Ako, kako se često kaže, filozofirati znači sumnjati, onda tim prije budaliti i nasumce govoriti, ovako kako ja činim, mora značiti sumnjati. Jer na učenicima je da se propituju i raspravljaju, a na onome s katedre da odluči. Za mojom katedrom sjedi moć Božje volje, a ona nama bez pogovora upravlja i stoluje iznad svih ovih ljudskih i ispraznih zadjevica.
Kad je Filip prodro s vojskom na Peloponez, netko reče Damidasu da će Lacedemonjani teške dane proći ako mu ne dođu u milost: “Moj kukavče, odgovori mu on, što mogu trpjeti ljudi koji se ne boje smrti?” Isto su tako pitali Agisa kako čovjek može živjeti slobodan: “Prezirući smrt”, bio je odgovor. Te riječi i tisuće sličnih koje se čuju s time u vezi, očito govore nešto što je daleko iznad od strpljivog čekanja smrti da nam dođe. Jer u životu ima težih slučajeva od kojih trpimo više nego od same smrti. Svjedok nam je ono lacedemonsko dijete koje je Antigon uhvatio i prodao kao roba. Kad je novi gospodar naredio tom djetetu da obavi neki odvratan posao, ono mu odgovori: “Vidjet ćeš koga si kupio; sramota bi mi bila služiti kad imam smrt na dohvat ruke.” I izrekavši te riječi, sunovrati se s vrha kuće. Kad je Antipater2 oštro zaprijetio Lacedemonjanima kako bi ih privolio da mu ispune neku volju: “Ako nam zaprijetiš nečim gorim od smrti, odvratiše mu, to ćemo radije umrijeti”3. A Filipu, kad im je pisao da će stati na kraj svim njihovim poduhvatima, odbrusiše: “Što, zar ćeš nas spriječiti i da umremo?”4 Kaže se da mudrac živi toliko koliko mora, a ne koliko može; i da je najveći dar što nam ga je priroda učinila, koji nam oduzima svaki razlog da se žalimo na svoju sudbinu, upravo u tome što nam je ostavila slobodne ruke u izboru našega kraja. Priroda je odredila samo jedan ulaz u život, a izlaza je ostavila stotinu tisuća.5 Može nam nedostajati zemlje na kojoj živjeti, ali zemlje na kojoj možemo umrijeti nikad nam neće nedostajati, kao što je odgovorio Bojokal Rimljanima.6 Zašto se žališ na ovaj svijet? on te ne drži: ako jadno živiš, tome je krivo tvoje malodušje, za smrt je dovoljno htjeti: Ubique mors est: optime hoc cavit Deus Eripere vitam nemo non homini potest; At nemo mortem: mille ad hanc aditus patent7.
I to nije recept za samo jednu bolest: smrt je recept za sva zla. To je sigurna luka gdje se ne moramo plašiti skloniti se, dapače, valja je tražiti. Sve vam dođe na isto: da čovjek sam sebi učini kraj ili da ga podnosi; da se požuri svojem posljednjem danu ili da ga čeka; odakle došao da došao, uvijek je to njegov posljednji dan; na bilo kojem mjestu da se nit prekine, kraj je uvijek kraj i klupko je prekinuto. Najdobrovoljnija smrt je najljepša smrt. Život ovisi o volji drugih, smrt ovisi o nama. Ni u jednoj se drugoj stvari ne moramo tako prilagoditi svojoj ćudi kao u toj. Slava ne ulazi u taj čin i zato je ludost imati obzira pred njim. Živjeti znači služiti, ako to uključuje slobodu smrti. I najopćenitije se liječenje obavlja na račun života; režu nas, pale nas, odsijecaju nam ruke i noge, uskraćuju nam jelo i uzimaju krv; samo još jedan korak i – gotovi smo.8 Zašto nam vratna žila tako dobro ne služi kao ona na laktu?9 Na ljutu ranu najljuća trava. Kad je gramatičar Servije10 teško bolovao od uloga, nije našao boljeg lijeka nego da na vlastite noge postavi otrov i tako ih ubije.11 Neka budu s ulozima, samo da ja to ne osjećam! Bog nam ostavlja dovoljno slobode kad nas dovodi u takvo stanje kad je gore živjeti nego umrijeti. Popuštati bolestima je slabost, ali je ludost pothranjivati ih. Stoici kažu12 da je za mudraca živjeti kako priroda hoće, kad se od života dijeli iako je u snazi, ako tako postupa onda kada treba; a budala se održava na životu iako je bijedan samo da bi bilo onako kako se kaže da tako priroda hoće.
Jednako kao što ne kršim zakon donesen protiv kradljivaca kad odnosim ono što je moje ili kad sebi prerežem kesu, niti sam palikuća kad ložim svoje drvo, pa tako ne potpadam pod zakon protiv ubojica zato što oduzimam sebi život.
Hegezija je govorio da i uvjet za život i uvjet za smrt moraju ovisiti o našem izboru.13
A kad je Diogen sreo filozofa Speusipa, izmorena dugotrajnom debelom ili vodenom bolešću, ovaj ga je pozdravio: “Nazdravlje, Diogene. – Tebi nema zdravlja, odgovori mu Diogen, koji tako dugo podnosiš život, a u takvom si stanju.” I doista, kratko vrijeme nakon toga Speusip sebi zadade smrt, jer mu je bilo dosta tako mučnoga života.
