Predgovor za knjigu O Zapadnjačkom terorizmu
Možemo li čovjeka s kojim sam raspravljao o stanju u kojem je naš svijet opisati kao »najvećeg intelektualca 20. stoljeća« ili »najcitiraniju osobu našega doba« ili kao odvažnog borca protiv nepravde i bezočne pljačke milijarda bespomoćnih muškaraca, žena i djece širom svijeta? Možemo, naravno, ali njemu se ne bi sviđale takve velike riječi i slogani kojima bismo ga slavili.
Meni je Noam Chomsky ujedno i čovjek koji voli ruže, koji uživa u čaši dobroga vina i koji s velikom toplinom i nježnošću može govoriti o prošlosti, o ljudima s kojima se susreo na nebrojenim mjestima na ovome planetu, čovjek koji zna postavljati pitanja i koji onda pažljivo sluša odgovore, vrlo draga i dobronamjerna osoba, brižno ljudsko biće i drag prijatelj.
Na jednome zidu Noamova ureda na Sveučilištu MIT nalazi se slavna fotografija Bertranda Russella i njegove riječi: »Tri strasti, jednostavne, ali snažnije od svega, upravljaju mojim životom: žudnja za ljubavlju, traganje za znanjem i nepodnošljivo sažaljenje prema patnjama čovječanstva.«
Ne znam zašto, ali kad god se sjetim tih riječi, uvijek imam dojam da ih je izgovorio upravo Noam. Možda i zato što se drži kao da je riječ o njegovoj vlastitoj životnoj filozofiji.
* * *
»Pođimo u šetnju«, rekao mi je Noam jednom davno, kad smo se prvi put našli oči u oči u New Yorku. »I dopusti da te počastim kavom«, zadirkivao me. »Znaš, ja sam bogati Amerikanac…«
Uzeli smo dvije kave u obližnjoj prodavaonici i sjedili na klupi u parku, satima, u blizini Sveučilišta New York. Razgovarali smo, »razmjenjivali bilješke« i raspravljali o svijetu. Dakako, i ja sam tada imao američko državljanstvo, ali Noam je u toj našoj igrici bio pravi »bogati Amerikanac«, baš on!
Od tih prvih trenutaka koje sam proveo s njim osjetio sam dobrotu i svojevrsno drugarstvo. Bio sam posve opušten, kao da uopće nema te razlike u godinama, kao da sam se našao s dugogodišnjim prijateljem, a ne s jednim od najvećih suvremenih mislilaca.
Tada je iza nas dvojice već bilo mnogo toga. Dopisivali smo se već nekoliko godina – o politici i zločinima Zapada, ali i o znatno običnijim stvarima, poput te naše zajedničke crte — strastvenog traganja za znanjem — i ishodištu svega. U njegovu je slučaju jedan od katalizatora bio onaj glasoviti kiosk iznad postaje podzemne željeznice na križanju Broadwaya i 72. ulice, u vlasništvu Noamovih rođaka. U mojemu slučaju bila je riječ o mojoj baki Ruskinji koja mi je počela čitati nebrojene velike i važne knjige tek što sam napunio četiri godine.
Noam mi je često pisao o svojoj obitelji, o tome kako mu je bilo odrastati u Sjedinjenim Državama, o kćeri koja je tada živjela u Nikaragvi i o svojoj ljubljenoj supruzi — Carol — koja je prema meni također bila vrlo draga, čitala moje rane političke tekstove, pružajući mi srdačnu i iskrenu potporu. »Carol nije imala izbora: morala je postati izvrsnom lingvisticom i profesoricom. Znaš, netko je morao uzdržavati obitelj, a ja sam neprestano bio u zatvoru«, objasnio mi je Noam u jednom e-mailu, prisjećajući se razdoblja Vijetnamskoga rata.
Ja sam njemu pisao o svome djetinjstvu, kompleksnome i nerijetko nemirnome, zbog odrastanja u rasno miješanoj obitelji: uz majku azijskog i ruskog podrijetla i oca Europljanina. Mnogo toga bilo nam je zajedničko, a nije se odnosilo samo na to što radimo: meni je Noam bio poput bliska rođaka, očinski lik koji mi je tako očajnički nedostajao u privatnome životu, ali i primjer odvažnosti, genijalne pronicljivosti, časti i poštenja.
