Jacques Amiot1, veliki Milostinjar Francuske krune2, ispričao mi je ovu priču koja je išla na čast jednom od naših velmoža (i bio je naš s vrlo dobrih razloga, premda je podrijetlom bio stranac3). Za vrijeme prvih naših nemira, za opsade grada Roüana4, Kraljica, Kraljeva mati, upozorila je tog vojvodu da neki snuju urotu kojom su smjerali lišiti ga života; posebno mu je pismom javila sve o čovjeku koji tu zamisao mora pretvoriti u djelo, a bio je to jedan plemić iz Anjoua ili iz oblasti Maine koji je tada redovito bio gostom u kući rečenoga vojvode; o tom upozorenju nije nikome rekao ni riječi. No, sutradan, dok se šetao po brdu svete Katarine, odakle su naši topovi tukli Roüan (jer je to bilo u vrijeme dok smo mi držali grad pod opsadom) i dok je bio u društvu s velikim Milostinjarom i drugim jednim biskupom, opazi tog plemića na kojega je bio upozoren i dade ga pozvati. Kad je ovaj bio pred njim i kad je vidio da je počeo blijedjeti i tresti se od straha, ovako mu reče: “Gospodine od toga i toga, vi sigurno znadete što od vas hoću, a i vaše lice to dovoljno pokazuje. Nemate mi što kriti, jer sam već tako dobro upoznat s vašim planovima da biste još više pokvarili svoj položaj kad biste pokušali te planove sakriti. Vi dobro znate to i to (a to su bila ključna pitanja njegova nauma), pa se zato nemojte igrati životom i ispričajte mi sve o svojem naumu.”
Kad je taj bijednik vidio da je otkriven (jer je sve Kraljici bio odao jedan od njegovih ortaka), nije mu preostalo drugo nego da sklopi ruke i zamoli Vojvodu za milost, hoteći se baciti na koljena pred njim; no, ovaj ga zadrži i ovako nastavi: “Da vidimo: jesam li vam ikada što nažao učinio? Jesam li koga od vaših uvrijedio nekom svojom posebnom mržnjom? Nema ni tri tjedna da vas poznajem, pa što vas je onda moglo potaknuti da mi pripremite smrt?” Plemić mu drhtavim glasom odgovori da nije imao nikakva posebnog razloga, nego da je tako postupio za opću stvar svoje strane te da su ga neki uvjeravali da bi to bio čin iz pobožnosti kad bi na bilo koji način uklonio jednog tako moćnog neprijatelja njihove vjere. “Dobro, nastavi Vojvoda, sad ću vam pokazati koliko je moja vjera milostivija od vjere koju vi ispovijedate. Vaša vam je naredila da me ubijete i ne saslušavši me, a ja vama nisam nanio nikakvu štetu. Meni moja vjera naređuje da vam oprostim uza sve to što imam dokaze da ste me htjeli umoriti bez ikakva razloga. Otiđite, povucite se da vas ovdje više ne vidim, a ako ste imalo pametni, potražite za svoje čine malo čestitije savjetnike nego što su bili ovi dosadašnji.” Dok je bio u Galiji, Imperator August5 je dočuo za urotu koju je protiv njega snovao Lucius Cinna6; odluči da će se osvetiti i u tu svrhu sazove za sutradan vijeće svojih pristaša. No ipak, tu je noć proveo u velikom nemiru, razmišljajući o tome da će morati pogubiti mlada čovjeka iz čestite obitelji i k tome potomka velikog Pompeja. Žaleći se sam sebi, poče ovako govoriti: “Što, zar je rečeno da ću neprestano strepiti i bojati se i da ću svog ubojicu pustiti da se slobodno kreće?
Zar da on bude slobodan kad mi dođe glave koju sam ja živu izvukao iz tolikih građanskih ratova, iz tolikih okršaja, na kopnu i na moru? A kad se uspostavi opći mir, hoće li biti oslobođen krivnje zato što će reći da me nije htio samo ubiti nego žrtvovati?” Jer je urota bila da ga se ubije kao da se prinosi žrtva.