No, sve to ne prolazi bez velikih proturječnosti. Jer14 mnogi drže da ne smijemo napustiti ovaj svjetski garnizon15 bez izričite zapovijedi onoga koji nas je tu postavio; i da je na Bogu, koji nas je ovamo poslao, ne samo radi nas samih nego i na slavu i službu drugih, da nam, kad mu se svidi, izda za to dopuštenje, koje mi sami ne smijemo sebi dopustiti16; da nismo rođeni radi nas nego i za svoj narod; zakoni od nas traže da položimo račun o sebi, i to zbog njihova interesa, pa zato imaju i pravo da nas ubiju; u protivnom, bivamo kažnjeni kao oni koji su napustili svoju dužnost, i to na ovom i na onom svijetu:
Proxime deinde tenent maesti loca, qui sibi laetum
Insontes peperere manu, lucemque perosi
Proiecere animas17.
Više ima postojanosti u onoga koji postiže da lanac kojim je okovan dotraje nego u onoga koji ga lomi, a više dokaza čvrstine u Regulu nego u Katonu. Kratkovidnost i nestrpljivost nam požuruju korake. Niti jedna nezgoda neće natjerati pravu vrlinu u bijeg, jer ona traži zla i bol kao svoju hranu.
Prijetnje tirana, mučenja i krvnici potiču je i osnažuju:
Duris ut ilex tonsa bipennibus
Nigrae feraci frondis in Algido
Per damna, per caedes, ab ipso
Ducit opes animumque ferro18.
I kako kaže drugi pjesnik:
Non est, ut putas, virtus, pater,
Timere vitam, sed malis ingentibus
Obstare, nec se vertere ac retro dare19.
Rebus in adversis facile est contemnere mortem:
Fortius ille facit qui miser esse potest20.
Kukavici priliči, a ne vrlu mužu, skloniti se u rupu velikog kamenog groba kako bi izbjegao udare zle sreće. Ona svoj put i svoj hod ne prekida bez obzira na sve vjetre i oluje, Si fractus illabatur orbis. Impavidam ferient ruinae21.
Najčešće nas bježanje od drugih nevolja tjera ovome; dapače, pokatkada nas bježanje pred smrću goni da se njoj uteknemo, Hic, rogo, non furor est, ne moriarem mori?22 kao što oni koji se ponora boje sami se u ponor sunovrate:
multos in summa pericula misit
Venturi timor iste mali; fortissimus ille est,
Qui promptus metuenda pati, si cominus instent,
Et diff erre potest23.
Usque adeo, mortis formidine, vitae
Percipit humanos odium, lucisque vidaendae,
Ut sibi consciscant maerenti pectore lethum,
Obliti fontem curarum hunc esse timorem24.
U svojim Zakonima25 Platon određuje pogrdan ukop onome koji je nečasno lišio svog najbližeg i najvećeg prijatelja, to će reći sebe sama, života i predodređena puta, a na to nije bio prisiljen ni javnom presudom, ni nekim žalosnim i neizbježnim udarcem sudbine, ni nepodnošljivom sramotom, nego je to učinio zato što je bio malodušan i slab u svojoj plašljivoj duši. A mišljenje koje ne drži do našeg života doista je smiješno. Jer, na kraju krajeva, to je naše biće i naše sve. Oni
u kojih je bivstvo plemenitije i bogatije od našega mogu naše omalovažavati, ali je protiv prirode da mi sami za sebe ne marimo i da sami do sebe ne držimo; mrziti se i prezirati posebna je bolest, kakvu ne vidimo ni kod kojeg drugog stvorenja.
Iz iste te ludosti želimo biti nešto drugo od onoga što jesmo. Ne brinemo se o učinku takve želje, jer bismo inače vidjeli da je proturječna i da sama sebi stoji na putu. Onaj koji bi htio od čovjeka postati anđeo, ništa za sebe ne čini i zbog toga neće biti ni mrvicu bolji. Jer, kad ga više ne bude, tko će se umjesto njega veseliti i osjetiti da je on bolji?
Debet enim, misere cui forte agreque futurum est,
Ipse quoque esse in eo tum tempore, cum male possit
Acidere.26
Sigurnost, nemarnost, nebriga, lišavanje svih zala u ovom životu, koje plaćamo smrću, ne donosi nam nikakvu ugodu. Uzalud izbjegava rat onaj koji ne može uživati u miru, a isto tako, nema koristi izbjegavati bol onaj koji ne zna uživati u spokoju.
Među onima koji zastupaju prvo mišljenje postoji velika dvojba o ovome: Koje su okolnosti dovoljno prave da čovjeka natjeraju na odluku da se ubije? Jer, iako kažu da često valja umrijeti zbog malih stvari, jer ni one koje nas drže na životu nisu odveć velike, ipak tu mora biti neke mjere. Ima mušičavih i nerazumnih raspoloženja koja su natjerala ne samo pojedince nego i čitave narode da se unište. Već sam na ovim stranicama naveo nekoliko primjera, a, osim toga, čitamo o milezijskim djevicama, koje su se nakon čudne zavjere povješale jedna za drugom28, tako da se magistrat morao umiješati i narediti da sve one koje nađu tako obješene gole po gradu vuku na istom onom užetu koje im je poslužilo za vješanje. Kad je Treicije nagovarao Kleomena da se ubije zbog lošeg stanja njegovih poslova, a već je izbjegao časnu smrt u borbi što ju je upravo izgubio, pa neka zato prihvati ovu drugu koja je, doduše, drugotna po časti, kako ne bi dopustio pobjednicima da mu zadadu smrt ili da ga prisile na sramotan život, Kleomen je ponosito kao pravi Spartanac i Lacedemonjanin odbio taj savjet kao nešto što je kukavno i mekoputno: “To je rješenje, rekne, koje mi nikad neće uzmanjkati i kojemu se ne smije pribjeći dok ti je ostao i jedan tračak nade; da je život često u postojanosti i u hrabrosti; da on hoće da njegova smrt posluži njegovoj domovini i da s njom hoće učiniti časno i kreposno.”
