Teško da će nam umovanje i obrazovanje, pa ma koliko se rado na njih oslanjali, biti dovoljno snažni da nas uprave prema djelovanju, ako osim svega toga iskustvom ne izvježbamo i tako oblikujemo duh za onakav način na koji bismo ga htjeli upraviti. U protivnom, kad se duh nađe pred odlukom i djelom, zacijelo će biti nemoćan. Eto zašto se oni među mudracima, koji su se htjeli vinuti do neke izvrsnosti, nisu zadovoljili time da u miru i spokoju dočekaju udarce sudbine, plašeći se da ih ne zatekne neiskusnima i nedoraslima borbi; naprotiv, išli su joj se suprotstaviti i hotimično su se izložili iskušenju teškoća. Jedni su napustili sva bogatstva kako bi se privikli na dobrovoljno siromaštvo1; drugi su tražili mukotrpan rad i jadno stanje, kako bi očvrsnuli na zlo i muke; neki su se lišili najdražih dijelova tijela, kao što su očni vid ili udovi za rađanje djece, od straha da im njihova služba – i odveć ugodna i odveć mekoputna – ne opusti i ne omekša čvrstinu njihove duše. No za smrt, a ona je najveći zadatak što ga moramo izvršiti, nikakvo nas vježbanje ne može pripremiti.
Čovjek može navikom i iskustvom očvrsnuti na bol, na sramotu, bijedu i tolike druge nevolje, ali kad je smrt u pitanju, nju možemo iskušati samo jednom i, kad se nađemo pred njom, tada smo svi nedoučeni šegrti.
Bilo je u staro vrijeme ljudi koji su tako mudro gospodarili vremenom da su čak i u smrti pokušali uživati i polako ju doživljavati pa su svoj duh tako upravili kako bi mogli vidjeti kakav je to prijelaz, no nisu se vratili da nam kažu kako je bilo:
nemo expergitus extat
Frigida quem semel est vitai pausa sequuta2.
Kanije Julije, plemić rimski, muž izuzetne vrline i smjelosti, kad ga je onaj nitkov Kaligula na smrt osudio, pored mnogih dokaza koje je pružio o svojoj odlučnosti, u času kad se na njega spuštala krvnikova ruka, jedan filozof, njegov prijatelj, upita ga: “E pa dobro, Kanije, kako ti se u ovom trenutku duša drži? Što čini? Na što sad misliš? – Mislio sam, odgovori mu Kanije, kako ću se iz svih snaga držati uspravan i spreman, samo da vidim hoću li u trenutku smrti, tako kratkom i prolaznom, moći opaziti kakvu promjenu u duši i možda vidjeti srdi li se zbog svog kraja, kako bih, ako nešto doznam i ako budem mogao, poslije upozorio svoje prijatelje” 3. Tako je on bio mudar ne samo sve do smrti nego i u smrti samoj. Kakva li je to bila nepokolebljivost i kakva ponositost u hrabrosti: htjeti da mu vlastita smrt bude poukom i u tako velikom trenu misliti na drugo!
Jus hoc animi morientis habebat4.
Ipak, čini mi se da mora postojati neki način da se na nju priviknemo i da je nekako iskušamo. Možemo u tome imati nekakvo iskustvo, ako ne potpuno i savršeno, a ono barem takvo da nam ne bude uzaludno, koje će nas ojačati i učiniti sigurnijima. Ako ju ne možemo doseći, možemo joj se približiti, možemo ju prepoznati; i, ako joj ne dopremo do same biti, barem ćemo joj se približiti i izbliza pogledati. Nije bez razloga što nam na sam naš san ukazuju kao na nešto što je nalik smrti.
Kako li samo neosjetno prelazimo iz jave u san! Kako li bezbrižno gubimo osjećaj za svjetlo i za sebe same!
Naša sposobnost da usnemo mogla bi se činiti beskorisnom i protuprirodnom, jer nas san lišava svakog djelovanja i svakog osjećaja, kad nam njime priroda ne bi pokazivala da nas je jednako stvorila za smrt kao i za život, a u samom nam životu pokazuje ono vječito stanje koje nam je pripremila za poslije, a sve to samo da nas privikne i liši straha od smrti.
