O odgoju djece [Tema: Montenj]

Gospođi Diani de Foix, Grofici de Gurson

Pa makar da mu je sin i šugav i grbav, nikad nisam vidio oca koji ga uza sve to ne bi priznao za svoje dijete. Osim ako nije posve opijen tom ljubavi pa ne vidi koliko je jadno, ali glavno mu je da je njegovo. Zbog toga, bolje nego itko, vidim2 da su to ovdje3 samo puka razmišljanja čovjeka koji je u svojim mladim danima od znanosti okusio samo prvu koru i od svega zadržao samo neku poopćenu sliku bez glave i repa: od svega po malo i, zapravo, ništa potpuno, baš onako po francusku4. Jer, na kraju krajeva, znam da postoji jedna 1 Diane de Gurson, kći grofa de Foix, udala se za Montaigneova susjeda grofa de Gursona 8. ožujka 1579, a pisac Eseja bio je prisutan pri sklapanju braka kao opunomoćenik oca i majke Louisa de Foixa. U XIV. poglavlju govori o tom velikašu s kojim je bio prijateljski povezan. Mladi će suprug poginuti u službi navarskog kralja 1587. u bici kod Montcrabeaua kao i njegova dva brata. Za ovaj esej, koji je objavljen 1580, sigurno znamo da je napisan 1579, neposredno pred rođenje prvog djeteta Diane de Gurson, a pisac ga posvećuje njoj i njezinoj obitelji.

Medicina, jedno Pravo, četiri dijela u Matematici5 i samo u najgrubljim crtama znam čemu sve to služi. A možda još i znam kako bi znanosti mogle biti usmjerene prema tome da služe našem životu. No, da sam se u njih baš udubio, da sam se ne znam kako upinjao u izučavanju Aristotela6, Monarha suvremene učenosti, ili da sam baš uporno zagrizao posebno u neku od njih, ne, to nisam nikad učinio, a isto tako nema ni jedne umjetnosti kojoj bih znao naslikati samo prve obrise.

Nema niti jednog dječaka iz srednjeg staleža koji se ne bi mogao držati učenijim od mene, jer ga ne bih znao ni ispitati o njegovoj prvoj lekciji. A kad bih na to bio prisiljen, morao bih, dosta nevješto, izvući iz te lekcije nešto što je općenito vrijedno i na tome iskušati njegovo prirodno rasuđivanje: a ta je lekcija njima isto toliko nepoznata kao što je meni nepoznata njihova.

Nisam se ozbiljno uhvatio ukoštac ni s jednom najvažnijom knjigom, osim s Plutarhom i Senekom iz kojih crpim upravo onako kako su to činile Danaide, neprestano punim i prelijevam. Ponešto stavljam i na ovaj papir, ali u sebe malo ili gotovo ništa.7

Povijest je ono što mi je mnogo bliže8, ali i poezija, jer nju posebno volim. Jer, kao što je govorio Kleant9, jednako kao što glas stiješnjen u uskoj cijevi trublje iz nje izlazi oštriji i jači, tako se meni čini da iskaz, stisnut u brojnim stopama poezije, življe izbija i pogađa me većom snagom. A što se tiče prirodnih sposobnosti koje su u meni, a o tome ovdje pokušavam10 pisati, osjećam da pod teretom popuštaju. Moje misli i moje prosudbe idu tapkajući, teturajući, krivudajući i spotičući se, a kad pođem najdalje što mogu, opet nisam nikako zadovoljan, jer vidim da i preko toga ima još mnogo zemlje u koju bi valjalo koračati, samo što je ona za moje oči mutna i kao zastrta oblacima, pa je ne mogu jasno razabrati.

I kad poduzmem da ću govoriti o bilo čemu što iskrsne pred mojom maštom, želeći se služiti svojim vlastitim mogućnostima što mi ih je priroda dala, događa mi se, i to vrlo često, da kod dobrih pisaca nabasam upravo na iste misli o kojima sam se spremao raspravljati, baš kao što sam maločas učinio s Plutarhovim govorom o snazi mašte11. I tada vidim da sam u usporedbi s tim ljudima tako slab i kržljav, tako trom i uspavan, da sama sebe žalim ili prezirem. A zadovoljan sam samo zbog toga što imam sreću i čast da se moje misli često podudaraju s njihovima, a ja da idem istom stazom kao i oni, pa makar ne znam koliko zaostajao, a zaostajem mnogo. Neka sam barem toga svjestan, a mnogi to nisu, koliko je neizmjerno velika razlika između njih i mene. Pa ipak, unatoč tome puštam svojim mislima, pa ma koliko da su slabe i ne baš duboke, da teku onako kako sam ih rodio, ne mijenjajući i ne prekrajajući njihove nedostatke, koje mi je ta usporedba pokazala12.

Zbilja moraš imati čvrste sapi ako hoćeš ići ukorak s takvim ljudima. Neumjesni pisci našega doba čine upravo obrnuto, jer u svoja ništavna djela unose čitave odlomke starih pisaca kako bi to išlo u čast njihovu pisanju. Jer ta neizmjerna različitost u jasnoći i sjaju ukazuje na bljedoću, smežuranost i ružnoću njihova lica, pa zato u tome više gube nego što dobivaju.

Bila su to dva posve oprečna duha. Filozof Hrisip13 unosio je u svoja djela ne samo odlomke nego i čitava djela drugih pisaca, a u jedno i Euripidovu Medeju, pa je zato Apolodor14 s pravom rekao da kad bi mu se iz knjiga oduzelo ono što je tuđe, da bi mu ostali samo bijeli listovi. Protivno od njega,

Epikur15 nije u svih tristo djela što ih je ostavio unio niti jedan tuđi redak16.

Onomadne mi se zgodilo da sam naišao na jedan takav odlomak. Dugo sam se zadržao na francuskim riječima, koje su tako beskrvne, mršave i bez smisla i sadržaja, kakve mogu biti samo francuske riječi. Nakon duga i dosadna lutanja namjerio sam se na sastav tako bogat i uzvišen da je oblake parao. Da sam naišao na blažu strminu i da je penjanje malo više trajalo, to bi se još i moglo opravdati. Bio je to bezdan ravnih stijena i tako odsječen da sam već kod prvih šest riječi spoznao da se uzdižem u neki drugi svijet. S tog sam mjesta otkrio iz kakve provalije dolazim, kako je toliko niska i duboka da više nisam imao srca opet u nju sići. Kad bih ispunio jedan od svojih spisa tim bogatim ostacima, on bi i te kako rasvijetlio glupost drugih.

Koriti drugoga za svoje vlastite nedostatke čini mi se ništa manje nerazumnim nego koriti, kako ja često činim, nedostatke drugih u sebi. Valja ih posvuda osuđivati i uskratiti im i najmanje sklonište. Dobro znam s kakvom se smionošću i sâm pokušavam izjednačiti s onim svojim sitnim krađama i ići ukorak s njima kao da je sve to moje, ne bez neke lude nade da ću prevariti oči sudaca i da oni neće moći razaznati što je moje, a što tuđe. A tako postupam zahvaljujući koliko svom maru toliko i svojem umijeću i svojoj snazi. Osim toga, te stare prvake ne napadam izravno ili u borbi tijelo o tijelo: samo ih tu i tamo bocnem, a moji su napadi lagani i kratkotrajni.

Nikad u tome nisam uporan, samo ih iskušavam i nikad ne idem toliko daleko kao što se pravim da idem. Kad bih se s njima mogao mjeriti17, bio bih zgodan i čestit čovjek18, jer ih uzimam za primjer samo ondje gdje su najsnažniji. Skrivati se pod tuđim oklopom (kao što sam vidio da neki čine) tako da ti se vide samo vrhovi prstiju, voditi se svojim naumom, kao što je lako učenjacima u nekoj općenitoj stvari kad to čine nastavljajući stare misli koje ovdje i ondje pokrpaju ili onima koji to staro i pronađeno hoće skriti i proglasiti svojim, u prvom je redu nepravedno i podlo, jer, ne učinivši ništa vrijednoga čime bi se podičili, takvi se ljudi nastoje iskazati služeći se tuđim vrijednostima, a zatim čine još veću ludost kad se zadovoljavaju potkradanjem tuđega kako bi stekli odobravanje neukog puka i kad napadaju na razumne i učene ljude koji se zgražaju nad takvim prerušavanjem i nadmenošću, jer – kratko rečeno – kod njih vrijedi samo hvala za koju se bore. Što se mene tiče, to je upravo ono što ne želim činiti. Govorim ono što su drugi rekli samo zato što se trudim što bolje izreći svoju misao. To se ne odnosi na pjesničke sastavke19 koji se kao krparije i sastavljačka djela i objavljuju; u svoje sam vrijeme naišao i na neke koji su bili vrlo duhoviti, a među ostalima i jedan pod imenom Capilupus20, da i ne spominjem one iz staroga doba. To su duhoviti ljudi koji se vide na svim stranama kao Lipsius21 s učenim i teškim sklopom svoje Politike.

Bilo kako bilo, želim reći da ove ludorije što ih zapisujem ne želim skrivati, pa bile one ne znam kakve, jednako kao što ne bih sakrio ni svoju sliku s ćelavom i prosijedom glavom na kojoj bi slikar naslikao ne neko savršeno lice, nego moje vlastito. Jer u njima su moja raspoloženja i moje misli; iznosim ih onako kakve su u mojem gledanju, a ne onakve kakve bi netko mogao zamisliti. Cilj mi je da otkrijem sebe sama22 koji će sutra možda biti drugačiji, ako me ono što naučim promijeni. Nemam vlasti da mi se vjeruje, a to ni ne želim, jer znam da sam premalo učen da bih druge poučavao.

Netko mi je, dakle, kad je vidio moje posljednje izlaganje23, onomadne rekao da sam se morao malo opširnije zadržati na raspravi o odgoju djece. Kad bih ja, Gospođo, i raspolagao dovoljnim znanjem u vezi s tim pitanjem, ne bih ga bolje mogao upotrijebiti nego da ga prinesem na dar tom malom čovjeku koji vam je navijestio da će kod vas uskoro prirediti krasan izlazak, a vi ste odveć plemenita da biste počeli drugačije nego s muškim djetetom24. Jer, budući da sam imao tako važnu ulogu u sklapanju vašeg braka, imam i pravo i dužnost brinuti se o veličini i blagodati koje će iz njega poteći, osim što me od starine vlast koju imate nad mojim služenjem vama obvezuje da poželim čast, svako dobro i napredak svemu što se vas tiče. No, istini za volju moram priznati da je sve što znam to da najveća teškoća i najvažniji dio ljudskoga znanja leži upravo ondje gdje je u pitanju odgoj i upravljanje djecom.

Jednako je tako i u poljodjeljstvu: ono što se mora činiti prije sijanja i sadnje lako je i poznato, kao i sadnja sama; ali, kad ono što je posijano počinje primati život, tada postoji velik broj načina kako to uzgojiti. Slično je i s ljudima, nema tu neke posebne radinosti da ih se posije, ali, kad se jednom rode, nas dopada drugačija briga, puna poslova i straha, kako ih podignuti i odgojiti.25

Ono što djeca od svojih sklonosti pokazuju toliko je tanahno u toj najmlađoj dobi i toliko je neprepoznatljivo, a obećanja su tako nesigurna i lažna, da je više nego teško o tome donijeti čvrst sud.

Pogledajte Cimona, pogledajte Temistokla i tisuću drugih i vidjet ćete koliko su oni iznevjerili ono što se od njih očekivalo. Mladi medvjedići i mladi psi odmah pokazuju svoje prirodne sklonosti, ali drugačije je s ljudima, oni odmah poprimaju običaje, mišljenja, zakone i lako se mijenjaju i prerušuju. 26

Zato je toliko teško siliti prirodne sklonosti. Zbog toga se događa da zato što nismo izabrali najbolji put, često radimo utaman i potrošimo djeci mnogo vremena da bismo ih naučili stvarima kojima nisu dorasla. U toj teškoći, moje je mišljenje da ih je nabolje uputiti najboljim i najkorisnijim stvarima i da se moramo malo osvrtati na one nevažne slutnje i predviđanja koja iščitavamo iz kretanja njihove najmlađe dobi. A njima i sam Platon, kako cijenim, u svojoj Republici poklanja odviše pozornosti.27

Gospođo, u znanosti je velika moć, jer to je alat koji može divno poslužiti poglavito u ljudi koji su tako visoko rođeni kao vi. I doista, znanost ničemu ne služi kad je u rukama prosta i neuka svijeta. Ona se više ponosi kad može dati načina kako voditi rat, kako upravljati narodom, kako očuvati prijateljstvo nekog vladara ili strane zemlje nego u postavljanju nekog dijalektičkog argumenta ili u prizivu na neku presudu ili propisivanju koliko od nekog lijeka moramo uzeti.28 Zato, Gospođo, jer se nadam da u odgoju vaše djece nećete ovaj dio zaboraviti, pogotovu vi koji ste uživali slasti dobra odgoja29, vi koja pripadate odlično pismenoj lozi (jer još uvijek čitamo pjesmotvore starih grofova de Foix30, od kojih ste potekli vaš muž i vi; a François, gospodin od Candalea31, vaš stric, svakodnevno stvara nove, koji će kroz stoljeća širiti glas o vašoj obitelji), hoću vašem gospodstvu o tome reći samo jedan svoj nazor koji se protivi najuvreženijim običajima; to je sve što u vašu službu mogu učiniti.

Služba odgojitelja kojeg ćete mu dati i o čijem izboru ovisi svekoliki učin odgoja vašeg djeteta ima toliko mnogo drugih dijelova; ali u to ne diram, jer tome ne znam ništa vrijedna pridonijeti; a u ovom pitanju, u koje se ja miješam, on će mi vjerovati onoliko koliko vjerojatnosti u tome nađe. Za dijete iz visoke kuće koje se hoće baviti knjigom, i to ne radi dobitka (jer je tako ogavna svrha nedostojna milosti i naklonosti Muzâ, a osim toga tiče se drugih i ovisi o drugima), ne radi izvanjskog nego radi njegova ukrasa, da se obogati i ukrasi iznutra, i kojemu je više stalo do toga da od njega stvori razborita nego učena čovjeka; htio bih isto tako da se pobrinu izabrati mu takva voditelja koji će radije imati dobru nego punu glavu32 ili da se traži i jedno i drugo, ali više razboritost i dobro vladanje nego znanje, a posebno neka se u svojoj novoj službi ponaša na nov način.