Treicije je ostao u svom uvjerenju i ubio se. Kasnije je i Kleomen počinio isto, ali bilo je to tek nakon što je iskušao i posljednje što mu je od sudbe bilo dano.29 Sve nevolje zajedno ne zavređuju da se ubijemo samo da bismo ih izbjegli. A, osim toga, budući da ima toliko nenadanih preokreta u ljudskim stvarima, veoma je teško prosuditi da je kucnuo čas da nam više nema nade:
Sperat et in saeva victus gladiator arena,
Sit licet infesto pollice turba minax30.
Stara mudrost kaže31 da se čovjek može svemu nadati dok je god živ.
“Da, odgovara Seneka, ali zašto bih ja u glavi morao imati to da sudbina može sve za onoga koji je živ, a ne ono drugo, a to je da sudbina ne može ništa učiniti onome koji zna umrijeti?” Josephusa32 smo vidjeli u tako velikoj i neminovnoj pogibelji kad se čitav narod protiv njega digao te mu, po zdravom razumu, nije bilo spasa; pa ipak, nakon što ga je jedan prijatelj tada savjetovao, dobro mu je došlo što je ustrajao u nadi; naime, sreća je protivno svakom ljudskom očekivanju sve preokrenula i on se spasio ne pretrpjevši nikakvo zlo.
Protivno tome, Kasije i Brut su dokrajčili ono malo posljednjih ostataka rimske slobode, čiji su branitelji bili, tako što su se prenaglo i nepromišljeno ubili prije nego je tome bilo vrijeme i potreba. Sam sam vidio na stotine zečeva koji su se spasili od oštrih zuba lovačkih pasa. “Aliquis carnefici suo superstes fuit.”33
Multa dies variusque labor mutabilis aevi
Retulit in melius; multos alterna revisens
Lusit, et in solido rursus fortuna locavit.34
Plinije35 kaže da postoje samo tri vrste bolesti u kojima, da bismo ih izbjegli, imamo pravo sebi oduzeti život: najmučnija od svih je kamenac na mjehuru koji nam ne da da mokrimo, dok Seneka takvima drži samo one koje dugotrajno razaraju službu duše36.
Da bi se izbjegla najgora smrt, ima ih koji misle da ju čovjek mora izabrati sam. Kad je Damokrit, etolski poglavar, bio zarobljen i odveden u Rim, uspjelo mu je noću pobjeći. No, gonjen od svojih čuvara, radije nego da ga uhvate, sam se probo mačem37.
Kad su njihov grad u Epiru Rimljani doveli do sigurnog pada, Antinoj i Teodot su predložili narodu da se svi ubiju, ali, kako je prevagnulo mišljenje da je bolje predati se, kao jedan krenuše tražiti smrt i nasrnuše na neprijatelje u namjeri da budu pobijeni, a ne da se zaštite38. Kad je otok Goze,39 pred nekoliko godina bio opsjedan po Turcima, jedan je Sicilijanac, koji je imao dvije lijepe kćeri za udaju, obje svojom rukom ubio, a zatim i njihovu majku koja je dotrčala upomoć kćerima. Kad je to učinio, izašao je na ulicu s lukom i arkebuzom u rukama i namah ubio dva Turčina koji su se približili njegovim vratima, a zatim, pograbivši mač, bijesno nasrne na mnoštvo Turaka koji su ga začas opkolili i raskomadali.
Tako se spasio od ropstva jednako kao što je i spasio svoje najbliže.
Židovske su se žene, nakon što su obrezale svoje sinove, sunovratile zajedno s njima u ponor, bježeći pred okrutnošću Antiohovom.40 Pričali su mi da je jedan uznik odlična roda čamio u jednom od naših zatvora, a njegovi su roditelji, doznavši da će sigurno biti osuđen, da bi izbjegli sramotu takve smrti, poslali jednog dušobrižnika da mu kaže kako je jedini lijek za njegovo oslobođenje da se preporuči tom i tom svecu, uz taj i taj zavjet, i da osam dana ne smije ništa staviti u usta, pa ma kakvu slabost i obamrlost osjećao. Zatvorenik povjerova svećeniku i na taj se način i ne misleći liši života i pogibelji koja je nad njim visila. Savjetujući Libonu41, svom nećaku, da se radije ubije nego da sačeka ruku pravde, Skribonija mu je govorila da sačuvati svoj život zapravo znači ići naruku drugima i prepustiti ga volji onih što će ga za dva tri dana doći tražiti i da bi to značilo da, čuvajući svoju krv, služi onima koji će doći njome utažiti svoju krvožednost42.
