Još za života Virginije Woolf (1882 — 1941) kritičari su ustvrdili da njezino djelo ima karakteristična ženska svojstva navodeći tome u prilog nesklonost prema racionalizmu (kojemu je pretpostavljala intuiciju), njezin (nazovimo ga) poetski prozni stil (pun ritma i jezičnih figura) i usmjerenost prema osjetnom svijetu. Ne bih zauzimao stajalište prema tim tvrdnjama nego bih se u ovom članku zadržao na u posljednjih dvadesetak godina znatno probuđenom interesu za Virginiju Woolf kao borcu za ženska prava. I u nas je njezino djelo iz te perspektive naišlo na znatan odjek, tako je 2000. godine objavljen hrvatski prijevod Orlanda, proznog djela Woolfove koji mnogi smatraju važnim međašem feminističke kritike. Prevoditeljica Jasenka Šafran upravo to ističe u svom pogovoru, a Lada Cale Feldman obrađuje sličnu temu u članku »Varljivi identiteti: Orlandove transsupstancijacije« (»Književna smotra«, 2000, br. 115 -116). U tematu pod nazivom »Žena, povijest, književnost« (»Kolo«, 2, ljeto 2001) Virginija Woolf se spominje i citira u gotovo svim prilozima. Za razliku od članka Lade Cale Feldman u kojem ona uglavnom prikazuje Orlanda u svjetlu najnovije kritike, ja bih se u svom napisu vratio samoj Virginiji Woolf, tj. feminističkim temama u njezinu djelu, i to ne samo u klasičnim knjigama te vrsti (Vlastita soba /1928/ i Tri gvineje /1938/), nego i u njezinim esejima i romanina. Zajednički je nazivnik njezinih feminističkih napisa i osvrta (u djelima s drugom tematikom) optužba društvenog uređenja koje ženi ne pruža ravnopravne uvjete da razvije svoje sposobnosti. Tako je jedna od njezinih učestalih kritika bila upućena protiv shvaćanja da žena treba biti »anđeo u kući« (»Angel in the House«), od kojeg se očekuje da se žrtvuje, da mukotrpno radi i pristaje da udovolji željama drugih članova obitelji. Kao što kaže u eseju »Professions for Women«:
Opisat ću /ženu kao anđela u kuci/ u najkraćim crtama. Ona maksimalno suosjeća s drugima. Ona je silno draga. Ona je potpuno nesebična. Ona se odlikuje u svekolikom teškom umijeću obiteljskog života. Ona se svakodnevno žrtvuje. Ako je pile na jelovniku, ona će uzeti najlošiji komad, ako postoji propuh, ona će sjediti na njemu — samo se po sebi razumije da ona nikada ne daje prednost vlastitim namjerama ili željama, nego uvijek više voli suosjećati s namjerama i željama drugih. A iznad svega — to ne trebam ni reći — ona je moralno čista /pure/. Ta moralna čistoća smatra se njezinom najvećom ljepotom — a kada porumeni, u tome se sastoji njezin ćar.
Žena kao anđeo u kući je osuđena da cijelog života ostane kod kuće žrtvujući se za obitelj; ona se brine za bolesnog oca, dijeli brige svoga muža i smatra kućanstvo svojim jedinim poslom. Kao posljedica takvog položaja anđeo u kući ostaje mentalno zaostao i nesposoban za bilo koju ozbiljniju intelektualnu djelatnost. Zbog toga je sama Virginija Woolf morala izbjeći sudbinu anđela u kući, jer bi je to sprječavalo u njezinu osnovnom pozivu, a to je da piše. Osim toga, anđeo u kući ne bi nikada pisao o temama koje su za njega neprimjerene!
Uostalom, prava je dužnost žene, anđela u kući, da ugađa muškarcima, a ne da se bavi stvaralačkim radom.
Često se navraćala na temu o navodnoj inkompatibilnosti između ženskog karaktera i intelektualnog, napose stvaralačkog, rada. Ipak priznaje da je u tom pogledu položaj žene u prošlosti bio još mnogo gori nego u njezino vrijeme.
Zbog toga je npr. Jane Austen (1775 — 1812) sakrivala svoje rukopise kada bi netko ušao u sobu dok je pisala, a George Eliotova je sredinom devetnaestog stoljeća radila pod sličnim nepovoljnim uvjetima, prekidana, »uobičajenim ženskim kućanskim poslovima i brigom oko oca na umoru, te je bila uvjerena da time što postaje učena žena /blue-stocking/ zapravo gubi ugled u očima svog brata. /The Common Reader, I, str. 208/
Samo se po sebi razumije da je kućni anđeo trebao samo malo školovanja. Uostalom, ističe Virginija Woolf, do nedavno se smatralo da čak ni kćeri uglednih građanskih roditelja ne trebaju mnogo školovanja. No ipak, nedostatak školovanja je bilo još razmjerno manje zlo od negativnog odgoja u kojem je prednjačilo neoprestano uvjeravanje da se od žene intelektualno ništa ne očekuje.
Još 1864. su u Engleskoj viktorijanske novine pisale kako pri samoj pomisli da mlade žene studiraju na sveučilištu »gotovo zastaje dah« /«almost takes one’s breath away«/. Ako su u to doba žene npr. htjele studirati likovne umjetnosti, u cijeloj zemlji je za njih postojala samo jedna škola, a i ta je mogla primati samo ograničen broj đaka. Sto se glazbe tiče, naravno da se od djevojaka iz uglednih građanskih obitelji očekivalo da znaju pomalo svirati klavir, no i to u vrlo ograničenim razmjerima. Nije stoga čudno da su se pod takvim uvjetima žene, koje su imale umjetničkog dara, počele baviti onom djelatnošću za koju nije postojao akademski studij — počele su pisati. U eseju »Women and Fiction « ona piše kako su te djevojke i žene »napola zauzete, uvijek prekidane, s mnogo dokolice, ali malo vremena za same sebe« smatrale proznu književnost kao najprimjereniji medij kojim su mogle izraziti svoje ideje:
A razloge tome nije teško pronaći. Roman je najmanje koncentrirana forma umjetnosti. Roman možemo uzeti i (privremeno) napustiti lakše nego dramu ili pjesmu. George Eliotova je napuštala svoj posao da se brine za svog oca. Charlotte Bronte bi ostavila svoje pero da čisti krumpire. A kako je živjela u zajedničkoj sobi, okružena drugim ljudima, žena je bila naučena da svoju svijest usmjeri prema opažanju te na analizu karaktera. Bila je upućena da piše romane a ne pjesme. /Granite and Rainbow, str. 78 — 791
Na pitanje zašto prije osamnaestog stoljeća nije bilo tradicije žena spisateljica Virginija Woolf odgovara da nije lako odgovoriti na to pitanje jer sve što znamo o prošlosti je u biti povijest muškaraca koja se samo rijetko bavi ženom i njezinim položajem u društvu. No na temelju onoga što znamo ne čudi nas da se ranije samo vrlo malo žena bavila književnošću, jer u doba kada su ženu zapostavljali i kada je bila prisiljena da se uda za čovjeka kojeg bi joj roditelji namijenili, nije čudno da nije bilo mnogo žena koje su pisale književna djela.
