Način na koji naši zakoni pokušavaju uvesti reda u lude i nepotrebne troškove za jelo i odijevanje čini se da postižu obrnuto od onoga što im je bila svrha.1 Jedini bi put bio da se ljudima usadi prezir prema zlatu i svili kao stvarima koje su izlišne i nepotrebne; ovako im podižemo čast i cijenu, i to na način koji nikako ne odgovara želji da se ljudima ogade. Jer, reći da će samo prinčevi smjeti jesti plata obliša2, da se samo oni mogu odijevati u baršun i nositi zlatne podvezice, a sve to zabraniti običnim ljudima, znači li to išta drugo nego isticati te stvari i u svakome buditi želju da ih i on ima? Neka kraljevi hrabro sebi uskrate te znakove veličine, jer oni ionako imaju svu silu drugih; takvo se pretjerivanje može lakše oprostiti svakome prije nego kraljevskoj kući. Iz primjera većeg broja naroda možemo naučiti mnogo drugih načina kako ćemo se izvana razlikovati po položaju (što doista mislim da bi se u svakoj zemlji moralo tražiti) ne potičući u tu svrhu ovako očitu iskvarenost i nepriličnost.
Začudo kako običaj u tako nevažnim stvarima brzo i lako nameće svoju vlast. Nije prošla ni godina dana što smo u žalosti za kraljem Henrikom nosili crninu na dvoru i već je, prema mišljenju svih, svila postala nešto toliko obično da ste, vidjevši nekoga da je u svilu odjeven, odmah pomislili da je to običan građanin3. Svilu su i dalje nosili liječnici i ranarnici i, premda su svi bili gotovo jednako odjeveni, još je preostajalo dovoljno drugih vidljivih izvanjskih znakova po kojima su se ljudi položajem razlikovali.
Kako li su naglo došli u našoj vojsci u modu izlizani prsluci od jelenje kože i platna, dok je dotjeranost i bogatstvo odjeće ostalo samo za ruganje i prezir.
Neka samo kraljevi počnu odbacivati te troškove, a to je moguće bez zakonâ i uredaba učiniti za mjesec dana, i svi ćemo ih slijediti. Protivno od onoga što danas vrijedi, zakon bi morao reći da su grimiz i zlatnina zabranjeni svim ljudima osim sajamskim pelivanima i kurtizanama. Takovom je novinom Zeleucus4 ispravio izopačene običaje Lokrana.5
Njegove su uredbe glasile ovako: da slobodna žena smije sa sobom voditi samo jednu sluškinju, osim u slučaju da je pijana; da ne može izići noću iz grada; da oko tijela ne smije nositi zlatni nakit ni odjeću ukrašenu čipkama, osim kad je javna žena i kurva; da muški, osim ako su svodnici, ne smiju na prstu imati zlatan prsten, ni nositi odjeću od tanka sukna kao što je ono što ga tkaju u gradu Miletu. I tako je, s pomoću tih sramotnih iznimaka, domišljato odvratio svoje sugrađane od uživanja u suvišnim i štetnim stvarima.
Bio je to veoma koristan način navođenja ljudi na pokornost kroz časti i udovoljavanja ambicijama. Naši kraljevi mogu sve što žele u tim izvanjskim stvarima, pa njihov hir postaje zakon. “Quidquid principes faciunt, praecipere videtur.” 6 Sva ostala Francuska za pravilo uzima pravilo dvora. Nek im omrzne onaj ružni nakurnjak koji tako otvoreno pokazuje naša sakrivena uda7; ono zadebljavanje prsluka koji nas čini toliko različitima od onoga što jesmo i koji je tako teško navući; one duge ženskaste pletenice; onaj običaj cjelivanja svega što pružamo svojim prijateljima i ljubljenja ruku kad ih pozdravljamo, jer se taj znak poštovanja nekoć ukazivao samo vladarima; i to da se plemić može naći na počasnom mjestu bez mača o boku i sav razdrljen i otkopčan kao da izlazi iz svlačionice; i da, protivno običaju naših otaca, moramo nadaleko od njih skidati kapu s glave, pa ma gdje oni bili8; i kao oko njih tako i oko stotinu drugih, jer u nas je danas toliko tih trećinâ i četvrtinâ9 kraljeva i kraljevića; a isto tako nek se klone uvođenja drugih i pokvarenih novotarija i sve će one začas pasti na loš glas i nestati. Sve su to samo površne zablude, ali ipak ne slute na dobro, jer smo, jednako tako, i mi upozoreni da nam se kuća urušava kad vidimo da se na našim zidovima žbuka počinje napuhivati i pucati.
U svojim Zakonima10 Platon smatra da ni kuga nije pogubnija za njegov grad nego pustiti mladež da mijenja običaje, držanje, ples, igre i pjevanje, da mijenja svoj sud sad ovako sad onako, da trči za novotarijama i da uzdiže one koji su te novotarije izmislili; na taj se način ćudorednost izopačava, a stari se običaji zapuštaju i počinju prezirati.
U svim se stvarima, izim onih loših, promjene valja bojati: promjene vremena, vjetra, hrane, raspoloženja, a nikakvi zakoni nisu toliko vrijedni kao oni kojima je Bog dao da odvajkada traju, tako da nitko ne zna kad su doneseni ni da bi ikad bili drugačiji.
Mišel de Montenj
1 Francuski su kraljevi Franjo I, Henrik II, Karlo IX, Henrik III. i Henrik IV. jedan za drugim donosili tzv. lois somptuaires protiv pretjeranog luksuza u odijevanju i hrani, a osnovni im je cilj bio spriječiti odljev novca u Italiju odakle se uvozilo svilu, baršun i zlatno posuđe.
2 U izvorniku turbot, što je naziv za jednu od najtraženijih riba plosnatica, Rhombus maximus, koja se kod nas naziva romb, lumbur, obliš i dr.; u naše je vrijeme Günther Grass uzeo tu ribu za naslov svog velikog romana Der Butt, koji je kod nas preveden kao Lumbur.
3 U ranijim je izdanjima stajalo: homme de peu.
4 Zapravo Zaleucus (Z(leukoV), Zaleuk, zakonodavac Lokrana u južnoj Italiji oko 650. pr. Kr.
5 Prema Amyotovu prijevodu Diodora Sicilskoga (XII, 5).
6 “Sve što vladari čine, kao da drugima naređuju.” Kvintilijan, Declamationes minores, III, a isto navodi i Justus Lipsius.
7 Aluzija na ondašnju modu gaća, to jest “gornji dio bječava” – haut-de–chausse ili braguette s rasporom.
8 Sve do Henrika III. plemići su pred kraljem imali pokritu glavu, osim kad su mu se izravno obraćali.
9 Neprevediva slika što je Montaigne preuzima iz sokolarske terminologije. Naime, poznato je da se tiercelet “trećak” nazivao svaki mužjak sokola, kopca, jastreba i drugih ptica, jer je za trećinu (un tiers) manji od ženke. Tako i Rabelais (Tiers livre, IX) govori o “tiercelets de Job”, tj. “Job u minijaturi, mini-Job”, a Régnier govori o “tiercelets de poetes”, misleći na trećerazredne pjesnike. Izraz quartelets je Montaigne sâm skovao prema tiercelets.
10 U VII. poglavlju.