No, po mojem mišljenju, oni koji su doživjeli neki strašan udes i kad im je srce zakazalo, ti su imali prilike izbližega vidjeti njezino pravo i prirodno lice; jer, ne moramo se bojati da će takav u trenutku i na točki prijelaza sa sobom donijeti bilo kakvo neraspoloženje ili muku to tim prije što mi o sebi izvan vremena i prostora ne možemo imati nikakve predodžbe.
Našem trpljenju5 je nužno vrijeme, a vrijeme je u smrti toliko žurno i naglo da smrt ne možemo ni opaziti. Približavanje je ono čega se moramo bojati, a ono se može upoznati iskustvom.
Mnoge se stvari u našoj mašti čine većima nego što one odista jesu. Ja sam dobar dio svog života proživio u dobru i neprekinutom zdravlju: kažem ne samo da mi je život u svemu bio potpun, nego čak i vedar i u punom cvatu. Takvo stanje, ispunjeno mladošću i radošću, činilo je da mi se strašnim činilo svako razmišljanje o bolestima. A kad sam došao do toga da ih i sam iskusim, njihove su mi se teškoće učinile blagim i slabim u usporedbi s onim kako sam ih se bojao.
Evo što svakog dana osjećam: kad sam na toplu i suhu u dobroj sobi dok vani bjesni olujno noćno nevrijeme, žalostan sam i patim za one koji su tada pod vedrim nebom; a kad sam u takvu stanju ja sam, i ne poželim da budem drugdje. Već samo to da budem neprestano zatvoren u jednoj sobi činilo mi se nepodnošljivim; ubrzo sam se navikao da tako budem tjedan dana ili mjesec, nemiran, slab i u groznici; i tada sam ustanovio da sam onda kad sam bio zdrav bolesnike mnogo više žalio nego što žalim sebe sama kad sam ja jedan od njih i da je snaga mojega straha barem za polovicu uvećavala bit i pravo stanje stvari. Nadam se da će mi tako biti i kad me smrt sustigne i da ona ne vrijedi truda da se toliko pripremam i da nisu potrebne tolike pomoći što ih na sebe okupljam i zazivam kako bih taj napor izdržao; ali, ovako ili onako, ne možemo sebi stvoriti mnogo prednosti.
Za vrijeme naših trećih, ili možda drugih nemira6 (slabo se toga sjećam), kad sam se jednom šetao ne više od jedne milje daleko od svojeg doma, koji se nalazio u samom središtu sukoba za francuskih građanskih ratova7; bio sam uvjeren da sam na sigurnom i blizu svojega zamka tako da sam mislio kako mi nije trebalo imati boljeg konja, pa sam uzjahao jednog mirnog, ali ne posve sigurnog na nogama. Na povratku, nenadani obrat mi je pokazao da mi taj konj nije mogao odveć poslužiti jer nije bio za to baš podesan. Naime, jedan od mojih pratilaca, velika i jaka ljudina, koji je jahao jednog ogromnog paripa, svježeg i snažnog, ali dozlaboga teškog na uzdi, htjede pokazati svoju spretnost i prestići svoje drugare i u zao čas iz sveg trka natjera svojeg konjinu nasred mojeg puta. Stuštio se na mene kao orijaš na malena čovjeka i malog konja i ošinuo nas kao grom da smo se začas našli i konj i ja sa sve četiri u zraku. Konj mi je bio oboren i ošamućen, a ja desetak koraka dalje polumrtav i ležeći nauznak, izranjena i oguljena lica, mač mi je iz ruku daleko poletio, pojas u komadima, dok sam ja, bez svijesti i nepokretan, gore nego kakav panj, ležao na zemlji. To je bio prvi gubitak svijesti koji sam do tada doživio. Oni iz moje pratnje sve su pokušavali kako da me povrate svijesti i, misleći da sam mrtav, podigoše me i na rukama jedva me odnesoše do moje kuće koja je bila poprilici jednu francusku milju udaljena od tog mjesta. Na putu, nakon što su dva puna sata mislili da sam izdahnuo, počeo sam se micati i disati; toliko je krvi bilo nahrupilo u moj želudac da je priroda, kako bi ga od nje oslobodila, morala oživiti moje snage. Osoviše me na noge i tada sam povratio puno vjedro grumenja čiste krvi, a to se ponovilo nekoliko puta.
