Svijet je sav u mijenama i različitostima. Poroci su svi jednaki zato što su svi poroci, a tako su vjerojatno cijenili i stoici. No, premda su svi poroci, nisu jednaki poroci. Zato je teško vjerovati da onaj koji je za sto koraka prevršio mjeru, Quos ultra citraque nequit consistere rectum1, nije u težem položaju od onoga koji je učinio samo deset koraka previše; ili da provala u hram nije teža nego sitna krađa glave kupusa u nečijem vrtu;
Nec vincet ratio, tantumdem ut peccet idemque
Qui teneros caules alieni fregerit horti,
Et qui nocturnus divum sacra legerit2.
U tome ima toliko razlike kao u svakoj drugoj stvari.
Brkanje reda i mjerenje grijeha je opasno. Ubojice, izdajnici, silnici tada bi dobro prošli. Ne bi bilo pravedno da olakšavaju svoju savjest time što je netko drugi lijen ili je razvratan ili manje predan molitvi. Svatko uveličava grijeh svog bližnjega, a svoj umanjuje. Pa čak i učitelji, po mom mišljenju, često loše redaju grijehe po njihovoj tobožnoj težini.
Sokrat je govorio da je prva dužnost mudrosti razlikovati dobro od zla, a mi, kojima je bolji uvijek u krivu, moramo to isto reći o znanju kako poroke razlikovati: jer bez tog pravog znanja dobar i zao čovjek ostaju pomiješani i neprepoznati.
A osim svega ostaloga, opijanje smatram grubim i surovim porokom, a duh u tome ima malo udjela. Ima poroka u kojih ima nešto možda plemenitijeg, ako se tako mogu izraziti. Ima i takvih gdje u igru ulazi znanje, mar, hrabrost, rasuđivanje, spretnost i istančanost. Međutim, pijanstvo je izrazito tjelesni i niski porok. Zbog toga ga i najgrublji narod koji danas postoji3 drži na cijeni. Drugi poroci mijenjaju razum, a ovaj ga preokreće naglavce, istodobno ubijajući tijelo:
cum vini vis penetravit,
Consequitur gravitas membrorum praependiuntur
Crura vacillanti, tardescit lingua, madet mens,
Nant oculi; clamo, singultus, jurgia gliscunt4.
Najgore stanje po čovjeka je kad izgubi svijest i upravljanje samim sobom.
Između ostaloga kaže se da upravo onako kao što mošt kada vri u kaci tjera na površinu sve ono što je bilo na dnu, tako i vino otkriva kod onih koji su ga pretjerano popili njihove najbolje čuvane tajne5,
tu sapientium
Curas et arcanum jocoso
Consilium retegis Lyaeo6.
Josephus nam pripovijeda7 da je uspio iščeprkati tajnu od nekog poslanika, što su ga neprijatelji k njemu uputili, tako što mu je dao piti. Naprotiv, August se povjeravao Luciju Pisonu, osvajaču cijele Tracije, o najtajnijim poslovima što ih je imao, i nikad nije bio iznevjeren, a jednako tako ni Tiberije koji je Kosu otvorio srce o svim svojim namislima, premda znamo da su i jedan i drugi bili toliko vrlo skloni vinu da su ih često morali donijeti mrtve pijane u senat8, Externo infl atum venas de more Lyaeo9.
Jednako su tako u tančine ispripovijedali namjeru da će ubiti Cezara Kasiju, koji je bio okorjeli vodopija, kao i Cimberu, iako se ovaj često opijao. Na to je ovaj duhovito odvratio: “Što da podnosim tiranina, ja koji ni vino ne podnosim!” 10 A mi vidimo ove naše Nijemce kako se utapaju u vinu, a ipak se sjećaju gdje im je dom, koja je lozinka i koju čast obnašaju, nec facilis victoria de madidis, et Blaesis, atque mero titubantibus11.
Ne bih nikad bio povjerovao da opitost može tako daleko ići da ti pomuti razum i sve preokrene da nisam ovo pročitao u povijesnim knjigama12: kad je Atal13 pozvao na večeru i kad je htio nanijeti veliku uvredu onom istom Pausaniji, koji je u sličnoj prigodi kasnije ubio Filipa, kralja macedonskoga – kralja koji je svojim dičnim ponašanjem svjedočio o odličnom odgoju što ga je kod kuće stekao u društvu Epaminonde – toliko ga je napio da je ovaj malo po malo prepustio svoje tijelo poput kakve ulične drolje mazgarima i velikom broju najprostijih slugu u kući.14
A jedna gospođa, koju ja neobično cijenim i poštujem15, pričala mi je da se nedaleko od Bordeauxa, prema Castresu, gdje je njezina kuća, jedna žena iz tog sela, udovica na dobru glasu, kad je osjetila prve znakove trudnoće, žalila svojim susjedama da bi mislila da je trudna kad bi imala muža.
