kaže geslo našega Talbota41.
Nije nimalo čudno, kaže jedan od Starih42, što slučaj ima toliku moć nad nama, jer je i naš život samo slučaj. Onome koji svoj život nije upravio određenom cilju, nemoguće je rasporediti i ovladati svakim posebnim djelom. Nemoguće je staviti u red sve dijelove onome koji u glavi nema oblik cjeline. Čemu da stvara zalihe boja onaj koji ne zna što će naslikati?
Nitko od nas nije zacrtao siguran nacrt svojega života, jer mi sve radimo u djelićima. Strijelac mora najprije znati u što cilja, a zatim tome podesiti luk, tetivu, strijelu i svoje pokrete. Naši naumi propadaju jer nemaju misli vodilje ni određena cilja. Nikakav vjetar ne vrijedi onome koji ne zna u koju luku želi uploviti. Nikako ne dijelim onaj sud što su ga donijeli o Sofoklu da je dobro vodio domaće poslove nakon što su vidjeli jednu od njegovih tragedija, a protiv optužbe njegova sina.43
Isto tako cijenim da se ne možemo zadovoljiti prosudbom Parijaca44, koji su bili poslani da poprave žitelje Mileta45, jer nije bila sukladna s posljedicama koje su iz toga potekle. Kad su obišli taj kraj, opazili su da su zemlje odlično obrađene, a poljska dobra izvrsno vođena; i, kad su popisali imena njihovih gospodara i kad su stanovnike okupili u gradu, imenovali su te gospodare za nove upravljače i suce, prosuđujući da će oni, kad su toliko brižni oko svojih poslova, isto tako dobro voditi brigu i o javnim stvarima.46
Svi smo mi tek odvojeni komadići i naše je tkivo toliko bezoblično i različito da svaki komadić i u svakom trenu vuče na svoju stranu. I toliko je različitosti u nama prema nama samima kao i u nama prema drugima. “Magnam rem puta unum hominem agere.”47 Jer, ambicija može čovjeka naučiti i hrabrosti, i umjerenosti, i širokogrudnosti, pa čak i pravdi; jer, škrtost može usaditi u srce trgovačkog djetića, odgojenog u hladu i dokolici, smjelost da se otisne daleko od kućnog ognjišta, da se u slabašnoj lađi preda vlasti valova i razbješnjelog Neptuna, a da ga ipak nauči razumnosti i razboru; i da sama Venera prožme odlučnošću i smjelošću mlade ljude još pod šibom i stegom i da ojača nježno djevičansko srce u krilu njihovih majki,
Hac duce, custodes furtim transgressa jacentes,
Ad Juvenem tenebris sola puella venit48;
stoga i nije na dobro oblikovanu razboru suditi o nama gledajući samo izvana naše čine. Valja se udubiti sve do prave nutrine i ustanoviti što je ono što nas zapravo pokreće; ali, kako je taj veliki poduhvat prepun zamki, htio bih da se što manje ljudi u to miješa.
* * * * *
Mišel de Montenj
1 U izvorniku: qui s’exercent a contreroller, tj. kolacioniranjem djela nakon što su ih zapisali na jedan role, svitak ili registar, a koje je pisac našao kod Plutarha i drugih moralista.
2 U ovoj rečenici Montaigne se služi suknarskim rječnikom: sva sukna treba staviti pod isto osvjetljenje da bi se bolje vidjelo njihovo tkanje.
3 Tj. iz iste suknarske radnje.
4 Preuzeto iz Plutarhova Života Marijevog: “Ispočetka ga držahu ratobornim i hrabrim, pa ga zato prozvaše sinom Marsovim; no, uskoro njegova djela posvjedočiše o protivnom i zbog toga ga nazvaše sinom Venerinim.” (XVI).
5 Ovdje Montaigne gotovo doslovce prevodi epitaf Bonifacija VIII: Intravit ut Vulpes, regnavit ut Leo, Mortuus est ut canis. Taj epitaf spominje Jean Bouchet u svojim kronikama Annales d’Aquitaine (izdanje 1557).
6 Seneka, De Clementia, II, i.
7 Riječ je o Publiliju Sirijcu (Publilius Syrus), rimskom pjesniku i glasovitom mimskom glumcu. Montaigne ga naziva lakrdijašem [u izvorniku farseur (danas farceur)] i tako u antički svijet prenosi riječ i pojam iz svog vremena (mimus = lakrdijaš).
8 “Loša je odluka ona odluka koja se ne može promijeniti.” Publilije Sirijac prema Aulu Geliju, XVII, 14. U izdanju iz 1580. Montaigne je sam preveo taj stih.
9 Opet jedan termin iz suknarske terminologije (contexture).
10 jer je, kad je postao car, pokazao narav koja je bila posve drugačija od one prije kad je bio Oktavije.
11 Seneka, Epistulae, 20.
12 U Nadgrobnom govoru (]Epit(jioV) palima kod Heroneje, koji mu se pripisuje, Demosten je ovako rekao: “Sva ljudska veličina pretpostavlja najprije razboritost, a onda snagu; prvo od tih svojstava sudi o dužnosti, a drugo tu dužnost izvršava.”