Nakon toga, umirivši se za kratko vrijeme, opet nastavi jačim glasom i prijekor uputi sebi: “Zašto si još uvijek živ kad je tolikim ljudima oko tebe važno da budeš mrtav? Zar nikad neće biti kraja tvojim osvetama i tvojoj okrutnosti? Vrijedi li da se za očuvanje tvog života počinjaju tolike štete?” Videći ga u takvoj tjeskobi, žena mu Livija reče: “Hoćeš li primiti ženski savjet? Postupi kako čine liječnici kad primjenjivani lijekovi više nemaju učinka: oni tada propisuju protivne lijekove.
Do danas nisi iz strogosti ništa dobio: Lepid je slijedio Salvidijena; Murena Lepida; Cepije Murenu; Egnatije Cepija. Počni sada drugačije i pokušaj vidjeti što bi ti donijeli blagost i samilost. Cini je krivnja dokazana: oprosti mu; odsele ti neće moći ništa nažao učiniti, a koristit će tvojoj slavi.”
August je bio sretan što je našao odvjetnika po svojoj ćudi i, nakon što je zahvalio ženi i otkazao prijateljima koje je bio pozvao na vijećanje, naredi da mu dovedu Cinu, i to samoga. Nakon što je sve svoje otpustio i Cini dao stolac da sjedne, ovako mu se obrati: “U prvom te redu molim, Cina, da me strpljivo saslušaš. Ne prekidaj me dok budem govorio, a tebi ću dati vremena i slobode da na sve odgovoriš. Dobro znaš, Cina, da kad sam te zarobio iz tabora svojih neprijatelja, ne samo da sam te učinio svojim neprijateljem, jer si se kao neprijatelj rodio, nego sam te spasio i povratio ti sve što si nekada imao i najzad te toliko nadarivao i obogatio da su svi pobjednici pobijeđenome zavidjeli na njegovom položaju.
Tražio si od mene svećeničku čast i ja sam ti ju dodijelio, uskraćujući ju drugima čiji su se očevi vjerno uza me borili. I kad sam te u tolikoj mjeri zadužio, sad me hoćeš ubiti.” A kad ga je Cina prekinuo, povikavši da je on daleko od svake takve zle misli, August nastavi: “Ne držiš se, Cina, obećanja što si mi ga dao da mi nećeš upadati u riječ; da, poduzeo si sve da me ubiješ, na tom i tom mjestu, na taj i taj dan, s tima i tima u dosluhu i na takav i takav način.”
I videći ga da se skamenio od straha pred tim riječima i da šuti, ali ne da bi se držao obećanja o šutnji nego pod teškim teretom savjesti, upita ga: “Zašto to činiš? Zar zato da bi postao Carem? Zaista u našoj državi stvari slabo stoje ako te samo ja sprečavam da se domogneš Carstva. Tȁ, ti nisi kadar ni svoju kuću braniti i u nedavnoj si parnici osramoćen od jednog običnog oslobođenika. Što, zar nemaš snage ni načina u nečem drugom nego samo da napadneš Cezara? Ja to više neću biti ako sam samo ja na putu tvojeg častohleplja. Zar misliš da je Paulus, da je Fabius na tvojoj strani, da će te Cossiji i Serviliji podnositi? A da ne govorim o velikoj skupini plemića koji nisu plemeniti samo po imenu nego svojim vrlinama časte svoje plemstvo?” Nakon što mu je još mnogo toga rekao (jer mu je govorio dva puna sata), završi ovako: “A sada idi. Poklanjam ti život, tebi, Cina, izdajniku i ocoubojici, onako kao što sam ti ga poklonio kao neprijatelju. I neka se prijateljstvo rodi od danas među nama. Iskušajmo u kojega je između nas dvojice čvršća vjera: u mene koji sam ti dao život ili u tebe koji si ga od mene primio.”