* * *
Dok je Noam neumorno putovao, posjećivao mjesta i ljude kojima su trebali njegova pozornost i potpora, ja sam se u jednom trenutku odlučio vratiti radu u ratnim zonama, ponovno otići na poprišta sukoba, gdje se neprestano odvijalo ubijanje milijuna ljudskih bića, već desetljećima, stoljećima.
Ljudi su umirali. Ljude se ubijalo u ime slobode, demokracije i drugih uzvišenih pojmova, ali ih se ipak ubijalo. Svjedočio sam – o tome pisao, snimao filmskom kamerom i fotoaparatom — tolikim užasima i uništenim životima, događajima koji su često preteški, odviše bolni da bismo ih opisali. Ali imao sam dojam da to moram učiniti, kako bih doznao, kako bih shvatio, kako bih ponudio iskaze s »margina«, prikaze koji su u ovo naše doba toliko rijetki.
Većina događaja zbog kojih su patili nebrojeni ljudi širom svijeta imala je veze s pohlepom, sa željom za vladanjem i nadzorom, a gotovo bez iznimke te su težnje potjecale sa »starog kontinenta « i njegova moćnog, ali nesmiljenog potomka sa suprotne obale Atlantika. Uzrok može imati brojne različite nazive — kolonijalizam ili neokolonijalizam, imperijalizam ili pohlepa velikih korporacija – ali naziv zapravo uopće nije bitan, važna je jedino ta patnja.
Unatoč silnom poštovanju i divljenju prema Noamovu radu, nikada ga nisam želio slijediti. Htio sam pokušati dopuniti njegova nastojanja. Dok je on djelovao na intelektualnoj i aktivističkoj fronti, ja sam nastojao prikupljati dokaze s ratnih područja, s »mjestâ zločina«, i verbalne i vizualne dokaze.
Što god je radio, ne može biti bolje, teško može biti djelotvornije.
Nije imalo smisla oponašati i iznova potvrđivati ono što Noam Chomsky već tako genijalno radi.
Umjesto toga, putovao sam u Demokratsku Republiku Kongo i Ruandu, u Ugandu i Egipat, u Izrael, Palestinu, Indoneziju, Istočni Timor, Oceaniju i na mnoga druga mjesta koja su postala žrtvom pljačke, poniženja i pokolja, a što su odreda izvodile ili u najmanju ruku organizirale zapadne prijestolnice. Pokušavao sam ilustrirati, neovisno, ono što je on govorio i opisivao.
Noam i ja godinama smo razmjenjivali i uspoređivali bilješke. Ponekad smo to činili često, ponekad uz dugotrajne stanke, ali smo to uvijek radili, marljivo i savjesno. Smatrao sam da se borimo za iste ciljeve, za pravo na samoodređenje i pravu slobodu za sve ljude širom svijeta. I borili smo se protiv kolonijalizma i fašizma, bez obzira na oblik u kojem su se javljali.
Te riječi nikada nismo izgovorili i nikada nismo tražili definicije za te svoje aktivnosti. Činilo se da je Noamu borba protiv nepravde prirodna poput disanja. A meni je postalo i velikom čašću i velikom pustolovinom surađivati s njim i stvarati slike i izvještaje nadahnute njegovim zaključcima.
* * *
Nakon što sam analizirao nebrojene krvave sukobe, invazije i ratove na svim kontinentima, postao sam posve uvjeren u to da su gotovo sve spomenute događaje nekako organizirali ili potaknuli zapadnjački geopolitički i gospodarski interesi. A »informacije« o tim krvavim događajima i o sudbini ljudskih bića koje su kolonijalna carstva ubijala i žrtvovala praktički bez ikakvih obzira bile su groteskno ograničene i izobličene.
Ljude koji žive izvan Europe, Sjedinjenih Država i nekoliko rijetkih azijskih zemalja George Orwell opisao je kao »ne-ljude«, a Noam se također voli služiti tim izrazom, na sarkastičan način.
Promotrimo li to malo pomnije, postaje nam kristalno jasno da su te milijarde »ne-ljudi« zapravo većina čovječanstva. To što sam čitao u zapadnjačkim medijima i čemu sam svjedočio širom svijeta nekako se nije poklapalo. Neuspjele feudalne države slavilo se kao »snažna i živahna demokratska društva«, režime koji su ugnjetavali na vjerskim osnovama opisivalo se kao »tolerantne« i »umjerene« zemlje, dok se ustrajno demoniziralo nacionalističke države i zemlje s izraženom socijalnom orijentacijom, uz razapinjanje njihovih autohtonih i alternativnih modela razvoja i izgradnje društva i njihovo prikazivanje u najsumornijim mogućim tonovima.