Tada sam malo po malo dolazio sebi, ali to je bilo tako neosjetno i trajalo je toliko dugo da su moji prvi osjećaji bili mnogo bliže smrti nego životu.
Perche, dubbiosa ancor del suo ritorno,
Non s’assecura attonita la mente.8
Ova mi se uspomena toliko usjekla u sjećanje, da mi se smrt ukazala toliko izbliza i likom i mišlju da me je na neki način i sebi samoj približila. Kad sam progledao, sve mi je bilo toliko mutno, nerazaznatljivo i slabo da sam nazirao samo svjetlost,
come quel ch’or apre or chiude
Gli occhi, mezzo tra ‘l sonno e l’esser desto9.
A što se tiče snaga duše, one su se rađale jednako brzo i zajedno sa snagama tijela. Vidio sam se sav u krvi, jer je moj prsluk bio sav poprskan krvlju što sam je povratio. Misao koja mi je najprije sinula bila je da sam pogođen puškom u glavu, jer se doista često oko nas pucalo. Činilo mi se da mi život izlazi na usta; zatvorio sam oči kako bih mu olakšao da iziđe i nalazio sam neko zadovoljstvo prepuštajući se da i ja i sve oko mene ide. Bilo je to umišljanje koje mi je samo površinski plivalo dušom i bilo je i tanahno i slabašno kao i sve ostalo, ali, da budem iskren, ne samo lišeno bola, nego, dapače, pomiješano s onom ugodom što je ljudi osjećaju kad se predaju snu.
Uvjeren sam da je to stanje jednako onome u kojem se nalaze umirući od slabosti pred samu smrt; zato mislim da ih ne moramo žaliti misleći da ih muče teške boli ili da nam duša bude mučena teškim mislima. To je uvijek bilo moje mišljenje, koje mnogi nisu sa mnom dijelili, pa čak ni Estienne de la Boetie. Bio sam uvjeren da oni što smo ih vidjeli kako leže omamljeni pred svoj kraj ili kad su izmoreni dugotrajnom bolešću ili moždanim udarom ili padavicom,
vi morbi saepe coactusAnte oculos aliquis nostros, ut fulminis ictu,Concidit, et spumas agit; ingemit, et fremit artus;Desipit, extentat nervos, torquetur, anhelat,Inconstanter et in jactando membra fatigat,
ili ranjeni u glavu, što ih čujemo kako hropću i često ispuštaju teške uzdahe iako mi u tome vidimo neke znakove po kojima bi se činilo da im je još preostao tračak svijesti i pokoji pokret što ga na tijelu zapažamo; naime, uvijek sam držao da su im duša i tijelo pokopani i uspavani: Vivit, et est vitae nescius ipse suae.
I nisam mogao vjerovati da u tako teškoj obamrlosti udova i izmicanju svijesti duša može sačuvati u sebi imalo snage da bi sebe bila svjesna; i da, osim toga, njih ne muči nikakva teška misao koja bi im mogla dati moć da sude i osjećaju svu bijedu njihova stanja i da ih, upravo zato, ne moramo teško žaliti.
Ne mogu za sebe zamisliti tako nepodnošljivo i strašno stanje kao ono kad je duša živa i ojađena, a nema mogućnosti da se ikako oglasi; kao što bih rekao za one koje vode na stratište nakon što su im iščupali jezik, osim što bih rekao da mi se u takvu načinu zanijemjele smrti čini da smrt najbolje pristaje ako je prati odlučno i ozbiljno lice; ili kao oni bijedni zarobljenici što dopadnu šaka podivljalih vojnika krvnika našeg vremena, koji ih muče na najokrutnije načine ne bi li od njih iznudili neku pretjeranu i nemoguću ucjenu i pritom ih drže u stanju i na mjestu gdje nemaju nikakva načina da izraze svoje misli i izreknu svu svoju bijedu.