I tako se oprostio od njega. Nakon nekog vremena podigao ga je na konzulsku čast, žaleći što se sâm nije usudio od njega je tražiti. Od tada mu je bio velikim prijateljem i njega je samog učinio baštinikom svih svojih dobara. Nakon toga događaja, koji se Augustu zgodio kad je bio u svojoj četrdesetoj godini, više nije bilo urota ni napada na njegov život, a on je zaslužio pravednu nagradu za svoju milost. No, nije se isto dogodilo s našim Vojvodom, kojega njegova blagost nije mogla sačuvati da ne upadne u zamku sličnog izdajstva7. Nestalna je i ništavna stvar ljudska razboritost, jer uza sve naše nacrte, naše savjete i naše mjere opreza, sreća uvijek drži u svojim rukama konce svega što se ima dogoditi. Kažemo da su liječnici sretni kad im liječenje pođe za rukom; kao da postoji samo njihovo umijeće koje se samo po sebi ne bi moglo uzdržati i da su u njemu slabi temelji da bi se na njih vlastitom snagom oslonilo; i kao da je ono jedino kojemu bi sreća morala pomoći da mu svi koraci uspiju. Ja o medicini mislim i najbolje i najgore, kako vam je god drago. Jer, budi hvala Bogu, s njom nemam posla; ja gledam drugačije nego ostali ljudi, jer je uvijek odbacujem, a kad sam bolestan, umjesto da se s njom mirim, tek je tada počinjem mrziti i strahovati od nje; a onima koji me sile da uzmem lijek odgovaram nek barem počekaju da mi se vrati snaga i zdravlje, pa da mogu imati više snage podnijeti napor i pogibelj njihovih uvaraka.
Puštam da priroda čini svoje i uvjeren sam da su u nje dobri zubi i oštre kandže da se može sama obraniti od napada kojima je izložena i da može održati ovo tkivo i građu koju čuva od raspada. Plašim se da ću, umjesto da joj pomognem dok se hvata u koštac i dok se bori s bolešću, pomoći njezinu protivniku umjesto njoj te da ću joj tako navaliti nov teret.
Mislim dakle da ne samo u medicini nego i u daleko sigurnijim umijećima sreća ima velikoga udjela. Zašto ne bi i pjesničke zanose, koji obuzimlju njihova tvorca i čine ga da bude izvan sebe, zašto i te uzlete ne bismo pripisali njegovoj sreći? Kad on i sâm priznaje da nadmašuju njegove snage i mogućnosti, kad i sâm tvrdi da dolaze odnekuda izvan njega i da on njima ne može vladati; jednako kao što ni govornici nemaju moći nad onim čudesnim zanosom i pokretima, koji čine da idu preko onoga što su zamislili. Nije ništa drugačije ni sa slikarstvom, jer se i tu događa da ponekad jedan potez kičicom izmakne ruci slikarovoj, toliko nadmašujući njegovu zamisao i njegovo umijeće da mu se i sâm počne čuditi i diviti.
No, sreća još očitije pokazuje koliki je njezin udio u svim tim djelima kad vidimo svu njihovu dražest i ljepotu koje se rađaju ne samo bez namjere nego i bez znanja njihova tvorca. Pametni čitatelj u spisima drugog čovjeka često otkriva savršenosti koje se razlikuju od onoga što je pisac mislio i opazio i tako im pridaje bogatiji i osebujniji smisao.
A što tek reći o vojničkim poduhvatima za koje svatko zna da dobrim dijelom ovise o sreći! Čak i u našim raspravama i odlučivanjima mora da ima umiješanog slučaja i sreće; jer sve ono što naše znanje može nije baš mnogo; kolikogod je ono oštrije i življe, toliko u sebi nalazi više slabosti i stoga se sve manje u se uzda. Dijelim Sulino mišljenje.8 I, kad izbližega razmatram najslavnije ratne pohode, kako mi se čini, vidim da se oni koji ih vode utječu razmišljanju i dobru savjetu samo iz običaja, a da najvažniji dio poduhvata prepuštaju sreći i, uzdajući se u njezinu pomoć, u svojim odlukama prelaze preko svih granica dobra razuma. Među njihovim djelima zna biti toliko nenadanih radosti i toliko čudnovata bijesa koji ih najčešće navode da se odluče na korak koji je naizgled najmanje opravdan i koji uveličavaju iznad svake razboritosti njihovu hrabrost. Zbog toga su u staro doba mnogi veliki vojskovođe, kako bi opravdali takve nepromišljene korake, govorili svojim ljudima da su ih učinili iz nekog nadahnuća ili nakon nekog znamenja ili proročanstva.
