Borba za vlast među španjolskim republikanskim partijama nesretna je, davno prošla stvar, koju u ovom trenu nemam želje oživljavati. Spominjem je samo stoga da kažem: ne vjerujte ništa, ili gotovo ništa onome što ste čitali o internim vladinim poslovima. Sve je to, bez obzira na izvore iz kojih dolazi, partijska propaganda, što će reci: laž. Bitna istina o ratu je prilično jednostavna. Španjolska buržoazija shvatila je mogućnost uništenja radničkog pokreta i iskoristila je, potpomognuta nacistima i reakcionarnim snagama širom svijeta. Dvojbeno je hoće li se ikada rasvijetliti više od toga.
Sjećam se da sam jednom rekao Arthuru Koestleru: »Povijest je stala 1936.« On je kimnuo glavom, razumjevši me odmah. Obojica smo mislili na totalitarizam uopće, ali određenije na španjolski građanski rat. Još sam zarana u svom životu primijetio da se u novinama nijedan događaj nikada ne prikazuje točno, ali u Španjolskoj sam prvi put vidio novinske izvještaje koji s činjenicama nisu imali nikave veze, čak ni onoliko koliko se podrazumijeva kod obične laži. Čitao sam izvještaje o velikim bitkama kojih nije bilo, doživio potpunu šutnju kada je ubijeno na stotine ljudi. Vidio sam jedinice koje su se hrabro borile prikazane kao kukavičke i izdajničke; druge koje nisu vidjele ispaljenog metka, pozdravljali su kao junake velikih pobjeda. Vidio sam novine u Londonu kako prepričavaju te laži i stroge intelektualce kako stvaraju emocionalnu nadgradnju na temelju potpuno izmišljenih događaja. Vidio sam da se u stvari povijest ne piše u granicama onoga što se dogodilo, već onoga što se trebalo dogoditi prema raznim »partijskim linijama«. Pa ipak, koliko god strašno, na neki način to je bilo nevažno. To se odnosilo na sekundarne pojave – naime na borbu za vlast između Kominterne i španjolskih lijevih partija, i napore ruske vlade da u Španjolskoj spriječi revoluciju. Ali bitna slika rata koju je španjolska vlada predočila svijetu nije bila lažna. Glavne pojave bile su onakve kako ih je ona prikazivala. Ali što se tiče fašista i njihovih pomagača, zar bi se oni mogli isto toliko približiti istini? Zar bi uopće mogli priznati svoje stvarne ciljeve? Njihov prikaz rata bio je čista fantazija, ali u tim okolnostima drukčije i nije moglo biti. Jedina propagandna linija dostupna nacistima i fašistima bila je da se prikažu kao kršćanski patrioti koji spašavaju Španjolsku od ruske diktature. To je uključivalo da se život u Španjolskoj republici prikaže samo kao dug pokolj (vidi »Catholic Herald« ili »Daily Mail«, ali to je bila dječja igrarija u usporedbi s kontinentalnom fašističkom štampom), a i to da se predimenzioniraju razmjeri ruske intervencije. Dopustite mi, da iz goleme piramide laži koju je izgradila katolička i reakcionarna štampa diljem svijeta, ukazem samo na jednu – prisutnost ruske vojske u Španjolskoj. Procjena njenih snaga pela se do pola milijuna; svi pobožni Francovi pristaše vjerovali su u to. Znamo da u Španjolskoj ruske vojske nije bilo. Bilo je nešto avijatičara i drugih tehničara, najviše nekoliko stotina, ali to nije bila vojska. Tisuće stranaca koji su se borili u Španjolskoj, da ne spominjemo milijune Španjolaca, mogli su to posvjedočiti. Njihovo svjedočanstvo nije se dojmilo Francovih propagandista, niti jednog od onih koji su stupili na tlo Španjolske republike. Istodobno, ti su ljudi u potpunosti odbijali da priznaju njemačku ili talijansku intervenciju, iako se u to vrijeme njemačka i talijanska štampa otvoreno hvalisala junačkim pothvatima svojih »legionara«. Izabrao sam samo jedan primjer, ali čitava je fašistička ratna propaganda bila na tom stupnju.
Primjeri takve vrste zastrašuju me; imam dojam da sâm koncept objektivne istine postepeno iščezava iz svijeta. Napokon, postoji mogućnost da te laži, ili njima slične, uđu u povijest. Kako će se pisati povijest španjolskog rata? Ako Franco ostane na vlasti, povijesne knjige pisat će njegovi ljudi i, ukažimo na primjer koji sam naveo, ruska armija koje nikada nije bilo postat će povijesna činjenica o kojoj će djeca generacijama učiti u školama. Pretpostavimo, međutim, da fašizam doživi definitivan poraz i da se u bližoj budućnosti u Španjolskoj uspostavi neka vrsta demokratske vlade. Kako, čak i tada, napisati povijest tog rata? Kakvi će dokumenti ostati iza Franca? Kada bi se i moglo doći do dokumenata sačuvanih od strane republikanske vlade, ostaje dilema kako napisati istinitu povijest rata. Jer, kao što sam već spomenuo, i vlada je naširoko operirala lažima. S antifašističkog stajališta može se napisati istinita povijest rata, ali to će biti partizanska povijest, nepouzdana u mnogim pojedinostima. Na kraju krajeva, ipak će neka vrsta povijesti biti napisana, i kada oni koji se stvarno sjećaju rata pomru, ona će biti općeprihvaćena. Tako će zbog praktičnih potreba laž postati istina.
