Što se tiče proročanstava, poznato je da su davno prije dolaska Isusa Krista ljudi počeli u njih sve manje vjerovati: zato i vidimo da se Ciceron upinje ne bi li našao razlog njihova slabljenja. Ovo su njegove riječi: “Cur isto modo jam oracula Delphis non eduntur non modo nostra atate sed iamdiu, ut modo nihil possit esse contemptius”1. Ali, što se pak tiče drugih proročanstava što se čitaju iz razudbe žrtvovanih životinja, kojima Platon2 dijelom pripisuje prirodni sustav njihovih unutarnjih organa, iz drhtanja pilićâ, iz leta ptica, “aves quasdam rerum augurandarum causa natas esse putamus”3, iz udara groma, iz prelijevanja rijeka, “multa cernunt aruspices, multa augures provident, multa oraculis declarantur, multa vaticinationibus, multa somniis, multa portentis”4 i još mnogo drugih na kojima je staro doba zasnivalo poduhvate, kako javne tako i osobne, naša ih je vjera dokinula. Pa ipak, uza sve to, preživjela su neka proricanja po zvijezdama, po duhovima, po ljudskom izgledu, po snovima i po koječem drugome, a to je rječit primjer neobuzdane znatiželje koja leži u našoj naravi, a ona gubi dane u brizi za ono što će se dogoditi kao da nema dosta posla u tome da sredi i shvati ono što jest:
cur hanc tibi rector Olympi
Sollicitis visum mortalibus addere curam,
Noscant venturas ut dira per omina clades.
Sit subitum quodcunque paras, sit caca futuri
Mens hominum fati, liceat sperare timenti.5
“Ne utile quidem est scire quid futurum sit. Miserum est enim nihil proficientem angi”6, to tim više što sve to nema više vrijednosti ni sada ni nekad.
Tim je značajniji primjer Franje Markiza od Saluzza. Budući vojskovođom Kralja Franje i zapovjednikom njegovih četa s onu stranu gorâ, bio je neobično cijenjen na našem dvoru, a bio je i Kraljev dužnik, jer mu je ovaj podario naslov markiza, koji je njegovom bratu zbog izdajstva bio oduzet i, ne znajući što bi učinio, jer je protiv takva koraka bila i sama njegova sklonost, toliko se prestrašio (kao što se poslije ustanovilo) onih pustih proročanstava koja su sa svih strana iznosili o prednosti cara Karla Petoga i o našim slabostima, a posebno u Italiji, gdje su ta glupa proricanja bila uzela toliko maha da su u igri bile velike svote novca zbog takve sigurnosti u naš poraz, a on se često žalio svojim prijateljima zbog nedaća koje će zadesiti francusku krunu, pa se na kraju pobunio i promijenio stranu. Bilo je to na njegovu veliku štetu bez obzira na to kakav je bio raspored zvijezda. No, on se ponio kao čovjek razapet između dviju odluka. Budući da je imao u ruci i gradove i vojnu snagu, a neprijateljsku vojsku pod Antonijom od Levea na dva koraka od sebe, dok mi uopće nismo ni trunka sumnje imali u njega, preostalo mu je samo da učini gore nego što je učinio. Jer, njegovim izdajstvom mi nismo izgubili ni jednog jedinog čovjeka, ni grad osim Fossana7 i to tek nakon duge opsade.8
Prudens futuri temporis exitum
Caliginosa nocte premit Deus,
Ridetque si mortalis ultra
Fas trepidat.
Ille potens sui
Latusque deget, cui licet in diem
Dixisse, vixi, cras vel atra
Nube polum pater occupato
Vel sole puro.9
Latus in prasens animus, quod ultra est,
Oderit curare.10
A oni, naprotiv, koji vjeruju u ovu riječ11, vjeruju krivo:
“Ista sic reciprocantur, ut et, si divinatio sit, dii sint; et, si dii
sint, sit divinatio”12. Mnogo mudrije kaže Pakuvije13:
Nam istis qui linguam avium intelligunt,
Plusque ex alieno jecore sapiunt, quam ex suo,
Magis audiendum quam auscultandum censeo14.
To toliko slavljeno umijeće proricanja kod Tuskanaca ovako se rodilo: jedan je ratar, zarivši svoje ralo duboko u zemlju, vidio kako se iz nje pojavio Tages15, polubog djetinjeg lica, ali staračke pameti. Na to se sav narod sjatio da ga vidi, a njegove su riječi i nauk sakupljene i kroz tolika stoljeća sačuvane, jer su sadržavale načela i sredstva kako da se u tom umijeću čovjek pouči.16 Rađanje koje odgovara njegovu širenju!