Eto zašto je po mojem mišljenju najbolje u toj neizvjesnosti i zbunjenosti kad ne vidimo i ne znamo izabrati ono što je najbolje, zbog teškoća koje različite zgode i okolnosti sa sobom donose, najsigurnije, kad nas drugi razlozi na to ne navode, odlučiti se za ono što u sebi ima najviše čestitosti i pravde; a kad ne znamo kojim bi kraćim putem uspjeli, cijenim da uvijek valja izabrati pravi put9; tako i u ona dva primjera koja sam maločas iznio nedvojbeno vidimo da je onaj kojemu je nanesena uvreda ljepše i plemenitije postupio kad je krivcu oprostio, nego da je drugačije postupio. A ako mu je u prvom slučaju sve pošlo krivo, ipak ne valja kuditi njegovu dobru namjeru, a, osim svega, ne možemo znati bi li, da je donio protivnu odluku, bio izbjegao smrti koju mu je sudbina predodredila i, isto tako, izgubio slavu jednog tako dobrog čina.
Lako je iz povijesti doznati o mnogim ljudima koji su bili u takovu strahu i koji su najčešće htjeli preduhitriti urotnike koji su im radili o glavi tako što su im se svetili i stavljali ih na muke. No, malo ih vidim kojima je taj lijek pomogao, a o tome nam najbolje svjedoče toliki rimski carevi.10 Onaj koji se nađe u takvoj pogibelji, ne smije se mnogo uzdati ni u svoju snagu ni u svoju budnost. Jer, koliko je teško zaštititi se od neprijatelja koji se krije pod licem najprisnijeg našeg prijatelja?
I spoznati naume i skrivene misli onih koji su uz nas? Uzalud će taj uzimati strance za tjelohranitelje i živjeti opkoljen ljudima pod oružjem: svatko tko ne drži odveć do svoga života, uvijek će biti gospodarom života drugog čovjeka.11
Osim toga, ona vječita sumnja, koja vladara potiče da nikome ne vjeruje, mora ga na čudnovat način podgrizati. Pa ipak, kad su Diona12 upozorili da Callipus traži načina da ga ubije, nikad nije htio tu namjeru ispitivati, govoreći da radije voli umrijeti nego neprestano živjeti čuvajući se ne samo od neprijatelja već i od svojih prijatelja. To je ono što je Aleksandar pokazao djelom i još odlučnije kad ga je Parmenion pismom upozorio da je Filip, njegov najdraži liječnik, potkupljen Darijevim novcem da ga otruje: dok je pružao to pismo Filipu, ispio je napitak koji mu je ovaj pripremio13. Nije li to značilo da je donio odluku da, ako ga njegovi prijatelji žele ubiti, on im pruža mogućnost da to i učine? Taj je veliki vladar bio najveći primjer čovjeka koji donosi opasne odluke, ali ne znam ima li u njegovu životu crte koja bi pokazivala više čvrstoće značaja nego što je ova, koja je odista najljepša u svakom pogledu.
Oni koji vladarima neprestano nameću tako sitničav zazor pod izlikom da se zauzimlju za njihovu sigurnost, zapravo im nameću propast i sramotu. Ništa se plemenitoga ne postiže bez opasnosti i bez stavljanja na kocku. Znam jednoga14 koji je po svom značaju bio izrazito ratoboran i poduzetan i kojemu neprestano kvare dane takvim uvjeravanjima: neka se ograniči na svoje prijatelje, neka ne pristane ni na kakvo mirenje sa starim neprijateljima, neka se uvijek drži postrani i neka se nikad ne uzda u jače snage od svojih pa ma što mu obećavali i ma kakvu korist u tome vidio. A znam i jednog drugoga15, koji je neočekivano poboljšao svoje stanje upravo zato što je prihvatio posve oprečne savjete. Smionost, čiju slavu tako požudno žele, pokazuje se, onda kad treba, isto tako lijepo u prsluku kao i pod oklopom, u vlastitoj sobi kao i na bojnom polju, kad su nam ruke spuštene kao i kad su prijeteći podignute. Mirno i sumnjičavo promišljanje smrtni je neprijatelj velikih djela. Scipion je16, kako bi provjerio Sifaksovu pouzdanost, ostavio vojsku i napustio Španjolsku, koja je još bila nestalna nakon njegova osvajanja, te s dva obična broda prešao u Afriku i u neprijateljskoj se zemlji predao u ruke vlasti barbarskoga kralja, nepoznate vjere, bez ikakva jamstva, bez talaca, oslanjajući se samo na veličinu vlastite hrabrosti, svoje sretne zvijezde i svega onoga što mu je obećavala njegova nada: “habita fides ipsam plerumque fidem obligat”17.