Neprestano nam se pune uši kao da se lijevkom toči u bačvu, a nama je samo ponavljati ono što je rečeno. Htio bih da taj novi odgojitelj to ispravi i da na samom početku, već prema mogućnostima duha koji je dobio u ruke, počne stavljati ga pred izbor, dajući mu da sve iskuša, izabere i sâm odluči, ponekad mu probijajući put, a ponekad puštajući da ga sam prokrči. Ne tražim da on smišlja i sâm govori, nego hoću da svog učenika sluša kako on govori. Sokrat, a kasnije i Arkesilaj33 tražili su da najprije govore sama djeca, a zatim su govorili oni34. “Obest plerumque iis qui discere volunt auctoritas eorum qui docent.”35

Dobro je da ga pušta da trči pred njim kako bi prosudio kakav mu je hod i vidio koliko se sâm mora usporiti da bi se prilagodio njegovoj snazi. Ako nema tog odnosa, sve ćemo pokvariti; valja ga znati odabrati i sukladno se njemu ponašati, a to je jedna od najtežih zadaća koje znam; djelo je velika i snažna duha znati se spustiti do djetinjih mogućnosti i upravljati njima. Ja sam sigurniji i čvršći kad idem uzbrdo nego kad se spuštam nizbrdo.

Oni koji, kao što je običaj kod nas, s istom poukom i s istom mjerom upravljaju vladanjem djece tako različitih mjera i ćudi, ne smiju se čuditi ako u tako velikom broju djece nađu jedva dvoje ili troje kod kojih će se ponekad ukazati da je njihovo upravljanje bilo plodno.

Neka od djeteta ne traži samo riječi iz zadaće, nego neka traži njihov smisao i bit; neka o uspjehu što ga je postiglo ne sudi po njegovu pamćenju nego po njegovu životu. A ono što je naučilo neka mu predoči na stotine načina i neka sve to prilagodi najrazličitijim stvarima, kako bi mogao vidjeti je li sve dobro naučeno i usvojeno, a pri tome, neka iz Platonovih pedagogijskih načela vidi donosi li njegov trud ploda. Dokaz je da je hrana sirova i neprobavljena ako zalogaj mesa povratimo onako kako smo ga progutali. Ako nije promijenio izgled i oblik onoga što smo mu dali da probavi, želudac nije obavio svoju zadaću.

Naš se duh pokreće samo uz povjerenje, pod prisilom da slijedi prohtjeve drugih i služi im pod vlašću njihovih gledanja. Toliko su nas priučili na uzde da više u nama nema slobodnog kretanja. I snaga i sloboda su nam oduzete. “Nunquam tutelae suae fiunt.”36 Bio sam u Pisi i vidio jednog čestitog čovjeka koji je toliko slijepo slijedio Aristotela37 da je glavna njegova dogma bila: da je prvo mjerilo i pravilo svakog utemeljenog mišljenja i svake istine potpun sklad s Aristotelovim učenjem; sve ostalo je držao za tlapnje i tričarije, jer “Aristotel je sve vidio i sve je rekao”. Zbog takva stava, koji je bio odveć slobodno i nepravedno shvaćen i protumačen, imao je dugo vremena teških okapanja s inkvizicijom u Rimu.

Neka mu sve prosije kroz gusto sito i neka mu ništa ne usadi u glavu samo na vjeru i zbog autoriteta; nek mu načela Aristotelova ne budu svete istine, a isto tako ni načela stoika i epikurovaca. Mora mu otvoriti mogućnost višestrukog suda: ako može, izabrat će, a ako ne može, ostat će u dvojbi. Samo su ludi ljudi uvijek sigurni i odlučni. Che non men che saper dubbiar m’aggrada.38

Jer ako vlastitim razmišljanjem prihvati Ksenofontove i Platonove misli, one više neće biti njihove nego njegove. Onaj koji drugoga slijedi, ništa ne slijedi. Ne nalazi ništa, čak i ne traži ništa. “Non sumus sub rege; sibi quisque se vindicet.”39 Neka barem zna da zna. Mora upiti njihovo znanje, a ne napamet naučiti njihove zapovijedi. I neka ako hoće i zaboravlja odakle ih je naučio, glavno je da ih umije usvojiti. Istina i razlog zajednički su svima, a ne pripadaju onome koji ih je prvi izgovorio kao ni onome koji ih je izgovorio poslije. Isto tako, nije nešto više po Platonu nego po meni, jer on i ja shvaćamo i vidimo na jednak način. Pčele lete s cvijeta na cvijet i tako skupljaju med koji je sav njihov, pa to nije ni majčina dušica ni mažuran.40 Tako će biti i s mjestima koje posudi od drugih, on će ih premijesiti i promijeniti kako bi od njih učinio nešto što će biti posve njegovo, a to je njegov sud. I njegov odgoj i njegov rad idu samo tome da dadu tom sudu dobar oblik.

Slobodno nek sakriva sve ono što mu je pomoglo i neka pokazuje ono što je on sâm od svega toga učinio. Ljudi koji žive od krađe i pozajmljivanja hvastaju se svojim zgradurinama i kupovinama, ali ne kazuju ono što su izvukli iz drugih. Ne vidite izvanredne primitke čovjeka iz sabora, nego samo vidite veze koje je sklopio i časti što ih je djeci ostavio. Nitko ne razglašava svoje primitke, a svatko govori o onome što je postigao.

Dobit od našeg učenja jest da smo njime postali bolji i pametniji. Razum je onaj, govorio je Epiharmo41, koji sve vidi i sve čuje, razum sve iskorištava, svime raspolaže, koji djeluje, upravlja, kraljuje: sve su druge stvari slijepe, gluhe i bez duše. Zaista ga činimo ropskim i plašljivim kad mu ne dajemo slobodu da bilo što sâm učini. Tko je ikada upitao svog učenika što on misli o Retorici i o Gramatici ili ovoj ili onoj Ciceronovoj misli? Jednostavno nam ih sade u pamet onako sa svim perjem kao neka proročanstva gdje su slova i slogovi bitan dio stvari. Znati nešto napamet nije nikakvo znanje, nego samo čuvanje onoga što su nam pamćenju dali na čuvanje.

Ono što valjano znamo time sami raspolažemo, a da ne moramo gledati u učitelja ni gledati u njegovu knjigu. Jadna je ona sposobnost što smo je naučili samo iz knjiga! Želim da ona služi kao ukras, a ne kao temelj i u tome slijedim Platonovo mišljenje42 kad kaže da su čvrstina, vjera i iskrenost prava filozofija, a sve one vrste znanja koje su nekamo drugamo usmjerene samo su mazanje očiju.

Htio bih da nas Paluël43 ili Pompée44, ta dva krasna plesača iz mojega vremena, nauče kako se u plesu skače, a da se ne mičemo s mjesta, kao što oni školnici hoće poučavati naš um i ne pokrećući ga na djelo; ili da nas se nauči kako jahati, kako baratati kopljem, svirati na lutnji ili pjevati, a da to bude bez vježbe, kao što bi nas pedanti htjeli naučiti da dobro prosuđujemo i da lijepo govorimo, a da nas nikad nisu poučili ni govoriti ni sud donositi. A tom učenju kao dobra knjiga45 može poslužiti sve što nam dolazi pred oči: pokvarenost nekog sluge, glupost nekog podvornika, nešto što se za stolom reklo, jer sve to može poslužiti kao nov sadržaj našeg učenja.

Upravo, kao stvoreno, za tu svrhu služi općenje s ljudima, a isto tako i putovanje po stranim zemljama, ali ne samo da bismo o tome pripovijedali, kako to radi naše francusko plemstvo, brojili koliko ima koračaja uokrug Santa Rotonde46 ili pričali o bogatim podsuknjama Signore Livie47 ili o tome koliko je Neronovo lice na obližnjem starom spomeniku duže ili kraće nego na nekoj staroj medalji, dakle, ne da govorimo o tome, nego da u prvom redu doznamo narav tih naroda i njihove običaje i da iskušamo i izbrusimo svoje glave uspoređujući ih s njihovima. Preporučio bih da tog dječaka za njegova najranijeg djetinjstva šetaju svijetom, i to u prvom redu, da jednim kamenom ubijemo dva vrapca, kroz strane zemlje, gdje se jezik toliko razlikuje od našega, a na koji se njegov jezik nikako neće naviknuti ako se to rano ne učini.

Isto tako, općenito je prihvaćeno mišljenje da nije dobro da dijete odrasta u krilu svojih roditelja. Prirodna materinska ljubav i previše će ga omekšati i opustiti, pa čak kad su u pitanju i najmudriji ljudi. Roditelji nisu kadri kazniti ga za njegove greške niti podnositi da ga se odgaja na jednostavan način i bez ikakvih pravila. Ne bi mogli podnijeti vidjeti ga da se znojan i prašnjav vraća sa svog vježbališta, da pije hladno kad mu je vruće, ni vidjeti ga na jogunastu konju, ni suprotstavljena dobru strijelcu, a da ni ne govorimo o njegovu prvom pucanju iz kremenjače. Jer, tu nema drugog lijeka: tko hoće od njega napraviti čovjeka kako treba, taj ga ne smije štedjeti dok je mlad i često mora prekršiti liječnička pravila:

Vitamque sub dio et trepidis agatIn rebus48.

Nije dovoljno samo očvrsnuti mu dušu; i mišice mu morajubiti čvrste.

Jer duša će biti pod velikim teretom ako joj ne pomognemo i ako se sama mora brinuti o dvjema zadaćama. Znam kako se moja muči uz ovako slabašno tijelo, koje se i odveć na nju oslanja. I često vidim u onome što moram naučiti i što mi učitelji ističu u svojim spisima, kad je u pitanju veličina i snaga hrabrosti, takve primjere koji u prvom redu ovise o otpornosti kože i čvrstoći kostiju. Vidio sam ljude, žene, djecu koji su tako rođeni da im teške batine lakše padaju nego što bi meni bilo da me netko udari prstom po glavi; koji ne pomiču ni jezik ni obrvu pod udarcima što im ih zadaju. Kad atlete pobjeđuju filozofe u izdržljivosti, prije je to snaga živaca nego li srca. A privikavanje na rad je privikavanje na bol: “labor callum obducit dolori”49. Tijelo valja naučiti na teškoće rada da bismo ga priviknuli na muku i teškoće prijelomâ, srdobolje, otvorenih rana, uzâ i mučenja. Jer sve ovo što sam upravo nabrojio može se dogoditi, kako ovaj svijet ide, i dobrima i zločestima. U naše vrijeme to doživljavamo. Tko god ustaje protiv zakonâ prijeti čestitim ljudima bičem i užetom. Osim toga, autoritet učitelja, koji bi morao biti iznad svakog djeteta, trpi i spriječen je prisustvom roditelja. Tome valja dodati da poštovanje koje mu iskazuju ukućani i obitelj kao sinu svoga gospodara, poznavanje bogatstva i velikog glasa kuće koje će on naslijediti, nisu, po mom mišljenju, male prepreke u tako mlađahnoj dobi.

U toj školi o življenju u društvu često zapažam ovaj nedostatak: umjesto da upoznamo bližnjega, brinemo se samo o sebi i više se trsimo kako ćemo rasprodati svoju robu nego kako ćemo doći do nove. Šutljivost i skromnost veoma su tražene odlike ponašanja. Naučit ćemo dijete da bude štedljivo i da se ne razmeće onim što ima kad to jednom stekne; da se ne vrijeđa zbog gluparija i priča koje se iznose u njegovoj nazočnosti, jer je nepristojno i neuljudno zgražati se nad svim što nije po našem ukusu. Nek tom dječaku bude dovoljno da sam sebe ispravlja i da se ne vidi kako prebacuje na druge ono što on odbija učiniti, a isto tako da ne bude u sukobu s javnim redom. “Licet sapere sine pompa, sine invidia”50. Neka izbjegava ono neuljudno davanje lekcija i onu dječačku želju da pošto poto izgleda bolji od drugih i da dođe na glas kuđenjem i izmišljanjem novotarija51. Kao što se samo velikim pjesnicima priliči da se služe pjesničkim slobodama, isto tako se samo veliki i slavni duhovi mogu izdizati iznad uobičajena reda. “Si quid Socrates et Aristippus contra morem et consuetudinem fecerint, idem sibi ne arbitretur licere: magnis enim illi et divinis bonis hanc licentiam assequebantur.”52 Naučit će ga da ne ulazi u raspravu ili osporavanje ako za svoju vrlinu ne nađe dostojna takmaca, pa da čak ni tada ne upotrijebi sve ono što bi mu moglo poslužiti, nego samo ono što će mu biti od najveće koristi. Valja ga odgojiti da bude razuman u izboru i rešetanju svojih razloga i nek naginje priličnosti, pa zato i kratkoći. Više od svega valja ga naučiti da se preda i položi oružje pred istinom, istog onog trenutka kad je uvidi; bilo da je ona potekla iz ruku njegova protivnika, bilo da se rodila u njegovim vlastitim rukama ako se nečemu boljemu domislio.

Jer neće ga nitko popeti na katedru da izgovori neku unaprijed određenu ulogu. Nikakva ga prosudba ne obvezuje osim onoga što sâm odobrava. Niti će to biti posao gdje se za gotov novac prodaje sloboda da se možeš pokajati i priznati. “Neque, ut omnia quae praescripta et imperata sint defendat, necessitate ulla cogitur.”53

Kad bi njegov učitelj bio meni po ćudi, on bi njegovu volju tako oblikovao da bude vjeran sluga svojega vladara, da mu bude što više privržen i da bude izvanredno hrabar; ali morat će u njemu ubiti želju da se uz gospodara veže drugačije nego zbog svoje građanske zadaće. Da ne govorimo o brojnim drugim lošim učincima, koji zbog tih posebnih obveza idu na štetu slobodi, a sud plaćena i kupljena čovjeka i manje je ispravan i manje slobodan, a obilježen je nesmotrenošću i nezahvalnošću.

Čovjek koji je samo dvorjanin ne može imati ni zakon ni volju da govori i misli drugačije nego laskavo o gospodaru, koji je, između tolikih tisuća podanika, izabrao baš njega da ga hrani i drži pod svojom rukom. Ta udijeljena milost i korist od nje ne samo da će ga zabliještiti nego će – s razlogom – okrnjiti njegovu slobodu. I tada najčešće vidimo da je jezik tih ljudi posve različit od onoga kojim govore ostali ljudi istog staleža, jer je u njemu malo vjere.

Neka mu se savjest i vrlina odražavaju u govoru i nek taj govor izim razuma nema ničeg drugog što bi ga vodilo. Valja učiniti da shvati kako priznati grešku koju će on naći u svom vlastitom mišljenju, pa čak i onda kad ju je samo on opazio, nije ništa drugo do li učin njegova suda i njegove iskrenosti, a to je upravo ono čemu on mora težiti; isto tako valja mu pokazati da su tvrdoglavost i uporno odbijanje najraširenija svojstva koja priliče najsitnijim dušama, a da predomisliti se i sebe ispraviti, napustiti lošu odluku koju si u žaru donio, predstavljaju vrlo rijetka, snažna i mudra svojstva.

