Putujući za vrijeme naših građanskih ratova, moj brat gospodin de la Brousse1 i ja sretosmo jednog plemića, a bio je to čovjek čestita roda; pripadao je strani protivnoj od naše, ali ja o tome nisam ništa znao, jer se je drugačijim pokazivao.
Ono što je najgore u takvim ratovima jest to što su karte toliko izmiješane da vam se neprijatelj ni po čemu vidljivom od vas ne razlikuje, ni po jeziku, ni po držanju, a odgojen je pod istim zakonima, istim običajima i pod istim suncem, tako da je gotovo nemoguće izbjeći zbrku i nered. To je činilo da sam se bojao hoću li naići na našu vojsku na mjestu gdje nisam poznat i gdje bih morao kazati svoje ime ili gdje bi mi se moglo štogod gore dogoditi. A tako mi se već jednom desilo kad sam u takvoj zbrci izgubio i ljude i konje i kad su mi ubili jednog perjanika2; bio je to jedan mladi talijanski plemić kojega sam s ljubavlju odgajao; tako je uništeno jedno lijepo djetinjstvo koje je mnogo obećavalo. No, on se je toliko smrtno prepadao svaki put kad bismo susreli konjanike ili kad bismo prolazili kroz gradove koji su bili na kraljevoj strani da sam nakraju zaključio da se to u njemu buni savjest. Tom se jadnom mladom čovjeku činilo da svi mogu iz njegova lica i iz križeva na njegovu plaštu nazrijeti čak i sve namjere što ih je nosio u srcu. Toliko je čudesna snaga savjesti! Ona postiže da izdajemo, optužujemo i kažnjavamo sami sebe i, kad nema drugih svjedoka, sili nas da svjedočimo sami protiv sebe:
Occultum quatiens animo tortore fl agellum3.
Ovo je priča što je dadilje pripovijedaju maloj djeci: kad su Punjanina Besa grdili što je laka srca razorio gnijezdo i ubio male vrapčiće, odgovorio je da je bio u pravu, jer su ga te ptičice neprestano lažno optuživale da je ubio svog oca.
To je ocoubojstvo sve dotad bilo neotkriveno i nepoznato, ali osvetnički bijes savjesti izbezumio je čak i onoga koji je za nj morao kaznu platiti.4
Hesiod5 ispravlja Platonove riječi da kazna u stopu slijedi grijeh: jer, kaže, ona se rađa u istom času kad i grijeh. Svaki onaj koji očekuje kaznu već je time podnosi6, a svaki koji ju je zavrijedio nju čeka. Zloća kuje muke protiv sebe same, Malum consilium consultori pessimum7, kao muha i osa ubada i napada drugoga, ali najviše samu sebe, jer kod toga zauvijek gubi i žalac i snagu,
vitasque in vulnere ponunt8.
Španjolske muhe9 imaju u sebi nešto što kao protuotrov služi za njihov otrov, a tu je dvostrukost priroda izmislila. Isto tako, što više uživamo u grijehu, u savjesti se stvara protivna neugoda koja nas muči velikim brojem teških misli, bilo u snu ili na javi,
Quippe ubi se multi, per somnia saepe loquentes,
Aut morbo delirantes, procraxe ferantur,
Et celata diu in medium peccata dedisse10.
Apolodor je sanjao da mu Skiti deru kožu i da je kuhaju u loncu, a da mu je za to vrijeme srce šaptom govorilo: “Ja sam izvor svih tvojih muka”11.
Nikakvo skrovište ne može poslužiti onima koji čine zlo, kaže Epikur12, zato što oni nikad ne mogu biti sigurni da su skriveni, jer ih savjest otkriva njima samima.
prima est haec ultio, quod se
Judice nemo nocens absolvitur13.
Jednako kao što nas ispunja strahom, isto tako nam ulijeva sigurnost i pouzdanje. Mogu reći da sam u mnogim teškim stanjima koračao čvršćim korakom oslanjajući se na ono tajno znanje što sam ga u sebi nosio o vlastitoj volji i nedužnosti svojih namjera.
Conscia mens ut cuique sua est, ita concipit intra
Pectora pro facto spemque metumque suo14.
Imamo na tisuće primjera; bit će dovoljno navesti tri o istom mužu.