Genijalni propagandisti u Londonu i Washingtonu dobro su pazili da javnost širom svijeta »zaštite« od »neugodnih istina.« Javno mnijenje, ideologija i načini percepcije jednostavno su se izmišljali. A poput masovno proizvedenih automobila ili pametnih telefona, na tržište su se puštali uz reklame i propagandu.
Noam je napisao nekoliko knjiga o propagandnoj ulozi masovnih medija, koja je ključna želimo li shvatiti kako se naš svijet nadzire i kako se njime upravlja. I ja sam napisao nebrojene izvještaje, iznio primjere ideološkog manipuliranja koje provode zapadne sile i njihove institucije, često se baveći pitanjima kao što su propaganda i manipuliranje masovnim medijima.
Lažnim informacijama sa Zapada cilj su očito bile zemlje koje se odbijaju pokoriti diktatu Zapada: Kuba i Venezuela, Eritreja i Kina, Iran, Zimbabve, Rusija, dok se istodobno slabe one zemlje koje su ili pljačkale susjede u ime zapadnih interesa ili pljačkaju vlastiti osiromašeni narod: Ruanda, Uganda, Kenija, Indonezija, Saudijska Arabija, Izrael, Filipini i mnoge druge.
Strah i nihilizam šire se cijelim svijetom. Strah od toga da ne postanemo metom, da nas ne »kazne« naoko svemogući gospodari svijeta sa Zapada. Bio je to strah od obilježavanja, marginaliziranja i označavanja.
Nihilizam također šire stručnjaci za propagandu čvrsto ukopani u zapadnim medijskim kućama i akademskome svijetu. Širi se preko propagandnih aparatčika, angažiranih kako bi ciljano djelovali na sve napredne i neovisne ideje i ideale koji se pojavljuju u različitim oblicima i iz svih dijelova svijeta. Optimizam, gorljivost, kao i snovi za bolje uređenje svijeta doživljavaju napade, trovanje i diskreditaciju ili, u najmanju ruku, ismijavanje.
* * *
Često me obuzimao očaj, ali nikada nisam bio spreman odustati od borbe. Previše je toga bilo na kocki, a osobna iscrpljenost činila mi se irelevantnom.
Dok sam tako obilazio svijet, danju i noću radio na filmovima i knjigama, često sam razmišljao o Noamu, najstabilnijoj, intelektualno i moralno najpouzdanijoj osobi koju sam poznavao. Njegova predanost, odvažnost i spremnost da se odlučno i ponosno »suoči s tenkovima« Carstva istodobno me hrabrila i nadahnjivala.
U jednome trenutku osjetio sam gorljivu želju da s njim udružim snage i da, kroz dijalog, zajednički sažmemo ono što sam doznao o stanju u kojem je naš svijet, stanju koje duboko uznemiruje.
Pisao sam mu, zamolio ga da odvoji barem dva dana za razgovor o stanju u svijetu pred kamerama. Velikodušno je pristao. Njegova čudesna, ali vrlo zaštitnički nastrojena tajnica, Bev, odobrila je dogovor. I to se doista počelo ostvarivati! Moj montažer, Japanac Hata Takeshi i ja brzo smo se složili oko toga da ćemo zajednički producirati filmsku verziju našeg razgovora. Moj izdavač u Londonu, Pluto Press, odlučio je izdati naš razgovor u obliku knjige. Sve se počelo razvijati brzinom svjetlosti.
Nismo prikupljali novac. Hata-san je u Boston doveo malenu, ali vrlo profesionalnu ekipu japanskih filmaša koji su, uvidjevši važnost projekta, odlučili ne tražiti predujam, nego su počeli raditi na temelju vrlo apstraktnog obećanja o kasnijoj isplati nekakve naknade.
Iz Afrike sam doputovao u Europu, a odande u Santiago de Chile, krećući na dugotrajno putovanje iz Temuca do Bostona, gdje ću se susresti s Noamom. Usput sam prikupljao filmski materijal, putujući zemljama Latinske Amerike koje su mi nekoć godinama bile dom, zemljama koje je ranije poharao imperijalizam, ali su sada bile oslobođene i odjednom prepune optimizma i živopisne, neskriveno socijalističke i slobodne.