13 “Što je zaželjela ne će, što ne htjede prije, sad hoće, previruć ona ljutinom svem životnom zamjera redu.” Horacije, Epistulae, I, i, 98 (prijevod J. Zgorelec).
14 Aluzija na hobotnicu ili na kameleona; obje su te životinje izazvale kod Plutarha i kod Plinija (Nat. hist., VIII, 33 i IX, 29) jednaku usporedbu, a od njih je preuzima i Rabelais u svom Quart Livre, II, kao i drugi pisci XVI. stoljeća.
15 “Krećemo se vođeni poput drvenih lutākā što ih pokreću tuđe žice.” Horacije, Sat., II, vii, 82.
16 U originalu stoji bonasse.
17 “Vidimo naime, da mnogi i ne zna, što hoće; / Nastoji mijenjati mjesto neprestano, ko da se može / Teret odložit…” Lukrecije, De natura rerum, III, 1058 (prijevod M. Tepeša).
18 “Ljudske su misli nalik na oplođujuće svjetlo kojim Jupiter obasjava zemlju.” Ciceronov prijevod stiha iz Odiseje XVIII, 135, koji sv. Augustin navodi u De civitate Dei, V, xxviii.
19 Prema Diogenu Laerciju (Život Empedoklov, VIII, 63). Ta je misao ponavljana više puta u antici, a navlastito u formi koju joj je dao grčki pjesnik Bakhilid (Bakcul?dhV) u V. st. pr. Kr.: “Čovjek mora živjeti jednako i kao da će sutra umrijeti i kao da će živjeti još pedeset godina.”
20 Tehnički termin iz orguljaštva: pedala na orguljama. Slika je uzeta iz Seneke, Epistulae, 31, 8.
21 Misli na vjerske ratove i to diskretno imenuje.
22 Najvjerojatnije aluzija na odlomak iz priče Margerite Navarske (Heptameron, II. Dan, 20).
23 Taj se lik mazgara često javlja u pričama XVI. stoljeća; usp. i u Esejima, II, xii.
24 Prema Plutarhu.
25 “Riječima koje bi i najvećem kukavici dale snagu.” Horacije, Epistulae, II, ii, 36.
26 “On će dovitljivo, iako seljački: ‘Poći će onaj, poći kamo već hoćeš, tko pas je izgubio s kesom’.” Horacije, Epistulae, II, ii, 39 (prijevod Jurja Zgorelca).
27 Kod Halkondilesa, VIII, 13.
28 U izvorniku Mechmet.
29 Misli na Manihejce.
30 Distingo je najčešća formula u skolastičkoj argumentaciji, u opreci s concedo i s nego.
31 Poznato je da su u Montaigneovo doba brijači obavljali kirurške zahvate.
32 Cimbri (K?mbroi), germansko pleme koje je krajem II. st. pr. Kr. Prodrlo u Galiju, gdje ih je Marije porazio na raudskim poljanama.
33 Pleme u srednjoj Hispaniji.
34 “Ništa nije stalno što ne polazi od čvrsta načela.” Ciceron, Tusculanae disputationes, II, 27.
35 Montaigne u XXXVI. eseju za Aleksandra kaže da je bio “najodličniji čovjek kog je poznavao”. Iznosi čitav panegirik pokazujući u čemu je sve nadmašio, dok njegove slabosti ne spominje. Ovdje, naprotiv, pokazuje da ni tako slavan čovjek nije bio lišen slabosti i podcrtava nejednakosti u njegovu ponašanju (usp. II, xxix).
36 Klit (Kle¼toV), vojvoda Aleksandrov.
37 “Preziru strasti, ali kukavni su u boli; preziru slavu, ali ih loš glas slama.” Ciceron, De officiis, I, 21.
38 tj. varajući (aluzija na ratno lukavstvo pribjegavanja lažnim znakovima raspoznavanja).
39 “koji je zrelo razmislio o putu kojim će u životu krenuti”, Ciceron, Stoički paradoksi (Paradoxa stoicorum, V, 1). Ovaj umetak iz Cicerona ne nalazimo u ranijim izdanjima.
40 U izvorniku: laissez le coure, što je stari infinitiv umjesto courir.
41 Aluzija na glasovitog engleskog ratnika Talbota, suvremenika Ivane Orleanske, koji se istakao u borbama po Gaskonji. Zbog toga Montaigne i kaže “naš Talbot”, tj. “naš suvremenik”. John Talbot, grof od Shrewsburyja (1388-1453), nakon ratovanja u Normandiji, 1452. bio je poslan u Gaskonju i zauzeo je Bordeaux, ali je poginuo pred gradom Castillonom.
42 Seneka, Epistulae, 71.
43 Isto se navodi kod Cicerona (De senectute, VII).
44 Parij (Parium < P(rion), grad s lukom u Miziji.
45 Milet, bogati grad u Kariji.
46 Herodot, V, 29.
47 “Misli da je velika stvar uvijek izigravati istog čovjeka.” Seneka, Epistulae, 120, 12.
48 “Pod njezinim (sc. Venerinim) vodstvom mlada djevojka krišom prolazi pored uspavanih stražara i, sama, u mrkloj noći hrli svome draganu.” Tibul, II, i, 75.
