Oni koji ljudima zamjeraju da neprestano gledaju u ono što će biti i uče nas da valja gledati na ono što jest i držati se toga, jer da nemamo nikakve mogućnosti djelovanja na ono što će biti, čak mnogo manje nego li na ono što je bilo, ti upadaju u najčešću od ljudskih zabluda, ako se uopće usuđuju nazivati zabludom ono na što nas priroda sama usmjeruje kao na službu nastavljanja njezina djela, utiskujući u nas to krivo mišljenje kojemu je više stalo do naših čina nego do našeg znanja. Nikada nismo kod sebe i uvijek smo negdje dalje. Strah, želja, nada tjeraju nas prema onome što će biti i oduzimaju nam osjećaj za ono što jest, kako bismo se zabavili onim što će biti čak i onda kad nas više ne bude.
“Calamitosus est animus futuri anxius.”
Ta velika pouka često se nalazi kod Platona: čini svoje i poznaj sebe!2 Svaki član tih dviju zapovijedi obuhvaća sve ono što smo dužni činiti, a isto tako i jedan pokriva drugi.
Onaj koji hoće spoznati svoju dužnost vidjet će da mu je prva obveza spoznati ono što on jest i što mu je svojstveno. A onaj koji se pozna ne uzima više strano za svoje; drži do sebe i prije svega nastoji se neprestano učiti; odbija beskorisne poslove kao i izlišne misli i riječi. “Ut stultitia etsi adepta est quod concupivit numquam se tamen satis consecutam putat: sic sapientia semper eo contenta est quod adest, neque eam unquam sui panitet.”3
Epikur oslobađa svog mudraca svakog predviđanja i brige za ono što će se dogoditi.4
Između zakona koji se tiču umrlih onaj mi se čini važnim koji traži da se djela vladarâ preispitaju nakon njihove smrti.
Vladari su suvremenici ako ne i gospodari zakonâ: ono što Pravda nije mogla učiniti dok su bili živi, razumno je da ista ta Pravda učini s glasom što su ga o sebi ostavili, i oni i mnogi njihovi nasljednici: to su stvari koje su nam važnije od njihovih života. Takvo postupanje donosi izvanredne koristi narodima kod kojih se taj običaj čuva i poželjno je za sve dobre vladare koji se tuže da se sa spomenom na njih postupa jednako kao i sa spomenom na one koji su bili loši. Dugujemo jednaku podložnost i posluh svim kraljevima, jer se to odnosi na njihovu službu: ali štovanje i cijenu, a još više ljubav, dugujemo samo njihovoj vrlini. Prepustimo političkom redu da ih strpljivo podnosi iako su nedostojni, da prekriva njihove mane, da pomaže našim preporukama ove i one postupke sve dok njihova vlast treba našu podršku. No, kad jednom to bude gotovo, nema nikakva razloga da uskratimo Pravdi i svojoj slobodi izražavanje svojih pravih osjećaja, a poglavito da oduzmemo dobrim podanicima slavu što su s poštovanjem i vjernošću služili jednoga gospodara čiji su im nedostaci bili dobro poznati, jer tako lišavamo buduće naraštaje jednog korisnog primjera. A oni koji zbog neke privatne zaduženosti nepravedno slave uspomenu na nekog nevrijednog vladara, priklanjaju se pojedinačnoj pravdi na štetu opće pravde. Tit Livije s pravom kaže5 da je jezik ljudi koji su se hranili na kraljevskim jaslama uvijek pun glupih isticanja i praznih svjedočanstava, jer svatko izdiže svojega kralja do posljednje mjere vrijednosti i suverene veličine.
Možemo ne odobravati ponositost one dvojice rimskih vojnika koji se nisu ustručavali skresati Neronu u brk ono što su mislili.6 Kad je Neron prvoga upitao zašto ga mrzi, on mu je odgovorio: “Volio sam te kad si bio vrijedan, ali otkad si postao ubojica svojih najbližih, potpaljivač požara i gori od kočijaša, mrzim te kao što zavređuješ.” A drugi, kojega je pitao zašto ga hoće ubiti, odgovori mu: “Zato što ne vidim drugog lijeka tvojoj neprestanoj zloći.” Ali tko pri zdravoj pameti može ne odobravati svima poznata i sveopća svjedočanstva koja su izrečena nakon njegove smrti i koja će zauvijek vrijediti za njegovu samovolju i sva podla nedjela?
