Grad: Brisel, Belgija
Vrijeme: Septembar/Oktobar 2013
U Brisel sam stigla pravo iz Podgorice, avion RyanAir-a sletio je na aerodrom Charleroi. Tu me je čekao momak mojih godina, Dimitri iz Brisela, drug mog tate. Tata nikada nije bio u Belgiji, ne govori ni francuski ni flamanski ni njemački ni engleski i njegova prijateljstva nijesu razlog za moj dolazak u Brisel – ja sam tu da bih učila o gradu, a Dimitri me čeka jer je minulog ljeta uživao u selu i planinama oko njega. Vodio je grupu mladih skauta koji su spletom nekoliko zanimljivih slučajnosti par sedmica jula proveli na našem imanju blizu Kolašina. Naumili su da dođu u Crnu Goru i u Francuskoj su našli druga – Crnogorca, umjetnika – koji je htio da pomogne izviđačima da pronađu nekog ko će im dati parče livade da prostru šatore i prodati domaćeg hljeba i sira u zamjenu za pomoć oko plastidbe i drva. Taj umjetnik iz dvanaestog arondismana pozvao je prijatelja iz Crne Gore da zajedno smisle neko rješenje, a njegov prijatelj – jedan od mojih nekadašnjih urednika – prisjetio se mene. Tako je u julu tata vodio četu od 23 belgijska mladića u napad na nepoplašćeno imanje Đurđića koje godinama kosimo “napoli”.
Nekoliko mjeseci ranije postala sam stipendistkinja Erazmus Mundus programa i počela sam da se spremam za septembar u Briselu. Između posla, putovanja i razgovora za vizu koji me je čekao u Beogradu svratila sam kući i upoznala skaute. Par mjeseci kasnije sjedimo u kolima Dimitri, njegova djevojka i ja i sa valonskog aerodroma putujemo ka briselskoj regiji. Dok prolazimo pored stadiona pričaju mi da je belgijskoj fudbalskoj reprezentaciji krenulo i da su Flamanci i Valonci počeli da se druže na utakmicama. Čitala sam svašta o tom sukobu – te ne mogu da se dogovore, te Belgija bila 535 dana bez Vlade, te Flandrija hoće da se odvoji… Pitala sam Flamanca Dimitrija kako se slažu mladi, na šta se dečko nasmijao i pokazao na svoju djevojku: “Ona je Valonka”. Kasnije te nedjelje, jedan od glavnih profesora na mom programu je objasnio: “Ne brinite za Belgiju, do odvajanja nikad neće doći jer nijedna regija ne može da prisvoji Brisel”.
Brisel postoji oko 1000 godina – kao svi pristojni srednjevjekovni gradovi. Centar grada – današnja opština Brisel – ima oblik pentagona i do XIX vijeka bio je obavijen zidinama koje su čuvale grad i razdvajale ga od naselja za siromašne, leprozne i poljoprivrednike. Onda se desila industrijska revolucija, bedemi su zamijenjeni bulevarima a Brisel se znatno proširio: briselska regija danas ima svog premijera i obuhvata 19 opština, a sve opštine imaju svoje gradske vijećnice i gradonačelnike. Birokratsku zapetljanciju Brisela dodatno komplikuje to što je ovo jedina belgijska dvojezična regija: od 1930. godine ravnopravno se koriste francuski i flamanski. Mada ova okolnost razumijevanje ustrojstva vlasti na bilo kom nivou čini skoro nemogućim, dobro dođe tokom vožnje metroom: sve stanice su najavljene na francuskom i flamanskom, njihovi nazivi su ispisani na oba jezika, pa posjetioci imaju priliku da ponešto i nauče.
I dok dinamika razvoja grada, u prostornom i društvenom smislu, počiva na razmiricama, pregovorima i dogovorima između Flamanaca i Valonaca, daleko od toga da oni posjeduju javni prostor Brisela: 29% građana ima strani pasoš. Brojni su i pripadnici druge generacije imigranata koji sada imaju belgijska dokumenta, ali ne i korijene. Uličice dijela grada nazvanog Matongé (po trgovačkom distriktu u Kinšasi) su sastajalište za imigrante iz Ruande, Burundija, Konga – među njima i potomke pristalica Partisa Lumumbe, koji su došli u Brisel nakon što je Lumumba pogubljen a u Demokratskoj Republici Kongo uspostavljena diktatura. Organizacije poput Art2Work pomažu mladima porijeklom sa Srednjeg Istoka da steknu iskustvo potrebno za zaposlenje, dok multidisciplinarni umjetnički centar Recyclart, smješten u napuštenoj željezničkoj stanici, aktivno i kreativno radi na povezivanju dva dijela grada razdvojena prugom koristeći njihove razlike: sa jedne strane je istorijski centr Brisela, sa druge staro radničko predgrađe Marolles – danas multikulturalan i popularan, mada i dalje prilično siromašan komšiluk. Od muzike urbanog geta preko uličnih izložbi do gerila pletenja, Recyclart pokušava da pod sloganom “Grad = različitost” ujedini što više umjetnika i građana.
To je i jedna od glavnih ideja bijenalne parade Zinneke koja se u Briselu organizuje od 2000. godine. Ime potiče od riječi “zenneke” kako su odavno nazivani psi, lutalice oko rijeke Zenne koja bi danas proticala kroz Brisel da u XIX vijeku nije pokrivena kako bi širenje bolesti bilo spriječeno a kanalizacija regulisana. Lutalica bez pedigra postao je simbol parade jer je glavna poruka projekta da porijeklo nije važno, da možda nijesu svi Briselci bili tu oduvijek ali da su tu sada i da treba da rade zajedno na onom što Brisel tek treba da postane. Kao u Njujorku, objašnjavaju organizatori: pravo pitanje nije “Odakle dolaziš” nego “Od kada si u gradu?”.
Da li ovaj umjetnički pristup funkcioniše? Ne znam. Grupa sa mojih studija je prije par dana posjetila Lil, tik preko granice sa Francuskom; neki od nas nijesu imali sa sobom pasoše ali je jedino mladić afričkog porijekla imao probleme sa (nasumičnom i neredovnom – ipak je ovo EU) graničnom policijom. Briselska regija je bogata, ali grad nije – 22% nezaposlenih, 30% siromašnih. Broj stanovnika se povećava. Ipak, ljudi učestvuju, poziraju za fotografije i priređuju izložbe, paradiraju. Vidjećemo.
Sonja Dragović