Tek je postupno poboljšanje položaja žene u Engleskoj u osamnaestom stoljeću stvorilo dostatno snošljive uvjete da su žene mogle pristupiti književnom radu: Zbog toga je jasno da je iznenadno povećani broj romana /ženskih autora/ početkom devetnaestog stoljeća u Engleskoj zapravo najavljen nebrojenim manjim promjenama zakona, običaja i vladanja. A žene su u devetnaestom stoljeću imale nešto dokolice te su bile donekle školovane. Više nije bila iznimka da su žene srednjih i viših klasa izabirale svoje supruge. A isto je tako značajno da od četiri velikih autorica romana — Jane Austen, Emily Bronte, Charlotte Bronte i George Eliotova — nijedna nije imala djece, a dvije su bile neudane.
Postupno se smanjivala i gorčina u djelima ženskih autora te će ona s vremena steći nepristanost i odmak nužan za remek djela. No žena sada nailazi na nove poteškoće. Može li ona nastaviti pisati istim stilom koji je, na kraju krajeva, stil koji su nametnuli muškarci? A njihova je rečenica »prenezgrapna /too loose/, preteška, suviše pompozna da se njome služi žena.« U romanu koji često pokriva široka područja života, »žena se mora sama snalaziti, mijenjajući i prilagođujući tekuću rečenicu kako bi pisala tako da izrazi prirodni oblik svoje misli a da je pri tome ne uništava i izopačuje« /Granite and Rainbow, str. 78/. Ženi primjeren književni medij, istovremeno s ravnopravnijim položajem žene, dovest će do toga da se autobiografski element u ženskoj književnosti svede na najmanju mjeru te će roman prestati biti »odlagalištem osobnih osjećaja « /the dumping-ground for the personal emotions/. Na taj način će roman koji piše žena postati čisto umjetničko djelo, a njegovi okviri će biti širi od bilo kojeg romana u prošlosti. Gotovo nije potrebno dodati da je to bio ideal koji je sama Virginija Woolf imala pred očima, što se, na kraju krajeva, očituje i u njezinim romanima, napose u kasnijoj, zrelog fazi, otprilike od Orlanda, preko Valova /1931/, Godina /1938/ i Između činova /1941/. Svi ti romani nemaju fabulu u klasičnom smislu te riječi nego pokušavaju pružiti neku opću sliku života, čovjeka/žene, pojedinca, ili (općenito) ljudske svijesti u tijeku vremena.
O temi odnosa između žene i (prozne) književnosti pisala je i u svojoj, iz feminističke perspektive najpoznatijoj knjizi, u Vlastitoj sobi (A Room o f One’s Own, 1928). Knjiga duguje svoju popularnost i samom načinu kako je pisana, a to je usmjerenost prema zornosti, prema detalju i osjetnom svijetu. Uočio je to odmah njezin poznati suvremenik, E. M. Forster, napomenuvši da valja istaknuti »važnost osjetnog svijeta /u toj knjizi/ i to u surovo doba koje preporučuje
/apstraktne/ ideale« /Two Cheers for Democracy, London 1951, 260/.
Potpuno svjesno je Woolfova krenula u tom smjeru upozorivši na čudnu konvenciju koje se autori romana drže, a prema kojoj je na nekom ručku važno tek ono što se govori a nikada ono što se jede. Ona sama će, kako kaže, »biti slobodna da prkosi toj konvenciji te će opisati kako je ručak tom prilikom počeo s ribom u dubokom umaku preko kojega je kuhar u koledžu prelio najbjelje vrhnje« itd., nakon čega slijedi detaljan opis bogatog ručka u muškom koledžu. No navečer je krenula u ženski koledž i tamo je bilo potpuno drugačije: nije bilo ni traga izobilju iz muškog koledža jer su studentice i osoblje imali tek vrlo mršavu večeru. Kako protumačiti tu razliku? Nadasve nerazumijevanjem za ženske koledže što je u isti čas značilo nedostatnu novčanu potporu. Ne samo da nema razumijevanja za školovanje žena, nego bi i samu ideju o novčanoj pomoći za ženski koledž dočekali porugom i uvredama. Daljnje poglavlje pokazuje rezultate autoričina istraživanja u čuvenoj knjižnici Britanskog muzeja u Londonu, gdje je radila na temi »Žene«. Rezultati tog rada su bili prilično mršavi i smiješni. Povrh članaka o položaju žene u raznim bizarnim kontekstima (npr. ženski običaji na otočju Fidži, mali obujam ženskog mozga i slično) nije bilo nikakvih vrjednijih rasprava o problemima žene. No na temelju toga Woolfova ne izvodi neki općeniti zaključak nego zamišlja čovjeka kojega treba okriviti za takvo stanje stvari.