Čitamo u Bibliji43 da je Nikanor, progonitelj Božjeg zakona, naredio svojim slugama da uhvate dobrog starca Razisa, kojeg su bili prozvali u čast njegovoj kreposti Ocem židovskim. Taj je predobri čovjek, vidjevši da ne može ni van ni unutra, da su mu vrata izgorjela i da su neprijatelji spremni zarobiti ga, odlučio plemenito umrijeti radije nego pasti u ruke nevjernika i pustiti im da s njim postupaju kao s psom što je bilo protivno njegovoj časti i položaju; zato sam sebe udari mačem, ali u hitnji sebi udarac nije bio dobro zadao i on se zato poleti strmoglaviti s vrha zida među vojnike; ovi su se međutim hitro razmaknuli i on je pao na glavu. Unatoč svemu, osjećajući u sebi još malo života, osovi se na noge i onako sav u krvi i izboden protrča kroz rulju i stigne do vrletne i strme pećine i tu, na kraju snaga, s obje ruke iz rane istrže sebi utrobu i baci je na progonitelje, zazivajući na njih božansku osvetu.
Od svih opterećenja nad savješću, po mojem sudu, najviše valja izbjegavati onu koja se tiče ženske nevinosti, to tim više što je u to uvijek prirodno umiješan neki tjelesni užitak i s tog razloga tajenje ne može biti potpuno, pa izgleda da su tu pomiješane volja i neka prisila. Pelagija44 i Sofronija45 su obje proglašene sveticama. Prva se bacila u rijeku s majkom i sestrama da bi se spasila od silovanja, a ova potonja se isto tako ubila samo da pobjegne sili cara Maksencija.46 Crkvena povijest s poštovanjem navodi više takvih primjera o ženama koje su se utekle smrti kao jedinom jamcu protiv prisile što su je tirani htjeli nanijeti njihovoj savjesti.
Možda će nam u nadolazećim stoljećima poslužiti na čast da je jedan učeni pisac našeg vremena, i to Parižanin47, uložio mnogo truda da uvjeri suvremene gospođe da se radije odluče na bilo što drugo, ali da nikako ne donose tako okrutnu odluku beznađa. Upravo mi je žao što on nije znao za duhovite riječi koje sam čuo u Tuluzi o jednoj ženi koja je prošla kroz ruke nekoliko vojnika: “Neka bude Bogu hvala što sam se barem jednom u životu do sita zadovoljila bez grijeha!” Doista, sve te okrutnosti ne odgovaraju poznatoj francuskoj blagosti; Bogu hvala naš je zrak nakon mudrog mišljenja tog pisca neusporedivo čišći: dovoljno je da žene kažu ne ne! slijedeći pravilo našeg dobrog pjesnika Marota48. Povijest je prepuna onih koji su na tisuće načina život pun jada nadomjestili smrću.
Prema njegovim riječima, Lucije Aruncije se ubio zato što je htio pobjeći i od budućnosti i od prošlosti.49
Granije Silvan50 i Stacije Proksim, nakon što ih Neron pomilova, ubiše se vlastitom rukom: ili zato da ne bi živjeli s milošću tako opaka čovjeka, ili da im u nekoj drugoj zgodi ne ustreba nova milost, jer je bilo poznato Neronovo podlijeganje sumnji i optužbama protiv čestitih ljudi.
Kad je Spargapizes, sin kraljice Tomiris, pao u Kirovo zarobljeništvo, iskoristio je ubivši se prvu milost što mu ju je Kir ukazao, to jest da ga oslobodi okova, a svoju slobodu nije htio nikako drugačije iskoristiti nego na sebi osvetiti svoje zarobljavanje.51
Kad je Boges, namjesnik kralja Kserksa u Eioni, bio opsjednut od atenske vojske pod vodstvom Cimonovim, odbio je ponudu da se u punoj sigurnosti vrati u Aziju sa svim svojim dobrom, jer nije htio preživjeti gubitak onoga što mu je gospodar bio dao na čuvanje; i, nakon što je do zadnjih snaga branio svoj grad i kad je ostao bez živeža, bacio je u rijeku Strymon52 sve zlato i sve što mu se činilo da bi uvećalo neprijateljski plijen, a zatim, naredivši da se naloži velika lomača i ubivši ženu, priležnice i sluge, baci ih u oganj i na kraju se i sam baci u plamen.53
Kad su do indijanskog poglavice Ninahetuena došli prvi glasi o odluci portugalskog potkralja da ga razvlasti, i to bez ikakva vidna razloga, a da će njegovu vlast predati kralju Kampara, donese u sebi ovu odluku: dade sagraditi skele, mnogo duže nego šire, nasloni ih na stupove i kraljevski prekrije tepisima i obilato ukrasi cvijećem uz najraznovrsnije miomirise. A zatim, kad se odjenuo u suknenu haljinu optočenu zlatom i mnogobrojnim dragim kamenjem, iziđe na ulicu i po stepenicama se uspne na skelu na kojoj je u jednom kutu gorjela lomača od mirisnog drva. Mnoštvo se okupilo vidjeti čemu sve te pripreme. Ninahetuen, oštra i smrknuta pogleda, počne nabrajati sve što mu je portugalska država dužna; kako ju je vjerno služio; kako je često znao s oružjem u ruci pokazati da mu je čast mnogo draža od života i da zato brigu o sebi ne može prepustiti drugima; da, ako mu njegovo stanje ne da nikakva načina da se odupre nepravdi koju mu spremaju, srce mu nalaže da ne dopusti da postane predmetom govorkanja u narodu i žrtvom koju će u trijumfu nositi ljudi koji vrijede manje od njega. I, kad je sve to rekao, baci se u oganj.54
Kako bi potakle svoje muževe da izbjegnu nevolje koje su im prijetile, a s tim ih je brigama povezivala samo ljubav prema svojim muževima, Sekstilija, žena Skaurova, i Pakseja, žena Labeonova, založiše svoj život kako bi im u tim teškim časovima poslužile kao primjer i podrška.55 Ono što su one učinile za svoje muževe Kokcej Nerva56 je učinio za svoju domovinu.
