Kad god pročitam izraze »procesi ratnim krivcima«, »kažnjavanje ratnih zločinaca« i tome slično, prisjetim se nečega što sam početkom ove godine vidio u logoru ratnih zarobljenika u južnoj Njemačkoj.
Jednom dopisniku i meni logor je pokazivao maleni bečki Židov koji je bio uvojačen u odjel američke vojske za ispitivanje zatvorenika. Bio je to čio, plavokos, prilično zgodan mladić od oko dvadeset i pet godina, politički toliko obrazovaniji od prosječnog američkog oficira da je bilo zadovoljstvo biti s njim. Logor je bio na aerodromu i pošto smo obišli zatvore, naš vodič nas je odveo u hangar gdje su se nalazili »izloženi« zatvorenici koji su bili odijeljeni od ostalih.
Gore, u jednom kraju hangara, na betonskom podu ležalo je u redu desetak ljudi. To su, objašnjeno nam je, SS oficiri koje su odvojili od običnih zatvorenika. Među njima se nalazio i čovjek u pohabanom odijelu koji je ležao ruku prekriženih preko lica i očito spavao. Imao je čudesno i stravično deformirana stopala. Oba su bila posve simetrična, ali skvrčena u neobičan, okrugao oblik, tako da su više djelovala kao konjsko kopito nego bilo što ljudsko.
Kako smo se približavali grupi, mali Židov je postajao sve uzbuđeniji.
»To je prava svinja!« reče i iznenada zamahnu teškom vojničkom čizmom i snažnim udarcem zahvati izvaljenog čovjeka ravno u izbočinu jednog od deformiranih stopala.
»Ustani, svinjo!«, zaurla, dok se čovjek budio iz sna, a potom ponovi nešto slično na njemačkom. Zatvorenik se s mukom digao i, iščekujući, nespretno stajao. Na isti način, bjesneći sve više – u stvari, dok je govorio gotovo je plesao gore dolje – Židov nam je ispričao zatvorenikovu povijest.
Bio je »pravi« nacist: njegov partijski broj govorio je da je bio član od samih početaka, a zauzimao je položaj koji je u političkom odjelu SS-a odgovarao generalskom činu. Može se uzeti zasigurno da je bio zadužen za koncentracione logore i da je nadzirao mučenja i vješanja. Ukratko, predstavljao je sve ono protiv čega smo se borili proteklih pet godina.
U međuvremenu proučavao sam njegov izgled. Posve drugačiji od otrcanog, neuhranjenog, neobrijanog izgleda netom uhvaćena čovjeka, on je bio odvratan primjerak. Ali nije djelovao surovo, ili na bilo koji način zastrašujuće; izgledao je samo neurotično i, na priprost način, intelektualno. Njegove blijede, lukave oči bile su deformirane jakim naočalama. Mogao je biti bivši svećenik, glumac uništen alkoholom ili spiritistički medij. Vidio sam vrlo slične ljude u običnim londonskim konačištima, kao i u čitaonici Britanskog muzeja. Bilo je sasvim jasno da je mentalno neuravnotežen – zaista, sumnjivo zdrav, iako je u tom trenutku bio dovoljno pri sebi da bude uplašen od mogućeg slijedećeg udarca. Pa ipak, sve što mi je Židov pričao o njegovom životu moglo je biti istinito, i vjerojatno je bilo. Tako se nacistički mučitelj iz mašte, monstruozan lik protiv kojeg smo se borili toliko godina, pretvorio u tog žalosnog bijednika kojem očito nije trebala kazna već prije neka vrsta psihijatrijskog liječnika.
Kasnije smo vidjeli daljnja ponižavanja. Jednom SS oficiru, visoku, snažnu čovjeku, bilo je naređeno da se skine do pasa i pokaže broj svoje krvne grupe istetoviran s unutrašnje strane ruke; drugi je bio prisiljen objasniti nam kako je lagao o svom članstvu u SS-u i pokušao se provući kao običan vojnik Wehrmachta. Pitao sam se što Židov ima od svoje novootkrivene moći koju nam je pokazivao.
Zaključio sam da zaista nije uživao, da je samo – poput muškarca u bordelu, ili dječaka koji puši svoju prvu cigaru, ili turista koji obilazi galeriju slika – uvjeravao samog sebe da uživa u tome, da se ponaša onako kako je mislio da će se ponašati u danima kada je bio bespomoćan.