Bilo je to: lice i pojava profesora X koji se latio pisanja svog monumentalnog djela pod naslovom Mentalna, moralna i fizička inferiornost ženskog roda. U mojoj predodžbi nije on bio čovjek privlačan ženama. Bio je glomazan /heavily builtl; imao je veliku čeljust: kako bi to uravnotežio, imao je malene oči; lice mu je bilo vrlo rumeno. Njegov izraz je dao naslutiti da on radi pod utjecajem neke strasti koja ga navodi da silovito ubada pero u papir kao da, dok piše, ubija nekog škodljivog kukca, no nije bio zadovoljan ni kada ga je ubio; on ga mora nastaviti ubijati, ali ipak će ostati još neki razlog za srdžbu i mrgodu. l A Room o f One’s Own, str. 46 — 47l
Uzima dakle profesora, akademskog radnika, kao predstavnika društva koje vjekovima tlači žene. Nekoliko stranica dalje postaje očitim da je akademska profesija samo simbol čitavog službenog društva, zapravo cijelog »establishmenta «. Svatko tko je pri zdravoj pameti, tvrdi V. Woolf, otkrit će u svemoći tog profesora glavnog krivca za patrijarhalnu vladavinu u Engleskoj, jer njegova je »moć i novac i utjecaj. On je vlasnik novina i njihov urednik i zamjenik urednika. On je ministar vanjskih poslova i sudac. On je igrač kriketa, on posjeduje trkaće konje i jahte.« Zaključuje odlomak ironičnom primjedbom da taj čovjek, čini se, vlada svime osim maglom!
No pored te silne moći on je još uvijek bijesan na žene, a njegov je razum zasplijepljen predrasudama i ispraznom željom da dokaže svoju superiornost nad ženama. A kada je danas takvo stanje, kakvo mora da je tek bilo u prošlosti? Pretpostavimo da je Shakespeare imao sestru. Da li bi se ona uspjela dokazati kao genij? Da li bi ona mogla steći ono bogatstvo ljudskog iskustva kojim barem djelomično možemo objasniti Shakespeareov genij? Ni govora! Prije svega ona ne bi imala prilike da ide u školu kao Shakespeare gdje bi učila gramatiku i logiku, a da i ne govorimo o klasičnim jezicima. Cak da je i naišla negdje na knjigu, vjerojatno bi je ukorili i upozorili da treba krpati čarape ili se baviti nekim drugim kućnim poslom. Zamislimo dalje, nastavlja Woolfova, da je Shakespeareova sestra otišla u London kada joj je, kao bratu, bilo sedamnaest godina. Osujećena u svom umjetničkom porivu vjerojatno bi bila izvršila samoubojstvo. Zaključujući svoju hipotezu o Shakespeareovoj sestri, Woolfova dodaje da se ona slaže »s pokojnim biskupom /… / da je nezamislivo da bi u Shakespeareovo vrijeme bilo koja žena mogla biti genijalna kao što je bio on.
Jer genij kao Shakespeareov ne rađa se među radnim, neškolovanim, potlačenim ljudima« /73/.
Čak kada se položaj žene kasnije i poboljšao, još uvijek su je socijalne konvencije ozbiljno sputavale. Za ženu u sedamnaestom stoljeću bilo je nemoguće da postigne onu nepristranost koja je nužan preduvjet za stvaranje značajnog književnog djela. Muškarce su tada nadarene žene mrzile jer im je sprječavao da se umjetnički razviju i da se djelatno bave književnošću. Tek su kasnije u osamnaestom stoljeću žene bile literarno izvanredno aktivne, što se osnivalo na vrlo konkretnoj činjenici da se pisanjem moglo i nešto zaraditi. Žene tog vremena su preteče Jane Austen, sestara Bronte i George Eliotove, »jer remek djela nisu jedinstvena i usamljena; ona su proizvod mnogih godina zajedničkog razmišljanja /… /, razmišljanja šire javnosti /of the body of the people/, tako da iskustvo mase stoji iza pojedinačnog glasa« /98/.
Usporedo s većom emancipacijom žene, ona će u svojim djelima pokazivati sve izrazitije nezadovoljstvo sa strukturom rečenice koja je dosada bila uobičajena u majstora engleske proze. Tu opet nailazimo na istu misao kao u eseju »Women and Fiction« o bitno muškom karakteru usvojene rečenične strukture: Težina, tempo, korak muške svijesti toliko su različiti od njezine da bi od /muške svijesti/ žena jedva mogla nešto uspješno preuzeti /…/. Možda bi prva stvar koju bi ona, stavljajući pero na papir, uočila bila da nema zajedničke gotove rečenice kojom se može služiti.
U budućnosti će žena, kada bude oslobođena briga i nepravde, uključiti u svoja djela daleko širi opseg ljudske naravi, te će osvijetliti ljudsku dušu sa svim njezinim krijepostima i manama.
No nova prozna književnost ne smije se sastojati sam od ženske komponente ljudske naravi. Muška je komponenta isto tako bitna i »kada se to stapanje dogodi, svijest će biti u potpunosti oplođena te će iskoristiti sve svoje mogućnosti «.
Coleridge je rekao, podsjeća nas Woolfova, da je svijest genija mješavina muškoga i ženskog dijela, te da je to tip svijesti koja pravi manje razlike između muškaraca i žena nego svijest samo jednoga spola. No pod muško-ženskom sviješću ne smijemo zamišljati čovjeka koji goji posebne simpatije za žene, nego moramo imati na umu svijest koja može usvojiti sva čuvstva bez poteškoća i zapreka i koja je »prirodno stvaralačka, sjajno užarena i nepodijeljena «. Modernim autorima nedostaje ta biseksualnost i zbog toga je njihova proza toliko jednostrana. U djelima Kiplinga i Galsworthyja, tvrdi Virginija Woolf, žena ne može naći »izvore vječnog života za koji kritičari tvrde da se u njima nalaze«. Njihova proza je takva ne samo zato što oni slave muške vrline nego i zato što im nedostaje sugestivna snaga, a roman bez takvih vrlina »koliko god on pogađa površinu svijesti, ne može u nju prodrijeti«. Tek će muško-ženskom sviješću prozna književnost steći univerzalnu vrijednost za oba spola, tj. za čovječanstvo. No ženi će još dugo trebati da stekne nužnu intelektualnu slobodu što je vezano i uz njezino materijalno stanje:
A žene su uvijek bile siromašne, ne samo nekoliko stotina godina, nego od samih početaka vremena. Žene su imale manje intelektualne slobode od sinova atenskih robova. Stoga žene nisu imale ama baš nikakve prilike da pišu poeziju. Zbog toga sam ja toliko isticala novac i vlastitu sobu.
