Ja sam od onih koji su najviše oslobođeni te nevolje; niti je volim niti je cijenim, uprkos tome što se svijet dao na to da je časti s posebnom naklonošću. Njome rese mudrost, krepost, savjest, a to je odista glup i nakazan ures. Talijani su s više pameti njezinim imenom označili zlobu i pakost1. Jer, to je uvijek štetna osobina, uvijek luda i, budući da je uvijek u njoj mnogo kukavičnoga i niskoga, stoici zabranjuju svojim mudracima da joj se prepuštaju.2
Međutim, povijest ovako govori o Psamenitusu3, kralju egipatskom, kojega je porazio i zarobio Kambiz, kralj perzijski.
Kad je Egipćanin vidio kako pred njim prolazi njegova zarobljena kći odjevena kao služavka koju su poslali po vodu, držao se mirno pogleda uprtog u zemlju, dok su okolo njega
prijatelji plakali i naricali. I kad su mu sina odvodili na stratište držao se jednako mirno. No, kad je vidio među sužnjima jednog svog ukućanina, odjednom se počne udarati po glavi i teško ridati.
To bi se moglo prispodobiti onome što smo nedavno vidjeli da se dogodilo jednom od naših velmoža4, koji je u Trentu, gdje se tada nalazio, čuo vijest o smrti svog starijeg brata, uzdanice i časti sveg njegova roda, a nedugo zatim i o smrti mlađega brata, koji mu je isto tako bio nada i oslonac.
Oba je ta udarca sudbine podnio primjerenom čvrstoćom i ostojanošću, ali, kad mu je nekoliko dana poslije umro jedan od njegovih ljudi, kod tog je posljednjeg udarca popustio i, napuštajući svoju dotadašnju postojanost, prepustio se boli i žalosti tako da su neki bili potaknuti da kažu kako ga je u živo srce pogodila samo ta posljednja smrt. No, istina je da je bio preko svake mjere ispunjen žalošću te da je svaka i najmanja kap koja se na to dolila prevršila mjeru onoga što on može podnijeti. Mislim da bi se tako moglo suditi i o našoj priči kad ne bismo znali da je Kambiz pitao Psamenitusa zašto nije plakao nad smrću svojeg sina, a onda i svoje kćeri, a tako je teško podnio nesreću svojega prijatelja: “Zato, odgovori mu Psamenitus, što se taj posljednji jad može popratiti suzama, dok ona dva prva izdaleka nadvisuju svaki način kojim bi ih se moglo izraziti.”
Možda bi se ovome moglo prispodobiti domišljatost onog drevnog slikara5 kad je morao prikazati veliku bol prisutnih kod žrtvovanja Ifigenije prema stupnju žalosti što ju je svaki od prisutnih iskazivao prema smrti te lijepe nevine djevojke i kad je iscrpio sve mogućnosti svojega umijeća, došao je red da prikaže djevojčina oca, a on ga je naslikao prekrita lica kao da niti jedna slika ne može predstaviti veličinu te boli.
Eto zašto pjesnici prikazuju nesretnu majku Niobu6 koja se, izgubivši najprije sedam sinova, a odmah zatim i sedam kćeri, svladana tolikim gubitkom na kraju pretvorila u kamenu hrid, Diriguisse malis7, kako bi izrazili onu crnu, nijemu i podmuklu tupost i obamrlost koja nas obuzima kad nas ošinu nevolje koje nadilaze naše snage.
I doista, učin neke žalosti, baš zato što je prevelika, omamljuje nam duh i oduzima mu slobodu volje: kao što nam se događa u teškoj zaprepaštenosti kad primimo najgori glas. Tada se osjećamo kao da smo obuzeti, sleđeni i kao da su nam svi pokreti oduzeti, a duša se tada prepusti plaču i suzama i kao da se otima, samu sebe čupa i bježi nekamo daleko gdje će joj biti lakše,
Et via vix tandem voci laxata dolore est8.
U ratu što ga je kralj Ferdinand pokrenuo protiv udovice kralja Ivana Ugarskoga, oko grada Bude, njemački vojskovođa Rajšjak vidje da odnose truplo nekog konjanika za kojega su svi govorili da se junački držao u najljućem boju i on se nad njim sažali kao i nad svim poginulima. No, kad je i on kao i svi drugi htio doznati tko je taj junak, ustanovi da je to njegov rođeni sin. I, dok su svi glasno plakali, samo se on držao mirno ne ispustivši ni glasa ni suze, stojeći čvrsto na nogama, nepomičnim pogledom gledajući, sve dok mu sila tuge nije sledila krv u žilama i oborila ga mrtva na zemlju.9
Chi puo dir com’ egli arde e in picciol fuoco10 kažu zaljubljeni želeći predstaviti neizdrživu strast:
misero quod omnes
Eripit sensus mihi. Nam simul te,
Lesbia, aspexi, nihil est super mi
Quod loquar amens
Lingua sed torpet, tenuis sub artus
Flamma dimanat, sonitu suopte
Tinniunt aures, gemina teguntur
Lumina nocte11.
Zbog toga za trajanja najjačeg i najbolnijeg napada nismo kadri iskazati svoje tužbe i uvjerenja: duša se tada savija pod teretom teških misli, a tijelo je skrhano i vene od ljubavi. I iz toga često dolazi do one iznenadne klonulosti koja tako neočekivano zatječe ljubavnike i do onog leda koji ih obuzima nevjerojatnom silinom u samim trenucima najvećeg užitka. Svaka strast što je možemo iskušavati i polako u njoj uživati slaba je strast,
Cura leves loquuntur, ingentes stupent12.
