Nikako ne mogu odobravati način na koji ustanovljavamo trajanje našega života. Vidim da mudraci to vrijeme u usporedbi s općim gledanjem znatno skraćuju. “Što, kaže mladi Katon onima koji su ga htjeli spriječiti da digne ruku na sebe, zar sam sada u onoj dobi kad mi se može predbaciti da odveć rano napuštam život?”1 A tada je imao samo četrdeset i osam godina2. Cijenio je da je to dob prave zrelosti i da je dosta visoka s obzirom na to da je veoma mali broj ljudi doživi; a oni koji govore o ne znam kakvom toku, koji nazivaju prirodnim, koji dopušta i nekoliko godina više, možda bi to i mogli doživjeti kad bi imali tu povlast da budu oslobođeni velikog broja nesretnih slučajeva kojima je svatko po svojoj prirodi podložan, a koji mogu prekinuti takav broj godina kojemu se nadaju. Kakva li je to tlapnja očekivati da ćete umrijeti od nestanka snaga koji sa sobom donosi duboka starost, i nadati se takvom kraju našeg trajanja kad dobro vidimo da je to između svih vrsta umiranja najrjeđe i najmanje se događa? Samo takvu smrt nazivamo prirodnom, kao da je nešto protuprirodno kad čovjek padne i slomi vrat, kad se utopi u brodolomu, kad ga dohvati guba ili upala pluća i kao da nas naše najobičnije stanje ne izlaže svim tim nezgodama. Ne zavaravajmo se tim lijepim riječima: bolje bi bilo nazivati prirodnim ono što je najopćenitije, svima najčešće i sveopće. Umrijeti od starosti je rijetka smrt, jedinstvena i izvanredna, pa je zato manje prirodna od onih drugih; to je posljednji i krajnji način umiranja; što god je udaljenija od nas, to joj se možemo manje nadati; to je odista granica preko koje nećemo prijeći i koju je priroda tako odredila da se ne može prekoračiti; ali to je ona njezina rijetka povlastica što nam ju daje dopuštajući nam da do te granice trajemo.
Tu povlasticu ona daje po posebnoj milosti jednom čovjeku u dva ili tri stoljeća, kad ga oslobodi od svih prepreka i teškoća koje je posijala po onom dugom putu između ta dva načina smrti.
Dakle, moje je mišljenje da je dob do koje smo doprli3 takva dob do koje malo ljudi poživi. Budući da u redovitom tijeku stvari te godine ljudi ne dožive, znak je da smo dosta više poživjeli, a budući da smo prešli uobičajenu granicu, što je prava mjera duljine našega života, ne smijemo se nadati da ćemo je znatnije prijeći; kad smo propustili toliko prilika smrti u kojima vidimo da gotovo svi završavaju, moramo priznati da takva izvanredna sreća, koja nas još prati i koja je izvan običnog reda, neće još zadugo potrajati.
I sami zakoni podržavaju krivo mišljenje jer ne dopuštaju da je čovjek prije dvadeset i pete godine sposoban upravljati svojim dobrima, a taj će isti čovjek jedva dotle uspjeti sačuvati svoj život. August je stare rimske propise skratio za pet godina4 i objavio da je dovoljno da oni koji preuzimaju sudačku čast imaju trideset godina. Servije Tulije je oslobodio ratne službe konjanike koji su navršili četrdeset i sedmu5. August je taj broj sveo na četrdeset i pet. Međutim, meni se čini da nema nekog velikog razloga povlačiti ljude iz službe prije pedeset i pete ili šezdesete godine. Bio bih za to da naša služba i naš poziv traje toliko dugo dok to ide u prilog javnoj službi, ali, nedostatak vidim na drugoj strani, to jest da nas ne zapošljavaju dovoljno rano. Onaj je6 bio opći gospodar svijeta sa devetnaest godina, a mi tražimo da ima trideset onaj koji će odlučiti o mjestu gdje će se postaviti oluk.