Kad je u društvu, upozorit će ga da mora imati oči za sve oko sebe, jer vidim da najvažnija mjesta najčešće zauzimaju manje sposobni pojedinci, a da veliko bogatstvo i sposobnost rijetko idu podruku.

A vidio sam i ovo: dok su na čelu stola raspravljali o ljepoti jedne tapiserije ili o finom okusu malvazije54, mnogo se oštrih i pronicavih misli gubilo na drugom kraju stola. Ispitat će koliko vrijedi svaki čovjek: kravar, zidar, prolaznik; sve se mora iskoristiti i svakoga upraviti na njegov posao, jer baš sve služi u gospodarenju; čak će mu i gluposti i slabosti drugih dobro doći za pouku. Neka nauči kako se procjenjuju ponašanje i način bilo koga, jer će se na taj način u njemu stvoriti želja za dobrim, a prijezir prema lošemu.

Valja mu usaditi u glavu poštenu znatiželjnost da sve dozna; vidjet će sve što je jedinstveno oko njega: zdanje, fontana, čovjek, poprište neke stare bitke, odlomak iz Cezara ili Karla Velikoga:

Quae tellus sit lenta gelu, quae putris ab aestu,
Ventus in Italiam quis bene vela ferat55.

Htjet će što više doznati o vladanju, o mogućnostima i o savezima ovog ili onog vladara. Te je stvari vrlo ugodno slušati, a još korisnije znati.

U to druženje i poznavanje ljudi uključujem, i to prvenstveno, one koji još žive samo u uspomenama iz knjiga. Družit će se uz pomoć povijesti s velikim duhovima iz najboljih stoljeća. To je učenje uzaludno za neke, ali onima koji ga traže donosi neprocjenjivih plodova: a to je jedino učenje koje bi, kako kaže Platon56, Lacedemonjani bili zadržali. Zamislite koliku bi korist imao iz čitanja Života našega Plutarha! Ali neka moj izabrani voditelj uvijek ima na umu čemu se mora usmjeriti njegova služba i neka ne opterećuje svog učenika danom pada Kartage ni Hanibalovim ili Scipionovim načinom života ni mjestom gdje je umro Marcellus57, nego nek radije pokaže da je bio nedorastao svojoj službi i da je zato tu poginuo. Neka mu ne daje da uči toliko priča iz povijesti, nego neka iz svega izvodi sud. Između svih stvari, to je, po mojoj prosudbi, cilj kojemu naš duh prilazi na najrazličitije načine. Ja sam kod Tita Livija pročitao stotinu stvari koje netko drugi nije pročitao. Plutarh ih je pročitao stotine više nego što bih ja znao pročitati, a možda i više nego što je pisac i napisao. Za neke je to čisto gramatičko učenje; za druge anatomija filozofije u kojoj se prožimlju najraznovrsniji dijelovi naše prirode. Ima kod Plutarha mnogo opširnih rasprava, koje bi i te kako vrijedilo poznavati, jer je on najbolji radnik u tom pisanju, ali ima ih na tisuće kojih se je samo dotaknuo: on nam samo prstom pokazuje put kojim moramo krenuti, ako smo za to voljni, a ponekad se zadovolji time da nas žustro potakne na srž nekog problema. Valja ta mjesta odatle otrgnuti i upotrijebiti ih na korisnom mjestu. Kao ono kad kaže58 da svi stanovnici Azije služe jednom jedinom čovjeku zato što ne znaju izgovoriti jedan slog, i to Ne. Možda je time dao priliku i povod La Boëtieu da napiše svoj spis Servitude Volontaire59. Već sam izbor jedne nevažne zgode u životu nekoga čovjeka ili izbor jedne riječi koja naoko nema nekog dosega, već samo to vrijedi koliko i čitava rasprava. Šteta je što razumni ljudi toliko vole kratkoću. Možda zato više dobivaju na glasovitosti, ali mi time dobivamo manje. Plutarh više voli da ga hvalimo zbog njegova suda nego zbog njegova znanja. Više voli da smo gladni njega nego da budemo siti. Znao je da i o dobrim stvarima možemo nadugo govoriti i da je Aleksandridas60 s pravom spočitnuo onome koji je dijelio dobre, ali preduge pouke eforima61: “Stranče, kažeš ono što treba, ali kazuješ onako kako ne treba.” Oni u kojih je tijelo slabašno napuhnjuju ga jastučićima što ih stavljaju pod odjeću, a oni kojima je ono što imaju reći oskudno napuhnjuju to riječima.

Ljudski sud pronalazi izvanrednu jasnoću time što se druži s ljudima. Mi smo svi zbijeni i zgurani u sebe same da nam pogled ne seže dalje od nosa. Pitali su Sokrata odakle je. On nije odgovorio “iz Atene”, nego “iz svijeta”62. On, u kojega su pogledi bili jasniji i širi, obuhvaćao je cijeli svijet kao svoj grad, prosipao je svoja znanja, društvo i svoju ljubav na čitav ljudski rod, a ne kao mi koji gledamo samo ispod sebe. Kad se u mom selu vinogradi smrzavaju, moj župnik to tumači tako da se Bog srdi na ljude i dodaje da su i kanibali već imali kiku od koje nisu mogli govoriti. Kad vidi ove naše ratove među građanima iste zemlje, tko neće poviknuti da se stroj svijeta pokvario i da nas je to sudnji dan ščepao za gušu, ni ne pomislivši da su se događale mnogo strašnije stvari, a da najveći dio svijeta i dalje provodi vrijeme u uživanju? A ja sam, kad vidim njihovu slobodu i nekažnjivost, sretan što vidim da su još blagi i umjereni. Onome koga grȁd tuče po glavi čini se da je čitava kugla zemaljska pobješnjela u olujama. A onaj je smiješni Savojac govorio: “Da je ona budala od francuskog kralja znao kako valja upravljati državom, ja bih bio mogao postati upraviteljem posjeda svojega Vojvode”63. On u svojoj priprostoj glavi nije mogao zamisliti nešto što bi bilo veće nego njegov gospodar. A da toga nismo ni svjesni, svi mi živimo u toj zabludi, zabludi koja je vrlo teška i pogibeljna po svojim posljedicama. Ali onaj koji može zamisliti kao na slikarskom platnu tu veličanstvenu sliku naše majke prirode u cjelini njezina sjaja; koji na njezinu licu zna pročitati tako općenitu i stalnu mijenu; koji vidi na toj slici ne samo sebe, nego čitavo jedno kraljevstvo kao potez vrlo tanahna i izoštrena pera: eto, samo takav mjeri stvari u njihovoj pravoj veličini.64

Taj je golemi svijet, koji neki umnažaju kao vrste pod jednim rodom65, ogledalo u kojem se moramo iz ispravnog kuta gledati da bismo se poznali. Riječju, htio bih da to bude knjiga iz koje će moj učenik učiti. Tolike vrste, sljedbe, prosudbe, mišljenja, toliko zakona i običaja uče nas da zdravo prosuđujemo o svojima i uče naš sud da prizna svoju nesavršenost i prirodnu slabost: a učiti sve to nije lak zadatak. Tolika previranja u državama i promjene u javnim stvarima uče nas da ne smijemo stvarati čuda od onoga što se u našoj zemlji događa. Toliko imena, toliko pobjeda i osvajanja pokrivenih pod velom zaborava čine smiješnim svakog onoga koji se nada da će ovjekovječiti naše ime kad uzme desetak strijelaca i s njima zauzme neki kokošinjac, za koji se zna samo to da je pao. Oholost i uznositost tolikog sjaja kod stranaca, napuhano blještavilo tolikih dvorova i veličina čini da sjaj svojih gledamo bez čuđenja i ne trepnuvši okom. Tolike nas tisuće ljudi sahranjenih prije nas hrabre da se ne plašimo poći tražiti tako dobro društvo na onome svijetu. A tako je i sa svim ostalim.

Pitagora je znao reći66 da naš život nalikuje velikim i mnogoljudnim okupljanjima na Olimpijskim igrama. Jedni ondje vježbaju tijelo kako bi pobrali olimpijsku slavu, dok drugi donose svakakve robe na prodaju kako bi što zaradili. Ima i takovih, i to ne među najgorima, koji ne žele ništa drugo nego gledati kako se i zašto ovo ili ono čini i biti gledatelji života drugih ljudi, kako bi po njima sudili i upravljali svoj. Tim bi se primjerima mogla pribrojiti i ona sva vrlo korisna filozofska raspravljanja, kojih bi se ljudska djela morala držati kao svog pravila. Učeniku ćemo reći

quid fas optare, quid asper
Utile nummus habet; patriae charisque propinquis
Quantum elargiri deceat: quem te Deus esse
Jussit, et humana qua parte locatus es in re;
Quid sumus, aut quidnam victuri gignimus67;

što valja znati, a što ne valja, što mora biti cilj učenja, što je hrabrost, umjerenost i pravda, što treba znati o razlici između revnosti i slavoljublja, između robovanja i podložnosti, između razuzdanosti i slobode; po kojim se znakovima prepoznaje pravo i puno zadovoljstvo; do koje se mjere smijemo
bojati smrti, boli i sramote.

Et quo quemque modo fugiatque feratque laborem68; kakav nas poticaj pokreće i što je to što u nama izaziva različita htijenja. Jer, cijenim da prve misli kojima valja napojiti njegov razum moraju biti one koje će upravljati njegovim vladanjem i njegovim umom, koje će ga naučiti da upozna sebe i da uzmogne dobro živjeti i dobro umrijeti. Od znanostī koje nazivamo liberales započnimo sa znanjem koje nas čini slobodnima. Sve one, svaka na svoj način, služe upoznavanju našega života i tome kako ga valjano upotrijebiti, jednako kao što tome služe sve druge stvari. No, izaberimo onu koja tom cilju služi izravno i izričito.

Kad bismo znali svesti u prave i prirodne granice sve ono što služi našem životu, vidjeli bismo da je najbolji dio znanostī kojima se služimo izvan našeg dosega, a u onima koje su nam dostupne ima toliko prostranstva i toliko nepotrebne dubine da bismo najbolje postupili da sve to ostavimo ondje gdje jest i da, kako nas uči Sokrat69, u tijeku našeg učenja izbjegavamo sve ono od čega nema prave koristi. sapere aude,

Incipe: vivendi qui recte prorogat horam
Rusticus expectat dum defluat amnis; at ille
Labitur, et labetur in omne volubilis aevum70.

Prava je glupost učiti djecu
Quid movent pisces, animosaque signa leonis,
Lotus et Hesperia quid capricornus aqua71

znanje o zviježđima i o kretanju osme sfere, prije nego što ih naučimo kako da se sama kreću Anaksimen73 je ovako pisao Pitagori: “Kakvog bi to smisla imalo da se bavim otkrivanjem tajni u zvijezdama kad su mi smrt ili ropstvo uvijek pred očima?” (naime, u to su vrijeme kraljevi perzijski pripremali pohod na njegovu zemlju), pa zato svatko mora ovako reći: “Kad mi neprestano prijete slavohleplje, škrtost, lakoumlje, praznovjerje i kad iznutra imam toliko neprijatelja koji kidišu na život, zar da idem razmišljati kako se svijet okreće?”

I tek kad mu pokažete što služi da ga učini mudrijim i boljim, govorit ćete mu o Logici, Fizici, Geometriji, Retorici, pa će tada, kad mu prosuđivanje već bude zrelo, izabrati znanost kojoj je najskloniji i lako se s njom uhvatiti u koštac. Za svaku ćete se lekciju poslužiti čas raspravljanjem, čas knjigom; učitelj će mu dati djela onog pisca koji najviše odgovara svrsi njegova obrazovanja, a drugi put će mu dati samo njihovu bit i već prožvakanu srž. A ako sâm nije još kadar u knjigama naći toliko lijepih misli kojima one vrve, moći ćemo mu uz učitelja pridružiti i čovjeka vičnog književnosti koji će mu u svakoj prilici naći i podijeliti sve ono što njegovu učeniku treba. A da će takvo učenje biti i lakše i prirodnije nego učenje iz Gazine gramatike74, o tome ne treba sumnjati. Njezina su pravila tako zamršena i teška, sve su to isprazne i gole riječi za koje se ne možete uhvatiti i u njima ničega nema što bi vam duh poticalo, dok u ovakvu učenju75 duh nalazi ono u što može zagristi i napȃsti se znanja. Ti su plodovi neusporedivo krupniji i prije će sazreti.

Žalosno je da smo u našim vremenima došli do toga da je filozofija, čak i kod upućenih ljudi, postala nešto prazno i mušičavo, nešto što nema ni uporabe ni neke cijene ni u javnom mišljenju ni u svojim učincima. Mislim da su tome uzrokom njezina zanovijetanja i smicalice koje su uzele korijena na svim pristupima do nje. Teška je zabluda što je prikazuju tako nepristupačnom djeci, kao da je uvijek namrštena, sitničava i strašna. Tko mi ju je zakrabuljio tako lažnim, blijedim i odvratnim licem? A zapravo, nema ničega što bi bilo veselije, prozračnije, zaigranije, gotovo bih rekao pustopašnije. Ona nam propovijeda samo radost i veselje. A kad je vidimo ukočenu i sumorna lika, odmah vidimo da to nije njezino pravo lice. Kad je Demetrije Gramatik76 naišao u hramu u Delfima skupinu filozofa kako zajedno sjede, ovako im je rekao: “Zacijelo se varam, ali kad vas vidim da tako mirno i veselo razgovarate, rekao bih da niste zaokupljeni nekim ozbiljnim raspravljanjem.” A jedan mu od njih, Heraklije iz Megare, odvrati:

“Oni koji ispituju ima li u futuru glagola b(llw77 jedno ili dva l ili koji se muče izvedbom komparativa od ceron78 i bltion79 ili superlativa ceriston80 i bltiston81, oni moraju mrštiti čelo kad govore o svojoj znanosti. A što se tiče raspravljanja o filozofiji, navikli smo da ona raduju i uveseljavaju one koji se njima bave, a ne da ih čine namrgođenima i bacaju ih u zlu volju.”82

Deprendas animi tormenta latentis in agro
Corpore, deprendas et gaudia: summit utrumque
Inde habitum facies.83

