Mnogo godina kasnije, pred strojem za streljanje, sjetiće se pukovnik Aurelijano Buendija onog davnog popodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi led. Makondo je onda bilo selo sa dvadesetak kuća od blata i trske, sagrađeno na obali reke, čije su se bistre vode valjale koritom punim uglačanih oblutaka, bijelih i velikih kao neka preistorijska jaja. Svijet je bio tako nov, mnoge stvari još nisu imale ime i, da bi se pomenule, trebalo ih je pokazati prstom. Svake godine u martu jedna porodica odrpanih Cigana postavila bi svoju čergu blizu sela i, uz treštanje zurli i bubnjeva, prikazivala nove izume. Prvo su donijeli magnet. Jedan krupan Ciganin, kudrave brade i vrapčijih ruku, koji se predstavio kao Melkijades, priredio je javnu mađioničarsku predstavu, nazivajući je osmim čudom mudrih alhemičara iz Makedonije. Išao je od kuće do kuće, vukući sa sobom dvije metalne poluge, i svi su zapanjeno gledali kako kazani, šerpe, klješta i mangali padaju sa svojih mesta, kako građa očajnički škripi pri pokušaju da se iz nje izvuku ekseri i zavrtnji, kako se ko zna kada izgubIjene stvari pojavljuju tamo gde su bile najviše tražene i u silnom rasulu vuku za Melkijadesovim magičnim gvožđima. „Predmeti imaju svoj osobni život“, izvikivao bi Ciganin grubim glasom, „stvar je u tome da im probudiš dušu“… Ovako je legendarni Gabo, kako su Markeza zvali, započeo svoj znameniti roman „Sto godina samoće“ koji će po svom komercijalnom uspjehu nadmašiti čak i najbolja Servantesova ostvarenja.
PUKOVNIKU IMA KO DA PIŠE
Gabrijel Hose Garsija Markez je rođen 6. marta 1928. godine u Arakataki u Kolumbiji. Bio je najstarije dijete od dvanaestoro dijece, koliko su imali njegovi roditelji. Djetinjstvo je proveo kod bake i djeda sa majčine strane. Bio je izuzetno bistar učenik i upornim radom i talentom je dobio stipendiju za srednju školu u Colegio National (Bogota). Tu je otkrio ljubav prema književnosti i počeo je da se divi grupi kolumbijskih pjesnika koje i danas zovu “piedra y sielo” (“kamen i nebo”), a njihov uticaj je ostavio duboke tragove na Markezovo književno stvaralaštvo. Godine 1946. upisuje pravni fakultet na Nacionalnom Univerzitetu u Bogoti. Ubrzo iz štampe izlazi njegova prva knjiga pripovjedaka, a riječ je o objedinjenim kolumnama koje je objavljivao u lokalnim novinama. Taj početni uspjeh će ubrzo zasjeniti burni politički događaji. Naime, pristalice liberalnog predsjedničkog kandidata 9. aprila su izazvale velike nerede u glavnom gradu Kolumbije. Eto vidite, i oni tamo imaju svoju verziju „bosanskog lonca“ koji pokatkad uzavri do eksplozije. Demostranti su bili ljudi od akcije, te su širom Bogote podmetali požare. Tom prigodom je izgorio i pansion u kojem je živio Markez, a plamen je nažalost progutao sve njegove dotadašnje rukopise. Nad Bogotom su se nadvili tamni i zloslutni oblaci, grad je potonuo u haos i anarhiju. Život je doslovce stao, gdje god da je čovjek krenuo tih dana po avetinjski pustoj Bogoti nabasa na ona „Zaključana vrata“ Željka Ivankovića. Nacionalni Univerzitet takođe prestaje sa radom, tako da je prestrašeni Markez bio prinuđen da pređe na univerzitet u Kartaginu gdje se po dolasku bavio novinarstvom. I onda, iznenada godine 1950. nešto mu je „puklo pred očima“. Prekida studije i počinje kao kolumnista profesionalno raditi u novinama liberalne orjentacije. Ostatak života će provesti kao „srednjoškolac“ poput gradonačelnika Banja Luke Draška Stanivukovića. Uzgred bih rekao da je poštenije ostati „srednjoškolac“ nego kupovati nekakve sumnjive doktorske diplome, o čemu se mnogo pisalo proteklih godina. Uostalom, Draško je već na neki način postao slavan jer je prema pisanju Avazovog novinara Danijala Hadžovića „njegov Tvrtko najveći“. Radi se naravno o jednoj simpatičnoj aluziji na novosagrađeni spomenik kralju Tvrtku u centru Banja Luke.