Yayoi je u Boston doputovala iz Kenije, nudeći potporu i pomoć. Naša prijateljica iz Bostona, Fotini, pomogla je i sa smještajem i s prijevozom. Filmska ekipa onamo je doputovala dva dana prije sastanka. Sve je funkcioniralo kako treba.
* * *
Dva dana, satima i satima, na MIT-u, raspredali smo o odgovornosti Zapada za nebrojene napade, za stoljeća i stoljeća užasa širom svijeta. Unatoč temi — tako bolnoj i dirljivoj — razgovor je tekao slobodno i nesputano.
A nismo se slagali baš oko svih tema: činilo se da je Noam optimističniji od mene u vezi s Arapskim proljećem i situacijom u Turskoj. Za razliku od mene, bio je uvjeren da Zapad napokon gubi moć nad ostatkom svijeta. Ali temeljne su nam vrijednosti bile zajedničke i bio je to razgovor dvojice bliskih saveznika koji su udružili snage u borbi za ostvarenje istih ciljeva.
Teme kojima smo se bavili kretale su se u rasponu, kao što je vidljivo i iz naslova knjige, od Hirošime do ratovanja bespilotnim letjelicama, od samih početaka kolonijalizma do suvremenih metoda kojima se služi zapadnjačka propagandna mašinerija. Ali taj razgovor doveo nas je ponovno i do onog kioska na uglu njujorškog Broadwaya i 72. ulice. Odveo nas je u Nikaragvu i Kubu, u Kinu, Čile i Istanbul, na mnoga mjesta koja su nam prirasla srcu.
Razgovor sam otvorio tvrdnjom da je, prema mojim procjenama, nakon završetka Drugoga svjetskog rata zbog imperijalizma Zapada izravno poginulo približno 55 milijuna ljudi. Stotine milijuna izgubile su život zbog neizravnih posljedica. Razgovor smo zaključili kad je Noam ustvrdio da čovjek uvijek može birati hoće li u vezi s tom situacijom nešto poduzeti ili jednostavno neće učiniti ništa.
* * *
Još nekoliko mjeseci nakon tog razgovora putovao sam širom svijeta, prikupljao materijal za film i fotografije za knjigu. Želio sam pokazati o čemu smo razgovarali, gledateljima i čitateljima omogućiti da u cijeloj priči sudjeluju i kroz naše riječi, ali i kroz vizualna pomagala. Tjednima sam dijelio nade i snove s egipatskim revolucionarima u Kairu i Port Saidu, kao i frustracije s blagim i strpljivim Druzima na sirijskoj visoravni Golanu pod izraelskom okupacijom. Snimao sam i na više područja zahvaćenih sukobima u Africi, Oceaniji i Aziji.
Noam je bio u pravu: tako je lako dići ruke i reći da je čovjek tu nemoćan. Lako je vikati na televizor i govoriti da je bitka izgubljena. Ali tako se ništa nikada ne bi promijenilo. A toliko je stvari koje treba promijeniti kako bi se čovječanstvo održalo i nastavilo uspješno razvijati. Druga je mogućnost danonoćno raditi na ostvarenju konkretnih promjena, boriti se za te promjene. To je svakako teže, ali donosi i više zadovoljstva.
Cijelo putovanje, obilježeno i radom i borbom, bilo je upravo nevjerojatno. Pritom se nismo žrtvovali: bio je to i užitak i čast. U vrijeme našeg razgovora, Noama sam poznavao više od 15 godina.
Bila mi je neizmjerna čast poznavati se s njim, surađivati s njim i od njega učiti.
Nakon tog razgovora, život me, nebrojeno puta, bacao na razne bojišnice i područja sukoba. Često sam razmišljao o Noamu, o svemu što smo rekli u tom razgovoru. I u mislima sam se često savjetovao s njim. Kad god bi zagustilo, već sam se iz navike prisjećao onog slogana iz Noamova ureda: »Tri strasti, jednostavne, ali snažnije od svega, upravljaju mojim životom: žudnja za ljubavlju, traganje za znanjem i nepodnošljivo sažaljenje prema patnjama čovječanstva.«
Andre Vltchek
Kota Kimabalau
Malezija
26. ožujka 2013.
Predgovor za knjigu O Zapadnjačkom terorizmu