Duša koja je pod svoje primila filozofiju mora kroz svoje zdravlje i tijelo učiniti zdravim. Ona mora sjajiti mirom i spokojem; mora svom obliku podesiti izvanjski lik i zato mu mora dati dostojnu ponositost, čilo i veselo držanje uz zadovoljnu i dobrohotnu umjerenost. Najizrazitiji znak mudrosti je postojano zadovoljstvo; s njom je kao i sa svim što je iznad Mjeseca: uvijek je vedra84. Baš oni “Barroco” i “Baralipton”85 čine da su neki njezini sljedbenici tako prekriti blatom i dimom, ali to nije ona; oni je poznaju samo po čuvenju. Kako? Ona utišava oluje duše, uči nas kako primiti glad i tjelesnu ognjicu sa smiješkom, i to ne s nekakvim izmišljenim epiciklima86 nego s prirodnim i opipljivim razlozima. Za svrhu ima krepost, a ona nije, kao što škole kažu, posađena na vrhu nekog odsječenog, vrletnog i nepristupačnog brda. Upravo protivno tome, oni koji su joj se približili vide da se smjestila u lijepoj plodnoj dolini usred cvijeća, odakle vidi sve što je oko nje. Do nje se može doći, ako znamo gdje prebiva, po sjenovitim travnatim i cvjetnim stazama, i to ne umarajući se nego s noge na nogu, jer je uspon do nje lak i prohodan kao što je beskrajan i nebeski svod.87 Kako nisu upoznali tu vrhovnu vrlinu, koja je lijepa, pobjednička, puna ljubavi, jednako osjećajna koliko i hrabra, osvjedočeni i nepomirljivi neprijatelj ljutitosti, neugode, straha i prisile, a kojoj je vodič priroda, a sreća i zadovoljstvo pratilje, ti su se školnici upustili u to da, prema vlastitoj ništavnosti, stvore o njoj tako glupu, tako žalosnu i svadljivu, namrgođenu, prijeteću i izvještačenu sliku i postave ju na vrh hridine, u osamu daleko od putova, usred drača i šikare kao plašilo kojim će plašiti ljude.88

Takav moj odgojitelj, koji će znati ispuniti volju svog učenika s isto toliko, ako ne i s više ljubavi prema vrlini, znat će mu pokazati da su se pjesnici uvijek prilagođavali običnim ljudskim naravima te uprijeti prstom u to da su bogovi uložili više truda i znoja putu do Venerinih nego do Minervinihodaja. A kad mu se muškost počne buditi, stavit će preda nj Bradamantu ili Anđeliku89 kao ljubovce za uživanje, u kojih je prirodna, snažna, plemenita ljepota, i to ne muškobanjasta već muževna nasuprot mekanoj, hinjenoj, nestalnoj i izvještačenoj ljepoti. Jedna je prerušena u mladića, na glavi joj je sjajan šljem, a druga je kao djevojka, a na glavi joj ukras od nanizanih bisera. I on će prosuditi da je i njegova ljubav muška ako mu izbor bude drugačiji nego onog omekopućenog pastira frigijskoga90. Učitelj će mu dati novu pouku da je cijena prave vrline u lakoći, korisnosti i uživanju u njoj, koja je toliko daleko od teškoće da je mogu imati djeca i muževi, oni jednostavna i oni istančana uma. Uredan je život njegovo oruđe, a ne snaga. Sokrat, njegov najdraži učitelj, svjesno odustaje od snage predajući se prirodnoj lakoći uredna življenja.

To je ona mati hraniteljica svih ljudskih zadovoljstava. Čineći ih pravednima, čini ih sigurnima i čistima. Dajući im mjeru, čini da su uvijek snažna i lijepa. Odbacujući ona koja nam zabranjuje, oštri nas za ona koja nam ostavlja; a kao prava majka ostavlja nam u izobilju sva ona koja nam priroda pruža pa čak i dotle da se s njima umorimo (ako možda ne želimo reći da je pravilo umjerenosti, koje zaustavlja ispičuturu prije pijanstva, proždrljivca prije mučnine, razbludnika prije nego što će se zaraziti, isto tako neprijatelj našem uživanju).

Ako uzmanjka obične sreće, ako se sreća izmakne, ona će tada naći načina kako bez nje ili će skovati neku svoju koja više neće biti nestalna i prevrtljiva. Ona zna biti bogata, moćna i mudra i zna kako je spavati u bogatim i namirisanim posteljama. Ona voli život, voli ljepotu i slavu i zdravlje. Ali, njezina posebna i samo njezina služba sastoji se u tomu da se zna umjereno koristiti svim tim blagodatima i da zna bez straha podnositi njihov gubitak: ta je služba više plemenita nego što je mukotrpna i bez nje bi sav tijek našega života bio izopačen, pun nemira i bezobličan, a tome se može s pravom pribrojiti sve one pritajene podmorske grebene, provalije i čudovišta. A ako pak taj gojenac bude tako čudnovat da mu je draže slušati priče nego izvješća o nekom lijepom putovanju ili neku lijepu misao; ako se na zvuk bubnja, koji potiče mladi polet njegovih vršnjaka, on okrene nečem drugom što ga poziva na igru; ako mu nije više po volji pobjednički se vratiti sav prašnjav iz neke borbe nego doći kući nakon igre loptom ili nakon plesa s nagradom koju je tu zavrijedio, eh onda zaista tome ne vidim drugog lijeka nego da ga njegov učitelj odmah zadavi (ako nema očevidaca) ili da ga, pa makar on bio vojvodski sin, namjesti kao pekara u nekom gradu, slijedeći u tome Platonov savjet da djeci valja naći mjesto ne prema imetku njihova oca, nego prema mogućnostima njihova duha91.

Budući da nas filozofija uči kako živjeti, a da i djetinja dob tu nalazi pouku jednako kao i drugi uzrasti, zašto mi tu filozofiju ne bismo otvorili i djeci?

Udum et molle lutum est; nunc nunc properandus et acri
Fingendus sine fine rota.92

Uče nas kako valja živjeti kad je život već prošao. Stotine su se đaka zarazile i zaradile vrenjak prije nego što je do njih doprla Aristotelova poduka o suzdržljivosti93. Ciceron je govorio da, čak kad bi imao živjeti dva ljudska vijeka, nikad ne bi tražio užitak u čitanju lirskih pjesnika.94 A i ja, jednako tako, vidim da su te cjepidlake još žalosnije beskorisne. Djetetu koje odgajamo mnogo se više žuri: ono ovisi o pedagogizmima95 samo u prvih petnaest ili šesnaest godina života – sve ostalo se mora posvetiti činu i djelu. Iskoristimo to tako kratko vrijeme za nužne pouke. U prvom redu uklonimo sve ono što je nepotrebno, izbacimo sva ona trnovita cjepidlačenja dijalektike, uz koju nam se život ne može popraviti, uzmimo jednostavne misli iz filozofije, moramo ih znati izabrati i kako ih treba predstaviti, a lakše ih je shvatiti nego neku Boccacciovu priču. I dijete im je doraslo već od najranijih dana, mnogo više nego što je kadro naučiti čitati i pisati. U pravog su filozofa misli i za čovjeka koji se tek rodio kao i za oronula starca.

Dijelim Plutarhovo mišljenje96 da Aristotel nije svog velikog učenika opterećivao umješnošću kako postavljati silogizme ili načelima geometrije, nego ga je učio dobrim pravilima koja se odnose na hrabrost, smionost, velikodušnost i umjerenost, kao i savjetom da se ničega ne boji; s tom ga je popudbinom, dok je ovaj još bio dijete, otputio na osvajanje svijeta sa samo 30 000 pješaka, 4 000 konjanika i s četrdeset tisuća škuda. Drugim je umjetnostima i znanjima, kaže, Aleksandar bio već dobro ovladao i hvalio je njihovu izvrsnost i prihvatljivost; no, kako god da je u njima uživao, nije mu se bilo lako prepustiti želji da se njima bavi.

Petite hinc, juvenesque senesque,
Finem animo certum, miserisque viatica canis.97

To je upravo ono što Epikur98 kaže na početku svojega pisma Meniceju99: “Nek najmlađi ne bježe od filozofije, a stari nek se njom ne umaraju.” Ako netko drugačije čini, to je kao da hoće reći da još nije doba sretnoga života ili da tog doba više neće biti.

Zbog svega toga ne želim da tog dječaka zarobe. Nikako ga ne smiju prepustiti žučljivoj ćudi jednog zadrtog školnika. Ne želim da njegov duh kvare tako što će ga mučiti radom na silu, kao što neki čine četrnaest ili petnaest sati na dan, kao da je nosač ili trhonoša. Kao što ne bih smatrao priličnim kad bi se kojim slučajem dogodilo i vidjelo da je zbog sklonosti sjetnosti i samoći odveć zanesen izrazitom ljubavi prema učenju iz knjiga, da mu tu sklonost pothranjuju, jer to mlada čovjeka čini nepodobnim za građansko ophođenje i odvraća ga od potrebnijih zanimanja. Koliko li sam samo za svog vijeka vidio mladih ljudi zaglupljenih zbog prekomjerne pohlepe za znanjem!? Karnead100 je bio time toliko zaluđen da više nije stizao ni obrijati se ni nokte podrezati.101 A isto tako ne želim kvariti plemenite navike neuljuđenošću i barbarstvom drugih. U staro je vrijeme o francuskoj mudrosti kolala poslovica da se rano javlja, ali ne traje dugo.102 I doista, ne vidimo

ničeg što bi bilo tako ljupko kao francuska mala djeca, ali redovito nam iznevjere nadu što smo je u njih polagali i, kad postanu zreli ljudi, ne vidi se u njih nikakva odličnost. Čuo sam od vrlo razboritih ljudi da ih zaglupljuju u tim školama103 u koje ih šalju, a ima ih sva sila.

Škola kakvu mi zagovaramo imat će sobu, vrt, stol i postelju, a učenik će uživati u samoći, u društvu, ujutro i navečer svi će mu sati biti jednaki, sva mjesta će mu služiti za učenje, jer će filozofija, koja je glavna u oblikovanju mišljenja i ponašanja, biti njegova prvenstvena zadaća, a ona uživa povlast da se u sve miješa. Kad je govornik Isokrat104 bio na jednoj gozbi zamoljen da nešto rekne o svom umijeću, svi se slažu da je s pravom odgovorio: “Nije sada vrijeme za ono što ja znam činiti, a ono čemu je sada vrijeme, ja ne znam činiti”105. Jer, govoriti o besjedama i retoričkim raspravama u nekom društvu koje se okupilo veseleći se pri dobrom jelu i piću, bilo bi nešto vrlo neskladno. Isto bi se moglo reći i za sve druge vrste znanja. Ali, što se tiče filozofije, i to onog njezina dijela u 100 Karnead (Karne(deV), grčki filozof i utemeljitelj treće Akademije. kojem se bavi čovjekom i njegovim zadaćama i službama, svi se mudri ljudi slažu u tome da ju ne bi, zbog ugodnosti njezinih misli, valjalo isključiti ni prilikom gozbi ni za vrijeme igara. Kad ju je Platon uvrstio među svoje uzvanike, vidjeli smo kako ona zabavlja sve prisutne na neusiljen način koji je sukladan i vremenu i mjestu, premda se tada raspravljalo o najvišim i najpresudnijim pitanjima:106

Aque pauperibus prodest, locupletibus aeque;
Et, neglecta, aeque pueris senibusque nocebit107.

I tako će, bez ikakve sumnje, naš gojenac biti manje nezaposlen nego drugi. Ali, kao što nas koraci koje činimo u nekom nadsvođenom hodniku, mada ih moramo učiniti tri puta više, ne umaraju toliko kao oni što ih činimo na nekom drugom putu, tako će se i naša lekcija, do koje je došlo onako usput, bez obveze mjesta i vremena, odvijati a da to i ne primijetimo. Pa čak i same igre i vježbe predstavljat će dobar dio našeg učenja: trčanje, hrvanje, glazba, lov, jahanje i rukovanje oružjem. Želim da se dotjerani izvanjski izgled, držanje i ponašanje istodobno podese prema duhu. Jer ne odgajamo duh, ne odgajamo tijelo, nego odgajamo čovjeka, a to ne bismo smjeli dijeliti na dvoje. I, kao što kaže Platon, ne smijemo odgajati jedno bez drugoga nego ih zajedno i jednako voditi kao par konja upregnutih u ista kola.108 A kad ga čujemo, rekli bismo da on više vremena i više mara posvećuje vježbanju tijela i da misli da se i duh time istodobno ojačava, ali da obrnuto ne vrijedi.109

Uostalom, ovaj se odgoj mora provoditi uz strogu blagost, a ne onako kako se to kod nas radi110. Umjesto da djeci približimo književnost, pokazujemo im samo strahote i okrutnost.

Izbacite iz škola nasilje i snagu, jer, po mojem mišljenju, nema ničega što bi tako jako kvarilo i zaglupljivalo mladi čestiti rod. Ako želite da se boji sramote i kazne, nemojte ga na to navikavati. Naviknite ga da bude otporan na znoj i zimu, na vjetar, na sunčanu žegu i na opasnosti koje mora prezirati.

Nek mu bude daleko svaka mekoputnost i izabiranje kako će se odijevati i u kakvom će krevetu spavati, što će jesti i piti; priviknite ga na sve. Nek to ne bude lijep mladac koji trči za suknjama, nego čvrst i snažan mlad čovjek. Uvijek sam jednako mislio: i kad sam bio dijete i kao muž i kao starac. No, zbog mnogih razloga upravljanje u većini naših škola nikad mi se nije sviđalo. Manje bi štete bilo da su bili naklonjeniji popuštanju. Jer, te su škole prava tamnica zarobljene mladosti.

Čine je raskalašenom, a za raskalašenost je kažnjavaju prije nego li je takvom postala. Upadnite na jedan takav sat i čut ćete samo krikove kažnjavane djece i viku učiteljâ opijenih svojim bijesom. Zar se na takav način hoće tim nježnim i plahim dušama pobuditi želja za učenjem, ako ih vodimo uz strašno namrgođeno lice i s bičevima u rukama? Takav je način i promašen i pogibeljan. Uzmimo u obzir ono što je Kvintilijan vrlo dobro opazio111: da taj zapovjednički autoritet za sobom povlači opasne posljedice i to navlastito kod našeg načina kažnjavanja. Kako bi njihove učionice bile priličnije ukrašene cvijećem i lišćem, a ne ovako polomljenim i okrvavljenim šibama! Ja bih dao da ih oslikaju slikama radosti, veselja i likom Flore i Gracijâ, kao što je svoju školu dao oslikati filozof Speusip112. Ondje gdje im je dobit, nek se tu i vesele i uživaju. Hranu koja je dobra za dječje zdravlje valja zasladiti, ali isto tako valja učiniti gorkom onu koja mu je štetna. Zaista je divno koliko se Platon brine u svojim zakonima113 o veselju i razonodi mladih u svom gradu i koliko su mu na srcu njihove trke, igre, pjesme, kola i plesovi, za koje kaže da je u stara vremena njihovo vođenje i pokroviteljstvo bilo povjereno samim bogovima: Apolonu, Muzama i Minervi.