Zaista mi je žao što se u jednu tako zdravu vladavinu kakva je bila ona kod Lacedemonjana umiješao tako izopačen običaj. Kad bi neki od kraljeva umro,7 svi bi se njegovi drugovi i susjedi, svi robovi, muževi i žene bez razlike, udarali po glavi da iskažu svoju žalost i u svojim bi tužbama i naricanjima govorili da je taj bio najbolji među svim njihovim kraljevima, bez obzira na to je li bio dobar ili loš, pa su tako ukazivali vladarskom položaju hvalu koja pripada samo vrijednosti, koja zapravo pripada jednako i najvišima i najnižima.
Aristotel8, koji se za sve zanima, razmišlja o Solonovoj tvrdnji da se nitko prije smrti ne smije smatrati sretnim i pita se može li se smatrati sretnim onaj koji je časno živio i časno umro, ako se pokvari glas o njemu i ako mu potomstvo ostane u siromaštvu. Dok smo god živi, krećemo se za svojim poslovima onako kako nam je drago: ali kad smo jednom lišeni života, nemamo nikakve veze s onim što jest. I zato bi bilo bolje reći Solonu da čovjek nije sretan, jer to može biti tek onda kad ga više nema.
Quisquam Vix radicitus e vita se tollit, et ejicit: Sed facit esse sui quiddam super inscius ipse, Nec removet satis a projecto corpore sese, et Vindicat9
Bertrand de Glesquin10 je poginuo dok je opsjedao tvrdi grad Rancon11 nedaleko od Puya u Auvergni. Kako su se branitelji opsjednutoga grada predali nakon toga, morali su gradske ključeve odnijeti i položiti na tijelo umrlog vojskovođe.
Kako je Barthelemy d’Alviane,12 zapovjednik mletačkih četa, umro za trajanja njihova rata u gradu Bresse13, a tijelo mu je moralo biti preneseno u Mletke kroz veronski kraj, dakle preko neprijateljske zemlje, većina iz njegove vojske zaključila je da dopuštenje za prelazak valja tražiti od veronskih gospodara. No, Teodor Trivulcije se tome suprotstavi i odluči da će radije proći na silu, pa što hrabrost u borbi dadne: “Ne priliči se, govorio je, da onaj koji se za života nikad nije bojao neprijatelja, sad kad je mrtav tobože iskazuje strah pred njima.”
I doista, slično je tome i u grčkim zakonima. Onaj koji je tražio od neprijatelja tijelo kako bi ga mogao sahraniti, samim je tim gubio pobjedu i nije mu bilo moguće upriličiti trijumf. A onome od kojega se to tražilo bio je to naslov da se on smatra pobjednikom. Tako je Nicias izgubio prednost koju je nesumnjivo izvojevao nad Korinćanima. I obrnuto, Agesilaj je osigurao prednost koju je pod sumnjivim okolnostima zadobio nad Beoćanima.14
Sve bi nam se to moglo činiti čudnovatim kad odvajkada ne bi bilo prihvaćeno da ne samo da brigu što je o sebi vodimo proširujemo i iznad ovozemaljskog života nego i da vjerujemo kako nas često nebeska milost prati i preko groba i da vrijedi i za ono što je ostalo od nas. O tome ima toliko mnogo starih primjera da možemo i ne obazirati se na naše pa nije ni potrebno da se na tome zaustavljam. Kad je bio na umoru,
Eduard Prvi15, kralj engleski, nakon što je u dugotrajnim ratovima s Robertom, kraljem škotskim, iskusio koliko njegova prisutnost unaprjeđuje sve njegove poslove, jer mu je donosila pobjedu u svemu što je osobno započinjao, pod svečanom zakletvom obveže svog sina da nakon smrti proključa u vreloj vodi njegovo tijelo kako bi kosti odvojio od mesa, da nakon toga meso sahrani, a kosti nek sačuva kako bi ih uvijek nosio sa sobom i sa svojom vojskom kad god bi išao u rat sa Škotima.16 Kao da je usud povezao njegovu pobjedu i njegove ostatke…
Jean Vischa17, koji je pokrenuo ratove u Češkoj kako bi je obranio od Viklifovih zabluda, naredio je da ga nakon smrti oderu i od njegove kože učine bubanj koji će se nositi u svim ratovima protiv neprijatelja, jer je bio uvjeren da će to pomoći da ne prestane premoć koju je u ratovima protiv njih zadobio.18 I neki su Indijanci tako nosili u borbama protiv Španjolaca kosti jednog od svojih vojskovođa zbog ratnih uspjeha koji su ga pratili za života.19 I drugi narodi iz tog istog svijeta vukli su za sobom u bitkama tijela hrabrih muževa poginulih u njihovim borbama, kako bi im služila za sreću i ohrabrenje.