U životu u kojem se teži glasu i slavi, naprotiv, valja čvrsto obuzdati sumnje; strah i nepovjerenje izazivaju i primiču napade. Najnepovjerljiviji među našim kraljevima18 uspostavio je tako svoju vladavinu time što je dragovoljno i život i slobodu predao u ruke svojim neprijateljima, pokazujući time da u njih ima puno povjerenje kako bi i oni vjerovali njemu. Svojim legijama, koje su bile ustale protiv njega, Cezar je suprotstavljao samo dostojanstvo svojeg lica i ponositost svojih riječi; toliko se pouzdavao u sebe i u svoju sreću da se nimalo nije plašio prepustiti se i predati urotničkoj i pobunjenoj vojsci.
Stetit aggere fulti
Cespitis, intrepidus vultu, meruitque timeri
Nil metuens.19
No, doista je istina da se ovako čvrsta sigurnost može tako cjelovita i stvarna naći samo kod onih kojima pomisao na smrt i sve najgore što se može nakon svega dogoditi ne izaziva strah; jer prikazati je drhturavom, još uvijek neizvjesnom i sumnjivom, za službu važne pomirbe baš ništa ne vrijedi. To je izvrsno sredstvo da se pridobije srce i volja onog drugoga, da mu se podlažeš i u njega vjeruješ, ali samo ako je to učinjeno slobodno bez ikakve prisile i pod uvjetom da u to unosimo čisto i nedvosmisleno povjerenje i da nam na obrazu nema ni oblačka sumnje. Dok sam još bio dječakom, vidio sam jednog plemića koji je zapovijedao velikim gradom kako je bio uzbuđen i u strahu od narodnog bijesa.20 Kako bi smirio taj početak pobune, odluči se izići iz dobro osiguranog mjesta u kojem se nalazio, ali u zao čas, jer su ga odmah kukavno ubili. No, ne čini mi se da je njegova pogreška bila toliko u tome što je izišao, kao što uvijek predbacuju njegovoj uspomeni, koliko u tome što je izabrao put pomirljivosti i mlakosti i što je htio nekako uspavati taj bijes i pritom se više povodio nego što je vodio i više molio nego nametao. Zato cijenim da bi uz odlučnost, odmjerenu strogoću i zapovijedanje prilično vojniku, koje bi odgovaralo njegovu položaju i časnosti njegove službe, bio bolje prošao, ako nikako drugačije, a ono uz više časti i pristalosti. Ništa se ne može manje očekivati od takve stoglave nemani nego ljudskost i blagost.
Mnogo bi prije ustuknula pred strahopoštovanjem iz golog straha. Isto bih mu tako predbacio što je donio odluku, po mojem mišljenju više smionu nego lakomislenu, da se onako goloruk i u samoj košulji baci u uzmahnitalo more bezumnih ljudi. Morao je ići do kraja i ne napuštati takvo držanje umjesto što mu se, kad je izbliza upoznao svu opasnost, dogodilo krvarenje iz nosa i što je promijenio onaj prijašnji popustljiv i snishodljiv stav u preplašeno držanje, dok su mu se glas i oči ispunili začuđenošću i kajanjem. Ponašajući se kao plašljivi zec i tražeći samo načina kako da se izvuče, on je rulju samo raspalio i navukao na sebe.