No, kako joj je sumnja iz dana u dan bivala većom i na kraju se narasli trbuh mogao lijepo vidjeti, došla je do toga da je pred crkvenim vratima objavila da ako netko zna o tome i to prizna da će mu oprostiti i, ako se taj s time složi, da će poći za njega. Jedan njezin mladi sluga, osokoljen tim obećanjem, izjavi da ju je nekog svetačnog dana, jer se bila dobro napila, našao kako spava dubokim snom pored svog ognjišta, a, kako je bila u vrlo neprimjerenu stanju, on ju je mogao obljubiti, a da je čak nije ni probudio. Njih su se dvoje vjenčali i još zajedno žive.
Sigurno znamo da stari pisci nisu odveć razvikali taj porok. I same knjige većine filozofa o tome samo nuzgred govore, a među samim stoicima ima onih koji preporučuju da sebi dopustimo ponekad malo pića i da se napijemo da bismo malo opustili dušu:
Hoc quoque virtutem quondam certamine, magnum
Socratem palmam promeruisse ferunt16.
A onom cenzoru i ispravljaču drugih, Katonu17, spočitavalo se da zna dobro popiti,
Narratur et prisci Catonis
Saepe mero caluisse virtus18.
Toliko glasoviti kralj Kir među ostalim svojim prednostima navodi, kako bi se izdigao iznad svog brata Artakserksa, da zna mnogo bolje piti od njega19. A i u najbolje uređenim i dobro upravljanim državama takvo natjecanje tko će više popiti bilo je vrlo često. Čuo sam o poznatom pariškom liječniku Silviju20 da je govorio da je dobro, ako se želi da snaga našeg želuca ne oslabi, jednom na mjesec tu snagu probuditi pomoću takve neumjerenosti i podbadati je kako se ne bi ulijenila.
A o Perzijancima je napisano21 da su nakon vina raspravljali o glavnim pitanjima koja su morali izvršiti. Moj ukus i moja narav veći su neprijatelji tog poroka nego moj razum. Jer, osim što sve ono što vjerujem lako primam pod utjecajem mišljenja kod Starih, ja taj porok doista smatram i kukavnim i glupim, ali ipak manje lošim i štetnim nego što su drugi, koji se izravno sukobljavaju s građanskim društvom. A ako sebi ne možemo priuštiti neki užitak, koji nas mora nešto koštati, kao što oni drže, mislim da ta mana košta našu savjest manje nego neke druge; a, osim svega, nije joj teško udovoljiti i lako je zadovoljavamo, a i to je nešto što nije zanemarivo.
Jedan čovjek, uznapredovao u častima ali i u godinama, govorio mi je da on taj grijeh ubraja među ona tri užitka što su mu u životu preostala. No, u tome je pogrešno uzeo jedno za drugo. Tu, naime, valja izbjegavati preveliku izbirljivost i sitničavo procjenjivanje vina. Ako je glavno u vašem užitku da ga pijete kad je dobro, izlažete se i neugodnosti da ga ponekad pijete i kad nije baš dobro. Ukus nam u tome mora biti popustljiviji i slobodniji. Da bi čovjek bio dobar pilac, u njega nepce ne smije biti suviše osjetljivo. Nijemci uživaju u gotovo svakom vinu. Njima je glavno strusiti, a ne iskušavati koje je bolje i tada su najsretniji. Njihovo uživanje u vinu je izdašnije i zato pristupačnije. Drugo, piti na francuski način uz dva obroka, i to umjereno, čuvajući zdravlje, znači i odveć se odricati darova vinskog boga. U to valja ulagati više vremena i postojanosti. Stari su provodili čitave noći u tom uživanju, a često su nastavljali i po bijelom danu. I zato valja imati obilatu dnevnu mjeru i uvijek se čvrsto držati na nogama. U svoje sam vrijeme poznavao jednog velikog gospodina, čovjeka poduzetnog i nadaleko poznatog po uspješnosti, koji bi uz redovite svakodnevne obroke popio ne manje od pet mjera22 vina i nakon toga je uvijek bio i te kako bistar, a u našim poslovima savjestan.