Pjesnici su zamišljali neke bogove sklone oslobađanju onih koji su čekali na takvu strašnu i bolnu smrt, hunc ego Diti Sacrum jussa fero, teque isto corpore salvo. I glasovi i kratki i nevezani odgovori što ih iz njih iznuđuju dok im na uši viču i grde ih ili oni pokreti koji se čine kao da su neki njihov pristanak na ono što se od njih traži, sve to nam ne svjedoči da oni još uvijek žive, barem ne punim životom. Tako nam se događa s buncanjem u snu prije nego što nas je san posve pridobio, pa nam se čini da u snu čujemo sve ono što se zbiva oko nas i tada slijedimo te glasove pomućenim i nesigurnim uhom kao da se sve to događa na nekom rubu naše duše; odgovaramo nastavljajući na posljednje riječi što smo ih čuli, a u tim je riječima više slučaja nego li smisla.
Ali, sada kad sam joj ruku doista osjetio, nemam ni trunka dvojbe da sam sve do sada dobro cijenio. Jer, u prvom redu, dok sam bio bez svijesti, mučio sam se rukama i noktima da otkopčam prsluk (jer sam bio goloruk) i dobro znam da ni u mislima nisam osjetio ništa što bi mi zadavalo bol: jer iz nas dolaze neki pokreti koji ne podliježu našoj volji, Semianimesque micant digiti ferrumque retractant. Oni koji padaju upravljaju ruke pred svoj pad, i to prirodnim nagonom koji potiče naša uda na službu, a ona se miču neovisno o našoj misli:
Falciferos memorant currus abscindere membra, Ut tremere in terra videatur ab artubus id quod Decidit abscissum, cum mens tamen atque hominis vis Mobilitate mali non quit sentire dolorem.
Želudac mi je bio prepun zgrušane krvi, ruke su mi se kretale same od sebe, kao što često čine na mjestu gdje nas svrbi, i to protiv naše volje. Ima više životinja, pa čak i ljudi kojima, nakon što su uginule, vidimo kako im se miču mišići. Svatko od nas iz iskustva zna da ima dijelova tijela koji se pomiču, uspravljaju se i spuštaju bez njegova dopuštenja. Takve pokrete, koji nas samo na površini dodiruju, ne možemo nazvati svojima. Da bi postali naši, čovjek im mora biti sav predan; isto tako ni bolovi što ih noga ili ruka osjeća dok spavamo nisu naši bolovi.
Kako smo se približavali mojemu domu, gdje se vijest o mom padu već bila proširila, i kad me čeljad iz moje obitelji dočekala s onim krikovima uobičajenim u takvim prigodama, ne samo da sam odgovarao s pokojom riječi na ono što su me pitali, nego čak kažu da sam se pobrinuo da se mojoj ženi dade konja, jer sam vidio kako se spotiče i muči po putu koji je strm i neugodan. Može se činiti da je ta briga potekla iz osviještena duha, ali moj duh nikako nije takav bio; sve to nije dolazilo od mene. Sam nisam znao ni odakle dolazim ni kamo idem; niti sam mogao odmjeriti i misliti o onome što su me pitali: bile su to samo sjenke koje su ćutila sama od sebe činila kao po nekoj navici; ono što im je duh podavao bilo je samo u snu, jedva dosanjanom i kao samo liznutom i navlaženom nježnim dodirom osjetila.