On naširoko govori o uputama za svoje gimnaziume; naknjiževnoj se nastavi malo zaustavlja i čini se da samo na poseban način preporučuje pjesništvo kad ide s glazbom. Svaka nastranost i posebitost u običajima i položaju mora se izbjegavati kao ono što je neprijateljsko općenju međuljudima i kao nešto što je čudovišno. Tko se ne bi začudio vidjevši narav Demofonovu, glavnog meštra na dvoru Aleksandrovu, koji se znojio u hladu, a tresao se od hladnoće na suncu.114 Vidio sam i takovih koji su bježali od mirisa nagnjilih jabuka više nego pred puščanim zrnima, drugi su se plašili miša, neki su povraćali pred vrhnjem, neki opet kad se prostiralo krevet s perjem, kao što Germanik nije mogao podnijeti ni pijetlove ni čuti ih kako kukuriču.115 Možda u tome postoji neki tajni razlog, ali mislim da bi se svemu tome moglo doskočiti ako bi se počelo od ranih dana. Odgoj je u tome kod mene pobijedio, ali bilo je potrebno uložiti truda da se moj želudac ravnomjerno privikne na sve čime se ljudi hrane osim na pivo. S tog razloga, dok je tijelo još gipko, moramo ga priučiti na sve napore i navike. A dok držimo prohtjeve i volju na uzdi, moramo mlada čovjeka učiniti kadrim da bude u društvu sa svim ljudima, i stranim i domaćim, pa čak i da, ako je to potrebno, tu i tamo prekorači pravila i počini nešto preko reda. Neka njegovo privikavanje slijedi uspostavljene običaje. Neka smije raditi sve, a voli činiti samo dobro. I sami filozofi nisu odobravali Kalistenu116 što je izgubio naklonost velikog Aleksandra zato što nije htio piti vino u njegovo zdravlje.117 Neka se naš gojenac smije, nek luduje, pa čak nek se i kurva uz svog gospodara. Htio bih da u tim putenim zadovoljstvima snagom i čvrstinom nadmaši svoje vršnjake, a ako ne čini zlo, to čini ne zato što ne bi znao ili mogao, nego zato što ima volju da tako postupi. “Multum interest utrum peccare aliquis nolit aut nesciat.”118 Namjeravao sam jednom plemiću, koji je toliko daleko od tih grijeha kad je u Francuskoj, učiniti čast i u dobru ga društvu upitati koliko se puta opio u Njemačkoj kad su to iziskivali kraljevski poslovi. On me je dobro razumio i odgovorio da se to zbilo u tri navrata i sve mi je ispričao. Znam neke koji su, zato što to nisu mogli, imali teških muka u poslovima s tim narodom. Često sam se divio začudno čvrstoj naravi Alkibijadovoj119 koji se lako privikavao najrazličitijim stanjima, a da to nije bilo na štetu njegovu zdravlju: čas je znao nadmašiti perzijansku veličajnost i raskošnost, a čas suzdržanost i štedljivost Lacedemonjana: koliko je bio strog i odmjeren u Sparti, toliko se u Joniji prepuštao strastima.120

Omnis Aristippum decuit color, et status, et res.121 Eto, takvim bih htio odgojiti svog učenika,

quem duplici panno patientia velat
Mirabor, vitae via si conversa decebit,
Personamque feret non inconcinnus utramque122.

To su moje pouke123. Onaj koji ih izvršava više će se okoristiti
nego onaj koji ih zna. Ako ga vidite, tada ga i čujete; ako ga čujete, tada ga i vidite. “Ne dao Bog, kaže netko kod Platona124, da bi filozofirati značilo naučiti mnogo stvari i govoriti o umjetnosti!”

“Hanc amplissimam omnium artium bene vivendi disciplinam
vita magis quam litteris persequuti sunt.”125

Kad je Leon, vladar fliunski, pitao Heraklida Pontskoga kojom se znanošću, kojom se umjetnošću bavi, ovaj mu je odgovorio: “Ne znam ni za umjetnost ni za znanost, ali ja sam filozof ”126.

Predbacivali su Diogenu da se, premda neuk, ipak bavi filozofijom, a on im je odgovorio: “Upravo zato se i bavim i baš stoga mi i dobro ide”127.

Hegesija128 ga je zamolio da mu pročita neku knjigu: “Baš ste mi smiješni, odvrati mu, vi biste odabrali prirodne i prave smokve, a ne naslikane; što ne odaberete i prirodno vježbanje duha, pravo, a ne napisano?”129

Svoju pouku neće samo kazivati, već će je ostvariti. A ponavljanje će biti njegova djela. Vidjet će se ima li razboritosti u njegovu činjenju, ima li dobrote i pravičnosti u njegovu ponašanju, ima li rasudbe i ljupkosti u njegovim riječima, snage kad je bolestan, skromnosti u igrama, umjerenosti u njegovim odavanjima strasti, je li mu svejedno kad jede bilo meso ili ribu, bila voda ili vino, ima li reda u njegovu gospodarenju: “Qui disciplinam suam, non ostentationem scientiae, sed legem vitae putet, quique obtemperet ipse sibi, et decretis pareat”130. Tijek našega života pravo je ogledalo našeg mišljenja. Jednome koji ga je pitao zašto Lacedemonjani pismeno ne sastavljaju zakone hrabrosti da bi ih dali kao štivo svojoj mladeži, Zeuksidam131 je odgovorio “da je tome tako zato što su mlade željeli naučiti na djela, a ne na riječi”132. Usporedite to, nakon petnaeste ili šesnaeste godine, s nekim našim latinašem po školama koji je utrošio isto toliko vremena da samo nauči govoriti! Svijet je golo brbljanje i nikad nisam vidio čovjeka koji nije izgovorio više nego što je trebao. A uza sve to, polovica našega života se troši u tome.133 Zaokupljaju nas četiri ili pet godina da naučimo riječi pa da ih zatim skalupimo u rečenice, a onda još toliko da oblikujemo velik govor, podijeljen na četiri ili pet dijelova; pa onda još najmanje pet da naučimo kako ih brzo pomiješati i okititi na neki vješt način.

Ostavimo sve to onima kojima je to jedino zanimanje.

Kad sam jednog dana putovao u Orleans, naišao sam na onoj ravnici odmah nakon Cléryja134 na dva regenta135 koji su dolazili u Bordeaux pedesetak koraka jedan iza drugoga. Dalje, iza njih vidim četu konjanika s plemićem na čelu, a to je bio pokojni gospodin Vojvoda de La Rochefoucaut136. Jedan od mojih ljudi priupita prvog od školnika tko je taj plemić koji dolazi za njim. A on, jer nije vidio ljudstvo koje je slijedilo, pomisli da ga pita za njegova druga, spremno odgovori: “Nije on plemić, on je gramatičar, a ja sam logičar”. No, mi, koji ovdje ne nastojimo odgojiti ni gramatičara ni logičara nego plemenita čovjeka, pustit ćemo ih neka trate svoju dokolicu, jer imamo drugog posla. Neka naš učenik bude opskrbljen pravim stvarima, a riječi će doći poslije i neće ih manjkati, već će ih on izvući ako ga ne budu htjele slijediti.

Čuo sam mnogo takovih koji se ispričavaju da se ne mogu izraziti i prave se da im je glava puna lijepih riječi, ali da ih, u nedostatku govorničkog dara, ne mogu izložiti. Ali, to je puka šala. Znate li što je to po mom mišljenju? To su sjenke koje im dolaze od nekih bezobličnih misli koje ne mogu u sebi razmrsiti i rasvijetliti, pa ih zato ne mogu ni iskazati: oni još sami sebe ne čuju. I pogledajte ih kako zamuckuju kad ih žele roditi i prosudit ćete da nisu pri porodu nego kod začeća i da samo oblizuju tu nesređenu masu. Što se mene tiče, ja vjerujem, a Sokrat tvrdi da onaj koji u sebi ima živu i jasnu misao, taj će je izgovoriti, pa bilo to i na bergamskome137, a ako je nijem i pokretima ruku:

Verbaque praevisam rem non invita sequentur138.

I, kao što je govorio onaj drugi u prozi, ali isto tako na pjesnički način, “cum res animum occupavere, verba ambiunt”139, a onaj opet: “Ipsae res verba rapiunt”140. Nema pojma o ablativu, konjunktivu, substantivu ni o gramatici, kao što ništa ne zna ni njegov sluga ili ona ribaruša na Petit-pontu141 u Parizu, a ipak napričat će vam se do mile volje, ako hoćete slušati, i malo ili nikako se neće spoticati na jezičnim pravilima kao i najbolji umjetnik riječi u Francuskoj142. On ne poznaje retoriku niti zna kako se u predgovoru osvaja dobrohotnost vrlog čitatelja143 niti ga je za to briga. Jer, uistinu, svaka lijepa obojenost slike lako nestaje pred sjajem jednostavne i prirodne istine.

Svi ti ukrasi služe samo da zaokupe priprost duh koji se nije kadar hraniti jačom i boljom hranom, kao što to slikovito pokazuje Afer kod Tacita144. Poklisari sa Samosa bijahu došli Kleomenu, kralju spartanskom, s pripremljenim dugim i kićenim govorom, ne bi li ga potakli na rat protiv tiranina Polikrata. Nakon što ih je pustio da sve izgovore, ovako im odvrati: “Što se tiče početka vašeg govora i njegova uvoda, više se ničega ne sjećam, pa prema tomu ni sredine, a glede vašeg zaključka: neću učiniti ništa.”145 Eto, to ti je, kako se meni čini, krasan odgovor, a zgranutim govornicima je bilo dosta i previše.

A što reći o ovom drugom? Pred Atenjanima je bio izbor između dvojice graditelja, kojemu će povjeriti gradnju nekog velikog zdanja. Prvi, koji je bio usiljeno jezičav, počne s lijepim pripremljenim govorom o predmetu te gradnje, želeći za sebe pridobiti naklonost naroda. A drugi je rekao sve što je imao u tri riječi: “Vrli Atenjani, ovo što ovaj reče, ja ću učiniti” 146.

Kad je Ciceron jednom bio na vrhuncu svog govorničkog žara, mnogi su mu se bezmjerno divili, ali Katon se samo smiješio i rekao: “Imamo šaljivog konzula”. Bilo da je na početku ili na svršetku, svaka korisna misao, svaka lijepa duhovitost uvijek dobro dođe. Ako nije dobra za ono što je rečeno prije ni za ono što se reklo poslije, može biti dobra i sama za sebe. Nisam od onih koji drže da dobar srok čini dobru pjesmu; produžite ga nekim kratkim slogom, ako on to hoće, i to bez prisile; a ako ste s tom novȉnom uspjeli, ako su duh i prosudba tu mogli učiniti svoje, reći ću: evo dobra pjesnika, ali slaba stihotvorca.

Emunctae naris, durus componere versus147.

Učinite, kaže Horacije, da njegovo djelo izgubi sve šavove
i mjere,

Tempora certa modosque, et quod prius ordine verbum est.
Posterius facias, praeponens ultima primis,
Invenias etiam dijecti membra poetae148,

i neće zato biti manje vrijedan; sami dijelovi će time biti ljepši.

Upravo to je ono što je odgovorio Menandar149 onima što su ga podbadali da je već došao dan kad je obećao novu komediju, a da ju on nije ni počeo pisati: “Složena je i gotova, manjkaju joj još samo stihovi”150. Kad su mu misao i sadržaj bili posloženi i napameti, malo je vodio računa o ostalome151. Otkad su Ronsard i du Bellay raširili glas našeg francuskog pjesništva, nema ni jednog pjesničkog šegrta koji ne napuhava riječi, koji ne bi redao kadence poput njih. “Plus sonat quam valet”152. U prostu puku nikad nije bilo toliko pjesnika. No, kao što im je bilo lako povoditi se za njihovim rimama, ostajali su nasuhu kad su htjeli oponašati bogate opise prvoga i pjesničke tvorbe drugoga.

Ali što će biti s našim mladim gospodinom ako mu pune glavu kojekakovim cjepidlačenjem nekog silogizma: pršut te sili na piće, piće gasi žeđ, čime pršut gasi žeđ. Naravno, on će se tome rugati. Lukavije je rugati se nego na to odgovarati. Neka od Aristipa153 preuzme ovu protudomišljatost: “Zašto bih se mučio da ga odvežem, kad mi i ovako vezan zadaje dosta muke?”154 Netko je predlagao da se protiv Kleanta upotrijebe dijalektičke finese, a Hrisip mu odgovori: “Igraj se tih smicalica kad budeš s djecom i ne odvraćaj ozbiljne misli zrela čovjeka”155. Ako ga ta budalasta cjepidlačenja, “contorta et aculeata sophismata”156, navedu na laž, tad je to pogibeljno, no, ako ostanu bez učinka i samo ga potaknu na smijeh, ne vidim razloga zašto bi ih se morao čuvati. Ima takovih budala koje skreću pola milje sa svog puta tražeći zgodnu riječ; “aut qui non verba rebus aptant, sed res extrinsecus arcessunt quibus verba conveniant”157. A drugi kaže: “Sunt qui alicujus verbi decore placentis vocentur ad id quod non proposuerant scribere”158. Ja ću se radije upinjati da sastavim dobru rečenicu da je prišijem uza se, nego što ću svoj konac sukati da bih je išao tražiti. Protivno od toga, na riječima je da nas služe i da nas slijede, pa neka onda Gaskonjcu to pođe za rukom ako ne može Francuzu! Važno je da stvari isplivaju na površinu i da na dobar način ispune maštu onoga koji sluša, a nek se riječi više nikako ne sjeća. Govor koji volim jest jednostavan i prirodan govor, bilo na papiru ili iz ustiju; sočan i krepak, kratak i zbijen, ali ne toliko nježan i dotjeran koliko silovit i nenadan:

Haec demum sapiet dictio, quae feriet159,

radije težak nego dosadan, daleko od svake usiljenosti, bez pravila, odrješit i smion; gdje je svaki mali komadić dio cjeline; ni školnički, ni fratarski, ni fiškalski, nego prije vojnički, kao što Svetonije naziva Cezarov jezik160, mada, moram priznati, ne vidim razloga zašto ga je tako nazvao.

Rado sam se znao povoditi za onim nemarom u odijevanju, kako ga pokazuje naša mladež: plašt prebačen preko raménâ, a ogrtač preko jednog ramena, slabo nategnuta bječva, što sve govori o prezrivu gledanju na onu silu stranih ukrasa i o podcjenjivanju svega izvještačenoga. Ali, ipak mislim da je sve to bolje upotrijebljeno u načinu govora. Svako afektiranje, poglavito u francuskom načinu iskazivanja veselja i u slobodi ponašanja, ne priliči se dvorskom čovjeku. A u monarhiji kao što je naša svakog plemića valja odgajati kao dvorjanina. Zato mislim da dobro činimo što se malo okrećemo prema prirodnom i nehajnom držanju.