Nekad se običavalo vršiti opću smotru različitih četa pod oružjem (a to je više prilika za potajne osvete nego mjesto gdje se tu vojsku može uvježbavati) i tada se više manje znalo i govorkalo da nije baš sigurno da će se tu pojaviti upravo oni kojima je bila glavna zadaća da tu smotru izvedu. Iznosila su se različita mišljenja i savjeti kao o teškoj stvari koja ima veliku važnost i znatne posljedice. Moje je mišljenje bilo da se mora iznad svega izbjeći bilo kakvo spominjanje te sumnje i da se mora uzdignuta čela i otvorena pogleda stupati među redovima i, umjesto da se štedi na puščanom prahu (što je bila glavna briga većine), da se časnicima naprotiv naredi da potaknu vojnike da pucaju veselo i junački u počast prisutnih i da ne štede baruta. To je bilo tim sumnjivim četama kao neka zahvala koja je odmah urodila korisnim uzajamnim povjerenjem.21
Put na koji bi se u takvim prilikama znao odlučiti Julije Cezar držim za najbolji koji je moguće slijediti. U prvom redu on je nastojao blagošću i obzirom postići da ga zavole i sami njegovi neprijatelji, a u zavjerama koje bi otkrio zadovoljavao se time da jednostavno kaže kako je na njih već upozoren; nakon toga bi donio pravu muževnu odluku da čeka bez straha i zabrinutosti što bi mu se moglo dogoditi, prepuštajući se zaštiti bogova i sreće; jer, to je zacijelo bilo njegovo držanje i u času kad je ubijen.22
Kad je jedan stranac23 rekao i posvuda razglasio da bi on mogao Dionizija, tiranina u Sirakuzi, poučiti načinu kako da posve sigurno osjeti i otkrije sve urote što ih njegovi podanici protiv njega snuju, ali samo ako mu za to dade dobar novac, Dionizije je to čuo i pozvao čovjeka sebi kako bi od njega naučio to umijeće toliko važno po očuvanje vlastita života.
Stranac mu rekne da u tome nema nekog posebnog umijeća i da će biti dovoljno da mu dadne jedan talenat i da se potom posvuda počne hvaliti kako je otkrio veliku tajnu. Dioniziju se strančeva domišljatost svidje i naredi da mu se izbroji šest stotina škuda. Nije vjerojatno da bi tako velik iznos isplatio nepoznatu čovjeku osim kao nagradu za veoma koristan podatak, ali ta je vijest dobro poslužila da njegovi neprijatelji budu u stalnom strahu. Ipak, moćnici pametno postupaju kad obznanjuju vijesti što su ih primili o raznim prijetnjama njihovom životu i tako šire uvjerenje da nije moguće ništa poduzeti, a da to njima ne dođe do ušiju. Knez atenski počinio je više gluposti dok je uvodio svoju netom uspostavljenu tiraniju nad Firencom. Najpoznatija od njih bila je ova: kad je dočuo prve vijesti o spletkama što su se protiv njega kovale među žiteljima toga grada pod njihovim kolovođom Matteom di Morosom, Knez ovoga dade pogubiti kako bi opovrgnuo te vijesti i kako bi se znalo da nitko u gradu ne smije rogoboriti na njegovo pravedno vladanje.24
Sjećam se da sam nekoć čitao25 povijest o nekom Rimljaninu, uglednu čovjeku, koji je, bježeći pred tiranijom trijumvirata, stotine puta zahvaljujući svojim lukavštinama izmakao rukama onih koji su ga progonili. Zgodilo se tako jednog dana da je skupina konjanika, koji su ga morali uhititi, prošla tik uz jedan guštik u kojem se bio sakrio i gotovo da su ga otkrili.
No, on je u tom trenutku počeo razmišljati o mukama i teškoćama koje već tako dugo podnosi i, da bi se najzad oslobodio svih tih neprestanih potraga i zaključujući da se malo može nadati od takova života, te da mu je bolje učiniti taj presudni korak nego stalno živjeti u takvoj strepnji, sâm dozove svoje progonitelje, otkrije im svoje skrovište, dragovoljno se predajući njihovoj okrutnosti da sebi i njima prikrati daljnje muke. Dozivati neprijateljsku ruku na sebe predstavlja malo neobičan i hrabar čin, pa ipak cijenim da ga je bolje poduzeti nego živjeti u neprestanoj groznici pred onim za što nema lijeka. No, budući da su sve mjere opreza koje možemo uložiti pune nemira i neizvjesnosti, bolje je hrabro se pripremiti na ono što bi se moglo dogoditi i naći barem neku utjehu u tome da nismo posve sigurni da će se doista zbiti.
Mišel de Montenj
1 Jacques Amyot (Melun 1513–Auxerre 1593), glasoviti francuski pisac i humanist, poznat sa svojih prijevoda: Heliodorove Etiopske priče, Longovo djelo Dafnida i Hloje i nadasve Plutarhovi Životi. Za ovo posljednje je Montaigne izjavio “C’est notre bréviaire”.
2 Tzv. Grand Aumosnier de France, naslov što ga je nosio prvi svećenik na dvoru francuskih kraljeva, a davao mu je vrlo velike ovlasti.