Što se mene tiče, ja bih se radije u upravljanju svojim poslovima uzdao u bacanje kocke nego što bih vjerovao tim snima.
I zaista, u svim republikama dobar je dio upravljanja bio prepušten igri slučaja. Platon17 je u načinu vladanja gradom, što ga je oblikovao po svojim zamislima, slučaju pripisivao odluke o važnim stvarima i između ostaloga odlučio da se brakovi sklapaju ždrijebom. On pridaje toliku važnost tom slučajnom izboru da je naredio da djeca rođena iz tih brakova budu odgojena u gradu, a da ona rođena iz drugačijih brakova budu othranjena izvan grada. No ipak, ako se zbude da neko od te prognane djece u rastu slučajno pokaže da bi nešto moglo biti iz njega, da ga se može pozvati natrag, a isto tako protjerati ono među zadržanima koje u svojoj mladoj dobi ne bude ništa obećavalo.
Srećem ih mnogo koji uvelike proučavaju i prepričavaju svoje almanahe18 i ističu nam njihovu mudrost u tumačenju onoga što se događa. U tim brojnim riječima mora da ima i istine i laži: “Quis est enim qui totum diem jaculans non aliquando conlineet”19. Ni ja ih ništa bolje ne cijenim zato što su u ponekom slučaju točno pogodili: bilo bi u njima više sigurnosti kad bi u njima vladalo pravilo da uvijek lažu. Osim toga, nitko ne popisuje njihove trice i obmane zato što ih ima bezbroj i odreda su glupe, a ako nekad štogod i pogode, odmah ih uzdižu u nebesa kao nešto rijetko, nevjerojatno i čudesno. Ovako je u Samotrakiji odgovorio Diagoras20, kojeg su nazivali Bezbošcem, jednome koji mu je u hramu pokazivao svu silu zavjetnih stvari i slika onih koji su izbjegli brodolom i govorio mu: “Pa dobro, vi koji mislite da bogove nije briga za ljudske stvari, što kažete o tolikom broju ljudi koje je božanska milost spasila? – To nije teško, one koji nisu naslikani more je progutalo, a njih je mnogo veći broj.”21
Ciceron kaže22 da se od svih filozofa koji su priznali božanstva jedini Ksenofan Kolofonski svojski trudio iskorijeniti sve vrste proročanstava. Zato se i manje čudimo što smo i sami počesto vidjeli kako se neke kraljevske veličine – i to na svoju vlastitu štetu – zanose tim tricama.
Dao bih ne znam što da sam mogao na svoje oči vidjeti ta dva čuda: knjigu kalabrijskog opata Joakima23, koji je pretkazao sve buduće pape po imenu i njihovu izgledu, i knjigu cara Leona, koji je prorekao sve careve i patrijarhe grčke.24
Svojim sam očima vidio da su u općim neredima ljudi zabrinuti za svoju sudbinu gubili razum i predavali se praznovjerju, tražeći u nebu uzroke i stare prijetnje njihovih nevolja. A mojim je suvremenicima to toliko čudno polazilo za rukom da su me uvjerili kako je to zabava pronicljivih i dokonih duhova i da bi oni koji su uvježbani u tim spretnostima njihova slaganja i razlaganja bili kadri u svakom spisu otkriti upravo ono što u njima traže. Ali, prije svega im je stalo do onog tajnovitog, dvosmislenog i sanjarskog jezika proročke šatre, kojem njegovi pisci ne daju nikakav jasan smisao u želji da novi naraštaji mogu iz njega izabrati i primijeniti ono što im bude trebalo.
Nadljudski duh Sokratov možda je bio izvjestan poticaj volje koja mu se nametala ne čekajući savjet ili pristanak njegova suda, a u duhu tako od svega čistom, kakav je bio u njega, i tako izgrađenom neprestanim traženjem mudrosti i kreposti, lako je pretpostaviti da su takve sklonosti, mada presmione i teško prihvatljive, uvijek bile i važne i vrijedne da ih se slijedi. Svatko nalazi u sebi neku presliku takvih nemira, koje je izazvala neka neočekivana, žestoka ili slučajna misao.
Mogu dopustiti da im se prida neka važnost kakvu ona tako malo dopušta našoj razboritosti. A i sâm sam bio robom misli jednako slabih za um, a silovitih u pridobivanju ili u odvraćanju, kakve su bile česte u Sokrata; prepuštao sam im se da me tako korisno i sretno ponesu da bi se moglo suditi kako u njima ima nešto od božanskog nadahnuća.