Ne volim sukna gdje se ističu šavovi i ušitci, jednako kao što se na lijepu tijelu ne smiju brojiti kosti i žile. Quae veritati operam dat oratio, incomposita sit et simplex.161

Quis accurate loquitur, nisi qui vult putide loqui?162

Govorljivost ide na štetu onome što se govori, jer nas okreće sebi. Kao i kod odijevanja, smiješno je htjeti se isticati nekim posebnim i neuobičajenim načinom; isto tako je i u govoru: biranje novih izričaja i malo poznatih riječi proizlazi iz djetinje želje i ambicije. O, kad bih se mogao služiti samo onima kojima se služe na pariškim tržnicama!163 Aristofan Gramatik164 nije se u to razumio kad je mogao Epikuru spoticati jednostavnost njegovih riječi i cilj njegova govorništva, koji je išao samo za jasnoćom riječi. Zbog svoje lakoće, oponašanje govora širi se odmah po čitavu narodu, ali s oponašanjem dobrih prosudbi ne ide tako brzo. Velika većina čitatelja posve krivo misli kad je našla takvo ruho da je zadobila i takvo tijelo.

Snaga i mišice se ne posuđuju, ukrase i ogrtač lako posuđujemo. Većina onih koji dolaze k meni govore jednako kao i ja u Esejima, ali nisam siguran da jednako misle.

Atenjani se (kaže Platon165) trse da im u govoru bude obilje i otmjenost riječi; Lacedemonjani se brinu za kratkoću, a oni s Krete traže prije plodnost u mislima nego u riječima. A ovi potonji su najbolji. Zenon166 je govorio da ima dvije vrste učenika: jedni, koje je nazivao jilolgouV, nastojali su spoznati stvari i bili su njegovi miljenici, a drugi, logojlouV, brinuli su se samo o jeziku. Ne može se reći da nije lijepa i dobra briga kako će se nešto lijepo iskazati, ali nije ipak toliko dobra kao što se čini; i žao mi je da se kroz čitav naš život time toliko zaokupljamo. Htio bih u prvom redu dobro poznavati svoj jezik i jezik svojih susjeda s kojima sam najčešće u vezi. Nema dvojbe da su grčki i latinski velik i lijep ukras, ali taj ukras mi odveć skupo plaćamo. Reći ću sada nešto o načinu kako da do njega dođemo uz nižu cijenu nego što je obično plaćamo. To sam iskusio na samom sebi, a tko bude htio nek se tim posluži.

Mog su pokojnog oca, nakon što je kod mudrih i razboritih ljudi poduzeo sve da nađe najbolji oblik odgoja, upozorili na tu nepriliku, koja je tada sve zaokupljala, i tvrdili mu da je to dugo vrijeme što ga mi ulažemo u učenje jezikâ, a koje stare nije upravo ništa koštalo, jedini razlog zašto mi ne možemo dosegnuti veličinu i znanje starih Grka i Rimljana. Ne vjerujem, međutim, da je to jedini razlog. Moj je otac167 u tim razgovorima našao svoje rješenje, a to je bilo ovo: dok sam još bio u dadiljinim rukama i prije nego mi se jezik razvezao, povjerio me je u ruke jednom Nijemcu168, koji je kasnije umro u Francuskoj kao glasovit liječnik. Taj čovjek nije znao ni slova od francuskoga, a bio je izvrstan poznavalac latinskoga.

Doveo ga je iz njegove zemlje upravo u tu svrhu i vrlo ga je dobro plaćao, a ja sam bio neprestano u njegovim rukama. Imao je uza se dva pomoćnika nešto manje obrazovanosti koji su morali pomagati meni, a njemu olakšati posao. Sva trojica nisu sa mnom progovorili ni jednu jedinu riječ ako to nije bilo na latinskome. Što se tiče ostalih ukućana, vrijedilo je nenarušivo pravilo da ni on, ni moja mati, ni sluga, ni sobarica, jednom riječi nitko sa mnom ne smije govoriti drugačije nego latinski, služeći se s ono nekoliko latinskih riječi koje su bili naučili kako bi se mogli sa mnom sporazumjeti.169

Bila je prava divota koliko su koristi svi iz toga imali. Otac i majka su naučili dovoljno latinski da su ga mogli slijediti i stekli toliko znanja da su se mogli tim jezikom u nuždi sporazumijevati, a jednako je bilo i s drugom poslugom koja je bila u prvom redu uza me vezana. Ukratko, toliko smo latinčili da je to ostavilo traga u našim okolnim selima, gdje u i danas uvriježeni neki latinski nazivi za zanate i alate. A ja sam već bio navršio šestu i nisam razumio ni francuski ni perigordsko narječje, kao da je riječ o arapskome. I tako sam bez neke posebne škole, bez knjiga, bez gramatike i pravilâ, bez šibe i plača naučio latinski jezik, čist i pravilan onakav kakav je znao moj učitelj, jer ga nisam mogao ni s čim miješati i kvariti. Kad bi, onako za vježbanje, htjeli zadati neku zadaću, onako kako se to čini u školama, drugima bi je zadali na francuskome, ali meni su je zadavali na iskvarenom latinskome koji sam tada morao ispraviti na pravilan jezik. Nicolas Groucchi170, koji je napisao De comitiis Romanorum, Guillaume Guerente171, koji je pisao tumačenja uz Aristotela, veliki škotski pjesnik George Bucanan172, Marc Antoine Muret173, kojega Francuska i Italija držahu za najboljeg govornika svojega vremena, pa moji kućni učitelji često su mi govorili da mi je taj jezik u djetinjstvu bio toliko tečan i da sam uvijek bio spreman na njemu odgovarati da ih je bilo strah obratiti mi se. Bucanan, kojega sam kasnije viđao na dvoru pokojnog gospodina maršala de Brissaca174, jednom mi je rekao da upravo piše o odgoju djece i da je za primjer uzeo kako su mene moji odgajali; jer, on se tada brinuo o odgoju onog grofa de Brissaca175, čiju smo hrabrost kasnije upoznali.

U pogledu grčkoga, koji nisam nimalo poznavao, moj je otac naumio da me tom jeziku nauči na svoj, jedan posve nov način, i to kroz igru i vježbanje. Loptali smo se svim onim deklinacijama poput onih koji uče aritmetiku i geometriju kao igrajući se mlina176. Jer, između svega ostaloga su mu savjetovali da mi omili znanje i dužnost neprisiljenom voljom i iz vlastite želje, da mi duh podiže blago i slobodno bez ikakve prisile. On se svega toga držao, gotovo bih rekao do praznovjerja, jer su mnogi uvjereni da rano buđenje djece loše djeluje na mladi djetinji mozak i da takvo jutarnje naglo buđenje i prekidanje sna (u koji djeca uranjaju mnogo dublje nego mi stariji) može biti samo loše, pa me je uvijek budio uz zvuke kojeg glazbala, tako da nikad nisam bio bez nekoga koji bi me tako budio177.

Ovaj će primjer poslužiti za sud o svemu ostalome, ali i za hvalu razboritosti i ljubavi jednog tako dobra oca, kojemu se nimalo ne smije spočitavati zato što nije ubrao nikakva ploda koji bi odgovarao njegovu toliko izvrsnu nastojanju. Tome su uzrokom bile dvije stvari: zemlja na koju je bacao sjeme bila je jalova i nepodesna, jer, premda je u mene zdravlje čvrsto i netaknuto, a moja narav blaga i poslušna, uza sve to bio sam težak, trom i pospan, da su me čak i za igru teško odvraćali od dokolice. Sve što sam vidio, vidio sam jasno, ali uza sav taj teški oklop svoje naravi, u meni su se rađala smiona maštanja i misli koje su nadilazile moju mladu dob. Duh mi je bio spor i kročio je naprijed samo onoliko koliko ga se vodilo; učenje je poprilično kasnilo; domišljatost opuštena i, osim svega toga, nevjerojatna slabost pamćenja. Iz svega toga, nije nikakvo čudo što učitelj nije mogao izvući ništa valjanoga. Drugo, kao što se svi oni koje goni žarka želja za ozdravljenjem prepuštaju svakojakim savjetima, moj se dobri otac, plašeći se da neće uspjeti u onome što mu je toliko bilo na srcu, najzad prepustio najraširenijem mišljenju, koje uvijek slijedi one koji idu naprijed, kao što rade guske, i priklonio se snazi običaja, jer više nije oko sebe imao one koji su mu dali prve naputke o odgoju, koje je bio donio iz Italije.178 Zato me je, kad mi je bilo šest godina, uputio u kolež Guyenne179, koji je u to vrijeme bio u svom najvećem cvatu i najbolja francuska škola. Ni tu se nije moglo ništa dodati njegovoj brizi kako da mi nađe najsposobnije učiteljske pomoćnike tako i uopće za moju obuku, u kojoj je zadržao neke posebne postupke koji

nisu bili prihvaćani u tim školama. Ali, kako god da uzmete, škola je ostala škola. Moj se je latinski začas izopačio i ja sam zbog gubljenja navika ubrzo izgubio mogućnost da se njime služim. I ta mi je moja nova ustanova poslužila samo da preskočim već na dolasku prve razrede, jer s trinaest godina, koliko mi je bilo kad sam iz tog koleža izišao, već sam bio završio svoj tečaj (kako su ga oni nazivali), ali uistinu bez ikakva vidljivijeg ploda koji bih danas mogao staviti na svoj račun.

Prva knjiga koja mi se u književnosti dopala bila je Ovidijeva Metamorphosa180. Nije mi bilo ni sedam ili osam godina kad sam se stalno kriomice podavao tom štivu, i to tim prije što je to bio moj materinski jezik i što je to bila najlakša knjiga za koju sam znao, a, zbog svog sadržaja i najbolje prilagođena mojoj dobi. Jer, za Lancelota181, za Amadisa182, za Huons de Bordeaux183 i za svu tu staru kramu,184 kojom se mladež oduševljava, gotovo da nisam – osim naslovâ – ni znao, a ne znam im ni danas sadržaja. Takva je stega vladala mojim izborom štiva. No sve je to ipak bilo dovoljno da budem opušteniji u učenju onoga što mi je bilo propisano.

Tu mi je izvanredno dobro došlo što sam u jednom prefektu imao vrlo upućena i razborita čovjeka, koji je znao zažmiriti jednim okom na te moje propuste i sitne grijehe. Tako sam u jedan mah pročitao Vergilija i Eneidu, pa Terencija, a zatim i Plauta i talijanske komedije, koje su me privlačile dražešću sadržaja. Da je kojim slučajem bio toliko lud da me odvrati od svega toga, mislim da bih iz škole bio ponio samo mržnju prema knjigama, kao što se događa svekolikom našem plemstvu. On se u svemu tome vrlo vješto ponio. Praveći se da ništa ne vidi, poticao je moju glad dopuštajući mi da samo kriomice uživam u tim knjigama, a za druge zadaće koje su propisi naređivali držao me blago na uzdi. Jer su temeljne stvari koje je moj otac zahtijevao od onih kojima je mene dao u ruke bile dobroćudnost i prirodnost naravi. Zato ni moja nije imala drugih mana osim ravnodušnosti i lijenosti. Opasnost nije bila u tome da bih nešto loše učinio, nego da ništa ne učinim. Nitko nije govorio da bih mogao postati lošim, ali govorili su da ću biti beskoristan. Pretkazivali su mi dokonost, ali ne zlobu.

Sada vidim da se upravo tako i dogodilo. Ono čime su mi stalno punili uši glasilo je otprilike ovako: “Lijen; suzdržan u dužnostima prema prijateljima i rođacima; odveć samoživ.”

Najpogrdniji ne kažu: “Zašto je to uzeo? Zašto nije platio?” nego: “Zašto ne oprašta neki dug? Zašto nije dao ovo ili ono?”

Smatrao bih pohvalom kad bi se od mene tražilo samo takve učinke povrh onoga što moram učiniti. Ali nisu pravični kad mnogo strože traže od mene ono što nisam dužan nego od onih koji jesu dužni. Osuđujući me, brišu pohvalu mog čina i zahvalnost koju bi mi bili dužni iskazati; i to ondje gdje bi aktivno dobročinstvo iz moje ruke moralo više težiti s obzirom na to da u mene nikad nije bilo baš nikakve pasive. To više mogu slobodno raspolagati mojim imetkom što je on više moj. Pa ipak, kad bih ja bio onaj koji rasvjetljuje svoja djela, sigurno je da bih odbacio mnoge prijekore. A nekima bih pokazao da im toliko ne smeta što nisam dosta učinio, nego da im smeta što mogu učiniti mnogo više nego što činim.185

Moj duh je ipak uvijek istodobno raspolagao i jakim pokretima i sigurnim i iskrenim prosudbama o stvarima koje je poznavao i sâm ih je rješavao bez ičije pomoći. A, osim svega, uistinu mislim da ne bi bio kadar predati se snazi i nasilju.

Da li da vas upoznam s još jednom stranom svojega djetinjstva: sigurnošću u izgledu lica, gipkošću u glasu i pokretima te spremnošću da se prihvatim uloga koje su me dopadale? Jer

Alter ab undecimo tum me vixit ceperat annus186,

a ja sam već igrao glavne uloge u latinskim tragedijama Bucanana, Guerentea i Mureta187, koje su se uspješno izvodile na našem koležu Guyenne. U tome je Andreas Goveanus188, naš ravnatelj, kao i u svim svojim službama, bio bez ikakve usporedbe najveći upravitelj škole u Francuskoj. A za mene su govorili da sam njegov predradnik. Gluma je nešto što bih uvijek preporučio djeci iz visokih kuća, a vidio sam čak i neke od naših najviših knezova kako se tome osobno prepuštaju, pošteno i pohvalno slijedeći primjer mnogih Starih.

I časni su se muževi u staroj Grčkoj time bavili: “Aristoni tragico actori rem aperit: huic et genus et fortuna honesta erant; nec ars, quia nihil tale apud Graecos pudori est, ea deformabat”189.