Međutim, ja sam se uistinu osjećao blago i mirno; nisam trpio ni zbog sebe ni zbog drugih; bila je to nemoć i krajnja slabost bez imalo boli. Vidio sam svoju kuću, a da je nisam prepoznao. Kad su me polegli, u tom sam počivanju osjetio beskrajnu slast, jer sam bio grubo izmoren od tih jadnih ljudi koji su se namučili nositi me na rukama dugim i vrlo teškim putom i dvaput ili triput su jedni za drugima došli do kraja snaga. Dali su mi svu silu ljekarija, od kojih nisam ni jednu uzeo u usta, jer sam bio uvjeren da sam smrtno ranjen u glavu. Bez ikakva laganja to bi bila odista sretna smrt; jer mi slabost moje svijesti nije dopuštala da ni o čemu sudim, a slabost tijela mi nije dala da bilo što osjećam. Blago sam se prepustio na tako mek i ugodan način da se jedva sjećam drugog stanja koje bi mi bilo lakše palo od toga u kojem sam bio. Kad sam se povratio u život, opet sam stekao malo snage, Ut tandem sensus convaluere mei, a to je bilo tri ili četiri sata poslije, odjednom sam osjetio da me sve boli, jer su mi ruke i noge bile kao samljevene i izubijane zbog pada; dvije ili tri noći nakon toga bilo mi je tako slabo da sam pomislio da ću još jednom umrijeti, ali sada od mnogo mučnije smrti; a još i dandanas osjećam udarac onog pada.
Neću ni ovo zaboraviti: zadnja stvar koju sam mogao dovesti u sjećanje bilo je kako mi se ta moja nesreća dogodila. Nekoliko su mi puta morali ponavljati kamo sam išao, otkud sam se vraćao, u koje doba dana me je to zadesilo, i to su mi ponavljali sve dotle dok nisam sam sve to uzmogao pojmiti i zapamtiti. A što se tiče načina kako sam pao, to su mi skrivali da bi zaštitili onoga koji je tome bio uzrokom i izmišljali su koješta. No, nakon mnogo vremena i sutradan nakon što mi se sjećanje odškrinulo i kad sam mogao sagledati stanje u kojem sam bio onog trenutka kad sam vidio onog ogromnog konja kako se kopitima obrušava na mene (jer sam ga vidio iza sebe i bio sam uvjeren da sam mrtav, ali ta je misao bila tako strelovito brza da strah nije imao vremena niti da se u meni rodi), činilo mi se da mi je munja ošinula dušu i da dolazim s drugoga svijeta.
Ova priča o jednom svakodnevnom događaju bila bi suvišna kad ne bi nosila poduku koju sam za sebe iz nje izvukao; jer, uistinu, da bismo pripitomili smrt, smatram da postoji samo jedan način: smrti se približiti. A, kako kaže Plinije, svatko je dobar nauk samom sebi – samo ako je toliko pametan da se izbliza dobro ispita. Sve ovo nije moje učenje, nego moje nastojanje, nije nečija nego moja vlastita pouka. Ipak, ne bi mi se smjelo zamjeriti ako o tome govorim. Ono što služi meni možda će poslužiti i nekome drugome. Zapravo, ništa ne rasipljem, nego se samo sa svojim služim. A ako ludo postupam, činim to na svoj račun, a nikome na štetu. Jer i kao ludost to u meni ima svoj kraj i nema nikakvih posljedica. Znamo samo za dva ili tri stara pisca koji su išli ovim putem, pa ne možemo reći je li to bilo upravo na ovakav način, budući da im znamo samo za imena. Nitko se nakon njih nije zaputio njihovim tragom.
A doista je u pitanju trnovit poduhvat, mnogo teži nego se misli, jer nije lako slijediti takav nemiran put kakvo je vrludanje našega duha; prodrijeti u tamne zakutke njegovih unutarnjih zavoja; odabrati i zaustaviti tolike jedva osjetljive lahore njegovih kretanja. To je jedna nova i izvanredna zaokupljenost koja nas odvodi od svakodnevnih bavljenja ovim svijetom, pa čak i onih koje nam najviše preporučuju. Već mnogo godina ja imam samo sebe za predmet svojih misli, duge godine promatram i nadzirem sebe sama, a ako i ispitujem nešto drugo, uvijek to odmah okrećem sebi, ili bolje reći, u sebe. I čini mi se da ne griješim, kao što se događa u drugim znanjima bez manje korisnih usporedaba, ako kažem što sam u ovom svom ispitivanju naučio, iako se nikad ne zadovoljavam napretkom što sam ga postigao. Nema opisivanja koje bi se teškoćom moglo mjeriti s opisivanjem sebe samoga, a isto tako nema niti jednog koje bi bilo korisnije; k tome, valja se nalickati, urediti i biti potpuno dotjeran kad se u takav posao izlazi. A ja se neprestano redim, jer se neprestano opisujem. Običaji su proglasili da je loše govoriti o sebi i to uporno zabranjuju kudeći svaku samohvalu koju se uvijek, čini se, povezuje s vlastitim navodima. Umjesto da se kaže obrisati nos djetetu sad kažu odnositi mu nos, In vitium ducit culpae fuga.