Taj veliki poznavatelj prava, u punom zdravlju, bogat i na odličnu glasu kod cara, nije imao drugog razloga da se ubije osim žalosti što je vidio da je rimska država u jadnu stanju.57 Ništa se ne može u veličini usporediti sa smrću žene Fulvija, muža od Augustova povjerenja. August ga je, otkrivši da je javno govorio o nekoj važnoj tajni, koju mu je bio povjerio, vrlo hladno primio jednog jutra kad je ovaj došao k njemu. Kad se Fulvije vratio doma, sav utučen i očajan, rekne onako jadan ženi da je odlučio oduzeti sebi život, jer je pao u takvu nevolju. Ona mu sasvim otvoreno odsiječe: “Učinit ćeš samo ono što moraš, jer si i odveć često iskusio neumjerenost mojega jezika, a nisi o tome vodio računa. No, pusti mene da se ubijem prva.” I bez dugih priča probode si tijelo mačem.58
Vibije Virije59 je na posljednjem zasjedanju senata u očaju zbog svog grada koji su opsjedali Rimljani, nakon mnogih prigovora, bojeći se milosrđa neprijatelja, zaključio da je najbolje pobjeći sudbini dragovoljnom smrću. Neprijatelji bi ih tada više častili, a Hanibal bi vidio kako je vjerne prijatelje napustio. Tada pozove sve one koji su podržavali njegov naum na večeru što su je njegovi priredili i tu, nakon što su obilato jeli, htjedoše piti iz istog pehara njemu u čast: “Ovo će piće osloboditi naše tijelo muka, duše naše od uvreda, a naše oči i uši od osjećaja tolikih patnji koje pobijeđeni moraju pretrpjeti od više nego okrutnih i k tome razljućenih neprijatelja.
Naredio sam, rekao im je, da se tu nađe ljudi koji će nas baciti u oganj na lomači pred vratima mojega doma kad svi budemo izdahnuli.” Mnogi su povlađivali toj plemenitoj odluci, ali mali ih je broj pošao za njim. Dvadeset i sedmorica senatora su ga poslušali i, nakon što su pokušali u vinu utopiti tešku misao koja ih je morila, završiše večeru sa smrtonosnim napitkom; kad su se svi izgrlili i izljubili zajedno tužeći nad nesrećom svoje zemlje, jedni se povukoše u svoje domove, a drugi se ustaviše da ih zajedno s njim proguta plamen Vibijeve lomače. I svima su smrtne muke bile dugotrajne, jer su im vinske pare bile začepile žile i toliko odgodile djelovanje otrova, da su neki nakon čitavog sata muka morali gledati neprijatelja u Kapui60, koja je sutradan pala, i preživjeti sva ona zla koja su pod tako skupu cijenu htjeli izbjeći. Drugi jedan građanin istoga grada po imenu Taurea Jubelije vidio je konzula Fulvija kako se vraća iz te sramotne klaonice, koju je upriličio za dvjesto dvadeset i pet senatora, ponosno ga nazove punim imenom i zaustavivši ga rekne mu: “Naredi sad da zakolju i mene nakon toliko drugih pa da se uzmogneš podičiti da si ubio nekoga hrabrijeg od sebe.” Fulvije ga je prezrivo gledao kao da ima pred sobom bezumnika (a i zato što je upravo bio primio pismo iz Rima, gdje su se protivili nečovječnosti njegova djela, pa mu je to vezivalo ruke), a Jubelije nastavi: “Sad kad je moja zemlja osvojena, kad su mi prijatelji pomrli, kad sam svojim rukama ubio ženu i djecu da bi ih oslobodio očaja ovakve propasti, nije mi dopušteno umrijeti smrću svojih sugrađana, pa neka mi zato vrlina bude osvetnica ovog mrskog života!” I, povukavši bodež što ge je bio skrio, zarije ga sebi u grud i mrtav pade pred noge konzulove.61
Kad je Aleksandar opsjedao neki grad u Indijama, žitelji tog grada, našavši se pred neizbježivom propašću, hrabro odlučiše da će mu uskratiti zadovoljstvo te pobjede i svi se do jednoga baciše
u oganj koji ih je progutao zajedno s njihovim gradom, i to unatoč Aleksandrovoj milostivosti. I tada bukne novi rat: neprijatelji su se borili da ih spase, a oni da sebe unište, čineći za svoju smrt sve ono što ljudi čine za svoj život.62
Kako je Astapa, grad u Hispaniji, bio slabo obzidan i teško ga je bilo braniti pred naletom Rimljana63, njegovi stanovnici nabaciše na hrpu sve svoje bogatstvo i pokretnu imovinu, a iznad te hrpe postaviše žene i djecu, zatim sve to okružiše drvom i stvarima koje lako planu i odabraše pedeset kršnih mladića da provedu u djelo njihovu zamisao. Nakon toga poletješe iz grada i, kad već nisu mogli pobijediti, odabraše smrt. A ona pedesetorica, pošto su u smrt poslala sve što je još u gradu disalo i podmetnuli vatru pod hrpu, isto tako nahrupiše na gradska vrata, završavajući svoju plemenitu slobodu smrću radije nego bolnim i sramotnim životom. Pokazali su tako neprijatelju da bi mu isto tako, samo da im je sreća bila sklona, bili oduzeli i pobjedu kao što su im je učinili i ništavnom i teškom, pa čak i smrtnom za one koji su se, namamljeni sjajem zlata što je teklo u svem tom plamenu, bili u velikom broju približili i završili opečeni i dimom zagušeni, budući da im je bilo nemoguće uzmaknuti zbog velikog mnoštva vojnika koji su se bijesno gurali za njima.