Jer, uvijek sam osuđivao kao neprikladne sve one koji osuđuju tu vrstu zabave, a kao nepravedne one koji brane ulazak u naše gradove vrijednim glumcima, pa tako oduzimaju građanima to javno zadovoljstvo. Dobre se gradske uprave trse da sakupe i ujedine svoje građane, jednako kao i za ozbiljne službe pobožnosti tako i za zabave i za igre. Društvo i prijateljstvo time samo rastu. A osim toga, nije im moguće pružiti priličnije razonode od onih koje se događaju pred svima i pod okom su gradskih otaca. Smatrao bih pohvalnim da načelnik ili vladar o svom trošku ponekad nagradi neku zajednicu, jer bi to bio znak naklonosti i nečeg poput očinske ljubavi; i da u gradovima s brojnim pučanstvom postoje mjesta namijenjena upravo tim predstavama kako bi ljude odvratili od zlih i pritajenih djela.190

Ali, da se vratim onome o čemu sam dosad govorio: samo valja poticati želje i ljubav, jer inače stvaramo samo magarad natovarenu knjigama. Pod šibom im dajemo na čuvanje bisage pune mudrosti, a mudrost, da bi valjala, nije dovoljno samo primiti u kuću, njome se moramo i oženiti.

Mišel de Montenj

2 Montaigne će se na to pitanje vratiti u II. knjizi, pogl. VIII.

3 Tj. u Esejima.

4 U izvorniku a la Francoise.

5 Matematika je imala 4 artes u tzv. quadriviumu: aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu, koje su se nastavljale na 3 artes inferiores iz triviuma, a to su bile gramatika, retorika i dijalektika.

6 Ranija izdanja imaju: Platona ili Aristotela.

7 Montaigne se i ovdje kao i prije (I, xxv) žali na svoje slabo pamćenje.

8 Isto će ponoviti i u II, x.

9 Cleantes iz Asa u Troadi. Bio je učenik Zenonov i naslijedio ga je na čelu stoičke škole. Umro je oko 251. pr. Kr. Ova je Kleantova usporedba slobodno prevedena iz Senekinih Epistulae, 108.

10 …dequoy c’est ici l’essay…

11 Vjerojatno misli na V. poglavlje njegovih Propos de table.

12 Ranija izdanja imaju: …jer bih inače proizvodio čudovišta kao što rade književnici u kojih nema mnogo razbora.

13 Chrysippus (CrύsippoV) iz Sola u Kilikiji, grčki filozof iz III. st. pr. Kr., nasljednik Kleantov i obnovitelj stoičke škole. O njemu piše Diogen Laercije (Život Hrisipov, VII, 181).

14 Apolodor Atenjanin, grčki gramatičar i mitograf iz II. st. pr. Kr.

15 Epikur, grčki filozof sa Sama (341-270. pr. Kr.).

16 “Namque cylindri ad trecentos sunt, im quibus nullum extrinsecus quaesitum testimonium est.” Diogen Laercije, Život Epikurov, X, 26.

17 Ovdje se Montaigne služi izrazom tenir palot, što je tehnički termin iz glasovite igre jeu de paume, preteče današnjeg tenisa.

18 “Zgodan i čestit čovjek” samo je približan i nedovoljan prijevod za tipični francuski izraz za složeni pojam honnete homme, koji će se u Francuskoj ustaliti u XVII. stoljeću s vrijednošću “plemić koji, osim ‘rođenja’, posjeduje i pristalost izgleda, kulturu duha, ukus za lijepo, profinjenost u poeziji, hrabrost i čestitost”, kako ga opisuje Faret u svom Homme ou l’Art de plaire a la Cour (1630). Izraz je prvi put zabilježen 1538, a Montaigne honneste homme uzima za značenje “homme aff able de conversation agréable”.

19 U izvorniku stoji centons. Ta se riječ pojavljuje oko 1570. i preuzeta je iz lat. cento “stokrpa, haljina od sto krpa”, a specijalizirala se u prenesenu značenju za “iz svega i svačega sastavljen glazbeni ili pjesnički uradak”.

20 Lelio Capilupo, mantovanski satiričar (1498-1560), koji je napisao satiru o fratarskom životu služeći se u svojim opisima izvacima iz herojskih stihova: Lelio Capilupi cento ex Virgilio de vita monachorum (tzv. centons virgiliens).

21 Justus Lipsius (1547-1606), glasoviti nizozemski humanist, koji je 1589. objavio svoje djelo Politica, sive civilis doctrinae libri sex, qui ad principatum maxime spectant i jedan primjerak dostavio Montaigneu. U Esejima nalazimo čak trideset navođenja iz tog djela.

22 Montaigne se opet vraća na svrhu svojega pisanja: “Ja sam građa svoje knjige – ovdje slikam sama sebe”, napisao je na početku Eseja.

23 Misli se da je to bio upravo Justus Lipsius, s kojim je Montaigne bio u dobrim odnosima, a “prethodno izlaganje” je ono o pedantima (I, xxv).

24 Montaigne će se u ovom poglavlju baviti samo odgojem muške djece, jer u III, v i sâm kaže da se nije uplitao u odgoj vlastite kćeri.

25 Gotovo sva ova usporedba slobodno je prevedena iz Platonova Teageta, CXXI.

26 Iz Plutarhova spisa O onima koje božanstvo kažnjava sa zakašnjenjem, VI.

27 Poglavito u III, 415 i VIII, 423.

28 Montaigne tako sažimlje svrhu i ciljeve triju fakulteta: filozofije, prava i medicine.

29 Humanist Pierre de Brach posvetio joj je zbirku pjesama.

30 Aluzija na jednog od grofova de Foix, trubadura iz XIII. stoljeća, i na Gastona III. de Foixa (1331-1391), koji je pod pseudonimom Gaston Phébus objavio u svoje vrijeme glasovitu raspravu o lovstvu Myroir de Phebus, des deduits de la chasse aux betes saulvages et des oiseaulx de proye.

31 François de Foix de Candale, biskup u Aire-sur-l’Adouru (†1594), koji je objavio prijevod na latinski Euklidovih Elemenata (1578).

32 qui eust plutost la teste bien faicte que bien pleine rašireni je francuski izričaj koji se nalazi kod mnogih pisaca prije Montaignea. Rabe ga Noël du Fail u svojim Contes d’Eutrapel, Henri Estienne u Apologiji za Herodota i drugi.

33 Archesilas iz Pitane (312-241. pr. Kr.), grčki filozof i osnivač “Druge akademije”. Protivnik stoičkog učenja.

34 Tako tvrdi Ciceron u De finibus, I, i.

35 “One koji žele učiti najčešće ometa autoritet onih koji kažu da ih poučavaju.” Ciceron, De natura deorum, I, 5 (prijevod D. N. Hrastea).

36 “Nikad ne upravljaju sami sobom.” Seneka, Epistulae, 33.

37 Montaigneov Dnevnik… otkriva nam ime tog aristoteličara: bio je to Girolamo Borro iz Arezza, profesor filozofije na rimskom sveučilištu, koji je na latinskome napisao raspravu o medicini, a na talijanskome knjigu o plimi i oseki (Del flusso e reflusso del Mare). Inkvizicija ga je bacila u tamnicu tako da se morao odreći katedre. Umro je u Perugiji 1592.

38 “Meni je draže sumnjati no znati “, stih je Danteov iz Pakla, XI, 93, ali ga je Montaigne mogao poznavati i iz Guazzova djela Civil conversazion, I.

39 “Nismo ni pod kakvim kraljem, neka se svatko brine o sebi.” Seneka, Epistulae, 33. Senekina je i prethodna misao.

40 Usporedba se čita već kod Seneke (Epistulae, 12) i kod Horacija (Odae, IV, ii), ali je u različitim kontekstima navode i francuski pisci XVI. stoljeća.

41 Epicharmus, grčki komediograf iz V. st. pr. Kr., koji je komediji dao vrijednost književnog žanra. Montaigne primjer uzima iz Plutarhova spisa Jesu li domišljatije kopnene ili vodene životinje.

42 Iz X. pisma Aristodoru.

43 Le Paluël je Ludovico Palvallo, učitelj plesa, koji je iz Milana došao na dvor francuskog kralja Henrika II.

44 Pompeo Diobono, talijanski učitelj plesa koji je bio glasovit sa svojih nastupa na dvorovima Henrika II, Franje II, Karla IX. i Henrika III.

45 To je ideja iz Plutarhova Kako mladić treba slušati pjesme.

46 Stari Agripin Panteon u Rimu, koji je sagrađen pod Augustom; danas je to crkva Santa Maria dei Martiri.

47 Vjerojatno je riječ o luksuznom donjem rublju neke tada poznate plesačice. Poznato je da je modu takvih calessons kasnije uvela Mademoiselle du Parc (marquise Th érese de Gorla), kojoj je Corneille posvetio svoje Stances a Marquise.

48 “Pustite ga nek živi na otvorenu i uvijek usred nemira.” Horacije, Odae, III, ii, 5.

49 “Radom postajemo tvrdi na bol.” Ciceron, Tusc. disputationes, II, 15.

50 “Može se biti mudar bez razmetanja i bez zavisti.” Seneka, Epist., 103 (kraj).

51 U tekstu iz 1595: i htjeti odatle steći glas neke posebne vrijednosti.

52 “Zato što su jedan Sokrat ili Aristip prekoračili pravila običaja i dobra vladanja, ne smije se misliti da je to i kod njih dopušteno; velike su i božanske zasluge dopustile taj iskorak.” Ciceron, De officiis, I, 41.

53 “Nikakva ga dužnost ne sili da brani misli koje bi mu bile propisane i nametnute.” Ciceron, Academica, II, 3.

54 Malvazija (u izvorniku malvoisie) poznato je vino što su ga Francuzi uvozili iz Napulja, a loza potječe iz Grčke (< Monembas?a).

55 “Koja je zemlja stvrdnuta ledom, koju je pak žega pretvorila u prašinu; koji je vjetar dobar za puna jedra u Italiji.” Propercije, IV, iii, 39.

56 Hipija veći, na početku.

57 Marcus Claudius Marcellus (III. st. pr. Kr.), rimski vojskovođa, prvi je odbio Hanibalove napade, 212. pokorio Siciliju, a pošto je ponovno pobijedio Hanibala, 210, ubijen je iz zasjede kod Venose. Dopustio je da ga iznenade, a to je bilo nedostojno i njegovoj dobi (bio je prešao šezdesetu) i njegovu ratnom iskustvu. O svemu tome govori Tit Livije, XXVII, 25.

58 U raspravi O lošem stidu.

59 “Dragovoljno ropstvo”, s podnaslovom Contr’un (“Protiv jednoga”).

60 Lacedemonjanin što ga Plutarh navodi u Spartanskim izrekama. Neki kritičari teksta misle da kod Plutarha valja čitati Anaksandridas.

61 Efori (ἔjoroi) su bili članovi spartanskog poglavarstva, koje se sastojalo od petorice magistrata koji su se birali svake godine.

62 Plutarh, O izgnanstvu (Per» jug²V) IV, ali usp. i kod Cicerona, Tusculanae disputationes, V, 37.

63 Ta se crtica nalazi već kod Henrija Estiennea, u uvodnom poglavlju za Apologie pour Herodote (1566), pamfletu protiv katoličkog klera, kojim je na se navukao mržnju crkvenih krugova, što ga je prisililo na izagnanstvo u Švicarsku.

64 To je potka glasovitog Pascalova odlomka iz Pensees, I, i: “Neka dakle čovjek gleda svekoliku prirodu u njezinu velebnom i punom veličanstvu. Nek mu se zemlja učini ko sićušna točka u usporedbi s neizmjernom putanjom što je taj planet obilazi; i nek se začudi što je i sama ta

neizmjerna putanja samo jedna sitna crtica u usporedbi s onom koju čine zvijezde što se valjaju nebeskim svodom.”

65 Species ~ genus.

66 Ciceron, Tusculanae disputationes, V, 3. I J.-J. Rousseau se u IV. Knjizi svog odgojnog djela Emile sjeća ovog odlomka.

67 “Ono što je dopušteno željeti, čemu je koristan novac koji je tako teško zaraditi, u kojoj se mjeri sav dati domovini i obitelji, ono što je Bog htio da postaneš, ulogu koju ti je povjerio u društvu, što smo i u čemu je cilj za koji smo rođeni.” Persej, III, 69.

68 “Kako l’ podnositi koju imadeš muku il’ bježat.” Vergilije, Eneida, III, 459 (prijevod Tome Maretića).

69 Prema Diogenu Laerciju (Život Sokratov, II, 21).

70 “Hajd uzmi se u pamet smjelo! /Počni već jednom! Tko odgađa sat pravog življenja samo, / Čeka ko seljak dok rijeka proteče: ali mu ona / Klizi i klizit će dalje, sveg valjajući se vijeka.” Horacije, Epistulae, I, ii,

40 (prepjev Jurja Zgorelca).

71 “Kako utječu Ribe, užareni znakovi Lava, znakovi Jarca koji se kupa u moru Hesperije.” Propercije, IV, i, 85.

72 “Što će meni Plejade, što me briga za zviježđe Arkturovo!” Anakreont, Ode, XVII, 10. BovthV je Arkturovo zviježđe u produžetku repa Velikog medvjeda, koje je tako nazvano po najvećoj zvijezdi Arcturusu.

73 Anaksimen iz Mileta, fizičar i filozof, učitelj Pitagorin (VI. st. pr. Kr.).

74 Teodor Gaza (Solun 1398–nedaleko od Salerna 1475), bizantski humanist i filolog, pisac u svoje vrijeme glasovite gramatike grčkoga jezika, koja je izdana 1495. i bila je najrašireniji udžbenik grčkoga jezika u stoljeću renesanse. Očito Montaigne ovdje aludira na suhoparnost tog teškog i nepristupačnog štiva koje je odbijalo njegove vršnjake. 75 Tj. u onom koji Montaigne preporučuje.

76 Demetrije Aleksandrijski, gramatičar o kojem se ne zna gotovo ništa, jednako kao ni o Herakliju iz Megare, koji se navodi nešto niže.

77 “baciti, hitnuti se”

78 “gore”

79 “bolje”

80 “najgore”

81 “najbolje”

82 Iz Plutarha, O neostvarenim proroštvima, V.

83 “U nevoljama tijela možeš dokučiti tajne jade duše; ali i njezine radosti: na licu se ogledaju ta dva različita stanja.” Juvenal, IX, 18.

84 Usp. kod Seneke: “Talis est sapientis animus qualis mundus super lunam; sempe illic serenum est” (Epistulae, 59).

85 Ta dva izmišljena termina pripadaju staroj skolastičkoj logici i predstavljaju dva od devetnaest mnemotehničkih oblika silogizma

86 Epicyclus je termin stare astronomije; to je zamišljena kružnica po kojoj se (u geocentričnom sustavu) kretao planet, dok se središte te kružnice istodobno pomiče po periferiji većeg kruga (deferenta) kojemu je središte Zemlja; time su se pokušavale objasniti prividne nepravilnosti u kretanju nebeskih tijela. Pojam epicikla u astronomiju je uveo Hiparh.

87 Montaigne ovdje donekle prenosi Senekina gledanja iz De Ira, II, 13. Slaže se s Rabelaisovom Abbaye de Th eleme, a suprotstavlja se Ronsardu, koji u svojim Hymnes, I, i, zastupa protivno mišljenje.