Kad su jednom Scipiona pred rimskim narodom teško optužili, umjesto da se ispričava ili da polaska svojim sucima, on im je rekao: “Vama pristaje da donesete sud o glavi onoga koji vam je dao vlast da sudite svim ljudima”15. A u drugoj prilici16, umjesto da se bori za svoju stvar, narodnom tribunu koji ga je optuživao jednostavno je odgovorio: “Pođimo, dragi građani, zahvaliti bogovima za pobjedu što su mi je podarili protiv Kartažana jednog dana koji je bio sličan ovom današnjem.” I kad se uputio prema hramu, sav je narod pošao za njim, pa čak i onaj koji ga je optuživao. Kad je Petilije, na Katonov nagovor, tražio da položi račun o novcu potrošenom u pokrajini Antiohiji, Scipion, koji je zbog tog razloga bio došao u Senat, pokaže knjigu troškova što ju je imao pod togom rekavši da ta knjiga sadrži prave primitke i izdatke; ali, kad su od njega zatražili da je preda sudu, on to odbije govoreći da ne želi samom sebi nanositi sramotu i pred svim je senatorima raspara na najsitnije komadiće. Ne vjerujem da bi ikoja okorjela duša znala odglumiti takvu uvjerenost u sebe. U njega je po prirodi bilo veliko srce i bio je navikao na velike odluke, kaže Tit Livije17, da bi znao kako valja biti zlotvor, pa se spustiti tako nisko braneći svoju nevinost.
Onaj koji je izmislio mučenje kod ispitivanja18 iznašao je pogibeljnu stvar i čini se da je to prije iskušavanje izdržljivosti nego traženje istine19. Onaj koji mučenje može podnijeti skriva istinu kao i onaj koji ga ne uspije pretrpjeti. Jer, zašto bi bol učinio da prije kažem ono što jest nego bi me prinudio da kažem ono što nije? Ili obrnuto, ako je onaj koji nije počinio ono za što ga optužuju dovoljno izdržljiv u podnošenju svih tih muka, zašto ne bi takav bio i onaj koji je zlodjelo počinio kad mu se obeća tako lijepa nagrada kao što je sam život?
Cijenim da se osnova na kojoj se gradi taj izum temelji u prvom redu na djelovanju savjesti. Jer, kod pravog krivca čini se da savjest pomaže torturi da svoju krivicu prizna i ista ga ta savjest čini slabijim; a, s druge strane, savjest nevinoga čini jačim protiv muka. Ako hoćemo pravilno zaključiti, to je sredstvo prepuno nesigurnosti i opasnosti.
Što čovjek ne bi učinio da izbjegne tako teške boli?
Etiam innocentes cogit mentiri dolor20.
Iz toga proishodi da onaj kojega je sudac podvrgao mukama da ne bi bio nevin smaknut, taj isti sudac šalje u smrt i nevinog i izmučenog. Tisuće i tisuće su sebi na glavu navalili lažna priznanja. Među njih ubrajam Filota kad razmotrim okolnosti suđenja na koje ga je Aleksandar doveo i to kako se odvijalo njegovo mučenje.21
Uza sve to, kaže se da je to ipak najmanje22 zlo što ga je ljudska slabost izmislila.
Ali, po mojem je mišljenju ipak to bilo krajnje neljudski i posve nepotrebno! Mnogi narodi23, koji su u tome bili manje barbari nego Grci i Rimljani, premda ih ovi nazivahu barbarima, drže za strašno i okrutno zlodjelo mučiti i komadati čovjeka u čiju krivicu još sumnjate. Što on može učiniti vašem neznanju? Niste li i vi nepravedni kad mu, da ga ne biste ubili bez razloga, nanosite gore zlo nego da ste ga ubili? Tražite li dokaz da je tome tako? Zar ne znate koliko je takav čovjek radije umirao bez razloga samo da ne prođe kroz takva ispitivanja koja su često sa svojom okrutnošću gora nego smaknuće, a čovjeku zapravo donose smrt. Ne znam odakle mi ova pripovijest24, ali ona nam daje vjernu sliku naše pravde: neka je seljanka pred generalom, velikim kancelarom vojničke pravde, optužila jednog vojnika da je iz ruku njezine nejake djece ugrabio ono malo kaše što joj je jedina bila ostala da ih prehrani, jer je upravo vojska bila opljačkala njezino i sva okolna sela. Međutim, nikakva dokaza nije bilo, pa je general oštro upozorio ženu neka dobro promisli što govori, jer će, ako je lagala, biti osuđena zbog svojih riječi. Kako je seljanka ostala pri svome, general je dao rasporiti utrobu tom vojniku da bi vidio gdje je istina. I pokazalo se da je žena govorila istinu. Lijepe li i poučne presude!