Istu smrt su odabrali i građani Abida64 pred Filipovom silom, no, kako su bili na kraju snaga, a kralj je njihov, zgražajući se nad nerazumnom naglošću izvršenja te odluke (blago i sve kućno bogatstvo koje su bili odredili za vatru ili za more bilo im je ugrabljeno), povukao vojnike i dao im tri dana da poginu na način kako budu željeli, a oni su te dane ispunili krvlju i ubijanjem premašivši svu okrutnost koju su sami mogli očekivati od neprijatelja; na kraju se nije spasilo niti jedno jedino čeljade koje bi bilo pri sebi. Ima na tisuće primjera takvih odluka čitavih naroda koje se čine tim krvavijima zbog njihova sveopćeg učinka. Manje bi bile strašne svaka uzeta sama za sebe. Ono što razmišljanje ne bi postiglo kod pojedinca, takva odluka postiže kod svih zajedno, jer zajednički žar potire pojedinačna mišljenja.65
U Tiberijevo su vrijeme osuđenici koji su čekali smaknuće gubili sve što su imali i bio im je uskraćen pogreb, a onima koji su sudili sami sebi isplatilo se požuriti smrt, jer njima pokapahu tijela i uvažavahu oporuke.66
No, katkada se smrt i poželi, jer se nadamo nekom većem dobru. “Želim umrijeti, kaže sveti Pavao67, samo da budem s Isusom Kristom”; i “Tko će me izbaviti od ovih veza?”68 Kleombrot iz Ambracije69, pročitavši Platonova Fedona, toliko je poželio onozemaljski život da se bez ikakva drugog povoda bacio u more.70 Odatle se dobro vidi kako nemamo pravo kad nazivamo očajem takav hotimičan svršetak kojemu nas često vodi žar nade, a ponekad i mirna sklonost naše prosudbe.
Kad je Jacques du Chastel, biskup soissonski, na putu preko mora što ga je bio poduzeo sveti Ludovik, vidio da se kralj sa svom vojskom vraća u Francusku ne ispunivši sveto vjersko djelo, odluči poći što prije u raj. I, rekavši zbogom svojim prijateljima, na oči svih njih baci se na vojnike neprijateljske koji ga začas sasjekoše.71
U jednom od kraljevstava ovih novih zemalja72 na dan svečane procesije gradom se na kolima neobične veličine nosi lik kumira kojeg ondje obožavaju. Tada se može vidjeti ljude kako odsijecaju komade svog živog mesa i prinose ga božanstvu, dok se brojni drugi bacaju nasred trga i bivaju satrti i ubijeni pod kotačima, a sve to da bi nakon smrti postali svecima, što im i biva priznato.
U smrti već spomenutoga biskupa73, koji je poginuo s oružjem u ruci, ima više hrabrosti nego osjećaja, jer je njegova žeđ za borbom oduzela dobar dio tog osjećaja. Ima i takovih vlada koje su se uplitale u to da odrede neki red i svrhovitost takvih dobrovoljnih smrti. U našem gradu Marseilleu u staro su doba imali uvijek o državnom trošku pripremljen otrovni napitak od kukute za one koji bi željeli pospješiti vlastitu smrt, ali prije toga je šesto senatora moralo prihvatiti razloge njihove odluke; u to je vrijeme bilo dopušteno samo uz privolu sudaca i u opravdanim okolnostima podići ruku na sebe.74
Taj je zakon vrijedio i na drugim mjestima. Kad je Sekst Pompej kretao na Aziju, put ga je nanio do otoka Keosa75. I sluči se tada, dok je ondje prebivao, kako nam svjedoči jedan od njegovih ljudi, da mu se obratila neka gospođa vrlo visoka roda; ona je bila već upoznala svoje sugrađane s razlozima zbog kojih je htjela dokrajčiti svoj život, a sada je zamolila Pompeja da bude nazočan kod njezine smrti kako bi joj kraj bio što dostojanstveniji. Pompej na to pristane i, nakon što ju je dugo vremena uzalud pokušavao sa svom svojom govorljivošću, koje mu nije nikada uzmanjkalo, privesti razumu i odvratiti je od njezina nauma, na koncu je ipak morao dopustiti da izvrši što je naumila. U dobru je stanju duha i tijela bila proživjela više od devedeset godina, a tada je, ležeći na postelji više ukrašenoj nego ikad prije, oslonjena na lakat ovako govorila: “O Pompeju, neka ti bogovi, i to prije oni koje napuštam nego oni kojima idem, iskažu hvalu zato što si se udostojio biti i mojim savjetnikom i svjedokom moje smrti!
Nakon što sam uvijek nailazila na dobro lice sreće i bojeći se da mi želja za dugim životom ne učini da ugledam i ono njezino drugo lice, sad ću se sretnim završetkom oprostiti od ostataka svoje duše, ostavljajući nakon sebe dvije kćeri i čitavu četu unučadi.” Kad je to rekla i kad je svojima preporučila da žive u slozi i ljubavi i kad im je podijelila sve što je imala, a starijoj kćeri stavila na dušu brigu o kućnim božanstvima, sigurnom je rukom posegnula za peharom u kojem je bio otrov; i, preporučivši se Merkuru, moleći ga da ju odvede na neko dobro mjesto na drugom svijetu, žurno iskapi smrtonosni napitak. Zatim je svim prisutnima potanko opisivala kako napreduje djelovanje otrova i kad su joj jedan za drugim obamrli svi dijelovi tijela i kad je najzad rekla kako joj otrov obuzima srce i utrobu, pozvala je kćeri da joj usliše posljednju želju i sklope joj oči.