88 Ovim se odlomkom oduševljavao Sainte-Beuve (Port-Royal, II, 432).

89 Te dvije junakinje iz Ariostova Bijesnog Rolanda odgovaraju onom tipu beaute genereuse koji će Montaigne opisati.

90 To jest Parisa, koji je dao prednost Veneri pred Junonom i Minervom.

91 Platon, Republika, III, 415 i IV, 523.

92 “Mokra je i meka ilovača: brzo, brzo požurimo i nek joj oblik dade hitri kotač koji se bez prestanka okreće.” Perzej, III, 23.

93 Iz Aristotelova poglavlja gdje se govori o neumjerenosti.

94 Tako barem tvrdi Seneka u Epistulae, 49.

95 U izdanju iz 1595. stoji pedagogisme, a u ranijim izdanjima pedagisme.

96 U raspravi O Aleksandrovoj sreći ili vrlini, II, odakle Montaigne preuzima velik dio izlaganja koje slijedi.

97 “Uzmite tu, i mladi i stari, čvrsto pravilo svojem ponašanju i zalihe za nemila iznenađenja zime.” Perzej, V, 64.

98 Prema Diogenu Laerciju, Život Epikurov, X, 122.

99 Taj se Menicej spominje samo kao naslovnik Epikurovih pisama.

101 Iz Diogena Laercija, Život Karneadov, IV, 62.

102 Tu poslovicu navodi Caelius Rhodiginus u svojoj zbirci Antiquarum lectionum libri, izdanje iz 1516, str. 839.

103 U izvorniku današnja riječ colleges.

104 Isokrat Atenjanin, najutjecajniji grčki govornik i učitelj govorništva (436-338. pr. Kr.).

105 Doslovce prevedeno iz Amyotova prijevoda Plutarhovih Propos de table, I, i.

106 Iz istog Plutarhova djela u Amyotovu prijevodu.

107 “Sve što jednako prudi siromahu i bogatašu / I što jednako djeci, kad propustiš, i starcu škodi.” Horacije, Epistulae, I, i, 25 (prepjev J. Zgorelca).

108 Prema Plutarhu (Pravila i napuci o zdravlju), ali usp. i u Platonovu Timeju.

109 Platon, Zakoni, VII.

110 U prvim izdanjima stoji: non comme aux colleges…

111 U Institutio oratoria, I, 3.

112 Speusip Atenjanin, grčki filozof (4. st. pr. Kr.), Platonov nećak i njegov nasljednik na čelu Akademije; prema Diogenu Laerciju, Život Speusipov, IV, i.

113 Zakoni, VII.

114 Iz Diogena Laercija, Život Pironov, IX, 80 i iz Seksta Empirika, Pironove postavke (Purrvneioi ÎpotupvseiV), I, 14.

115 Neki su Montaigneovi komentatori naišli na iste primjere (jabuke, miš, pijetao) u djelu De re cibaria, što ga je 1560. objavio Bruyevin Champier. Usp. isto tako Plutarhov spis O vrlini i zloći, II, 108.

116 Kalisten iz Olinta je bio pranećak Aristotelov (365-328. pr. Kr.).

117 Plutarh, Život Aleksandrov i O srdžbi, III.

118 “Velika je razlika između ne htjeti i ne znati zlo činiti.” Seneka, Epistulae, 90.

119 Alkibijad, atenski državnik i vojskovođa (450-403. pr. Kr.).

120 Iz Plutarhova Života Alkibijadova, XIV.

121 “Svakom je pristao stanju i zvanju i dobru Aristip.” Horacije, Epistulae, I, xvii, 23 (

prijevod J. Zgorelca).

122 “[hoće li dično] onaj s dvostrukim plaštem života promijeniti pravac.

Jedan čekati ne će, ogrtač dok grimizni uzme, nego će proći sred mnoštva, ogrnuv se kako mu drago, pred svijet istupiti u jednom i drugom liku.” Horacije, Epistulae, I, xvii, 25 i d. (prepjev J. Zgorelca).

123 U ranijim je izdanjima stajalo: gdje djelo ide uz riječ…

124 U Suparnicima, 139.

125 “Svojim su se načinom života prije nego svojom učenošću oni predali najvećoj od svih umjetnosti, umijeću dobroga života.” Ciceron, Tusculanae disputationes, IV, 3.

126 Ovdje se Montaigne prevario: Pitagora je tako odvratio Leonu, a te je njegove riječi prenio Heraklid. Usp. Ciceron, Tusculanae disputationes, V, 3 i kod sv. Augustina, Civ. Dei, VIII, i.

127 Iz Života Diogenova (VI, 64) Diogena Laercija.

128 Hegesija ([Hghs?aV) iz Kirene, grčki filozof, nazvan i PeisiJ(natoV “onaj koji nagovara na smrt”, jer je zastupao mišljenje da zbog nemogućnosti postizanja sreće u životu treba težiti smrti.

129 Iz Života Diogenova (VI, 68) Diogena Laercija.

130 “Koji od svog znanja ne čini predmet iskazivanja nego pravilo života: koji zna sam sebi biti pokoran, koji se zna podložiti vlastitim propisima.” Ciceron, Tusculanae disputationes, II, 4.

131 Zeuksidam (Zeux?damoV), Spartanac kraljevskoga roda, otac Leotihidin.

132 Prema Plutarhu, Spartanske izreke.

133 Jednako se tako žali Seneka (Epistulae, 88) i Joachim du Bellay u Defense et illustration, I, 3.

134 Između Bloisa i Orléansa, na kojih osam kilometara od potonjega.

135 Regens je profesor na fakultetu des arts.

136 Najvjerojatnije François III, grof de Roncy i prince de Marsillac, koji je ubijen u Parizu 24. kolovoza 1572, dan prije Bartolomejske noći.

137 Narječje grada i pokrajine Bergama smatrali su u Montaigneovo doba najgrubljim i najoporijim talijanskim dijalektom. Tako misli i B. Castiglione u svom djelu Il Cortigiano.

138 “Kad je nešto viđeno, riječi bez poteškoća slijede.” Horacije, Ars poetica, 311.

139 “Kad su stvari obuzele duh, riječi dolaze same od sebe.” Seneka Retor, Controversiae, III (proemium).

140 “Stvari za sobom povlače riječi.” Ciceron, De finibus, III, 5.

141 Danas Pont du Petit Châtelet u Parizu gdje je bila ribarnica i tržnica peradi. I François Villon je u svojoj Ballade des femmes de Paris opjevao “le bon bec” tih harengieres.

142 Tj. Pierre Ronsard.

143 Brojni su predgovori u djelima XVI. stoljeća imali uvodni naslov Candido lectori. I ostale riječi u toj rečenici kalkirane su prema latinskome: capter la benivolence = captare benevolentiam.

144 Montaigne zacijelo navodi po pamćenju, jer Tacit u svom Dialogus de oratoribus, XIX, govori o Aperu, a ne o Aferu.

145 Prema Plutarhovim Spartanskim izrekama, VII.

146 Prema Plutarhu, Upute za one koji se bave državničkim poslovima, IV.

147 “Ukus mu je dobar, ali stih tvrd.” Horacije, Satire, I, iv, 8.

148 “Uklonite ritam i stope, preokrenite red riječi, tako da prve budu zadnje, a zadnje prve: i pronaći ćete pjesnika u njegovim raštrkanim udima.” Horacije, Satire, I, , 58.

149 Menandar iz Atene, grčki komediograf iz IV-III. st. pr. Kr.

150 Prema Plutarhu, Jesu li Atenjani bili slavniji u ratu ili u mudrosti. Poznato je da se sličan odgovor pripisuje i Racineu.

151 Još je eksplicitniji u ranijim izdanjima: …riječi, stope i odmori u stihu, sve je to uistinu malo važno u usporedbi s ostalim…

152 “Više buke nego smisla.” Seneka, Epistulae, 40.

153 Aristip iz Kirene Stariji (oko 430. pr. Kr.), grčki filozof, osnivač kirenske hedonističke škole. Smatrao da filozofiji valja dati praktično značenje.

154 Diogen Laercije, Život Aristipov, II, 70.

155 Diogen Laercije, Život Hrisipov, VII, 172.

156 “Zamršeni i bodljasti sofizmi.” Ciceron, Academica, II, 24.

157 “ili, koji umjesto da izaberu riječi koje odgovaraju stvarima, idu izvan predmeta tražiti stvari kojima bi riječi mogle odgovarati.” Kvintilijan, Institutio oratoria, VIII, 3.

158 “Ima ih koji se, da bi upotrijebili riječ što im se sviđa, upuštaju u nešto o čemu nisu imali namjere pisati.” Seneka, Epistulae, 59.

159 “Jedini je dobar onaj govor koji nas pogađa.” Lukanov epitaf, in Fabricus, Bibliotheca latina, II, 10.

160 U Svetonijevu Životu Cezarovu u XVI. se stoljeću čitalo: “Eloquentia militari qua re aut aequavit…”, dok je u današnjim izdanjima valjana lekcija: “eloquentia militarique re…”.

161 “Govor koji je u službi istine mora biti jednostavan i bez izvještačenosti.” Seneka, Epistulae, 40.

162 “Tko nastoji govoriti biranim riječima, a da usiljeno ne govori?” Seneka, Epistulae, 75.

163 I Malherbe je govorio da su mu nosači na Port-au-Foinu bili učitelji francuskoga.

164 Aristofan iz Bizantija, grčki gramatičar i upravitelj Aleksandrijske knjižnice (II. st. pr. Kr.). Prvi je posebnu pozornost obratio na naglaske i interpunkciju. Usp. Diogen Laercije, Život Epikurov, VI, 13.

165 U Zakonima, I.

166 Zenon iz Kitija Stariji (III. st. pr. Kr.), grčki filozof, osnivač stoičke škole. O njemu piše Stobej (XXXVI, 218), grčki kompilator iz V. st. pos. Kr.

167 O Montaigneovu ocu v. u Esejima, I, xxxv; II, ii; II, xii; III, ix; III, xiii…

168 Taj se Nijemac zvao Horotanus. Kasnije je bio profesor na guyennskome koležu u Bordeauxu.

169 Montaigneov slučaj nije usamljen kao što se misli. Henri Estienne i Agrippa d’Aubigné jednako su tako odgojeni. Bio je to ideal kojemu su svi u visokom francuskom društvu težili. Ako francuski i nije mogao biti udaljen iz obitelji, bio je posve udaljen iz škola, gdje se govorilo i predavalo samo na latinskom jeziku.

170 Nicolas Grouchy (1510-1572), pisac djela Praeceptiones dialecticae; predavao je grčki i filozofiju na koležu Guyenne od 1534. do 1547, gdje mu je Montaigne mogao biti učenikom.

171 Guillaume Guérente, pisac tragedija na grčkome i prijatelj Grouchyjev, rodom iz Rouena. Najvjerojatnije je surađivao na Grouchyjevom prijevodu Aristotelove Logike, kojim se Montaigne služio.

172 George Buchanan, rođen 1506. u grofoviji Dunbar u Škotskoj, a umro 1572. u Edinburgu, historičar i pjesnik na latinskom jeziku. Premda je bio štićenik Marije Stuart, ipak je bio njezin protivnik i žestoko ju je kritizirao nakon njezine smrti (Detectio Mariae reginae, 1571). Od njega je ostala vrijedna Povijest Škotske, Edinburg, 1582. Nakon što je predavao na koležu Guyenne od 1539. do 1549. gdje mu je i Montaigne mogao biti učenikom, 1554. postao je učiteljem Timoléonu de Cossé-Brissacu.

173 Latinist Marc-Antoine Muret (Muret kod Limogesa 1526-Rim 1595). Naučavao je s velikim uspjehom u Poitiersu, Bordeauxu, Parizu i u nekoliko talijanskih gradova. U Rimu je bio francuski “orator” pri Svetoj Stolici.

174 Charles de Cossé, grof de Brissac (1505-1563), francuski maršal koji se proslavio u osvajanju Piemonta 1552.

175 Timoléon de Cossé-Brissac, koji je poginuo kod opsade Mussidana, kraj zamka Montaignea; vidi gore bilješku o G. Buchananu.

176 U izvorniku: par certains jeux de tablier, a tablier ili table je šahovnica za igru dame ili mlina.

177 U prvom je izdanju stajalo: …u tu je svrhu uvijek imao jednog svirača frule (joueur d’espinette).

178 Montaigneov otac je sudjelovao u ratovima u Italiji, odakle se vratio 1528, pun novih pogleda na znanost i lijepu književnost i velikog poštovanja prema talijanskoj umjetnosti.

179 U Bordeaux, a to je bila najpoznatija francuska škola u doba renesanse, gdje su naučavali poznati humanisti kao već spomenuti Grouchy, Guérente, Buchanan i Muret.

180 Unatoč latinskoj množini, u XVI. su stoljeću rabili jedninu za Ovidijevo djelo. Montaigne će se i kasnije vratiti na svoje mladenačko oduševljenje ne samo za Metamorfoze, nego i za Ariostova Bijesnog Orlanda (II, 10).

181 Lancelot du Lac je viteški roman u prozi iz tzv. bretonskog ciklusa. U Montaigneovo vrijeme, od 1488. do 1533. bio je pretiskan šest puta, a tada najnovije izdanje objavljeno je 1591.

182 Amadis des Gaules je bio portugalski roman iz XIV. stoljeća, u stilu francuskih romana o Okruglom stolu. Na poticaj kralja Franje I. prvih je osam knjiga sa španjolskoga preveo Herberay des Essarts, od 1540. do 1548.

183 Huon de Bordeaux je chanson de geste iz XII. st., često objavljivana u prozi u XVI. stoljeću.

184 Kao što se vidi, Montaigne je mnogo stroži prema viteškoj književnosti Srednjega vijeka nego Joachim du Bellay. No, i iz djela drugih suvremenika vidljivo je koliko su ti romani oduševljavali mladež.

185 U ova dva odlomka (od Sada vidim…) osjeća se izvjesna gorčina. Neki misle da tu Montaigne najvjerojatnije odgovara kritičarima koji su loše gledali na njegovo upravljanje gradom Bordeauxom. Rečenica koja počinje s Osuđujući me…, a završava s baš nikakve pasive, vrlo je nejasna i komentatori je različito interpretiraju, tako da su mišljenja Jeanroya, Radouanta i Michauta međusobno veoma udaljena. Mi smo se u ovom prijevodu odlučili težište postaviti na vrijednostima “aktiva” ~ “pasiva”.

186 “Već sam u dvanaestu unišao godinu bio.” Vergilije, Ekloge, VIII, 39 (prijevod Tome Maretića).

187 O toj trojici humanista v. gore bilješke koje su im posvećene.