Prvi primjeri ostavljaju samo grobovima da čuvaju dobar glas o velikim djelima, ali ovi potonji hoće tome pribrojiti i moć djelovanja. Izvrstan je primjer vojskovođe Bayarda20: kad je bio smrtno ranjen metkom iz puške kremenjače i kad su ga njegovi pozivali da se skloni, odgovorio im je da neće valjda pred smrt početi okretati leđa neprijatelju; i, nakon što se je hrabro borio dok su mu snage dopuštale, kad je počeo osjećati da je na izmaku i da će pasti s konja, naredi svom dvorjaninu da ga položi pred neko stablo ali tako da umre licem okrenutim prema neprijatelju. I ovaj tako učini.
Sad mi je dodati još jedan primjer koji je još važniji za takvo gledanje više nego ijedan od dosadašnjih. Car Maksimilijan21, pradjed sada kraljujućeg kralja Filipa, bijaše vladar obdaren velikim sposobnostima i, između ostalog, izvanrednom tjelesnom ljepotom. Međutim, u njegovim navadama bila je i jedna osobina obratna od onih koje odlikuju vladare prijestoljem; nije nikad imao toliko osobnog sobara kojemu bi bio dopustio da ga vidi u donjoj odjeći. Kad bi izlazio iz kupelji, skrivao se pobožan kao kakva djevica i nije dopuštao ni svom liječniku ni bilo kome da mu vide one dijelove tijela koje smo navikli držati skrivenima. Ali ja, u koga su tako bezobzirna usta, moram priznati da sam po svojoj naravi dirnut s takve sramežljivosti. Osim kad je posrijedi veliko uvjerenje u nuždu ili zbog strasti, ne otkrivam ničijim očima uda ili čine koje nam naši običaji naređuju da budu sakriti. Pri tome mi je to teže nego što mislim da priliči mužu, a nadasve čovjeku mojeg zvanja22. No, on je to dotjerao do tolikog praznovjerja da je u svojoj oporuci izrijekom naredio da mu kad bude umro dobro zavežu gaće. Morao je u posebnom kodicilu navesti da onaj koji mu ih bude navlačio ima pri tom povezane oči. A Kirovu naredbu njegovim sinovima da ni oni ni itko drugi ne vidi i ne dirne njegovo tijelo kad mu se duša bude odijelila od tijela pripisujem nekom njegovom posebnom uvjerenju. Jer i njegov povjesničar23 i on sâm između drugih odlika kroz čitav su svoj život iskazivali posebnu brigu i poštovanje prema vjeri.
Nije mi se svidjela priča što mi je jedan velikaš ispričao o jednom mom prijatelju, čovjeku vrlo poznatom u ratu i u miru.
Bilo je to kad je u dubokoj starosti umirao na svom dvoru, mučen neizdrživim bolovima od kamenca, i kad je zaokupljao svoje posljednje trenutke izvanrednom brigom kako će se odvijati počasti i ceremonija njegove sahrane, pri čemu je od sveg plemstva koje ga je posjećivalo zatražio da svečano obećaju da će biti na njegovu pogrebu. Samog je tog kneza, koji je bio prisutan kod njegovog posljednjeg časa, usrdno molio da naredi svem dvoru da se ondje nađe, navodeći svu silu primjera i razloga kako bi dokazao da je to nešto što pripada čovjeku njegova roda. I reklo bi se da je izdahnuo zadovoljan nakon što je iskamčio to obećanje i nakon što je po svojoj volji odredio tijek i raspored vlastitog pogreba. Mogu reći da sam rijetko kada vidio primjer tako uporne taštine.24
I druga protivna briga za koju nemam primjera u svojoj obitelji čini mi se da je posestrima onoj prvoj, a to je da si toliko zabrinut i zaokupljen pripremom svojega pogreba i da pri tomu vodiš računa o nekoj neprimjerenoj uštedi kad je u pitanju jedan sluga ili jedna svijeća. Vidim da neki hvale takve odluke i da je Marko Emilije Lepid zabranio svojim nasljednicima da nakon njegove smrti za njega upriliče one ceremonije koje su bile uobičajene u takvim prilikama25. Ima li i tu umjerenosti i štedljivosti jer se želi izbjeći trošak i uživanje čija su nam uporaba i poznavanje nedokučivi? Eto vam jedne lake promjene običaja koja mnogo ne košta. Kad bih morao o nečem takvom odlučivati, mišljenja sam da bi se i u tome kao i u svim drugim našim odlukama svatko morao ravnati prema stanju onoga što ima. Filozof Lykon26 mudro naređuje svojim prijateljima da njegovo tijelo sahrane ondje gdje oni smatraju da je najbolje, a za pogrebne svečanosti neka paze da ne budu ni rastrošne ni odveć upadljive27. Ja bih prepustio vladajućim običajima da odrede kako će se obaviti te stvari i to bih prepustio onima koji se budu o meni brinuli.