Užitak, o kojemu hoćemo tijekom našega života voditi računa, mora stoga u njemu imati više mjesta. Trebalo bi, kao trgovački djetići i teški radnici, ne propuštati niti jednu priliku kad se može piti i tu želju uvijek imati u glavi. Čini mi se da mi svakog dana sve više zapostavljamo tu naviku pijenja i da su u našim kućama, kao što se sjećam iz svog djetinjstva, i doručak, i užina, i objed, i večera, i svi međuobroci bili mnogo češći i redovitiji nego danas. Bi li to moglo značiti da krećemo na bolje? Zasigurno ne! Mi smo se samo mnogo više nego naši očevi okrenuli spolnim užicima.
A to su dvije stvari koje jedna drugoj oduzimaju snagu. S jedne smo strane oslabili moć svojega želuca, a s druge nam trijeznost služi da budemo što bolji udvarači i da bolje vodimo ljubav.
Od svog sam se oca naslušao brojnih priča o tome kako su u njegovo doba ljudi bili čisti i neporočni. O tome je on mogao lako govoriti, jer je bio kao stvoren da se dopadne ženama i po umješnosti i po samoj svojoj naravi. Govorio je malo, ali dobro, a često je u svoja pričanja umetao po koji lijep izraz iz svjetovnih knjiga, najčešće španjolskih. Među tim Španjolcima redovito je navodio onoga kojeg oni nazivaju Markom Aurelijem23. Držanje mu je bio blago, ali ozbiljno, bio je suzdržan i veoma skroman. Bio je on pravi primjer čestitosti i prikladnosti kako izgledom tako i odijevanjem, bez obzira je li jahao ili hodao. Izvanredna vjernost zadanoj riječi i nevjerojatna savjesnost prema svemu, a vjera uglavnom više sklona praznovjerju nego čemu drugomu. Iako niska rasta, bio je pun snage, tijela dobrih razmjera i uspravna držanja. Oblik lica ugodno skladan, a put mu je bila više crnomanjasta nego svijetla. Bio je spretan i odličan u svim plemenitim vještinama. Još uvijek imam pred očima trske ispunjene olovom za koje kažu da je njima vježbao ruke kako bi ih što više ojačao za bacanje motke ili kamena i cipele otežane olovom kako bi bez njih bio lakši kad bude trčao i skakao. I odmah je ostavljao krasan utisak čineći mala čuda svojom vještinom. Sjećam ga se kako se, prevalivši šezdesetu, smijao našim vježbama spretnosti i kako bi se sa svom krznenom odjećom bacao u sedlo ili prelazio preko stola oslanjajući se samo na palac24, a nikad se nije popeo u svoju sobu, a da nije u jednom koraku preskakao tri ili četiri stepenice. U vezi s ovim što govorim, govorio mi je da je u čitavoj pokrajini bila jedva jedna ugledna žena o kojoj se moglo nešto loše reći; pričao mi je o čudnim, navlastito svojim odnosima s poštenim gospođama na kojima nije moglo biti ni tračka sumnje. A o sebi se kleo svime što mu je bilo sveto da je kao djevac legao u bračni krevet25; a dugo je godina sudjelovao u ratu s onu stranu brda26, o čemu nam je ostavio svojom rukom pisani dnevnik, gdje je točku po točku opisao sve što se dogodilo i što se ticalo i naroda i njega samog.
Zbog tih se razloga i oženio tek u zreloj dobi27, 1528. – a bile su mu trideset i tri godine – po povratku iz Italije. No, vratimo se našim ispičuturama. Neugode što ih donosi starost, koje traže potporu i svakakvu brigu, mogle bi i u meni s razlogom izazvati želju da se uteknem tom sredstvu; jer to je takorekuć posljednji od svih užitaka koje nam godine jedan po jedan uskraćuju. Prirodna se vrućina, tako kažu vesela vinska braća, najprije osjeća u nogama; to se odnosi na djetinjstvo. Odatle se penje u srednji dio, gdje se zadržava dugo vremena i tu – po mom mišljenju – stvara jedine prave užitke tjelesnoga života, dok druge strasti možemo reći da drijemaju. Idući prema kraju života, poput pare koja se penje i isparava, stiže do grla i to joj je posljednja postaja.