Od Vlastite sobe do Tri gvineje, najdulje i najambicioznije rasprave (329 str.) Woolfove o položaju žene, prošlo je 10 godina. Iako je knjiga zamišljena kao pokušaj odgovora na pitanje kako da se spriječi rat, ona se ipak pretežito bavi ženskim pravima. No prije nego što je načela glavnu temu, Virginija Woolf zamišlja publiku kojoj je knjiga namijenjena. To je čitatelj srednje dobi koji se još nije izgubio u samodopadljivosti građanskog života te koji se školovao na jednoj od starih »public schools« (zapravo elitnih privatnih srednjih škola) i diplomirao na jednom od poznatih engleskih sveučilišta (isto tako, povijesno gledano, elitističkog karaktera). Zanimljivo je, ističe Woolfova, da žena tog gentlemana neće moći u potpunosti razumjeti zato što je njezino školovanje najčešće oskudno. Time ona još jednom uvodi jednu od svojih osnovnih tema, a to je školovanje i odgoj djevojaka i žena.
No pored školovanja ima i drugih razlika između dvaju spolova, ističe Woolfova. Žene npr. ne mogu razumjeti mušku ljubav za rat. Obraćajući se muškarcima ona ističe: »… očito za vas postoji neka slava, neka nužnost, neko zadovoljstvo u ratovanju /fighting/ koju mi nikada nismo ni osjetile ni u tome uživale« /14/. Glavni razlozi zašto muškarci vole rat očito su: 1. ratovanje je profesija, 2. rat je izvor sreće i uzbuđenja, i 3. rat je ventil za muške vrline bez kojega bi muški rod degenerirao /without which men would deteriorate/. Premda svi muškarci ne dijele te osjećaje: očito je /… /, bez obzira na razmjere neslaganja, da je velika većina vašeg spola danas u prilog rata.
Konferencija školovanih muškaraca u Scarboroughu kao i radnička konferencija u Bournemouthu složile su se da je 300.000,000 funti godišnje za naoružanje nužnost. Koga bi u odnosu prema ratu mogli izabrati kao arbitra, pita se Woolfova. Da li svećenike? Oni bi barem to trebali biti, no nije baš tako. Naime londonski biskup govori o pacifistima kao o pravoj opasnosti, dok biskup iz Birminghama tvrdi da je on krajnji pacifist u ime kršćanstva. A budući da žene imaju vrlo malo odgovornih položaja, njihova mišljenja nemaju nikakve važnosti. Žena je, htjela to ona ili ne, prisiljena da gotovo isključivo živi u krugu obitelji iz kojega profesionalni i javni život izgledaju smiješno. Na prvi pogled taj profesionalni svijet djeluje dojmljivo: na razmjerno skučenom prostoru nalaze se ustanove kao što su katedrala St. Paul’s, Bank of England, Mansion House itd., no pogled u unutrašnjost tih zgrada ubrzo će raspršiti taj dojam kad ugledamo muškarce koji u njima obavljaju razne funkcije. Obraćajući se muškarcima u tim i sličnim ustanovama Woolfova ističe:
Prije svega nas vaše odijevanje ispunja čuđenjem. Kako je ono bogato, sjajno, kako je krajnje ukrašeno — odjeća školovanog čovjeka u svom javnom svojstvu! Sada se oblačite u ljubičasto, dok križ ukrašen draguljima visi na vašim prsima; a tu su vaša ramena pokrivena čipkom, a ovdje hermelinskim krznom; a sada tu vise brojni lanci ukrašeni dragim kamenjem. Sada nosite vlasulje na glavi, a nizovi valovitih kovrča spuštaju se niz vaše vratove. /35— 36/
Svrha je te, kao i mnoge druge muške odjeće, da pokaže superiornost muškaraca. Ženski utjecaj bi valjalo upotrijebiti kako bi se uklonile te krajnosti. No opet je tu ona prva poteškoća: kako žene mogu biti utjecajne, kako mogu izraziti svoje negodovanje, kada su nedovoljno školovane? I premda se na tom području stanje prošlih desetljeća poboljšalo, još uvijek ima mnogo toga što ženu čini izopćenikom, »outsiderom«, naročito u akademskom svijetu. Preporuča radikalna rješenja kako bi se takvo stanje promijenilo: najbolje bi bilo spaliti stare koledže što bi olakšalo izgradnju novih, modernijih. Ipak uviđa da rješenja valja tražiti u postojećim okvirima, stvarajući bolje uvjete i mogućnosti za školovanje žena. No utjecaj žena za takve promjene može biti samo neizravan: naš vlastiti utjecaj kao »outsidera« može biti tek indirektan. Ako nas pozovu da podučavamo, možemo vrlo brižno ispitati cilj takve nastave te odbiti podučavati o bilo kakvom umijeću ili znanosti koja ohrabruje ratovanje. Zatim, možemo izložiti blagom preziru kapelice, diplome, i vrijednost ispita. Možemo dati do znanja da neka nagrađena pjesma zaista može imati vrijednost unatoč činjenici što je nagrađena, te možemo tvrditi da neku knjigu vrijedi čitati usprkos činjenici da je njezin autor diplomirao engleski i srodne predmete s odličnim uspjehom. /67/
Bitno je za školovanu ženu da postane »outsider« u današnjem muškom društvu te da radi samo ono što je u interesu ravnopravnosti žena i mira na svijetu. Opasnost leži u ženskom konformizmu s vrednotama muškoga društva. Opasnosti od takvog ponašanja bit će sve manje što žene budu obrazovanije te uvide u kakvom se položaju nalaze. A što je veći broj školovanih žena »outsidera«, bit će manji izgledi da izbije novi rat. Zbog toga Woolfova daje prvu gvineju za izgradnju jednog koledža za žene. Time bi se s vremenom promijenilo i uvriježeno uvjerenje muškaraca da je prirodno mjesto žene u kući u krugu obitelji.
Navodi tome u prilog jedan citat iz novina: »U životu nacije postoje dva svijeta: svijet muških i svijet žena. Priroda je dobro učinila što je muškima povjerila brigu za njihovu obitelj i naciju. Svijet žene je njezina obitelj, njezin suprug, njezina djeca i njezin dom.« Tako je to u Engleskoj i Njemačkoj. U oba slučaja muški je glas diktatora, tiranina, koji djeluje na isti način, tvrdi dalje Woolfova. Ne priznaje, kada se radi o ženama, da postoji neka veća razlika između tiranina nad ženama u (Hitlerovoj) Njemačkoj i Engleskoj 1937. i 1938.! Kada jednog dana ravnopravna žena stekne odgovorni položaj u javnom životu svoje zemlje, nastavlja Woolfova, ona se mora zakleti da će učiniti sve u svojoj moći u borbi protiv socijalnih i rasnih ograda, a za pružanje prilika najsposobnijima.