U tom lijeku vidim više zla nego dobra. No, sve da je i istina da bi predstavljalo taštinu govoriti drugima o sebi, ja ne smijem, prema mom općenitom stavu, odbaciti čin koji iskazuje tu bolesnu osobinu, jer je ona u meni; i ne smijem prešutjeti tu manu koja je ne samo kod mene u uporabi, nego je i dio mojega poziva. No ipak, da dokraja rečem što mislim, taj običaj loše čini kad osuđuje vino zato što se mnogi njime opijaju. Pretjerati se može samo sa stvarima koje su po sebi dobre. A o tom pravilu mislim da se ono odnosi samo na slabosti prosta puka. Sve su to obične gluposti kojima se ni sveci, koje toliko čujemo kako sebe hvale, ni bogoslovi, ni filozofi ne hrane. Tako se neću hraniti ni ja, iako sam vrlo malo i jedno i drugo. Mada oni o tome izričito ne pišu, ipak, kad ih prigoda privuče, ne čase ni časa da sve o sebi odmah iznesu na trg.
O čemu li Sokrat raspravlja više nego o sebi? Prema čemu najčešće usmjerava riječi svojih učenika, ako to nije da govore o sebi, ne o onome što im piše u knjigama, nego o stanju i pokretima vlastite duše? Mi puni vjere govorimo o sebi Bogu i našem ispovjedniku, kao što naši susjedi govore pred svima. Ali, odgovorit će mi, mi govorimo samo ono za što sami sebe optužujemo. A mi, mi govorimo dakle sve, jer je čak i naša vrlina grešna i vrijedna kajanja. Moj zanat i moje umijeće je živjeti. Onaj koji mi zabranjuje da o tome govorim prema svom gledanju, neka naredi graditelju da o gradnji zdanja govori ne prema onome što on misli, nego prema onome što misli njegov susjed; dakle, prema znanju nekoga drugoga, a ne prema svojemu.
Ako je slavljenje sebe javno govoriti o svojoj vrijednosti, zašto Ciceron ne kaže da je Hortenzije veći govornik od njega, ili zašto Hortenzije ne kaže da je Ciceronovo govorništvo veće od njegovoga? Zar možda ne očekuju od mene da svjedočim o sebi djelom i učinom, a ne samo golim riječima? Ja prvenstveno oslikavam svoje misli, a to je bezobličan predmet, koji nikako ne može ući među rukotvorine. Na jedvite jade bih ga mogao iskazati pomoću zvučnih valova glasa. Najmudriji i najpobožniji ljudi proživjeli su svoj život izbjegavajući vidljive i djelotvorne učinke. Učinci i djela bi više toga rekli o Sreći nego o meni. To sve govori o njezinoj ulozi, a ne o mojoj, osim tu i tamo onako nasumce i bez sigurnosti – uzorci su to jednog svojevrsnog pokazivanja. Ja sebe pokazujem u cijelosti: to je jedan skeletos gdje se jednim pogledom mogu vidjeti žile, mišići, tetive i svaki dio na svom mjestu. Učinci kašlja pokazuju jedan dio toga; učinci bljedila ili udaranja srca pokazuju drugi, samo manje sigurno.