Ipak, nikako ne mogu razumjeti kako mogu produžiti uživanje u piću kad više nisu žedni i kako mogu u svojoj mašti stvarati tek za vinom koji je i vještački i protuprirodan.
Moj želudac dotle ne bi mogao ići jer je već ionako dovoljno opterećen onim što prima za svoje potrebe. Moja narav je takva da piće traži samo nakon jela i zbog toga mi je zadnja čaša uvijek najveća. Anaharzis28 se čudio što Grci na kraju obroka piju iz većih čaša nego na početku29. Mislim da zbog istog razloga to čine i Nijemci, koji tek tada započinju natjecanje tko će bolje, tko će više popiti. Platon30 zabranjuje djeci vino dok ne navrše osamnaest godina, opiti se dopušta tek s četrdesetom, a onima koji su prešli četrdeset naređuje da u vinu uživaju i da obilato za svojih gozbi osjete utjecaj Dionizija, tog dobrog boga koji vraća muževima veselje, a starcima mladost i utišava i umekšava strasti duše kao što oganj umekšava željezo. I u svojim zakonima drži da su ti skupovi na kojima se pije korisni (ali samo ako postoji glavar skupine koji će njima upravljati i držati red), jer je pijanost dobar i siguran pokazatelj o prirodi svakog čovjeka, a pokatkada zna ljudima u godinama dati hrabrosti da se razmašu u plesu i glazbi, što se nikada ne bi usudili učiniti kad su posve trijezni. Kaže da vino može unijeti umjerenost u dušu, a zdravlje u tijelo. Ipak, sviđaju mu se ona ograničenja, koja su dijelom preuzeta od Kartažana: neka se toga klone u ratnim pohodima; nek se od pića suzdrži svaki magistrat i sudac u času kad obavlja svoju službu ili kad vodi javne poslove; neka za pijenje ne uzima dan, jer to je vrijeme za druge dužnosti, ali ni onu noć kad se sprema stvarati djecu.
Kažu31 da je filozof Stilpon32, umoren starošću, hotimice požurio kraj svojemu životu tako što je pio cijelo vino. Isti je razlog, ali ne po njegovoj volji, dokrajčio godinama skrhanu snagu filozofa Arkesilaja33.
Ali, to je već ono staro i zanimljivo pitanje može li duša mudraca pokleknuti pred snagom vina,
Si munitae adhibet vim sapientiae34. Kolikoj li nas taštini vodi dobro mišljenje što ga imamo o samima sebi! Najsavršenija duša na svijetu ima već dovoljno posla oko toga da se uzdrži na nogama i da se zbog vlastite slabosti ne sruši na zemlju. Od njih tisuću nema jedna koja bi samo jedan časak u životu bila čvrsta i uspravna; a moglo bi se i postaviti pitanje može li, po svom prirodnom stanju, ikada takvom biti. Ali, tome dodati postojanost bilo bi njezino posljednje savršenstvo; mislim na stanje u kojem joj ništa ne bi zadalo udarac, a tisuće i tisuće slučajnosti mogu joj ga zadati. Lukrecije, onaj veliki pjesnik, uzalud će mudrovati i hvastati se kad je sam izgubio pamet od jednog ljubavnog napitka! Zar netko misli da kap ne pogađa jednako Sokrata kao i nekog lučkog nosača? Pod udarom bolesti neki su sve zaboravili, pa čak i to kako se zovu, dok je naoko laka ozljeda preobrnula pamet drugima. Može biti koliko mu drago mudar, on ipak ostaje samo čovjek, a što je na zemlji nestalnije, bjednije i ništavnije od čovjeka?
Mudrost ne ojačava naše prirodno stanje:
Sudores itaque et pallorem existere toto
Corpore, et infringi linguam, vocemque aboriri,
Caligare oculos, sonere aures, succidere artus,
Denique concidere ex animi terrore videmus35.
Pred udarcem koji mu prijeti čovjek mora stisnuti oči, mora drhtati kao dijete na rubu ponora; priroda je ostavila samo za sebe te lake znakove svoje vlasti i moći, nedokučive našem razumu i stoičkoj vrlini, samo da bi mu pokazala da je smrtan i da smo svi zajedno samo šaka jada. Problijedi kad ga spopadne strah, a crveni se kad ga je stid; jada se na napad griže i trbobolje, ako ne očajnim i kričećim glasom, a ono slomljen i promukao,
Humani a se nihil alienum putet36.