Mišel de Montenj
1 “Zbog čega se takva proročanstva više ne izriču u Delfima, i to ne od nedavna nego već vrlo dugo, tako da nema stvari kojoj bi se poklanjalo manje pažnje?” Ciceron, De divinatione, II, 57.
2 U dijalogu Timej, LXXII.
3 “Vjerujemo da su neke ptice samo zato stvorene da bi poslužile umijeću augurâ.” Ciceron, De natura deorum, II, 44.
4 “Haruspici (vračevi utrobnici) mnogo toga vide; auguri mnogo toga vide unaprijed; mnogo je događaja naviješteno u proročanstvima, mnogo od gatača, mnogo po snima, mnogo po znamenjima.” Ciceron, De natura deorum, II, 45.
5 “Zašto ti se, o gospodaru Olimpa, ushtjede dodati nevoljama smrtnika ovu novu jezu da kroz surove predznake doznaju za nesreće koje ih čekaju? Nek nas tvoji planovi iznenada ošinu, nek budućnost bude ljudima skrita, nek im bude dopušten tračak nade usred svih njihovih strahova!” Lukan, II, stihovi 4, 5, 6, 14, 15.
6 “Često nije ni korisno znati što će se dogoditi: jadno je biti u strahu.” Ciceron, De natura deorum, III, 6.
7 Fossano je grad u Piemontu.
8 Preuzeto iz Memoires braće Du Bellay, VI, 185.
9 “Mudri bog prekri nam gustom tamom noći ono što će se zbiti i podsmjehuje se smrtniku koji se brine o daljem nego što smije. – A onaj je svoj gospodar i sretno živi koji može svakog dana reći: proživjeh!; a što nas briga ako će Jupiter sutra tmastim oblacima prekriti nebo ili nam podariti svjetlost sunčana dana!” Horacije, Ode, III, stihovi 29-32 i 41- -44.
10 “Zadovoljan onim što je sada, duh će bježati od brige za ono što će biti.” Horacije, ibid. II, xvi, 25.
11 Misli na riječ koju će tek navesti.
12 “Oni ovako razmišljaju: Ako ima proricanja [božanskim nadahnućem], ima i bogova; a ako ima bogova, ima i [božanskih] proricanja.” Ciceron, De divinatione, I, 6. Naime, lat. divinatio “proricanje” etimološki je povezano s divus (dius – deus) “bog”.
13 Pacuvius, rimski pjesnik tragičar za vrijeme drugog punskog rata, kojega Ciceron navodi u stihovima što slijede.
14 “A oni koji razumiju jezik pticâ i koji se uzdaju više u životinjska jetra nego u vlastiti razum, cijenim da ih je bolje slušati nego im vjerovati.” Pakuvije, citiran od Cicerona u De divinatione, I, 57.
15 Etrurski bog Tages. Prema legendi iskrsnuo je oraču iz zemlje uzevši oblik djeteta. Nestao je istog dana kad je naučio Etruščane umijeću proricanja i haruspicija.
16 Prema Ciceronu, De divinatione, II, 23.
17 Republika, V, 460.
18 Prva pojava tzv. almanaha u Španjolskoj je s početka XIV. Stoljeća. Misli se da potječe od sirijske riječi l-manhai “iduće godine” > španj. arapski al manakh i srvj. lat. almanachus. U grčkom je £lmeniciak(značilo “kalendar”, “vremenske tablice”. U Montaigneovo vrijeme almanasi sadrže sanjarice, ljekaruše, znamenja, poljodjelske savjete i dr., pa su kroz stoljeća bili jedina knjiga građana i poljodjelaca.
19 “Ima li čovjeka koji čitav dan gađa, a da jednom neće pogoditi cilja.” Ciceron, De divinatione, II, 59.
20 Filozof s Mela s pridjevkom Æ ¤JeoV; godine 416. prognan iz Atene.
21 Ciceron, De natura deorum, III, 37.
22 De divinatione, II, 3.
23 Joakim iz Flore, cistercit (oko 1130-1202), rođen u mjestu Celito u Kalabriji. Njegove knjige pretkazivanja objavljene su početkom XVI. Stoljeća, a zbog njih je nazvan “il profeta”.
24 Blaise de Vigenere je 1577. preveo djelo grč. povjesničara Demetrija Halkondylesa (1424-1511) Histoire de la decadence de l’Empire grec. Mjesto koje Montaigne prenosi nalazi se na str. 8 prve knjige.