Mišel de Montenj
* * * * *
1 Pierre de Montaigne, seigneur de la Brousse (1535-1595).
2 Mnogi su, a među njima i Guez de Balzac, vidjeli u tom perjaniku Montaigneovu izmišljotinu ili, ako je paža doista i imao, dokaz o njegovoj taštini. Pisci Logike Port-Royala išli su još dalje od Balzaca.
3 “Šibajući nas nevidljivim bičem kao naš vlastiti krvnik.” Juvenal, Sat., XIII, 195. Montaigne je lagano modificirao tekst kako bi ga što bolje podesio svojoj rečenici.
4 Iz Plutarhova spisa O onima koje božanstvo kažnjava sa zakašnjenjem, VIII.
5 Iz iste rasprave, IX.
6 Prijevod jedne Senekine maksime (Epistulae, 105).
7 Poslovica što je navodi Aulo Gelije (Noctes atticae, IV, v): “Zla je namjera pogotovu zla za onoga koji ju je slijedio.”
8 “(Žalce) potajne ostavljaju i puštaju u rani dušu.” Vergilije, Georgike, IV, 238 (prijevod T. Maretića).
9 Cantharis, -idis, “zlatni popac, španjolska muha”. Montaigne se oslanja na Plutarha (O onima koje božanstvo kažnjava sa zakašnjenjem, VIII).
10 “Nisu li mnogi već često i u snu prokazali svašta, / Ili u bolesti teškoj, u buncanju, kako se kaže, / Otkrili potajna svoja zločinstva i odali grijehe?” Lukrecije, De nat. rerum, V, 1157-1160 (prijevod Marka Tepeša).
11 Iz Plutarhove rasprave O onima koje božanstvo kažnjava sa zakašnjenjem.
12 Seneka, Epistulae, 97.
13 “Prva je kazna to što se nijedan krivac ne može osloboditi na svom vlastitom sudištu.” Juvenal, Sat., XIII, 2.
14 “Već prema svjedočanstvu što ga savjest donosi o samoj sebi, srce nam je ispunjeno strahom ili nadom.” Ovidije, Fasti, I, 485.
15 Prema Plutarhu, Kako se sebe sama može hvaliti, V.
16 Ova anegdota i ona koja joj slijedi preuzete su iz Aula Gelija, Noctes atticae, IV, xviii.
17 XXXVIII, lii.
18 U izvorniku se za “torturu” kaže gehene(s). U današnjem je francuskom jeziku gehenne, a ta je riječ dala svakodnevnu riječ gene “muka, nelagoda, smetnja”. Crkvenolat. gehenna je posredstvom grčkoga preuzeto iz biblijskog hebrejskoga gey-hinnōm “dolina Hinnom”, a taj toponim označava mjesto nedaleko od Jeruzalema gdje su Izraelićani spaljivali djecu; mjesto je bilo prokleto, a njegovo ime počelo je označavati “pakao”.
19 Ovaj rječit prosvjed protiv torture, što će ga kasnije u XVIII. Stoljeću preuzeti Montesquieu i Voltaire, ostao je osamljen u XVI. Stoljeću. Ipak neki su sudski krugovi počeli uviđati zloporabe do kojih je dolazilo u ispitivanju pred sudovima. Tako se navodi da je jedna nesretnica iz Dintevillea, optužena kao vještica, podlegla “mučenju vodom” na rijeci Aube, zimi 1594. Presuda je bila poništena na traženje što ga je 1601. podnio Louis Sarvin, glavni tužitelj pariškog parlamenta.
20 “Muke čak i nevine sile na laž.” Riječi Publija Sirijca što ih navodi Vives u svom Komentaru Augustinovoj Državi Božjoj (XIX, vi).
21 Prema Povijesti Aleksandra Velikog Macedonskoga od Kvinta Kurcija Rufa (VI, 7).
22 U ranijim je izdanjima stajalo najbolje zlo.
23 Iz Vivesova komentara Augustinovoj Državi Božjoj (XIX, 6).
24 Montaigne ju je mogao naći u Froissartovoj Kronici (IV, 87), ali i u Apologie pour Herodote (XVII, 9) Henrija Estiennea.