Nastavljamo sa „pretresanjem“ Markezove biografije. Četiri godine kasnije (1954.) veliki se pisac ponovo vraća u Bogotu. Postaje član komunističke partije, a te iste godine (1955) izlazi iz štampe njegov prvi roman „Oharaska“. Nakon toga putuje u Evropu kao dopisnik časopisa Ekspektador. U Parizu ga je zatekla vijest da su novine „ugašene“ i da je ostao bez posla. Ponekad to tako biva u životu, trnovit je put do zvijezda. Godine 1958. iz štampe izlazi njegova knjiga „Pukovniku neme ko da piše“. Markez se osokoljen novim uspjehom vraća u domovinu i ženi svoju ljubav iz mladosti Mercedes Barhu (tvrdio je da ju je zaprosio dok je jos imala dvanaest godina). Tek što je malo utihnuo „vatromet“ iz njegove spavaće sobe ponovo je negdje u daljini „puklo“. Do njega dopiru vijesti da su Fidel i Če Gevara srušili tadašnju vlast na Kubi. Odmah nakon izbijanja revolucije pakuje kofere i seli na Kubu i zapošljava se u tamošnjoj novoformiranoj novinskoj agenciji.
Naš Gojko Berić je svojevremeno za svojih Dubrovačkih godina sa Markezom popio kavicu. Na pitanje „koja je tajna tolike popularnosti latino američkih pisaca u Evropi“ Markez odgovara: „Ono što nas je pored ostalog učinilo poznatim i popularnim, to je kubanska revolucija. Dakle, da objasnim, mi smo radili odavno, pisali smo odavno, ali u Evropu nismo prodrli ranije zato što nije postojalo „zvono“ koje bi privuklo pažnju i omogućilo eho te naše književnosti. Bilo je potrebno da se dogodi revolucija na Kubi pa da se Evropa i svijet zainteresuju i za ostale činjenice zelenog kontinenta, koje su Evropljanima do tada bile daleke i nepoznate“. Fidelu Kastru su bili potrebni veliki pisci ali je, kao što vidimo iz pomenute Markezove izjave, Kastrova Kuba bila i njima od koristi.
Idemo dalje: Markez 1961. dobija književnu nagradu za djelo „Sudnji čas“, čije je izdanje izašlo u Evropi (točnije u Madridu 1962.) pa je potom iz samo Bogu znanih razloga povučeno i 1965 konačno ponovo izlazi iz štampe.
Popularni Gabo je u periodu 1961-1965 imao jednu inspirativnu blokadu, te se u tom periodu povukao i posvetio porodici. I onda, ipak: munja sijevnu iz vedra Neba. Na porodičnom putovanju za Akapulko konačno dobija inspiraciju za pisanje. Sav radostan na prvom proširenju okreće auto, te se vrtoglavom brzinom poput Maksa Verstappena (šampion formule 1) vraća u Meksiko, gdje su tada živjeli Markezovi. Zabarikadirao se u sobu i zaplovio svojim svijetom magije i mitova. „Uz cigarete i nešto hrane“, kako je sam poslije kazivao, napisao je za petnaest mjeseci svoje remek djelo „Sto godina samoće“ koje je prema ocjeni brojnih kritičara vrhunsko ostvarenje „magijskog realizma“. Roman je preveden na 37 jezika, a prodat je u preko 30 miliona primjeraka. Slavi ovog romana tu nije kraj, davnih sedamdesetih proglašen i romanom godine u Svijetu.
Roman „Sto godina samoće” bio je najvažniji razlog zašto je Márquez dobio Nobelovu nagradu za književnost 1982. godine, a ovo Gabino ostvarenje se smatra jednom od knjiga koja je oblikovala svjetsku literaturu. Roman je uvršten među pet najvažnijih djela hispaničke književnosti. Markezov čudesni grad Macondo koji se pominje gore u uvodu ovog teksta je grad ogledala koje je José Arcadio Buendía usnuo na obali rijeke, a u tim se ogledalima ogledao svijet spolja i iznutra. Utemeljitelj grada (José Arcadio) je smatrao da Macondo mora biti okružen vodom kako bi s tog otoka krenuo u realizaciju vizije svijeta po svojim mjerilima. Na koncu se ispostavlja „da je đaba krečio“ jer su svi njegovi junaci zapravo zarobljenici povijesti koja se ponavlja. Ponešto od čudesa ovog romana prepoznajemo i u Kustinom filmu „Dom za vješanje“. Emir Kusturica se svojevremeno za jedne posjete Kubi i osobno sastao sa ovim velikim piscem. Baš sam prije par dana u (ranije snimljenoj) tv emisiji „Oko“ gledao njegov intervju u kome je, pored ostalog, kazao: Ono što je Markez stvarao u knjigama, ja sam pokušavao stvoriti na filmu. „Lijepi šareni Svijet“ nije tako veliki kako se misli pa ga je Kusta stigao prošpartati uzduž i poprijeko, i to nekoliko puta. Usamljeni i pospani kontinent Latino Amerike postaje preko noći magično realan, a Salman Ruždi prepoznaje u Markezovom Makondu svoju Indiju. Ruždi zapisuje: „Negovi biskupi su moje mule, njegove ulične pijace su moji bazari. Njegov svijet je moj svijet preveden na španski. Čudo je što sam se u to djelo zaljubio, ne zbog njegove magije već zbog njegova realizma“.