Plinije pripovijeda76 o nekom hiperborejskom narodu i kaže da se kod tih ljudi, zbog posebne blagosti podneblja, život općenito završava njihovom vlastitom voljom; da oni običavaju, kad su u dubokoj starosti umorni i siti života, dobro se najesti i napiti i zatim se s visoke litice, koja im u tu svrhu služi, sunovratiti u more.
Nepodnošljiva bol i još teža smrt čine mi se doista oprostivim poticajem na takav korak.
Mišel de Montenj
1 U izvorniku l’isle de Cea. Keos (K=wV), najzapadniji od Cikladskih otoka, danas Zea.
2 Antipater je bio vojvoda Filipa i Aleksandra Macedonskoga.
3 Taj primjer i drugi netom navedeni potječu iz Plutarhovih Spartanskih izreka, a često ih navode moralisti i kompilatori XVI. stoljeća.
4 Ciceron, Tusculanae disputationes, V, 14.
5 Gotovo doslovce prevedeno iz Senekinih Epistulae, 70.
6 Tacit, Annales, XIII, 56. Kod Montaignea čitamo Boiocatus. Bojokal je bio germanski knez.
7 “Smrt je posvudna: to je veliki dar božanski. Svatko može čovjeku oduzeti život, ali mu nitko ne može oduzeti smrt; tisuću nam je putova prema njoj otvoreno.” Seneka, Tebaida, I, i, 151.
8 U čitavom odlomku Montaigne slijedi, a katkada i doslovce prevodi Seneku (Epistulae, 70 i 77).
9 U staroj se medicini na vratnoj žili redovito puštala krv.
10 Servius Maurus ili Marius ili Honoratus, rimski gramatičar iz IV. Stoljeća. Sastavio je opsežne komentare uz Vergilijeva djela i Donatovu gramatiku.
11 Prema Pliniju (Nat. hist., XXV, 6) i Svetoniju (De illustribus grammaticis, II i III).
12 Prema Ciceronu (De finibus, III, 18).
13 Diogen Laercije, Život Aristipov, II, 64.
14 U ranijim je izdanjima bilo dodano: “Osim toga što nam se zabranjuje ubiti drugoga, taj zakon vrijedi i za ubojstvo sebe samoga.”
15 U izvorniku cette garnison du monde. Riječ garnison, od glagola garni, u starijem je francuskome imala više značenja, među kojima “obrana”, “opskrba”, a tek je kasnije, u XV. stoljeću, počela značiti “vojsku određenu da brani neko mjesto”.
16 Ove misli, koje je već bio iznio Platon u Fedonu i Ciceron u svojoj Republici, preuzima i sveti Augustin u De civitate Dei, I, xxii, a isto tako i njegov komentator, španjolski humanist Juan Luis Vives (1492-1540).
17 “Najbliže zatim stoje jadnici, koji su sebi / Sami zadali smrt ne sakrivivši ništa, već siti / Žića pogubiše duše…” Vergilije, Eneida, VI, 434 i d. (prijevod T. Maretića).
18 “Kao čvrst zimzeleni hrast što ga dvoplatna sjekira kreše u gustoj šumi na Algidu: sve što gubi, sve rane, pa čak i samo željezo koje ga udara daju mu novu snagu.” Horacije, Ode, IV, iv, 57.
19 “Ne, vrlina se ne sastoji, kako ti misliš, o oče, u strahu od života, nego od odupiranja teškim nevoljama, u tome da nikad leđa ne okreneš.” Seneka, Tebaida, I, 90.
20 “U nevolji je lako prezirati smrt; više srca valja imati podnoseći zlu kob.” Marcijal, XI, lvi, 15.
21 Ovdje, kao ponekad i u drugim odlomcima, Montaigne mijenja izvorni tekst kako bi bolje odgovarao njegovoj misli. Horacijevo impavidum, koje se odnosi na mudraca, mijenja u impavidam, koje slaže s virtus: “Nek se sruši slomljeni svijet, njegove će je razvaline pokriti i ne prestrašivši ga.” Horacije, Ode, III, iii, 7.
22 “Od straha da ne umrem ja smrt tražim, zar to nije ludost?”, Marcijal, Epigrammata, II, lxxx, 2.
23 “Sam strah od zla uvalio je mnogo ljudi u najveće pogibelji: uistinu hrabar čovjek je onaj koji je ne samo spreman suočiti se s opasnostima kad mu se ukažu nego ih zna i izbjeći kad god je to moguće.” Lukan, VII, 104.
24 “Često iz straha ovakvog pred smrću mržnja tolika / Ljudska obuzima srca na život i gledanje svjetla, / Žalosni da si u duši i sami oduzimlju život, / Ne znajuć da je tjeskoba ovakova izvor svih jada.” Lukrecije, De natura rerum, III, 79 i d. (prijevod Marka Tepeša).
25 IX.
26 “Jer, da bi čovjek osjetio nevolju i patnju, mora postojati u vrijeme kad se ta nevolja može dogoditi.” Lukrecije, De natura rerum, III, 874.
27 “razumnim izborom”, Diogen Laercije, Život Zenonov, VII, 130.