Ja ne opisujem svoja djela, nego opisujem sebe, svoju bit. Držim da čovjek mora biti oprezan kad sudi o sebi, a isto toliko savjestan kad o sebi svjedoči, svejedno čini li to glasno ili potiho. Kad bi mi se činilo da sam dobar i pametan ili nešto poput toga, ja bih to iz sveg glasa zatrubio. Reći o sebi manje od onoga što jesi, znači biti glup, a ne skroman. Prikazivati se manjim nego odista vrijediš kukavno je i malodušno, kako kaže Aristotel. Niti jedna vrlina ne pomaže se iskrivljavanjem, a istina nikada nije predmet zablude. Reći o sebi više od onoga što jest ne pretpostavlja samo utvaranje i nadutost, to je mnogo češće glupost. Preko mjere uživati u onome što jesi, upasti u neodmjerenu ljubav prema sebi po mom je mišljenju bit te mane.
Najsigurniji je lijek protiv tog grijeha uvijek činiti upravo obrnuto od onog što ovi naši propisuju, jer, kad zabranjuju govoriti o sebi, oni – prema tome – zabranjuju još više misliti na sebe. Oholost leži u misli. Jezik u tome može imati samo malena udjela. Pozabaviti se sobom njima se čini da znači uživati u sebi, a misliti na sebe i sa sobom drugovati čini im se da znači odveć se voljeti. Možda. Ali, takvo se pretjerivanje rađa samo u onima koji sami sebe samo površno ispituju, koji gledaju samo svoj probitak, koji govoriti o sebi nazivaju sanjarenjem i dangubljenjem, zanošenjem i gradnjom kula u zraku: takvi misle da su netko treći i strani su samima sebi.
Ako se netko opija svojim znanjem kad gleda oko sebe, neka samo podigne oči i pogleda minula stoljeća, pa će vrlo brzo spustiti rogove, jer će u prošlim vremenima naći toliko tisuća duhova koji će ga posramiti. Ako se upusti u kakvo samodopadno razmišljanje o svojoj hrabrosti, neka se samo prisjeti života dvojice Scipiona, tolikih vojski i tolikih naroda koje ga tako obilato ostavljaju za sobom. Nikakva posebna vrsnoća neće uzoholiti onoga koji bude istodobno poveo računa o tolikim nesavršenim i drugim slabim svojstvima koja leže u njemu i – na kraju krajeva – doći do spoznaje kako je ljudski život ništavan. Budući da je Sokrat jedini ozbiljno zagrizao u zapovijed svojega boga da sam sebe mora upoznati i s tim učenjem došao do toga da sam sebe prezre, jedini je zavrijedio ime Mudraca. Tko sebe tako upozna može se hrabro prikazati kroz svoje riječi.
Mišel de Montenj
1 Montaigne je već raspravljao o tim pitanjima u XIV. i XXXV. Poglavlju I. knjige. Ondje se govorilo o Kratetu, koji se odrekao bogatstva kako bi se privikao na život u siromaštvu.
2 “Nema onog koji se probudio kad ga je jednom dohvatio ledeni mir smrti.” Lukrecije, III, 942.
3 Iz Seneke, De tranquillitate animi, XIV.
4 “I tada je imao vlast nad umirućom dušom.” Lukan, Farsalija, VIII, 636.
5 U ranijim je izdanjima stajalo: Našim djelima i djelovanju…
6 Misli na vjerske ratove: drugi je bio započeo u listopadu 1567, a treći (1569-1570) bio je okončan u kolovozu 1570.
7 Montaigneovi su posjedi bili okruženi imanjima protestantskih plemića.
8 “Jer, nesiguran još u svoj povratak, zgranuti duh ne može doći k sebi.” Torquato Tasso, Oslobođeni Jeruzalem, XII. pjevanje, st. 74.
9 “Kao onaj koji sad zatvara, a sad otvara oči na pol puta između sna i jave.” Torquato Tasso, ibid., VIII. pjevanje, st. 26.
10 “Tako nenadano često, pred očima našim gdjeko / Pade ko ošinut strijelom, jer zahvati bolest ga teška; / Pjena na usta mu ide; on uzdiše, udima trza, / Pada u nesvijest, a živci mu napeti, svija se, dahće / Nimalo pravilno, ude do umora baca sve širom.” Lukrecije, De natura rerum, III, 487-491 (u prepjevu Marka Tepeša)
11 “Živi, a nije svjestan toga da živi.” Ovidije, Tristia, I, iii, 12.