Znam da je u modi reći da je većina zabilježene povijesti ionako laž. Voljan sam povjerovati da je povijest najvećim dijelom netočna i iskrivljena, ali za naše je doba karakteristično napuštanje same pretpostavke da povijest može biti istinito napisana. U prošlosti ljudi su svjesno lagali, ili su nesvjesno izvrtali ono što su pisali, ili su težili istini dobro znajući da moraju počiniti mnoge pogreške; ali u svakom slučaju vjerovali su da »činjenice« postoje i da se u većoj ili manjoj mjeri mogu otkriti. A u praksi oduvijek je bio priličan broj činjenica s kojima se mogao gotovo svatko složiti. Ako pogledate povijest posljednjeg rata, na primjer u Encyclopaedia Britannica, vidjet ćete da oveća količina materijala potječe iz njemačkih izvora. Britanski i njemački povjesničari znali su se bitno razići u mnogim pitanjima, čak i fundamentalnim, ali još uvijek je preostajao izvjestan broj neutralnih činjenica koje nisu mogle izazvati ozbiljnije rasprave. Upravo tu zajedničku osnovicu slaganja s njenim implikacijama da su sva ljudska bića ista vrsta životinja, totalitarizam razara. Nacistička teorija zaista bitno poriče da postoji nešto kao »Istina«. Ne postoji, na primjer, ni »znanost«. Postoje samo »njemačka znanost«, »židovska znanost«, itd. Ovaj način mišljenja očito implicira košmarski svijet u kojem Vođa, ili neka vladajuća klika, kontrolira ne samo budućnost, već i prošlost. Ako za taj i taj događaj Vođa kaže: »To se nikada nije dogodilo« – tada se to, dakle, i nije dogodilo. Ako kaže da su dva i dva pet – u redu je, dva i dva su pet. Takva me budućnost plaši mnogo više nego bombe – a poslije naših iskustava u posljednjih nekoliko godina to nije frivolna izjava.
Ali, je li možda bolećivo ili djetinjasto zastrašivati se vizijama totalitarističke budućnosti? Prije nego što otpišemo totalitarni svijet kao košmar koji se ne može obistiniti, sjetimo se samo da bi 1925. svijet današnjice izgledao košmarom koji se ne može ostvariti. Protiv tog nepostojećeg fantazmagoričnog svijeta u kojem crno sutra može biti bijelo, a jučerašnje vrijeme može se promijeniti ukazom, u stvarnosti postoje samo dva jamstva. Jedno je, da koliko god poricali istinu, istina i nadalje postoji kakva je i bila i kakva objektivno jest; ne možete je dosljedno nijekati ako pri tom slabite vojnu moć države. Drugo je, da toliko dugo dok neki dijelovi svijeta ostanu neosvojeni, liberalna se tradicija može održati na životu. Dopustimo li fašizmu, ili možda kombinaciji fašizama, da osvoji svijet, ova dva uvjeta više neće opstojati.
Mi u Engleskoj potcjenjujemo opasnost ovakve vrste, jer naše tradicije i sigurnost u prošlosti dali su nam sentimentalnu vjeru da se na kraju sve dobro svrši i da se ono čega se najviše bojite u stvarnosti nikada ne dogodi. Stotinama godina odgajani na književnosti u kojoj Pravičnost postojano trijumfira u posljednjem poglavlju mi poluinstinktivno vjerujemo da na kraju zlo uvijek pobjeđuje samo sebe. Pacifizam je, na primjer, uvelike zasnovan na tom uvjerenju. Ne odupiri se zlu, i ono će se na neki način samo razoriti. Ali zašto bi? Koji dokazi za to postoje? I koji je razlog propasti moderne industrijalizirane države, ako ne osvajanje izvana vojnom silom?
Razmotrimo, na primjer, ponovno uspostavljanje ropstva. Tko je prije dvadeset godina mogao zamisliti da će se u Evropu vratiti ropstvo? E pa, ropstvo je obnovljeno pred našim nosevima. Logori za prisilni rad po čitavoj Evropi i Sjevernoj Africi u kojima se Poljaci, Rusi, Židovi i politički zatvorenici svih rasa muče na izgradnji cesta ili isušivanju močvara samo za gole obroke, jednostavno su obično ropstvo. Najviše što se može reći jest da još nije dozvoljeno pojedincima da kupuju i prodaju robove. Što se ostaloga tiče – rastavljanje od porodice, na primjer – uvjeti su vjerojatno gori nego što su bili na američkim plantažama pamuka. Nema razloga vjerovanju da će se ovakvo stanje stvari promijeniti dok traje bilo koja totalitaristička dominacija. Mi ne shvaćamo sve njene implikacije, jer na naš mističan način osjećamo da režim zasnovan na ropstvu mora propasti. Ali vrijedno je usporediti trajanje robovlasničkih imperija antike s trajanjem bilo koje moderne države. Civilizacije zasnovane na ropstvu znale su trajati po četiri hiljade godina.
Kada mislim na stari vijek obeshrabruje me da te stotine milijuna robova, na čijim je leđima generacijama počivala civilizacija, nisu iza sebe ostavile bilo kakav zapis. Čak ne znamo ni njihova imena. Koliko vam je imena robova poznato iz čitave grčke i rimske povijesti? Ja se mogu sjetiti dva, ili možda tri. Jedno je Spartak, drugo Epiktet. Također, u rimskoj sali Britanskog muzeja nalazi se stakleni vrč s imenom stvaraoca koje je zapisano pri dnu: »Felix fecit«. Zamišljam sliku jadnog Felixa (Gala s crvenom kosom i metalnom ogrlicom oko vrata), ali u stvari, on možda uopće nije bio rob; tako preostaju samo dva roba čija imena pouzdano znam, a vjerojatno se malo ljudi može sjetiti još kojeg više. Ostatak je nestao u potpunoj tišini.
Napisano u jesen 1942.
George Orwell: ‘Looking back on the Spanish War’
First published: New Road. — GB, London. — 1943.
