Pravo polje i predmet prijevare su stvari koje ne poznamo. I to u prvom redu zato što ih neobičnost čini vjerojatnima, a zatim i s razloga što nas, budući da nisu u našim svakodnevnim mislima, lišavaju svih sredstava kojima bismo ih suzbijali.
Upravo je zato, kaže Platon1, mnogo lakše biti pametan kad se govori o naravi bogova, nego o naravi ljudskoj, jer neznanje onih koji vas slušaju daje lijepo i široko polje i punu slobodu u razglabanju onoga što nam je skriveno. Zbog toga se događa da se ni u što tako čvrsto ne vjeruje kao u ono što najmanje poznamo, a tako se vjeruje i svima onima koji nam raspredaju svakakve priče kao što to čine alkemičari, pretkazivači, sudski astrolozi2, hiromanti, liječnici, “id genus omne”3, a, kad bih se usudio, pribrojio bih im svu onu družinu redovitih tumača i nadziratelja4 Božjih nacrta, kojima je sav posao u tome da otkrivaju uzroke svakog događaja i da u tajnama Božje volje vide nedokučive poticaje Božjih djela. Pa iako se uvijek događa nešto drugo i neočekivani ih događaji opovrgavaju, bacajući ih od jednog zida do drugoga, s istoka na zapad, oni ipak neprestano glavinjaju za svojom loptom i istom nam pisaljkom crtaju bijelo i crno.
Kod jednog se indijskog5 naroda pridržavaju ovog pohvalnog pravila: kad im se što neželjeno dogodi u nekom susretu ili okršaju, javno traže oprost od Sunca, koje je njihov Bog, kao za nešto što su loše učinili, prepuštajući svoju sreću ili nesreću Božjoj pravdi kojoj su uvijek spremni podčiniti svoje sudove i misli.6
Kršćaninu je dovoljno vjerovati da sve dolazi od Boga, da sve prima priznajući njegovo božansko i nedokučivo sveznanje i sve to primati sa zahvalnošću pa ma pod kakvim oblikom mu to bilo dano. No, mislim da nije dobro ono što se najčešće čini, to jest da se nastoji učvrstiti i potpomoći našu religiju dobrim ishodom i uspjehom naših poduhvata. Naše vjerovanje ima dovoljno drugih osnova i ne moramo ga potvrđivati događajima. Jer, kad se narod navikne na te prihvatljive argumente, koji upravo odgovaraju njegovu ukusu, a događaji se pokažu drugačijima i nepovoljnima, dolazi do opasnosti da se njegova vjera uzdrma i pokoleba. Tako je i u ratovima što ih mi vodimo oko pitanja vjere: oni koji su odnijeli prednost u sukobu kod Rochelabeillea7, navelike su slavili taj ishod i poslužili se srećom što im se nasmiješila za povlađivanje svojoj strani, a kasnije su, da bi opravdali svoj neuspjeh kod Montcontoura i Jarnaca8, govorili da su to bile očinske šibe i roditeljska kazna od Boga. Pa, kad nemaju čitav narod pod svojom vlašću, lako mu pokazuju da to znači uzimati dvije meljave iz iste vreće ili istim dahom puhati na vruće i hladno. Valjalo bi bolje narodu objasniti gdje su pravi temelji vjere. Lijepu smo pomorsku bitku prošlih mjeseci izvojevali protiv Turaka pod vodstvom don Juana Austrijskog9, ali Bog je htio da vidimo i druge koje su išle na našu štetu.
Riječju, nije dobro stavljati božanske stvari na našu vagu, a da pritom ne bude manjka i gubitka. A tko će ikada moći objasniti zašto su Arije10 i njegov papa Leon, glavni vođe tog heretičkog učenja, umrli u različito vrijeme tako sličnom i tako čudnovatom smrću (jer su, povukavši se iz rasprave zbog bolova u želucu, obojica naprasno izdahnula11), a onaj koji bi tu Božju osvetu htio preuveličati s obzirom na mjesto na kojem se to dogodilo mogao bi dodati i Heliogabala12, koji je isto tako umro u zahodu13. Ali gle! I Ireneja je zadesila ista sudbina14. Kad nas je Bog htio poučiti da se dobri imaju nadati jednomu, a da se zli moraju plašiti drugoga, a ne samo sreće ili nesreće na ovom svijetu, on svim time upravlja i sve dijeli prema svojoj skrivenoj zapovijedi i oduzima nam svaku mogućnost da se time glupo okoristimo. A teško se varaju oni koji misle da će to dokučiti ljudskim razumom. Takovi nikad ne zadaju jedan udarac, a da ne dobiju dva. U tome sveti Augustin ima lijepu prednost pred svojim protivnicima. 15 To je sukob koji biva odlučen oružjem sjećanja prije nego oružjem razuma. Valja se zadovoljiti svjetlošću kojom se Suncu svidi da nam ju daje svojim zrakama, a onaj koji upravi oči prema njemu da bi više te svjetlosti usisao iz njegova tijela16, neka se ne začudi ako za kaznu svoje drskosti pri tome izgubi vid. “Quis hominum potest scire consilium dei? aut quis poterit cogitare quid velit dominus?”17
Mišel de Montenj
1 Kritija.
2 Tj. oni koji se bave horoskopima pomoću tzv. “sudačke” astrologije, kojom se razlikovalo buduće dobro od zla. Takva je astrologie judiciaire bila u opreci s astrologie, što je stariji naziv za astronomiju.
3 “Svi ljudi te vrste.” Horacije, Sat., I, ii, 2.
4 U izvorniku contrerolleurs, što je dalo u suvremenom francuskome controleur “kontrolor”.
5 U izvorniku stoji une nation Indienne i taj pridjev od 1588. označava američke starosjedioce, budući da su moreplovci XV. st. bili uvjereni da su zapadnim putom došli u Indiju.
6 Iz već spominjane Histoire generale des Indes (III, 22) što ju je napisao López de Gómara.
7 La Roche-Abeille, u departmanu Haute-Vienne, gdje je Gaspard de Coligny 25. lipnja 1569. iznenadio i pobijedio vojsku vojvode d’Anjoua. Dakle, pobjeda protestanata.
8 Kod Montcontour-de-Poitoua vojvoda d’Anjou je 3. listopada 1596. potukao protestante, a 13. ožujka iste godine pobijedio ih je kod Jarnaca. Dakle, pobjeda katolika.
9 Pobjeda u bici kod Lepanta, što ju je 5. listopada 1571. don Juan d’Austria odnio nad turskim brodovljem, zapovijedajući flotom “Vječne lige” (papa, Španjolska, Mleci, Genova).
10 Arrius, aleksandrijski svećenik (256?-336).
11 Preuzeto iz djela Jeana Boucheta Annales d’Aquitaine, izdanog 1557. 12 Marko Aurelije Antonin Elagabal, rimski car od 218. Kao dječak bio je vrhovni svećenik sirijskog boga Sunca Elagabala, a to je ime u grčkome hibridizirano: El Gebal → Heliogabalos (Æ ¶lioV “sunce”).
13 Lampridije, Heliogabal, XVII.
14 I ta bizarna smrt, uz mnoge druge, često se nabraja u kompilatorskim djelima XVI. st., a poglavito kod Ravisiusa Textora, u njegovu spisu Officina.
15 De civitate Dei, I, 8.
16 Ovu sliku Montaigne preuzima od Plutarha, O znatiželji (Per» perierg»aV).
17 “Jer tko može spoznati Božju namisao i tko će se domisliti što hoće Gospod?” Knjiga mudrosti, 9, 13 (prijevod T. Ladana).
