Ostrvo je poznato i kao Ostrvce Plemenitog i nalazi se 53 stepena južne geografske širine i 101 stepen zapadne geografske dužine; Malo, nisko, vulkansko ostrvo, prekriveno bujnom vegetacijom i to uglavnom palmama. Njegove plaže od tamnosivog pijeska strmo se uzdižu do jednog grebena na oko šezdeset do sedamdeset stopa iznad površine mora. S druge strane ovog grebena, jedna rijeka teče kroz usku dolinu ka unutrašnjosti ostrva. U pravcu sjevera, posjetilac će naići na jedan mali izvor vrele vode, a na jugu, na spaljenu šumu i žućkastu močvaru iz koje izbija isparenje oštrog mirisa.
Moroovo ostrvo je prvi put posjetio 1867. dr Moro, engleski biolog koji je, zajedno sa svojim asistentom Montgomerijem, tu osnovao logor za naučna istraživanja. Hroniku o dr Moroovim istraživanjima i o istoriji ovog ostrva napisao je g. Edvard Prendik, a objavio njegov nećak, Čarls.
Iako nema nikakvih informacija o tome da li je ovo ostrvo sada naseljeno ili nije, poznato je da je ono bilo prebivalište plemena Kanaka Indijanaca (koji se takođe nalze u Novoj Kaledoniji), kao i grupi stvorenja poznatih kao Životinje-ljudi. Donekle u tradiciji suprotnoj Kirkinoj, Životinje-ljudi, bikovi-ljudi, lavovi-ljudi, majmuni-ljudi, itd. – bili su životinje koje je ovaj doktor pokušavao da transformiše u ljude, ali nikada nije sasvim uspio u tome. Mada su neke od njih bile obdarene govorom, ove zvijeri vratile su se u svoje životinjsko stanje. U skladu sa tim, posjetiocima se savjetuje da ih se čuvaju, jer susret sa bilo kojim od ovih stvorenja može predstavljati neugodno iskustvo.
Edvard Prendik je otkrio, pošto se upoznao sa njima na Moroovom ostrvu, kada se vratio u Englesku, da ga mnogi od njegovih zemljaka, mada očigledno normalni, podsjećaju na Životinje-ljude. Žene-skitnice mjaukale su na njega, blijedi radnici umornih očiju, nalik onim u ranjenog jelena, kašljali su na njega, stari ljudi asocirali su ga na čovjekolike majmune. Posebno mučno djelovala su prazna, bezizražajna lica ljudi u vozovima i autobusima. Nije nemoguće, zapravo, da su neke od Životinja-ljudi pobjegle sa Moroovog ostrva i da sada žive u tuđini.
Ukoliko je određen posjetilac i sam zvijer i stoga podložan transformaciji , iako je skoro sigurno da dr Moro i njegov asistent više nijesu živi, biće mu od koristi da nauči zakon ovog ostrva. On glasi ovako: „Ne ići na sve četiri, ne srkati piće, ne jesti ni meso ni ribu, ne grebati kandžama koru drveća, ne progoniti druge ljude“. Međutim, posjetiocima se mora skrenuti pažnja da se za ovu transformaciju priča da je strahovito bolna. I zaista, zgrada u kojoj su se ove operacije odvijale poznata je kao Kuća bola.
Izvor: H.Dž.Vels, Ostrvo doktora Moroa, London, 1896.