“Totus hic locus est contemnendus in nobis, non negligendus in nostris.”28 I upravo je svetački rekao svetac: “Curatio funeris, conditio sepultura, pompa exequiarum magis sunt vivorum solatia quam subsidia mortuorum.”29 Zato je Sokrat na samrti rekao Kritonu, kad ga je ovaj upitao kako hoće biti sahranjen: “Onako kako vam bude drago.”30 Kad bih se time morao baviti, držao bih za uputnije nasljedovati one koji, dok još žive i dišu, uživaju u redu i časti svojega groba i kojima je drago što u mramoru vide svoje mrtvo obličje. Blaženi oni koji umiju obveseliti i nagraditi svoja čula tvrdoćom i koji znaju živjeti od svoje smrti.
Gotovo da počinjem gajiti nepomirljivu mržnju protiv svake prevlasti puka premda mi se čini da je ona i prirodna i pravična kad se sjetim neljudske nepravednosti puka atenskoga koji je odlučio da se pogube bez milosti, čak ne saslušavši njihovu obranu, oni hrabri ratnici koji su upravo bili odnijeli pobjedu nad Lacedemonjanima u pomorskoj bici kod Arginuskih otoka31. Bio je to najžešći i najkrvaviji sukob koji su Grci ikada imali na moru, jer su nakon pobjede iskoristili priliku što su im davali ratni običaji radije nego da se ustave i pokupe svoje mrtve kako bi ih sahranili. Taj je pokolj postao još ogavnijim zbog ponašanja Diomedona.32 Ovaj je bio jedan od osuđenih, muž najodličnije kreposti, ratnik i političar. Nakon što je čuo presudu, istupi da uzme riječ, a nikome se do tog časa nije dopustilo da govori, pa umjesto da progovori u svoju obranu i da ukaže na očitu nepravdu tako okrutne odluke, samo je iskazao brigu za spas svojih sudaca preklinjući bogove da presudu okrenu prema njihovu spasu moleći da, zato što nisu ispunili zavjet što su ga on i njegovi drugovi učinili za tako velik ishod, ne navuku na sebe bijes bogova. I iskaže im kakav je to zavjet bio. I, ne cjenkajući se i ne rekavši više ni jednu riječ, hrabrim korakom pođe na stratište.
I doista, sudbina im je nakon nekoliko godina uzvratila istom mjerom, jer je Chabrias,33 glavni zapovjednik atenjanske mornarice, nakon što je nadvladao Polisa, admiral spartanskoga, kod otoka Naksosa,34 izgubio očite i sigurne plodove te pobjede koja je bila presudna za njihovu stranu, samo da ne bi upao u opasnost da se nad njim ostvari nesreća onog primjera. Da ne bi izgubio nekoliko mrtvih tijela svojih drugova, koja su plutala morem, dadne priliku sigurnog uzmaka svoj sili živih neprijatelja, koji su mu nakon toga skupo naplatili tu praznovjericu koja je došla u zao čas.
Quaeris quo jaceas post obitum loco?
Quo non nata jacent.35
Ovaj drugi daje osjećaj počivanja tijelu bez duše:
Neque sepulchrum quo recipiat, habeat portum corporis,
Ubi, remissa humana vita, corpus requiescat a malis36
Upravo nam tako priroda pokazuje da mnoge mrtve stvari imaju još tajnovite dodire sa životom. Vino se kvari u podrumima prema promjenama što se događaju svakog godišnjeg doba u vinogradima. A meso divljači mijenja okus na mjestima gdje se soli, kako narod kaže, prema zakonima živoga mesa.
Mišeč de Montenj
1 “Jadan je duh koji muči ono što će biti!” Seneka, Epist., 98.
2 Montaigne je mogao imati Ficinov latinski prijevod Platona koji je objavljen 1546: “Agere sua, seque ipsum cognoscere” (Timej).
