(Neskraćeno izdanje)
Kad Hurst and Blackett tiskaju nepročišćeno izdanje Mein Kampfa uređeno prohitlerovski, a objavljeno tek prije godinu dana, znači da se događaji zbivaju vratolomnom brzinom. Očita je namjera prevodiočeva predgovora i njegovih primjedbi da ublaži okrutnost tog djela i Hitlera prikaže u što je moguće ljepšem svjetlu. Jer, u to je vrijeme Hitler još uvijek štovana ličnost. On je taj koji je ugušio njemački radnički pokret, pa su mu stoga imućne klase sve rado opraštale. I desničari i ljevičari slagali su se u vrlo plitkoj predodžbi da je nacional-socijalizam samo jedan novi oblik konzervativizma.
Tad se odjednom ustanovilo da Hitler ipak nije štovanja vrijedan. Kao jedan od dokaza tog mišljenja, Hurst and Blackett izdali su njegovu knjigu u novom ovitku objašnjavajući da će sav prihod od prodaje knjige biti priložen Crvenom križu. Ipak, unatoč svemu, teško je jednostavno na temelju sadržaja Mein Kampfa povjerovati da su se izmijenili Hitlerovi ciljevi ili njegovo mišljenje. Ako usporedimo njegove riječi koje je izgovorio prije godinu dana s riječima koje je rekao prije petnaest godina, onda nas zapanjuje krutost njegova uma, nepromjenljivost njegova nazora na svijet. U njega je okamenjena sanjarija čovjeka zanesena fiksnom idejom koja ostaje gotovo netaknuta bez obzira na prigodna skretanja kojima se poslužio da bi ostvario svoju politiku sile. Vjerojatno, prema Hitlerovu vlastitom mnijenju, rusko-njemačka pogodba je bila samo mala izmjena u redu vožnje. Prema planu postavljenom u Mein Kampfu valjalo je najprije pregaziti Rusiju, a potom, predmnijeva se, Englesku. A sad, ispalo je obratno. Valjalo je najprije obračunati s Engleskom, jer se Rusija dala lakše potkupiti. Ali, Rusija je na redu čim Engleska smalakše – kako se barem Hitler, jamačno, nada. Hoće li sve ispasti baš tako, naravno, drugo je pitanje.
Pretpostavimo da se Hitlerova zamisao obistini. On zamišlja, u budućnosti od stotinjak godina, nekakvu postojanu državu u kojoj će živjeti 250 milijuna Nijemaca na golemu »životnom prostoru« (koji bi se pružao do Afganistana ili tamo negdje), nekakvo užasno bezumno carstvo u kojem se, u biti, nikad ništa neće događati osim što će se u njemu mladež uvježbavati za rat i neprekidno se rađati svježa hrana za topove. Kako li mu je samo uspjelo da tu svoju monstruoznu zamisao počne sprovoditi u djelo?
Lako je tvrditi da su ga neko vrijeme novčano potpomagali veleindustrijalci jer su u njemu vidjeli čovjeka koji će satrti socijaliste i komuniste. Ne bi oni njega potpomagali da on već tada nije govorio stvarno širokom pokretu. Uz to, situacija u Njemačkoj, sa sedam milijuna nezaposlenih, bila je kao stvorena za demagoge. Ali Hitler nikada ne bi uspio nadvladati svoje protivnike da osobno nije privlačna ličnost, što se može osjetiti unatoč nezgrapnom načinu na koji piše, čak i u Mein Kampfu, a osobito dok slušamo njegove govore.
Moram čak priznati da nikad nisam mogao zamrziti Hitlera.
Onog dana kad je došao na vlast – dotad, kao mnogi drugi, živio sam u zabludi i držao da je on nevažan – zaključio sam da bih ga jamačno ubio kad bih mogao doći u njegovu blizinu, ali da prema njemu inače ne osjećam nikakve osobne odbojnosti. Dapače, iz njega zrači nešto vrlo privlačno. To se osjeti čim vidimo njegovu sliku – a ja osobito preporučujem fotografiju na početku njegove knjige u izdanju Hursta and Blacketta, na kojoj Hitlera vidimo još kao smeđekošuljaša. U njega je patetično pseće lice, lice čovjeka što pati zbog nepodnosivih nepravdi. Taj izraz podsjeća na lice s nebrojenih slika razapeta Krista, samo što Hitler djeluje muževnije i, nedvojbeno, tako je Hitler sam sebe i zamišljao. Možemo samo nagađati što je bio glavni razlog njegove pritužbe protiv cijelog svijeta, ali u svakom slučaju ta pritužba je tu. On je stoga mučenik, žrtva. Prometej prikovan lancima za stijenu, samoprijegorna junačina koja se sama samcata bori protiv svih mogućih zala. Ako je ubijao miša, znao je on to prikazati kao borbu sa zmajem. Osjeća se, kao u Napoleona, da se on bori sa sudbinom, da on ne može pobijediti, ali da ipak stoga zaslužuje bolju sudbinu. Ta, tko da se ophrve suosjećanju s takvom sudbinom; polovica filmova što ih gledamo imaju takav sadržaj.
On je također shvatio lažnost hedonističkog nazora na život. Gotovo cijela zapadnjačka misao poslije prošlog rata, zacijelo cijela »napredna« misao, prešutno je prihvatila da ljudi žele lagodan, siguran i bezbolan život. U takvom nazoru na život nema mjesta, na primjer, patriotizmu i ratničkim vrlinama. Socijalist koji zatekne svoju djecu kako se igraju rata obično se zaprepasti, ali nije sposoban da im smisli zamjenu za olovne vojnike; olovni pacifisti nekako nisu za igranje. Hitler, stoga što je u svojoj neveseloj ćudi to vrlo snažno osjećao, zna da ljudi ne žele samo lagodnost, sigurnost, kraće radno vrijeme, higijenu, kontrolu rađanja i, općenito, sve ono što počiva samo na zdravom razumu; oni, također, barem pokatkad, zažele borbu, požrtvovanje, a da i ne spominjemo bubnjeve, zastave i smotre odanosti.
Ma koliko da su fašizam i nacizam, možda, samo ekonomske teorije, mnogo su zdraviji od bilo kojeg hedonističkog nazora na svijet i život. Isto vjerojatno vrijedi i za Staljinovu militarističku verziju socijalizma. Tri velika diktatora ojačali su svoju vlast nametanjem teško podnosivih bremena svojim narodima. Dok socijalizam, pa čak i kapitalizam, doduše nerado, kaže narodu: »Pružam vam bolji život«; Hitler kaže: »Nudim vam borbu, opasnost i smrt«; a posljedica je da mu se cijela nacija baca pod noge. Kasnije će se oni možda predomisliti kad im sve to dozlogrdi, kao što je bio slučaj za vrijeme prošlog rata. Poslije nekoliko godina klanja i gladovanja »Najveća sreća za najviše ljudi« dobra je krilatica, ali ovog trenutka za njih je još bolje »Bolje užasan kraj nego užas bez kraja«. I sada dok se borimo protiv čovjeka koji ju je skovao, ne smijemo potcijeniti njezinu emotivnu snagu.
Džordž Orvel
»New English Weekly«, 21. marta 1940.
preveo Marijan Krmpotić