Iako stenje pod teretom goleme slave, Markes nastavlja pisati. Trajno je zaokupljen temama samoće, sudbine, nostalgije, ljubavi, moći i nasilja. Godine 1973. se politički aktivira, bio je član opozicije, a kao pisac i javna ličnost ukazuje na kršenje ljudskih prava u Južnoj Americi. Godine 1981. desila su mu se tri važna događaja: od Francuske je dobio Legiju časti; bio je optužen da je sarađivao sa gerilcima pa je bio prinuđen da napusti Bogotu: i te godine izlazi mu djelo “Hronika jedne nenagovještene ljubavi”. U periodu 1980-1990. živio je u Meksiku i Kolumbiji. Nastavio je političku aktivnost, pisao je scenarije, drame, i dva romana “Ljubav u vrijeme kolere” i “General u lavirintu”. Uz Isabel Allende i Jorgea Luisa Borgesa, Carlosa Ruiza Zafóna i Roberta Bolaña bio u svijetu najprevođeniji pisac koji je pisao na španjolskom. Četvrti je bio njegov stari rival Mario Vargas Llosa s kojim se potukao u birtiji. A onda je 2023. Márquez “pretekao” Miguela de Cervantesa kao najprevođeniji pisac na španjolskom jeziku prema Svjetskoj karti prevođenja. Zbog kritičkih stavova o američkom imperijalizmu, Márques je bio označen kao subverzivac, odbijane su mu vize za SAD, a zabranu je ukinuo Bill Clinton nakon što je postao predsjednik SAD-a.
„En Agosto Nos Vemos“, preveden kao „Vidimo se u kolovozu“, je posljednji roman koji je napisao Gabo, kako su familija i prijatelji zvali Markesa. „Čitajući ga još jednom, gotovo deset godina nakon njegove smrti, otkrili smo da roman ima mnogo vrlo ugodnih prednosti, a ničega što bi nas spriječilo da uživamo u najistaknutijim aspektima Gabina djela: njegovoj sposobnosti invencije, poeziji jezika, zadivljujućem pripovijedanju, njegovom razumijevanjem ljudskog bića i njegovoj naklonosti prema iskustvima i nesrećama, osobito u ljubavi, što je, vjerojatno, glavna tema svih njegovih djela,“ izjavili su njegovi sinovi. U svojoj knjizi „O ljubavi i drugim demonima“ popularni Gabo zapisuje: „Nijedan lijek ne liječi ono što radost ne može izliječiti“. Gabrijel Garsija Markes je preminuo u Meksiko Sitiju 17. travnja 2014. godine.
Za sami kraj nešto od Emira Kusturice:
„Do uha Čehovljevih junaka vjetar donesi riječi volim te iako nismo sigurni da li je krupnu riječ izgovorila ona u koju je on bio zaljubljen, tek riječ nošena vjetrom postala je simbol ljubavi. Šta bi bilo da nam dušu nisu preplavile Tolstojeve rečenice u kojoj je svjetlost padala i na najsitniji detalj! Znali smo boju dugmeta na mundiru Vronskog, a lik Ane Karenjine je bio jasniji od upečatljive glumice na filmskom platnu. Sve to, dok nas je vodio stranicama gdje smo bili grejani plemenitim emocijama odmah zatim talasima svirepe ljudske osjećajnosti, a tek u sjeni krupnih riječi razvijao je zaplete snažne i moderne.
Da nije bilo Bulgakova kako bi osjetili apsurd i paradoks. Malo je vremena da se nabroje svi pisci koji su, ako ne jednaki ali ne manje važni, bez kojih pismeni nije mogao da nastane.
Da nije sve izgubljeno a nikada nije sve izgubljeno potvrdjuju nam pojave koje kao usamljene zastave u pustinji mašu i potvrdjuju nam da ima pismenih samo su nam sklonjeni s očiju! Stisnuti između hiljadu informatičkih čuda, jutjubova,rijaliti šoua ali i odredjeni političkom korektnosti najnovijom verzijom globalne autocenzure. Potpisnik ovih redova vjeruje da tih zastava ima i više nego što verujemo, nekad se i rukujemo sa njima a ne znamo da su to oni. Nikada nije bilo ovoliko knjiga, nikada čovek nije imao pristup ovolikoj gomili ispisanih stranica i nikada nije bilo manje pismenih“.
MARKO RAGUŽ
Sarajevo, jesen 2024.