3 Ovo Ciceronovo mjesto (Tuscul. disputationes, V, 18) u izdanju iz 1595. Montaigne nadomješta svojim prijevodom: “Kao što ludost, kad joj se dadne ono što ište, neće biti zadovoljna, tako je mudrost zadovoljna onim što ima pred sobom i nikad nije nezadovoljna samom sobom.”
4 Prema Ciceronu, Tusculanae disputationes, III, 16.
5 Tit Livije, XXXV, 48.
6 Anegdote su preuzete iz Tacita (Anali, XV, 67 i 68).
7 Prema Herodotu iz Saliatova prijevoda, VI, 73.
8 Nikomahova etika, I, 10.
9 Lukrecije (De natura rerum, III, 890, 875). Montaigne je dijelom preinačio izvorni tekst: “Čovjek se ne može odjednom osloboditi i odriješiti od života, ali, čak i kad toga nije svjestan, uvijek misli da će jedan dio njega preživjeti, pa se zato ne može kako treba osloboditi jadnog svog tijela.”
10 Bertrand du Guesclin (1320?-1380), francuski ratnik i vojskovođa. Njegovi legendarni pothvati opjevani su u brojnim spjevovima.
11 Châteauneuf-de-Randon. U Annales d’Aquitaine Jeana Bouchera (izd. 1557) navodi se: “Pred dvorcem Rangonom, četiri milje od Puya u Auvergni.”
12 Primjer je uzet iz Guicciardinijeve Storia d’Italia, čiji je prijevod objavljen 1568, a nalazio se u Montaigneovoj biblioteci.
13 Grad Brescia u sjevernoj Italiji.
14 Primjeri su uzeti iz Plutarha u Amyotovu prijevodu (Nicias, II i Agesilaj, VI).
15 Eduard I (1239-1307) pokorio je Škotsku 1296.
16 Ne zna se iz kojeg je izvora Montaigne uzeo taj podatak.
17 Jan Žižka (oko 1360-1424), češki vitez i husitski vođa koji je pobijedio kralja Sigismunda u bitkama 1420. i 1422.
18 Podatak što ga Montaigne donosi nalazi se kod brojnih kompilatora XVI. stoljeća.
19 Iz Fuméeova prijevoda Histoire generale des Indes (1584) Lópeza Gómare.
20 Glasoviti francuski ratnik Pierre Terrail od Bayarda (1476-1524), poznatiji kao Vitez bez mane i straha.
21 Maksimilijan I, austrijski car (1459-1519). Ne zna se iz kojega je izvora Montaigne preuzeo ovaj primjer.
22 Tj. vojničkog poziva.
23 Tj. Ksenofont, koji to prenosi u Kirovoj anabazi (VIII, 7).
24 Istu kritiku nalazimo i u Erazmovoj Pohvali ludosti (francuski prijevod iz 1544, str. 100).
25 Prema Titu Liviju (epitom za XLVIII. knjigu).
26 Grčki govornik (kraj V. st. pr. Krista) koji je napisao optužnicu protiv Sokrata, a zatim je bio osuđen na progonstvo. Ovaj je podatak uzet iz Diogena Laercija (Lycon,V, 74).
27 U izvorniku stoji mechaniques, kao što je bio običaj za fizičke radnike koje se u XVI. stoljeću nazivalo “gens mechaniques”.
28 “To je briga koju za sebe moramo uvijek ostavljati po strani, ali je za svoje ne smijemo zanemarivati.” Ciceron, Tusc. disputationes, I, 45.
29 “Briga oko sahrane, izbor groba, pogrebne raskoši više su utjeha za žive nego pomoć za mrtve.” Sveti Augustin, De civitate Dei, I, 12.
30 Platon, Fedon, LXIV, 115 (u Ficinovu prijevodu).
31 Arginuski su otoci skupina malih otoka u Egejskome moru na istok od Lesbosa, gdje su Atenjani 406. pr. Kr. pobijedili spartansku flotu.
32 Kako pripovijeda Diodor Sicilski. Montaigne ga pozna iz Amyotova prijevoda (XIII, 31-32).
33 Još jedan primjer iz Diodora u Amyotovu prijevodu (XV, 9).
34 Do atenjanske pobjede kod Naksosa došlo je 376. pr. Kr.
35 “Pitaš gdje ćeš ležati nakon smrti? Ondje gdje su oni koji još nisu rođeni.” Seneka, Trojanke, II, 30.
36 “Nek nema groba koji bi ga primio ni luke gdje bi, oslobođen tereta ljudskog života, njegovo tijelo počivalo daleko od zala.” Enijevi stihovi koje navodi Ciceron (Tusculanae disputationes, I, 44).