A pjesnici, koji sve izvrću na svoje, ne usuđuju se niti jednom svog junaka osloboditi suza:
Sic fatur lachrymans, classique immittit habenas37.
Mudrome je dovoljno da obuzda i na mjeru dovede svoje nagone, jer iskorijeniti ih nije u njegovoj moći. Pa čak se i sam onaj naš Plutarh38, koji je bio tako savršen i izvrstan sudac ljudskih čina, vidjevši da su Brut i Torkvat ubili svoju djecu, u dvojbi upitao može li krepost do toga doći i nisu li ti muževi ipak bili pokrenuti nekom drugom strašću. Sva djela koja prelaze prihvaćene granice podložna su lošim tumačenjima, to tim više što se naš ukus protivi svemu što je iznad njega kao i onome što je ispod njega.
Ostavimo postrani onu drugu sljedbu39 koja izričito zastupa ponos. No, kad u drugoj sljedbi, koja se smatra najmekšom i najblažom40, čujemo hvastanje Metrodorovo:
“Occupavi te, Fortuna, atque cepi; omnesque aditus tuos interclusi, ut ad me aspirare non posses”41; kad su Anaksarha, po naredbi Nikokreona, tiranina ciparskoga, donijeli u kamenoj kopanji i udarali željeznim maljem, on im je uporno izvikivao: “Udarajte, smlavite, jer ne drobite Anaksarha nego njegov omotač”42; kad čujemo kako naši mučenici iz ognja lomače viču tiraninu: “S ove je strane dosta pečeno, rasijeci i jedi, pečeno je, sad načni drugu stranu”43; kad od Josephusa44 čujemo kako onaj dječak, sav razderan užarenim kliještima i isprobadan čavlima Antiohovim, još uvijek prkosi, vičući sigurnim glasom: “Tiranine, tratiš vrijeme uzalud, vidiš, još sam uvijek dobro, gdje je taj bol, gdje su te muke kojima si mi prijetio? Zar je ovo sve što znaš? Moja ti postojanost zadaje više muke nego što je ja osjećam od tvoje okrutnosti; o kukavički jadniče, ti propadaš, a ja postajem sve jači; učini da počnem plakati, da se pokorim, da se predam, ako možeš; ohrabri te svoje slugane i krvnike; vidiš da su izgubili hrabrost, da više ništa ne mogu; daj im oružje, podbodi ih”; tada doista moramo priznati da je u tim dušama bilo nekakve promjene i nekakva bijesa, pa ma kako on bio svetački.
Kad dođemo do onih stoičkih zalijetanja: “Radije sam obuzet bijesom nego strastima”, a to je riječ Antistenova45, kad nam Sekstije kaže da više voli biti okovan ulozima nego strašću46; kad se Epikur hoće dati da ga maze ulozi47 i, odbijajući spokoj i zdravlje, vesela srca izaziva zla i, prezirući manje teške bolove i otklanjajući i pomisao da bi im se suprotstavio i protiv njih borio, zaziva teže, ozbiljnije bolove koji bi bili njega dostojni,
Spumantemque dari pecora inter inertia votis
Optat aprum, aut fulvum descendere monte leonem48,
tko neće reći da su to prenagljeni ispadi srca koje se zaletjelo izvan svog gnijezda? Naša se duša ne može sa svog mjesta vinuti tako visoko49. Ona se mora pomaknuti i izdignuti i, prihvativši uzde, pograbiti i odnijeti čovjeka tako daleko da se nakon toga i on sam začudi koliko je poletio; kao što u ratnim junaštvima borbeni žar često goni hrabre borce da poduzmu presudne korake, pa se poslije, kad dođu sebi, i sami prvi snebivaju od čuda što su sve učinili; kao što su i pjesnici često zadivljeni ljepotom vlastita djela, pa ne mogu reći kojim su putom došli do tolike ljepote. Upravo to je ono što kod njih nazivamo svetim žarom i ponesenošću. I kao što Platon kaže da uzalud staložen duh kuca pjesništvu na vrata50, tako i Aristotel tvrdi da niti jedan veliki duh nije lišen ludosti. I ima pravo kad ludošću naziva svako zalijetanje, pa ma kako ono bilo pohvalno, ali koje nadilazi naš vlastiti sud te naše i njegove mogućnosti. Jer, mudrost je u tome da pravilno upravljamo svojim duhom, a mudrost duh vodi s mjerom i sama za njega odgovara.