Pored tog osnovnog uvjeta, ti ženski »outsideri«, borci za ravnopravnost, moraju se strogo pridržavati četiriju velikih učitelja za kćeri školovanih ljudi: siromaštva, moralne čistoće, prezira i slobode od nerealnih lojalnosti. Siromaštvo bi u tom smislu za »outsidere« značilo imati »dovoljno novaca za život i /… / za održavanje zdravlja, slobodnog vremena, obrazovanja itd. a što je potrebno za puni razvoj tijela i duše. Ali ne više.« Pod moralnom čistoćom treba shvatiti da »outsider« ne prodaje svoj mozak, osim za znanost i umjetnost. Pod prezirom treba shvatiti odbijanje svih odlikovanja, značaka i javnih priznanja. Sloboda od nerealnih lojalnosti znači osloboditi se »ponosa pripadnosti naciji na prvom mjestu, zatim /sloboda od/ vjerskog ponosa, ponosa pripadnosti školi itd.« /146/. Iznad svega »outsider« će se boriti da spriječi rat.
Budući da reklama nagriza integritet, »outsider« se neće, držeći se trećeg načela, pojavljivati na javnim skupovima, on ne bi smio držati predavanja u okviru današnjeg akademskog sustava, ne bi smio dopustiti da njegova slika bude javno izložena. No u drugu ruku on bi trebao bacati letke u stanove, govoriti pojedincima, te raspravljati o umjetnosti i o umjetnicima. To će biti jedan od važnih zadaća »outsidera«, jer kada bismo znali istinu o umjetnosti umjesto da vrpamo i listamo po uprljanim i zabačenim stranicama onih koji moraju živjeti od prostituiranja kulture, užitak i djelovanje u umjetnosti bi bilo toliko poželjno da bi vođenje rata postala dosadna igra za ostarije diletante u potrazi za blagom sanitarnom zabavom — bacanje bombi umjesto lopti preko granica umjesto mreže? Ukratko, da ljudi pišu novine čiji je jedini cilj da govore istinu o politici i istinu o umjetnosti, ne bismo vjerovali u rat, nego bismo vjerovali u umjetnost.
To je način na koji će se žena najlakše boriti protiv muške tiranije i huškanja na rat. Simbol onoga protiv čega se treba boriti je lik muškarca, bit muževnosti, tlačitelj žena:
On je svakako muškarac. Njegove oči se cakle, njegove oči zure. Njegovo tijelo, koje je sapeto u neprirodnom položaju, tijesno je obloženo odorom. Na grudima te odore su prišivena odličja i neki drugi mistični simboli. Njegova ruka počiva na maču. Na njemačkom i talijanskom zove se Fuhrer ili Duce, na našem jeziku on je Tiranin ili Diktator. A iza njega se nalaze kuće u ruševinama i mrtva tijela — muška, ženska i dječja.
Woolfova daje drage volje treću gvineju za borbu protiv toga tiranina. Time će Woolfova zaključiti svoj najduži tekst o nužnosti borbe za ženska prava. Ono što pada u oči već u onome što smo već dosada spominjali je da je profesor, nastavnik (engleske) književnosti predmet njezine posebne antipatije. Napadi i ironični prikazi takvog profesora učestali su u djelu Virginije Woolf, gotovo su neka crvena nit koja se provlači kroz njezine romane i eseje. Npr. U Orlandu, junak/inja pred kraj romana nailazi na Sir Nicholasa Greenea, zapravo transformaciju ranijeg bohema i satiričara Nickyja Greenea. No sada je Greene dostojanstven, ugledan i samodopadljiv gentleman, profesor, odlikovan najvišim ordenom Viteza (Knight). Elegantan je i blagogaljiv, utjecajan i samouvjeren.
On će se potruditi da se Orlandova pjesma objavi, on će djelo preporučiti kritičarima, on će se pobrinuti da honorar bude primjeren, njegova će briga biti da javnost povoljno prihvati Orlandovu pjesmu. I u Svjetioniku — po mnogima najboljem romanu Virginije Woolf — akademska profesija nije izbjegla kritici i satiri, prije svega u liku g. Ramsayja i njegovu tvrdom i ograničenom racionalizmu i sklonosti prema tiraniji, dok gospođa Ramsay (premda ne sama Wirginija Woolf, ali svakako njoj bliska duša) mrzi ružni akademski žargon, nalazi da je atmosfera »u predavaonicama /… / zagušljiva i deprimantna, gotovo iznad onoga što je mogla podnijeti« /To the Lighthouse, London 1928, str. 82/. Zapravo je katkada mislila »da najviše voli glupane. Oni nisu čovjeka mučili s disertacijama. Koliko su oni, na kraju krajeva, izgubili, ti vrlo pametni ljudi. Kako su samo postali suhoparni, o čemu nije moglo biti sumnje /How dried up they did become, to be sure/.« A ti antiakademski sudovi vrlo lako su prelazili, »prelijevali se« u opće antimuške stavove. Tako je npr. i gospođa Ramsay osjećala, iako »bez neprijateljstva, jalovost muškaraca« /97/.
U eseju »Why« Woolfova piše o akademskoj nastavi engleske književnosti: Sve što sam mogla razabrati je da ta predavanja o engleskoj književnosti — »ako ih želite naučiti čitati, naučite ih čitati grčki«. Iz svih tih ispita o engleskoj književnosti na kraju krajeva proizlazi smrt i pokop engleske književnosti.
