Od svih ludosti na svijetu najraširenija je i najopćenitija briga za glas i slavu; vezujemo se uz nju pa makar izgubili bogatstvo, mir, život i zdravlje, naša stvarna i bitna dobra, samo da bismo slijedili tu tlapnju i taj nevoljni glas koji nema ni tijela ni ičega za što bi ga čovjek mogao uhvatiti:
La fama ch’invagisce a un dolce suono
Gli superbi mortali, e par si bella,
E un echo, un sogno, anzi d’un sogno un ombra
Ch’ad ogni vento si dilegua e sgombra1.
A tog se nerazumnog ljudskog raspoloženja, kako se čini, i sami filozofi najkasnije oslobađaju i čvršće je nego i jedno drugo usađeno u njih.
Ta je mana najotpornija i najtvrdokornija: “Quia etiam bene proficientes animos tentare non cessat”2. Uopće nema takve u kojoj bi razum tako jasno razabrao ispraznost, ali njezini su korijeni toliko živi u nama da ne poznajem nikoga koji bi se od nje bio dokraja oslobodio. Nakon što si sve rekao i sve uvidio da je odbiješ, ona stvara unatoč tvom razumu jedan takav unutrašnji nagon da nemaš načina suprotstaviti joj se. Jer, kao što kaže Ciceron3, čak i oni koji se protiv nje bore ipak bi željeli da knjige, što ih o njoj pišu, nose na prvoj stranici njihovo ime, pa tako hoće postati slavni zato što su prezirali slavu. Sve se druge stvari prenose i padaju u trgovinu; kad je potreba, dajemo i svoja dobra i život prijateljima, ali malo se kad vidjelo da je netko drugome dao svoju čast ili darovao slavu.
Kad je Katul Luktacije u ratu protiv Cimbara uzalud učinio sve što je bilo u njegovoj moći da zaustavi vojnike koji su bježali pred neprijateljem, sâm se umiješa među bjegunce kako bi se činilo da ne bježe pred neprijateljem nego da slijede svoga vođu:4 to je značilo žrtvovati svoj dobar glas da se pokrije sramota drugoga. Kad je car Karlo Peti prešao u Provansu godine tisuću petsto trideset i sedme5, govori se da je Anthoine de Leve, videći da se njegov gospodar odlučio na taj pothvat, koji je i sâm smatrao velikim i slavnim, ipak iskazao protivno mišljenje i kralja od toga odvraćao samo kako bi sva slava i čast tog nacrta bila pripisana njegovu gospodaru i kako bi se moglo reći da je njegova odluka i dalekovidnost bila tolika da je protiv mišljenja svih oko sebe on izveo tako lijep pothvat. Dakle, bila je to slava na njegovu štetu.
Kad su trački poklisari tješili Arhileonidu, majku Brasidasovu6, uvelike ga hvaleći sve dotle da su rekli kako mu nije bilo para, ona je odbila tu hvalu, koja je dolazila od pojedinaca, da bi pred svima rekla: “Ne govorite mi tako, znam da u državi spartanskoj ima mnogo građana koji su veći i hrabriji nego što je on bio”7. U bici kod Crecyja, Princ od Walesa je, premda još mladić, vodio prethodnicu, a odlučujuće mjesto u tom sukobu ležalo je upravo na tim četama. Velikaši iz njegove pratnje u teškom položaju pozvaše kralja Eduarda da im dođe u pomoć. A ovaj, kad se propitao o svom sinu i kad je čuo da je živ i na konju, njima odvrati: “Učinio bih mu nepravdu kad bih mu sada oduzeo čast pobjede u tom srazu koji je on tako dugo želio; pa ma što se dogodilo, pobjeda će biti samo njegova.” I nije se nikako htio u to umiješati, jer je dobro znao da će, ako priskoči upomoć, svi reći da bi bez njega sve bilo propalo i da bi njemu pripisali slavu tog poduhvata:8 “semper enim quod postremum adjectum est, id rem totam videtur traxisse”9.
U Rimu su svi cijenili, a tako se posvuda i govorilo, da je Scipion svoja junačka djela dobrim dijelom dugovao Leliju, a on je sam neprestano isticao i veličao Scipionovu slavu, ne brinući se nimalo za svoju.10 A Teopomp, kralj spartanski, odvratio je onome koji mu je govorio da su državne odluke tu pred njegovim nogama samo ako zna dobro zapovijedati: “Bit će to prije zbog toga što narod zna dobro slušati”11. Kao što su žene, koje bi naslijedile visoki stupanj pera12, unatoč svom spolu, imale pravo prisustvovanja i raspravljanja o pitanjima koja su pripadala jurisdikciji perova, tako su i crkveni perovi, unatoč svojoj pripadnosti Crkvi, bili dužni podržavati naše kraljeve u njihovim ratovima, i to ne samo preko svojih službenika i prijatelja nego i osobno. Kad se biskup grada Beauvaisa našao s Filipom Augustom u bici kod Bouvinesa13, u njoj je veoma hrabro sudjelovao; ali bio je uvjeren da ne smije sudjelovati u plodovima i slavi tog krvavog i nasilnog djela. Vlastitom je rukom toga dana svladao više neprijatelja, ali ih je odmah predao prvom plemiću koji bi naišao da ih zakolje ili zarobi; on sâm nikad nije uzimao udjela u bilo kakvoj egzekuciji, a jednako je postupio s Viljemom, grofom od Salisburyja, kojega je predao gospodinu Jeanu de Nesleu. Navest ću još jednu istančanost savjesti tog biskupa: želio je uvijek oboriti neprijatelja, ali ne i do krvi raniti, pa se zato uvijek borio samo s toljagom u ruci.14 Za svojih sam dana čuo da je Kralj nekome zamjerio što je podigao ruku na svećenika, ali je ovaj to odlučno zanijekao: samo ga je izudarao i izgazio.
Mišel de Montenj
1 “Fama, koja svojim blagozvučnim glasom opčarava uznosite smrtnike koja se čini tako lijepom, samo je jeka, san, al’što rekoh san? Samo je sjena sna koja se na svaki dašak vjetra rasplinjuje i nestaje.” Torquato Tasso, Oslobođeni Jeruzalem, XIV, 63.
2 “Zato što ne prestaje napastovati čak i one koji su zakročili putem kreposti.” Sveti Augustin, De civitate Dei, V, 14.
3 Pro Archia poeta, XI i Tusculanae disputationes, I, 15.
4 Plutarh, Život Marijev, VIII.
5 Zapravo 1536, a podatak je uzet iz Memoires braće Du Bellay.
6 Brasidas, spartanski vojskovođa u Peloponeskom ratu.
7 Iz Amyotova prijevoda Plutarhovih Spartanskih izreka, članak Brasidas.
8 Prema Froissartovoj Kronici, I, 130.
9 “Jer uvijek se čini da je posljednji napor o svemu odlučio.” Tit Livije,
10 Prema Plutarhovim Uputama za one koji se bave državničkim poslovima, VII.
11 Izvor v. u prethodnoj bilješci.
12 Franc. pairie, engl. peerage, jedan od pet stupnjeva višeg i najvišeg plemstva
13 Bitka kod Bouvinesa, 27. srpnja 1214, kada je francuski kralj Filip August odnio pobjedu nad udruženim snagama cara Otona IV, flandrijskog vojvode Ferranda i engleskog kralja Ivana Bez Zemlje.
14 Svi navodi o biskupu grada Beauvaisa navedeni su prema spisu Du Tilleta, Recueil des roys de France, objavljenom 1578. Iste događaje spominje i Papyre Masson u Annales de 1577.