Platon51 tako pokazuje da je moć proricanja nešto što je iznad naše moći; da moramo biti izvan sebe kad se u to upuštamo; naš razbor je tada zamagljen ili snom ili nekom bolešću ili je pak pomaknut sa svojega mjesta nekim nebeskim ushićenjem.
Mišel de Montenj
1 “Ni s ovu ni s onu stranu nje ne može se naći pravi put.” Horacije, Sat. I, i, 107.
2 “Neće dokazat ni razbor, da griješi se jednakom mjerom, kad bi tko prokule mlade u tuđem posjeko vrtu, kao kad bi tko noću prisvojio svetinje božje.” Horacije, Sat. I, iii, 115 (prepjev Jurja Zgorelca).
3 Misli na Nijemce (usp. I, xxvi).
4 “[Konačno, zašto li,] kada u čovjeka učinak prodre / Jakoga vina, težar se vatren po žilama širi, / Udova slijedi težina? Tetura se, klecaju noge, / Jezik se zapliće tada, a pamet se zamagli, oči / Plivaju, pomalo vika se razvija, uzdisaj, svadja, / [i sve ostalo od te vrste, što nastaje tada.] Lukrecije, De rerum natura, III, 476 i d. (prijevod M. Tepeša).
5 Seneka, Epistulae, 83.
6 “Ti si onaj koji u veselim Bakhovim pijankama skidaš mudracima brige i izvlačiš iz njih najskrovitije misli.” Horacije, Odae, III, xxi, 14.
7 Josip Flavije (]IvshjoV Fl(bioV), hebrejski povjesničar iz I. stoljeća, rodom iz Jeruzalema (Josipov život – De vita sua, 44).
8 Prema Seneki, Epistulae, 83.
9 “Žile mu podbule sve od jučerašnjeg vina ko svagda.” Vergilije, VI. ekloga, 15 (prijevod Tome Maretića).
10 Seneka, Epistulae, 83.
11 “Nije ih lako pobijediti kako god da su utopljeni u vinu i da mucaju i jedva stoje na nogama.” Juvenal, Sat. XV, 47.
12 Tj. kod Justina (Marcus Iunianus Justinus), rimskog povjesničara iz III. st., Epitome Historiarum Philippicarum, IX, 6.
13 Attalus (ἌttaloV), pergamski kralj, koji je Rimljane postavio baštinicima svoje države i sveg svojeg blaga.
14 Taj se detalj čita kod Diodora Sicilskoga, XVI, 26.
15 Prema jednoj bilješci Florimonta de Raemonda sačuvanoj na margini jednog primjerka Eseja, koji se čuva u Gradskoj knjižnici u Bordeauxu, ta bi gospođa morala biti Mme d’Aimar, supruga Josepha d’Aimara, presjednika parlamenta grada Bordeauxa i Montaigneova rođaka.
16 “U tom vrlom ratu kažu da je nekada i veliki Sokrat ponio pobjedničku palmu.” Pseudo-Gallus, I, 47.
17 U izdanjima iz 1580. i 1588. Montaigne je bio napisao “prava slika stoičke vrline”, brkajući Katona Starijeg s Katonom Utičkim.
18 “Kaže se i za starijeg Katona da je često znao srce vinom podgrijati.” Horacije, Ode, III, xxi, 11.
19 Iz Plutarhova Života Artakserksova.
20 Jacques Dubois ili, kako se sam nazivao, Sylvius (1478-1555) bio je matematičar i predavač medicine na Kraljevskom koležu.
21 Kod Plutarha, Gozbena pitanja, VII, 10.
22 U izvorniku cinq lots, a lot je bila stara mjera za četiri pinte, dok je jedna pinte mjerila nešto manje od naše današnje litre.
23 Bilo je to djelo iz 1529, što ga je napisao Antonio de Guevara (1480- -1548), El Libro llamado Relox de los Principes, en el qual va encorporado el muy famoso libro del Emperador Marco Aurelio koje je Guevari donijelo svjetsku slavu. Na francuski ga je preveo Bertaut de la Grise već 1531, a 1555. Herberay des Essarts pod naslovom Horloge des princes. To je bila neka vrsta historijske alegorije gdje je pod obličjem Marka Aurelija prikazan car Karlo V, kojemu je Guevara bio službeni historiograf. El relox… je idealizirana slika savršenog vladara.