12 “Do Dita ću odnijeti ovo, / Naloge vršeći višnje, i tijela te rješavam time.” Vergilije, Eneida, IV, 702-703 (u prepjevu B. Klaića).
13 “Željezo hvataju prsti, al’ dršćuć i na pola mrtvi.” Vergilije, Eneida, X, 396 (u prepjevu T. Maretića).
14 “Kažu da srpata kola, poškropljena s pokolja krvlju, / Često otsijecaju tako nenadano od trupa ude, / Te se vidi na zemlji, da odrezan od uda komad / Pada i trza se, premda još ne može duševna sila / Čovječja osjećat boli…” Lukrecije, De natura rerum, III, 642-646 (prepjev Marka Tepeša).
15 Najvjerojatnije je ovaj odlomak izazvao onaj strogi sud vjernika Pascala o Montaigneu: “Nikako ne možemo prihvatiti njegovo izrazito pogansko gledanje na smrt; jer, ako se ne želi barem kršćanski umrijeti, mora se odbaciti svaku pobožnu misao; dočim on kroz čitavu svoju knjigu samo misli na to kako će kukavički mirno umrijeti.” Misli, II, 63.
16 “Kad su mi najzad čula malo ojačala.” Ovidije, Tristia, I, iii, 14
17 Hist. nat., XXII, 24.
18 Komentatori se slažu da je to mjesto donekle nerazumljivo. Možda bi trebalo umjesto C’est en folie qui meurt en moy… čitati C’est une folie qui meurt en moy…?
19 Možda Arhiloh (grčki pjesnik iz VII. st. pr. Kr.), Alkej iz Mitilene (VII/VI. st.) i Lukilije (epigramatičar iz I. st.); usp. u ovoj knjizi početak XVIII. poglavlja.
20 Pascal će reći “le moi est haissable” (svako naše ja je odvratno).
21 Teško prevedivo mjesto: Au lieu qu’on doit moucher l’enfant, cela s’appelle l’enaser. Riječ je enaser tvorena od e- (< ex) i nas, tj. prvotnog lika za nez kad nije pod naglaskom (< nasus), tako da bi se doslovno moralo prevesti s od-nos-iti “lišiti nosa”.
22 “Strah od pogreške vodi nas u grijeh.” Horacije, Ars poetica, 31.
23 Ovdje smo suočeni s neprevedivom igrom riječi. Naime, u tekstu izvornika stoji: Ce sont b r i d e s a v e a u x , desquelles ny les Saincts, que nous oyons si hautement parler d’eux, ny les philosophes, ni les Th eologiens ne se b r i d e n t . Igru riječi možemo razumjeti samo ako znamo da je u XVI. stoljeću brides a veaux bio naziv za neku posebnu vrstu slastica, a preneseno je izraz značio “gluposti, tlapnje, besmislice” (bagatelles, niaiseries, absurdites).
24 Prijevod je približan, jer Montaigne ima trottoir, a to je trkalište, mjesto gdje kasaju konji (piste ou l’on fait t r o t t e r les chevaux).
25 Aluzija na javnu, otvorenu ispovijed kod nekih protestanata.
26 Aluzija na poznato mjesto iz govora Ad Brutum (XCIII, 7), gdje se Ciceron uspoređuje s Hortenzijem, i gdje kao da daje ipak prednost sebi, premda je pun hvale za svog suparnika. Quintus Hortensius Hortalus (115-50. pr. Kr.), najveći rimski govornik prije Cicerona, predvodnik azijanske govorničke orijentacije i čest protivnik Ciceronov.
27 Ovdje misli na djela i kao da nam hoće pokazati zašto nije pisao memoare nego eseje.
28 Te je misli Montaigne već pokušao iznijeti u Esejima, I, xxiv i xlvii.
29 Montaigne ostavlja riječ u grčkom obliku (skeletόV), jer je u njegovo vrijeme to bio tehnički termin, a za “kostur” se govorilo i pisalo anatomie seche.
30 Nikomahova etika, IV, 7.
31 U izdanju iz 1595. ovdje stoji: neka se samo prisjeti života Scipiona, Epaminonde.
32 Usp. II, xii.
