Demades Atenjanin osudio je jednog čovjeka iz svog grada koji se bavio prodavanjem stvari za pogrebe, navodeći da je tražio veliku dobit u tom poslu, a da do te dobiti nije mogao drugačije doći bez smrti mnogih ljudi.1 Čini mi se da ta presuda nije pravična, jer nitko ne dolazi do neke koristi ako to nije na nečiju štetu, pa bi, kad bi se tako zaključivalo, valjalo osuditi svaku vrstu dobiti.
Trgovcu dobro ide samo kad je mladež raskalašena; rataru kad je žito skupo; graditelju kad se kuće ruše; sucima kad se ljudi parniče i svađaju. Sam položaj i posao vjerskih dostojanstvenika ovise o našoj smrti i o našim lošim stranama. Niti jedan liječnik nije sretan zato što su i sami njegovi prijatelji zdravi, kaže stari grčki komik2, a isto tako ni vojnik kad mu je grad u miru, i tako dalje. I, što je još gore, neka svatko ispita sama sebe i naći će u svojoj nutrini da se njegove želje najčešće rađaju i hrane na račun drugoga.
Razmišljajući o tome, sinulo mi je da priroda u tome ne skreće sa svog zacrtanog puta, jer i liječnici drže da rođenje, hranjenje i rast jedne stvari nije ništa drugo do li gubljenje i kvarenje druge:
Nam quodcunque suis mutatum finibus exit,
Continuo hoc mors est illius, quod fuit ante3.
Mišel de Montenj
1 V. Seneka, De beneficiis, VI, 38.
2 Filemon Stariji, grčki komediograf iz 4-3. st. pr. Kr., u navodu Ivana iz Stobija, grčkog pisca i kompilatora iz V. stoljeća.
3 “Naime štogodijer se mijenja, izmijenivši predjašnje mjesto, / Odmah bude to propast za njegovo predjašnje stanje.” Lukrecije, De rerum natura, II, 753 (prepjev M. Tepeša).