»Grob,« nastavila je ona, »uvezani svezak« — kada sam je zaustavila i rekla da ne govori gluposti. »Onda mi reci,« nastavi ona, »je li sada zbog toga bolje pišu? Je li poezija bolja, je li roman bolji, je li kritika bolja, nakon što su ih učili kako treba čitati englesku književnost.«
U romanu Valovi, Neville, jedan od likova, podrugljivo govori o svojoj budućoj akademskoj karijeri: »Bilo bi bolje uzgajati konje i živjeti u jednoj od onih crvenih kuća, nego ulaziti i izlaziti iz lubanje Sofokla i Euripida, poput crva« /51/. Esej o poznatom profesoru engleske književnosti, Walteru Raleighu, obiluje porugama: »Premda bi bilo koji razboriti čovjek kojemu bi bilo stalo da ne prestravi veslačku momčad ili gradskog magnata /…/ govorio o knjigama točno kao što je Raleigh pisao o njima kada je za to imao obilje vremena«, ne može biti sumnje »da je Raleigh jedan od najboljih profesora književnosti našeg vremena; on je sjajno obavio sve što se od profesora očekuje« /The Captain’s Death Bed, 85/.
O akademskom studiju književnosti piše i u eseju »All About Books«: Pred nekoliko godina, iz nepoznatih razloga, ali vjerojatno vrijednih, nekome mora da je palo na pamet da se može učiti kako valja čitati i pisati. Sveučilišta su davala diplome onima koji su dobro poznavali svoj materinji jezik. Taj studij je doveo to toga da su mladi ljudi, »umjesto da znaju da je sunce na nebu a ptica na grani /… / znali čitav tijek engleske književnosti od jednog do drugog kraja, znali su sve o književnim utjecajima, promjenama stilova itd.« U svom dnevniku Woolfova zadovoljno bilježi kako je odbila prijedlog da napiše knjigu o postviktorijancima, jer: »od same pomisli da budem sapeta u ćelijama tih sveučilišnih nastavnika /University dons/ ledi mi se krv«. Njezin je ideal bio da se što više udalji od akademskog pristupa i poistovjeti s prosječnim čitaocem što se vidi po naslovima njezinih dvaju knjiga eseja, The Common Reader /Obični čitalac/ i izjavama kao što su: »Ipak, izuzev one posebno učene kritike (a učenost je uglavnom korisna u ocjenama onih koji su već mrtvi), vjerojatnije je da će kritičar činiti greške, nego mi ostali.«
Preostaje nam da pokušamo odgovoriti na pitanje zašto je Woolfova tako dosljedno mrzila akademski studij književnosti. Djelomično razloge moramo tražiti u obiteljskoj povijesti, budući da je njezin otac bio poznati akademski djelatnik (ispočetka nastavnik, a zatim urednik, biograf i publicist) Leslie Stephen, sklon svojevoljnom i autoritarnom ponašanju, koje je Woolfovoj bilo mrsko. Bio je to jedan od razloga zbog kojih je akademski poziv prerastao u simbol muškog tlačenja žena uopće. No odnos između »outsidera« i postojećeg društva nije bio ograničen na odnos između akademika i žena, nego je uključivao i druge zapostavljene rase i društvene slojeve. U okvir ženskog pisma ulaze elementi koji su »potpuno odsutni u muškom /pismu/, ako nije riječ o radniku, crncu, ili bilo kome koji je iz nekog razloga svjestan o svojoj zapostavljenosti« /Granite and Rainbow, 80/. Društveno inferioran položaj žene poistovjećuje se s položajem crnaca i drugih diskriminiranih rasa i slojeva. Drži da u radničkoj klasi nema velikih umjetnika jer radnicima nedostaje duže školovanje, kao što je, uostalom, slučaj i kod žena. U eseju »The Leaning Tower« /Kosi toranj/ tvrdi da su žene u istom položaju kao sinovi siromašnih roditelja, jer ni žene »nemaju za sobom jedanaest godina skupog školovanje.« Na taj način »outsider« nije samo borac za prava žene, nego se bori za sve potlačene.
U širini svoje kritike Woolfova je najdalje pošla u Tri gvineje. Kao što su marksisti tvrdili da je položaj radnika podjednako nezavidan, bez obzira da li su u zemlji s liberalno kapitalističkim ili totalitarno kapitalističkim sustavom, i Virginija Woolf je pisala kako za žene nema velike razlike da li žive u Hitlerovoj Njemačkoj ili u liberalnoj Engleskoj, jer u obje zemlje muškarci su neprijatelji i tlačitelji žena. Razmišlja dapače o zajedništvu žena u tim zemljama u borbi protiv muške dominacije bez obzira na to što je ostvarenje te ideje u danim prilikama bila čista iluzija. No »fronte« su bile jasno postavljene: na jednoj strani su potlačene žene a na drugoj muški tlačitelji; nisu više posrijedi samo profesori književnosti i nezgrapni muški književni stil, nego je u igri mnogo više. Muškima se pripisuju (za razliku od žena) odbojna svojstva kao što su ratobornost i taština, a u potvrdu toj tvrdnji navodi kako su na dvije konferencije 1937/38. u Engleskoj muški delegati prihvatili prijedlog da Engleska godišnje na naoružanje troši 300 milijuna funti. Zagovara pacifizam koji smatra da je karakterističan za žene. No nažalost ni navedena svota za naoružavanje nije bila dovoljna jer, kao što je opće poznato, Engleska je na početku Drugog svjetskog rata 1939. bila žalosno nespremna i nedovoljno naoružana za sukob s agresivnom Hitlerovom Njemačkom. A ni pacifizam nije u svim povijesnim situacijama primjerena reakcija. Samo se na temelju krajnje naivnosti i neupućenosti 1937/38. moglo vjerovati da bi se pacifizmom moglo uspješno suprotstaviti Hitleru i Mussoliniju i izbjeći rat. Očitovalo se to, na kraju krajeva, i nakon Chamberlainova (kako je vjerovao, mirotvornog) popuštanja (rujna 1938.) njemačkim zahtjevima za Sudetske Nijemce u Cehoslovačkoj, što je samo povećalo Hitlerove apetite.
Druga je karakteristika feminizma Woolfove u Tri gvineje njezin elitizam, jer ono što ona naziva »our class«, podrazumijeva više, bogatije slojeve engleskog društva. Vidimo to u najavi da je knjiga namijenjena čitateljima koji su polazili public schools — elitističke i skupe privatne škole. Kada govori kako se valja osloboditi od nacionalne samodopadljivosti, dodaje kako su nas tom samouvjerenošću zadojile već u ranom djetinjstvu naše guvernante — kao da se samo po sebi razumije da sva djeca imaju guvernante. A svoju antimušku propagandu (jer Tri gvineje to dobrim dijelom jesu) popratila je fotografijama muškaraca u raznim odorama (crkvenim, vojničkim, akademskim) koje bi trebale ilustrirati njezine tvrdnje o taštini i zadrte gluposti muškoga roda.