Apsurdno je kriviti bilo kojeg njemačkog ili austrijskog Židova za vraćanje duga nacistima. Bog zna koliko je ožiljaka upravo taj čovjek možda morao izbrisati; vrlo je vjerojatno da mu je bila ubijena čitava porodica; konačno, čak i obijestan udarac zatvoreniku vrlo je mala stvar u usporedbi s divljaštvima koja je počinio Hitlerov režim. Ali ta me je scena, i mnogo više toga što sam vidio u Njemačkoj, navela na to da je čitava ideja osvete i kažnjavanja dječji san na javi. Razumno govoreći, ono što bi trebalo biti osveta ne postoji. Osveta je čin koji želite izvršiti kad ste nemoćni i stoga jer ste nemoćni: čim je osjećaj bespomoćnosti uklonjen, ta želja iščezava.
Tko ne bi 1940. skočio od sreće na pomisao da vidi SS oficire udarene i ponižavane. Ali kad je to postalo moguće, djelovalo je samo patetično i odvratno. Kad je Mussolinijev leš bio izložen javnosti, govori se da je neka starica izvukla revolver i ispalila pet metaka uzvikujući: »To je za mojih pet sinova!« Takve vrste priča izmišljaju novine, ali ova bi mogla biti istinita. Pitam se koliko je zadovoljstva starica imala od tih pet metaka, o čijem je ispaljivanju bez sumnje sanjala godinama prije. Uvjet, da može prići dovoljno blizu Mussoliniju i pucati u njega, bio je da postane leš.
U toj je mjeri javnost ove zemlje odgovorna za čudovišni mirovni sporazum na koji se prisiljava Njemačka, jer je propustila da predvidi kako kažnjavanje neprijatelja ne donosi zadovoljštinu. Mi mirno prihvaćamo zločine kao što su progon svih Nijemaca iz Istočne Pruske – zločine koje u nekim slučajevima nismo mogli spriječiti, ali protiv kojih smo mogli barem protestirati jer su nas Nijemci razbjesnili i preplašili, i stoga smo bili sigurni da, kada pokleknu, nećemo imati milosti prema njima. Mi nastavljamo s tom politikom i dopuštamo drugima da u njoj ustraju u našem interesu, zbog toga što smo u podsvijesti odlučili kazniti Njemačku pa to moramo i učiniti. U stvari, u ovoj je zemlji ostalo malo prave mržnje prema Njemačkoj, a još manje, vjerujem, u okupacionoj vojsci. Samo se manjina sadista, koji moraju imati ove ili one razloge za svoje »krvoločnosti«, s velikim zanimanjem upustila u lov na ratne zločince i kvislinge. Ako pitate prosječnog čovjeka za koje bi zločine trebalo optužiti Goringa, Ribbentropa i ostale s njihovog procesa, ne bi vam znao odgovoriti. Na neki način kažnjavanje tih monstruma prestaje biti zanimljivo kada je postalo moguće. Zaista, jednom kada su se našli iza brave, gotovo prestaju biti monstrumi.
Na nesreću, često je potreban konkretan slučaj da bi otkrili pravo stanje nečijih osjećaja. Navest ću još jednu uspomenu iz Njemačke. Nekoliko sati nakon što je francuska armija osvojila Stuttgart, belgijski novinar i ja ušli smo u grad u kojem još nije zavladao red. Belgijanac je za vrijeme čitavog rata bio radio-dopisnik evropskog servisa BBC-ja i, poput gotovo svih Francuza i Belgijanaca, imao je mnogo oštriji odnos prema »Švabama« nego što bi ga imao neki Englez ili Amerikanac. Svi glavni mostovi koji su vodili u grad bili su dignuti u zrak pa smo morali ići preko malog pješačkog mosta, koji su Nijemci očito pokušali obraniti.
Na podnožju stepenica ležao je nauznak mrtav njemački vojnik. Lice mu je bilo voštano žuto. Na prsa mu je netko položio stručak jorgovana koji je cvao svuda naokolo. Dok smo prolazili pored njega, Belgijanac je okrenuo lice. Kad smo dobrano prošli most, priznao je da je to bio prvi mrtvac kojeg je vidio. Pretpostavljam da je imao oko trideset i pet godina, a četiri je godine preko radija širio ratnu propagandu. Nekoliko dana kasnije njegov se odnos bitno izmijenio. S odvratnošću je gledao gradove razorene bombama i ponižavanje Nijemaca, a jednom je prilikom čak i intervenirao da spriječi posebno neugodnu pljačku. Kad je odlazio, dao je ostatak kave koju smo sobom donijeli Nijemcima kod kojih smo spavali. Tjedan dana prije vjerojatno bi se zgražavao nad idejom davanja kave »Švabama«. Ali njegovi osjećaji promijenili su se kad je video »ce pauvre mort« pored mosta; to mu je iznenada razjasnilo smisao rata. Međutim, da smo kojim slučajem ušli u grad drugim putem, bio bi pošteđen iskustva da vidi jedan leš od dvadeset milijuna, koliko ih je u tom ratu bilo.
Džordž Orvel
»Tribune«, 9. novembra 1945