28 Prema Plutarhovim Vrlinama žena; usp. i Aulo Gelije, Atičke noći, XV, 11.
29 Plutarh, Život Kleomenov, XIV.
30 “Čak i kad leži u okrutnoj areni, pobijeđeni se gladijator još uvijek ufa u život, mada prijeteća svjetina daje znak smrti okrećući palac prema dolje.” To su stihovi Pentadija, kasnolatinskog pjesnika epigrama i elegija (De spe), koje Justus Lipsius navodi u svojim Saturnalium sermonum
libri.
31 Kod Seneke, Epistulae, 70.
32 V. bilješku o tom piscu na str. 18 ove knjige.
33 “Mnogi su nadživjeli svojega krvnika.” Seneka, Epistulae, 13.
34 “Mnogi su trudi kod ljudi zakrenuli n=bolje često, / mnoge su s vremenom stvari na pravo im smještene mjesto, / katkada nas napušta sreća, da jača se vrati i veća.” Vergilije, Eneida, XI, 425 i d. u prepjevu B. Klaića, dok T. Maretić donosi “…sreća prevari mnoge, al’ opet ih sigurno smjesti.”
35 Nat. hist., XXV, 3.
36 Seneka, Epistulae, 58.
37 Prema Titu Liviju, XXXVII, 46.
38 Prema Titu Liviju, XLV, 26.
39 Danas Gozo (na malteškom Gaudex), otočić zapadno od Malte. Anegdotu prenosi Guillaume Paradin u Histoire de son temps (izdanje iz 1575).
40 Josip Flavije, u raspravi O Makabejcima.
41 Lucius Scribonius Libo bio je pučkim tribunom oko g. 150.
42 Iz Seneke, Epistulae, 70.
43 Druga Knjiga o Makabejcima, 14.
44 Sv. Ambrozije, De virginitate.
45 Rufin Akvilejski, Historia ecclesiastica.
46 Ovaj je primjer preuzet iz Vivesova komentara Augustinovoj De civitate Dei, I, xxvi.
47 Najvjerojatnije Henri Estienne (Paris 1531-Lyon 1598), francuski erudit, grecist, teoretik francuskog jezika. Njegova je Apologie pour Herodote, oštar pamflet protiv svećenstva, izazvala veliko protivljenje crkve, pa je zato morao pobjeći u Ženevu. Misao što je Montaigne ovdje navodi preuzeta je iz tog njegova djela (XV, 22).
48 Aluzija na poznati epigram Clementa Marota (1496-1544) De Ouy et Nenny, tj. kad i kako žena mora reći ne! (nenny).
49 Tacit, Anali, VI, 48.
50 Gavius [!] Silvanus, Tacit, Anali, 15, 71.
51 Herodot, I, 213.
43 Druga Knjiga o Makabejcima, 14.
44 Sv. Ambrozije, De virginitate.
45 Rufin Akvilejski, Historia ecclesiastica.
46 Ovaj je primjer preuzet iz Vivesova komentara Augustinovoj De civitate Dei, I, xxvi.
47 Najvjerojatnije Henri Estienne (Paris 1531-Lyon 1598), francuski erudit, grecist, teoretik francuskog jezika. Njegova je Apologie pour Herodote, oštar pamflet protiv svećenstva, izazvala veliko protivljenje crkve, pa je zato morao pobjeći u Ženevu. Misao što je Montaigne ovdje navodi preuzeta je iz tog njegova djela (XV, 22).
48 Aluzija na poznati epigram Clementa Marota (1496-1544) De Ouy et Nenny, tj. kad i kako žena mora reći ne! (nenny).
49 Tacit, Anali, VI, 48.
50 Gavius [!] Silvanus, Tacit, Anali, 15, 71.
51 Herodot, I, 213.
52 Struma.
53 Herodot, VII, 107.
54 Cijela je priča preuzeta iz prijevoda Goulardove Histoire du Portugal,
55 Tacit, Anali, VI, 29.
56 Cocceius Nerva, djed cara Nerve i pravnik na glasu.
57 Tacit, Anali, VI, 26.
58 Plutarh, O brbljavosti, IX; usp. i Tacit, Anali, I, 5.
59 Prema Titu Liviju, XXVI, 13.
60 Capua, glavni grad Kampanije, poznat s bogatstva i raskošnosti.
61 Tit Livije, XXVI, 13-15.
62 Kvint Kurcije (Quintus Curtius Rufus), Historiae Alexandri Magni Macedonis, IX, 4.
63 Tit Livije, XXVIII, 22.
64 Abydus (}AbudoV), grad u Maloj Aziji na Helespontu.
65 Tit Livije, XXXI, 17-18.
66 Prevedeno iz Tacitovih Anala, VI, 29.
67 U Poslanici Filipljanima, I, 23.
68 U Poslanici Rimljanima, VII, 24.
69 Cleombrotus (Kle@mbrotoV), vojvoda lacedemonski u boju kod Leuktre (371. pr. Kr.); Ambracia (]Ambrak?a), današnja Arta, grad u Epiru.
70 Ciceron, Tusculanae disputationes, I, 34.
71 Prema Joinvilleovoj kronici (LI).
72 Goncalez de Mendoza, Histoire du royaume de la Chine (str. 319). Montaigne se oslanja na francuski prijevod iz 1585.
73 Riječ je o već spomenutom biskupu soissonskom Jacquesu du Chastelu.
74 Valerije Maksim, II, vi.
75 Keos (K=wV), najzapadniji od Kikladskih otoka. I ova se pojedinost čita kod Valerija Maksima (v. prethodnu bilješku).
76 Nat. hist., IV, 12.