Upravo zbog toga se vrlo kritički o Tri gvineje izjasnila Queennie Leavis u časopisu »Scrutiny« nedugo nakon pojave knjige. Jedna od njezinih zamjerki je shvaćanje školovanih klasa u knjizi Virginije Woolf: Ono što se zapravo misli pod »našom klasom« su ljudi čiji očevi imaju funkcije u Westminsteru /britanski parlament — M. B. /, koji »troše goleme svote novca godišnje na stranačke fondove, na šport; na lov na jarebice /… /, naveliko troše na klubove /… /«. Gospođu Woolf bi vjerojatno začudilo da čuje kako nema člana te klase u popisu onih koji podupiru ovaj časopis. U drugu ruku, čitatelje ovog časopisa će začuditi da čuju kako gđa Woolf smatra da tu klasu — razmjerno vrlo malobrojne bogate ljude u ovoj zemlji — valja poistovjetiti sa »školovanom klasom« te da bi ona danas /at this date/ trebala uključiti prosječno školovanog čovjeka i prosječne studentice u ženskim koledžima starijih sveučilišta. /The Importance o f Scrutiny, New York 1948, 382/
Zamjera Woolfovoj i jednostranu kritiku i napad na muški rod kojemu pripisuje same poroke, između ostaloga i tašti izbor odjeće i odore. Te tvrdnje su, nastavlja Q. D. Leavis: popraćene fotografijama, no kako su one očito izabrane sa zlobom i kako čovjeku pada na pamet pomisao da bi se odgovarajući izbor, vjerojatno isto glup i smiješan, mogao sastaviti od ženskih lica i osoba u gala odjeći, metoda ima učinak bumeranga /defeats itself/. Kao što ima i druga majstorija, a ta je tvrdnja da nedostaci ljudske naravi postoje samo u muškom rodu (ako je to namjerno, onda je to loša taktika jer vrijeđa zdrav razum, a ako je nesvjesna, kao što ima razloga da vjerujemo, onda to cijeli pothvat dovodi u pitanje).
Sama Virginija Woolf je reagirala na kritiku u »Scrutinyju« u svom dnevniku: »Oštar napad na Tri gvineje u ’Scrutinyju’ sa strane Q. Leavis. Čini mi se da me uopće nije zgranula. Nisam ga ni cijelog pročitala. Ipak naznaka pogrda koje će doći. No dovoljno sam čitala da uvidim da je to sve osobno — Queenie se tuži i reagira na moje oštre ukore« /A Writer’s Diary, 301/.
Ipak, Q. Leavis je vjerojatno imala pravo; naročito jednostrana kritika muškog roda Woolfove djeluje neprihvatljivo i gotovo apsurdno. Kako je mogla zamisliti da se njezini »outsideri« bore protiv rasnih (i drugih) predrasuda a ona sama je polovinu ljudskog roda izvrgla nekritičnoj osudi i ruglu? U tim optužbama metoda je demagoška jer pokušava polu — ili četvrt — istinu prikazati kao potpunu istinu. Isto je tako jednostrano bilo njezino pripisivanje ljudskih pozitivnih vrlina isključivo ženama. Između ostaloga to je miroljubivost. Pa zar nije poznato da je npr. Hitler upravo među njemačkim ženama imao svoje najgorljivije pristalice?
Mogli bismo na kraju zaključiti da je Woolfova time što je izašla izvan literarnih okvira ušla na područje koje nije dovoljno poznavala te je — da se grubo izrazimo — izgubila orijentaciju. To se posebno odnosi na političku povijest između Prvog i Drugog svjetskog rata. Kako je mogla uopće razmišljati o međunarodnom zajedništvu ženskog prosvjeda u godinama kada su Hitler i Mussolini bili na vlasti?
Da nije bila svjesna sudbonosnosti događaja onoga vremena vidi se i iz njezinih usputnih bilješki u dnevniku. Kada je čuveni dirigent Bruno Walter napustio Njemačku nedugo nakon Hitlerova dolaska na vlast i sreo Woolfovu i njezinog supruga (travnja 1933.), ona je (u svom dnevniku) ovako komentirala taj susret: »On /Bruno Walter/ je gotovo lud; tj. on se ne može, kako kaže, osloboditi ’otrova’ koji u njemu predstavlja Hitler«. Dalje opisuje Walterovu »ludost«, citirajući njegove riječi: »/u Njemačkoj danas/ ne smijete govoriti glasnije od šapta. Svagdje su doušnici…« A bilo je dovoljno povoda da čovjek »poludi «. Nakon dolaska Hitlera na vlast uslijedili su u brzom slijedu događaji koji su mogli izazvati, ako već ne »ludost«, a ono barem duboku uznemirenost: paljenje Reichstaga, zabrana opozicijskih stranaka i teror protiv lijevih snaga u Njemačkoj, javna lomača za »nenjemačku« literaturu. Uostalom, upravo je međunarodni kongres PEN kluba u Dubrovniku svibnja 1933. pokazao svu kritičnost međunarodne situacije toga vremena. Na kongres su stigle dvije njemačke delegacije: jedna legalno izabrana, i druga koju je postavio Hitlerov režim, te je gotovo propao kongres da nije bilo velikog zalaganja predsjednika PEN-a, engleskog književnika H. G. Wellsa. No Virginija Woolf je bila prilično udaljena od tih previranja pa se u svojim »ekskurzijama« u politiku našla na području koje joj nije bilo dostatno poznato. Mogli bismo postaviti i pitanje zašto je zapravo zalazila na to područje.