Ut me conspexit venientem, et Troia circum
Arma amens vidit, magnis exterrita monstris,
Diriguit visu in medio, calor ossa reliquit,
Labitur, et longo vix tandem tempore fatur13.
Osim one rimske žene,14 koja je iznenađena umrla od sreće kad je vidjela sina kako se vraća nakon poraza u Kani15, osim Sofokla16 i Dionizija Starijeg17 koji su umrli od zadovoljstva, te Talve18 koji je umro na Korzici čitajući vijesti o častima što mu ih je rimski Senat dodijelio, imamo i u našem stoljeću primjer da je papa Lav X, čuvši da je osvojen Milan, što je on žarko želio, bio obuzet tolikom prekomjernom srećom da ga je ognjica obuzela i od nje je naprasno umro19. A kao još očitije svjedočanstvo o ljudskoj slabosti Stari su zabilježili da je Diodor dijalektičar20 na mjestu pao mrtav ne mogavši pretrpjeti stid što u svojoj školi nikako nije mogao naći rješenja za jedno pitanje koje mu je bilo postavljeno.
Malo sam podložan tako žestokim osjećajima. Moje je shvaćanje po prirodi tvrdo, a ja ga neprestanim razmišljanjem svakodnevno činim još tvrđim i punijim.
I iznenađenje što nam ga donosi neočekivan užitak isto nas tako ostavlja bez riječi,
Mišel de Montenj
1 Tal. tristizia u Danteovo vrijeme znači “malvagita” i nije isto što i današnje tristezza “tuga, žalost”.
2 Sv. Augustin, De civitate Dei, XIV, 82.
3 Psametih III, egipatski vladar od 534. pr. Kr. Porazio ga je i svrgnuo 525. perzijski kralj Kambiz, pa je Egipat sve do 404. pr. Kr. bio perzijska provincija.
4 Bio je to kardinal Lotaringije, Charles de Guise, čiji je brat François de Guise bio umoren 24. veljače 1563, dok je drugi brat, opat od Clunyja, umro samo dvanaest dana nakon toga.
5 Riječ je o Timantu, atenskom slikaru iz IV. st. pr. Kr. Istu anegdotu navodi nekoliko antičkih pisaca (Ciceron, Orator, XXII; Plinije, Natur. hist., XXXV, 10; Kvintilijan, Institutio oratoria, II, 12 i dr.).
6 U grčkoj mitologiji Nioba je Tantalova kći, majka sedam sinova i sedam kćeri; uvrijedila je božicu Latonu koja je imala samo dvoje djece, Apolona i Artemidu. Da osvete ožalošćenu majku, ovi pobiju Niobinu djecu, a ona se od žalosti pretvori u kamen.
7 Montaigne vrlo često klasične autore približno citira. Ovidijev tekst (Metamorfoze, VI, 304) zapravo glasi diriguitque malis (“skamenjena od boli”).
8 “Jedva se napokon put od žalosti otvori glasu.” Vergilije, Eneida, XI, 151 (prijevod T. Maretića).
9 Primjer preuzet iz Paulus Iovius, Historia sui temporis (izd. 1553), pogl. XXXIX. U izdanju iz 1595. tekst se donekle razlikuje.
10 Petrarca, sonet CLXX: “tko može izreć plam taj, slabo gori” (prijevod T. Maroević-M. Tomasović).
11 “[gleda te, sluša] / smijeh tvoj slatki: sva su mi čula jadnom / zatravljena. “Lezbijo, čim sam tebe / ugledao, od onda nemam više, / Lezbijo glasa, / jezik mi se koči, a oganj nježni / tijelo mi obuzima, uši ječe / zvonjavom, I pokriva noćna tmina / oba mi oka.” Katul, III, 5 (prepjev Dubravka Škiljana).
12 “Kad je bol slaba, ona govori, a kad je jaka, tada šuti.” Seneka, Hipolit, II, priz. 3, 607.
13 “Kada me vidje gdje idem u trojanskom oružju k njojzi, / zanijemi s velikog čuda i cijelo joj sledi se tijelo, / na zemlju padne i jedva izustiti napokon mogne.” Vergilije, Eneida III, 306 (prijevod B. Klaića).
14 Ovo nabrajanje smrti izazvanih srećom nalazi se kod mnogih antičkih pisaca (Aulo Gelije, III, 15; Valerije Maksim, IX, 12) kao i kod nekih kompilatora XVI. st. Nekoliko ih spominje i Rabelais u X. poglavlju svojega Gargantue.
15 Plinije, Hist. Nat., VII, 54.
16 Plinije, Hist. Nat., VII, 54; Valerije Maksim, IX, 12.
17 Plinije, Hist. Nat., VII, 54.
18 Valerije Maksim, IX, 12.
19 Ovaj je podatak Montaigne uzeo iz Guicciardinijeve Storia d’Italia (XIV, 695), koja je u Francuskoj prevedena 1568.
20 Diodor Kronos, grčki filozof, jedan od velikih dijalektičara Megarske škole (umro 296. pr. Kr.). Njegovu smrt spominje Plinije (Hist. Nat., VII, 54).