Moje je mišljenje da naš duh dobiva svoj oblik s dvadeset godina i da već tada govori o tome što će moći. Nikada duh koji do tog doba nije dao valjana i očita dokaza o svojoj snazi neće taj dokaz pružiti ni kasnije. Osobine i prirodne vrline pokazuju tada ili nikada ono što je u njima snažno i dobro:
Si l’espine nou pique quand nai,
A pene que pique jamai7
kaže narodna iz pokrajine Dauphiné.
Od svih velikih djela za koja sam doznao, pa ma kakve vrste da su bila, mislim da imam osnove nabrojiti u prvom redu ona koja su izvršena u prošlim stoljećima i u našemu prije navršene tridesete godine; štoviše, čak i u životu jednog čovjeka. Zar to ne mogu reći s velikom sigurnošću o Hanibalu8 i o njegovu velikom protivniku Scipionu9?
Dobru polovicu svog života proveli su na lovorikama stečenim u mladosti. Istinabog, bili su i kasnije veliki muževi u usporedbi s drugima, ali nikako u usporedbi s onim što su nekad bili. Što se mene tiče, siguran sam da su nakon te dobi i moj duh i moje tijelo više oslabjeli nego ojačali i više uzmicali nego što bi bili napredovali. Moguće je da kod onih koji dobro znaju upotrijebiti svoje vrijeme, znanje i iskustvo rastu s godinama; ali živost, hitrina, čvrstoća i druga izrazito naša svojstva, koja su važnija i bitnija, umrtvljuju se i venu.
Ubi jam validis quassatum est viribus aevi
Corpus, et obtusis ceciderunt viribus artus,
Claudicat ingenium, delirat linguaque mensque10.
Ponekad se tijelo prvo preda starosti, a ponekad je to duša; vidio sam mnogo njih u kojih je mozak oslabio prije nogu i želuca; i zato što je to zlo koje ne osjeća onaj koji od toga trpi i teško se iskazuje, time ono donosi više pogibelji. Zbog toga se žalim na zakone, ali ne zato što nas puštaju da dugo radimo, nego zato što nas u rad kasno uzimaju. Sagledavajući slabašnost našega života i videći kolikim je sve svakodnevnim i prirodnim zamkama izložen, ne bi trebalo davati tako velik njegov dio rođenju, dokolici i naukovanju.
Mišel de Montenj
1 Iz Amyotova prijevoda Plutarhova Života Katona Utičkoga.
2 Erazmo u svojoj 46. godini već piše “o svojoj starosti” (De senectutis incommodis), a u XX. smo eseju vidjeli da Montaigne drži da su 33 godine “normalan termin egzistencije” i kaže da sve ono što se više poživi dolazi “par faveur extraordinaire”.
3 Četrdeset godina.
4 Valja shvatiti: August je odredio da se može imati pet godina manje za obnašanje nekih javnih službi; usp. Svetonije, Život Augustov, XXXII.
5 Iz istog izvora (XXXVIII) ili iz Béroaldova komentara uz Svetonija; usp. i Aulo Gelije, Noctes, I, 28.
6 Tj. car August.
7 “Ako trn ne ubode kad se rađa, jedva da će ikad više ubosti.”
8 Hanibal je imao 31 godinu kad je odnio posljednju od svojih velikih pobjeda kod Kane (216. pr. Kr.). Kad je umro, bile su mu 64 godine.
9 Publije Kornelije Scipion je sa 29 godina pokorio Hispaniju, a za pobjede kod Zame bile su mu 33. Umro je u 52. godini.
10 “Ali kad kasnije tijelo potrese u životnoj snazi / Udarac bio ma kakav, te postane nemoćno, slabo, / Tada omlitavi narav, a jezik nam bunca, duh slabi…” Lukrecije, De natura rerum, III, 451 i d. (prijevod Marka Tepeša).