3 Riječ je o vojvodi Françoisu de Guiseu (1519-1563), koji je pripadao lotarinškoj, a ne francuskoj lozi te obitelji.
4 Grad Rouen u sjevernoj Francuskoj opsjedala je katolička vojska 1562.
5 Čitav je ovaj odlomak preveden iz Senekina djela De Clementia.
6 Cneius Cornelius Cinna, praunuk Pompejev. Seneka i Dion Kasije govore o njegovoj zavjeri protiv Augusta, koji mu je tobože sve oprostio i g. 5. n. e. imenovao ga konzulom. Ni Tacit ni Svetonije ne spominju Augustovu milost. Corneilleu je ona poslužila za osnovu u tragediji Cinna.
7 Aluzija na umorstvo Vojvode de Guisea, kojega je, prilikom opsade grada Orléansa, 18. veljače 1563, ubio hugenot Poltrot de Méré.
8 Ova je rečenica dodatak u izdanju iz 1582. Tu misao iznosi Plutarh, Kako se može sama sebe hvaliti, IX. Montaigne piše Sylla, kako je ranije bilo uobičajeno. Lucius Cornelius Sulla († 78. pr. Kr.) bio je rimski vojskovođa i političar.
9 Kad ne znamo koji je put najkraći, valja uvijek ići pravo…, dodaje se u izdanju iz 1582.
10 Isto kaže i Machiavelli u svom Titu Liviju, I, 10.
11 Machiavelli, Il Principe, XIX. Istu je misao Montaigne mogao naći i kod svog suvremenika Jeana Bodina (1530-1596), poznatog francuskog pravnika, filozofa i ekonomista, koji je iznosi u svom djelu La Republique iz 1576, IV, 7.
12 Prema Plutarhu, Izreke kraljeva i vojskovođa u prijevodu Jacquesa Amyota (Dicts notables des anciens Roys), XXV.
13 Tu glasovitu anegdotu donose Arijan iz Nikomedije V) u Wittardovu prijevodu (II, 58), Kvint Kurcije (III, 6) i Plutarh u Životu Aleksandrovu.
14 Bio bi to Henrik Navarski (Henrik IV), ako je vjerovati rukopisnoj bilješci što ju je Montaigne dopisao na jednom primjerku Eseja koji se čuva u Bordeauxu.
15 Prema istom izvoru bio bi to Duc Henri de Guise.
16 Prema Titu Liviju, XXVIII, 17.
17 “Iskazano povjerenje često izaziva dobru vjeru.” Tit Livije, XXII, 22.
18 Ludovik XI, koji je u dva navrata išao u Conflans pregovarati, a na sastanku u Péronneu (1467) predao se u ruke svom neprijatelju Karlu Smjelom. O tome piše starofrancuski kroničar Philippe de Commines (1447-1511).
19 “Stane na travnati humak, uspravan, neustrašiva pogleda i, ne bojeći se ničega, zavrijedi da ga se boje.” Lukan, Farsalija, V, 316.
20 Komentatori drže da je tu riječ o de Moneinsu, kraljevom namjesniku Guyenne, kojega su ubili u Bordeauxu prilikom “solarinske bune” 21. kolovoza 1548. Montaigneu je tada bilo petnaest godina.
21 Čitav se ovaj odlomak odnosi na smotru koja je održana u Bordeauxu 1585, dok je Montaigne bio gradonačelnikom. Svi su se bojali pobune ljudi što ih je vodio pripadnik “lige” Vaillac, kojemu je maršal de Matignon upravo bio oduzeo zapovjedništvo nad tvrđavom Château–Trompette na obali rijeke Garonne. Montaigne se tada istakao, ostavši vjeran svom kralju, i razoružao Vaillaca. O tome je obavijestio Matignona koji je bio otišao iz grada i tako ostavio na Montaigneovim plećima težak zadatak.
22 Prema Svetoniju, De vita Caesarum, LXXV.
23 I ova je anegdota uzeta iz Plutarha, Izreke kraljeva i vojskovođa, XXII.
24 Giovanni Villani (1280-1348), Historie universali di suoi tempi, II. Dio, I, 12. Montaigne je posjedovao izdanje iz Mletaka, objavljeno 1559 (str. 127).
25 Kod Apijana (]Appian@V) u njegovoj Rimskoj povijesti. Godine 1544. to je djelo na francuski preveo Seyssel (IV, 485-486).