Za pokušaj primjerenog odgovora valja pružiti neka dodatna objašnjenja. Dobro je poznato da je bila ugledni član grupe Bloomsbury (prema četvrti u Londonu gdje je stanovala), koja je uključivala istaknute engleske intelektualce (sve iz »viših« krugova) kao što su biograf Lytton Strachey, likovni kritičari Roger Fry i Clive Bell, ekonomist Maynard Keynes i mnogi drugi. O ulozi Bloomsburyja u engleskoj kulturi možemo citirati kritičara F. R. Leavisa, kojega nipošto ne možemo smatrati sljedbenikom te grupe. Po njegovim riječima, Bloomsbury je nakon Prvog svjetskog rata »… postao gotovo nedvojbeno središte književnog svijeta — svjesno vladajuče središte ukusa, prosvjetiteljskog duha i rafinirane mode« /Anna Karenina and Other Essays, London 1967, 96/, a o položaju same Virginije Woolf u okružju Bloomsburyja svjedoče njezini suvremenici; po pjesniku Stephenu Spenderu, ona je bila »u samom središtu Bloomsburyja «, dok T. S. Eliot ide još dalje tvrdnjom da je ona (citat prema: J. K. Johnstone, The Bloomsbury Group, London 1954, 17) »bila središte… književnog života Londona.« Publicist John Lehmann smatra Woolfovu »svetim središtem, najdarovitijom i najviše obožavanom /… / u krugu Bloomsbury.« Kad sve to imamo na umu ne treba čuditi da je ona smatrala kako ima ne samo pravo nego da je i pozvana da obznani svoja stajališta i poglede na svijet svoga vremena. O tome nam svjedoče i neke njezine bilješke iz dnevnika. Upravo u vezi Tri gvineje zabilježila je (7. ožujka 1937.):
»Također znam da sam stekla svoje stajalište kao pisac i biče. Kao pisac osposobljena sam za još dvije knjige — Tri gvineje i Rogera /ima na umu biografiju Roger Fry, M. B. / /… /. Buduči da su interes i sigurnost mog sadašnjeg života nepovredivi«. Nakon što je završila rukopis, izrazila je bojazan da če biti razočarana kada primi tekst na korekturu. Ipak dodaje:
No ja sam željela — kako silovito /how violently/ — kako uporno, pod pritiskom, ne mogu reći kako snažno, napisati tu knjigu: i sada sam se smirila: kao da sam morala reći što sam rekla: uzmite to ili ga ostavite: ja sam se toga oslobodila, slobodna za nove pustolovine — sa 56 godina. Hvalila se također kako upravo »galopira« pišuči knjigu. Stoga ne čudi da su u tom zanosu nastale tirade kao ova ironična o nužnosti obračuna s terminom »feminist«:
Što je primjerenije nego da se uništi jedna stara riječ, opaka i pokvarena riječ koja je u svoje vrijeme učinila mnogo zla i koja je sada zastarjela? Riječ »feminist« je riječ koju imam na umu. Ta riječ, prema rječniku, znači »netko tko se zalaže za ženska prava.« Budući da je jedino pravo, pravo zarađivanja za život, stečeno, ta riječ više nema značenja. A riječ bez značenja je mrtva riječ, trula riječ. Proslavimo stoga tu priliku kremirajući lešinu. Napišimo tu riječ velikim slovima na papiru velikog formata; a zatim upalimo šibicu na tom papiru. Gledaj kako gori! Kako svjetlo pleše po svijetu! Tucajmo guščim perom pepeo u mužaru i zapjevajmo jednoglasno da tko god upotrijebi tu riječ u budućnosti paničar je, prebjeg, smutljivac, vrpalo po starim kostima, dokaz čije okaljenosti je upisan vodenom mrljom na njegovu licu. Dim je nestao; riječ je uništena. /Three Guineas, 184 — 185/
Nekoliko mjeseci nakon objavljivanja Tri gvineja Njemačka je napala Poljsku i izbio je Drugi svjetski rat. 1940. godine njemačke bombe oštetile su dom i tiskaru (tzv. Hogarth Press) Woolfovih u Londonu. Samo se po sebi razumije da je hipersenzibilna i labilna Virginija bila duboko potresena tim događajima. No i tada je njezino političko razmišljanje bilo (najblaže izraženo) čudno. Tako ona g. 1940. u eseju »Misli o miru za vrijeme zračnog napada« /Thoughts on Peace in an Air Raid/ piše: Svakog dana nam govore da smo slobodan narod, da se borimo kako bismo obranili slobodu. To je snaga koja je mladog avijatičara odvela gore u zrak da kruzi među oblacima. Ovdje dolje, s krovom koji nas štiti i s plinskom maskom pri ruci, naš je zadatak da probušimo plinske maske te da otkrijemo sjeme istine. Nije istina da smo slobodni. Oboje smo noćas zatočenici — on u svojoj kabini sa spremnim topom, a mi lezeći u mraku s plinskom maskom pri ruci. Da smo slobodni bili bismo vani, plesali bismo, ili bismo bili na priredbi, ili bismo sjedili za prozorom i razgovarali.
Što nas u tome sprječava? »Hitler!« glasno viču zvučnici. Tko je Hitler? Sto je on? Agresivnost, tiranija, luda ljubav za moć, odgovaraju nam oni. Uništite to i bit ćete slobodni.
Čudna je ta relativizacija koja svuda vidi podjenako gušenje slobode. To je tim čudnije što je njezin muž Leonard bio Židov i ljevičar pa je već tada bilo potpuno jasno kakva bi mu bila sudbina da je živio u Hitlerovoj Njemačkoj, a vrlo je vjerojatno da bi i njezino (potpuno nedomoljubno) djelo bilo žigosano kao »Entartete Kunst« te bi joj svako djelovanje bilo onemogućeno. Sloboda je uvijek relativna, no ne može biti nikakve sumnje da su pandani Leonarda i Virginije Woolf u Njemačkoj onoga vremena bili u neusporedivo lošijem položaju (gdje im je i goli život bio u pitanju!), ali Woolfova kao da toga nije bila svjesna.
Ako dakle još jednom bacimo pogled na Virginiju Woolf kao kritičara, vjerojatno je da će ona najviše i najdulje preživjeti po svojim esejima iz dvadesetih godina kada je pronicljivo upozorila na epigonski karakter romana jednog Galsworthyja (dobitnika Nobelove nagrade) i Bennetta i kada je zacrtala svoj vlastiti put u okviru pokreta koji je u anglosaskoj književnosti ostao poznat kao
Modernism. Iz toga razdoblja potječu i njezini najbolji romani — Gospođa Dalloway (1925) i Izlet na svjetionik (1927) — koji do danas nisu izgubili na ugledu i interesu.
Miroslav Beker
KNJIŽEVNA REPUBLIKA, časopis za književnost