24 Oslanjajući se samo na palac skočiti i prijeći preko stola, dočekati se na noge.
25 J.-J. Rousseau će se sjetiti tih riječi u svom Emileu (VIII) i navesti Montaigneova oca “između drugih poznatih primjera čistoće”.
26 Tzv. les guerres d’Italie, ratovi što su ih francuski kraljevi vodili u Italiji. Montaigne, naravno, govori o pohodima Franje I.
27 U to su vrijeme sklapani brakovi između vrlo mladih ljudi, poglavito među plemstvom.
28 Anaharzis, Skićanin koji je za Solona putovao kroz Grčku.
29 Prema Dioniziju Laerciju, Život Anaharzisov, I, 104.
30 U Zakonima, knj. II.
31 Diogen Laercije, Život Stilponov, II, 120.
32 Stilpon (St?lpon), grčki filozof iz IV. st. pr. Kr.
33 Arkesilaj (]Arkes?laoV), grčki filozof (IV-III. st. pr. Kr.), osnivač nove Akademije, protivnik Zenonov.
34 Horacije, Ode, III, xxviii, 4. Prije nego što ga je naveo, Montaigne je sam interpretirao Horacijev stih.
35 “Znoj tad izbija van, i blijedi nam koža po tijelu, / Govor nam postaje mucav, glas izdaje, šumi u uhu, / Tama obavija oči, a koljena klecajuć dršću; / Mi čak vidimo to da ljudi od užasnog straha / Padaju često i na tle.” Lukrecije, De rerum natura, III, 154 i d. (prijevod Marka Tepeša).
36 “Nek ne misli da je išta ljudskoga njemu strano.” Terencije, Heautontimorumenos, I, i, 25.
37 “Tako plačući reče Eneja i raspusti jedra.” Vergilije, Eneida, VI, 1 (prijevod T. Maretića).
38 Život Poblikolin (Poblicola je bio pridjev P. Valerija, a nastao je od populus + colo, tj. prijatelj naroda).
39 cette autre secte, kaže Montaigne, misleći na stoike.
40 Epikurovci.
41 “Nadmudrio sam te, Fortuno, i sad te imam; zatvorio sam ti sve putove kojima si do mene mogla doći.” Ciceron, Tusc. disputationes, V, 9.
42 Diogen Laercije, Život Antistenov, IX, 59.
43 Prudencije (Aurelius Prudentius Clemens), latinski kršćanski pjesnik (348-415); napisao zbirku pjesama u čast kršćanskih mučenika Peristephanon, odakle Montaigne preuzima ovaj navod (II, 402).
44 Josephus Flavius, hebrejski povjesničar iz I. st. (O Makabejcima, VIII); v. bilj. 7 na str. 18 ove knjige.
45 Taj uzvik, koji ponavljaju brojni suvremeni pisci, Montaigne preuzima od Diogena Laercija, Život Antistenov, VI, 3. i sam ga slobodno prevodi. Ovo je zacijelo najzamršeniji i najiskrivljeniji Montaigneov grčki citat, jer je grafija pod itacističkim utjecajem toliko unakažena da nam samo kontekst otkriva o čemu je riječ. U svakom slučaju navod smo ispravili, jer nije teško restituirati starogrčki oblik kakav jest kod Diogena Laercija, no nismo sigurni da je pisac precizno stavio smisao grčkog teksta. Antistenov citat zapravo znači: Radije bih bio lud nego osjećao užitak. Uostalom, mora se naglasiti da su sva Montaigneova grčka mjesta, kako zbog njegova nedovoljnog poznavanja tog jezika tako i zbog onovremenih grčkih navika, u krajnjoj liniji upitna. Dovoljno je naglasiti da neke od tih grčkih citata četiri (!) kritička izdanja navode na četiri različita načina, a poznato je da ni današnji francuski priređivači teksta ne poklanjaju osobitu pažnju latinskim, a poglavito grčkim navodima.
46 Seneka, Epistulae, 66.
47 Seneka, De otio sapientis, 32.
48 “Želi da plašljivce ove srčanije zvjerinje smijeni, / žućkasti lav iz planine il vepar u obilnoj pjeni.” Vergilije, Eneida, IV, 158-159 (prijevod Bratoljuba Klaića).
49 Misli što slijede preuzete su iz Seneke, O duševnom spokoju (De tranquillitate animi), XV.
50 Iz istog Senekinog djela.
51 U Timeju.
