Piše: Siniša Nikolić
Ovu knjigu možemo čitati koliko kao biografiju zanimljiva čovjeka, književnika i kantautora Leonarda Cohena, toliko i kao estetičku rekonstrukciju njegova umjetničkog opusa, i to je njezin najveći doprinos
Ira B. Nadel, Raznovrsni stavovi. Životopis Leonarda Cohena; s engleskoga prevela Sandra Palihnić; Naklada Ljevak. Zagreb, 2007.
Ako ste kojim slučajem, kao i autor teksta, pasioniran slušatelj pop, rock i svake druge dobre glazbe, sigurno ste barem djelomično upoznati s glazbenom karijerom Leonarda Cohena. Taj kanadski glazbenik, čija se karijera proteže na dobrih pola stoljeća, barem dvaput u desetljeću napravi album koji pravi znalci preslušavaju točno do njegova idućeg uratka. Iako, za razliku od nekih drugih iz tog posla, živi i radi razmjerno povučeno, Leonard Cohen danas, zajedno s nekolicinom “preživjelih” legendarnih kantautora s početka priče o pop-rock-glazbi u prošlome stoljeću, pripada krugu neupitnih veličina. Iako nas je nedavno napustio Johny Cash – Bob Dylan, Neil Young i Joni Mitchell sasvim se dobro drže, čineći s Cohenom, i nekolicinom drugih, krug nedodirljivihfounding fathers and mothers sjevernoameričke folk-glazbe. Premda je danas stilski daleko od svojih glazbenih početaka temeljenih na sugestivnu glasu, gitari i mračnoj ljubavnoj poeziji, Cohen je uspio modernizirati svoj izričaj i kročiti ukorak s elektroničkim i produkcijski zahtjevnim vremenom. Pri tome vrijeme kao da mu ide u prilog, jer su mu glas kao i poezija sve dublji, pa danas, nakon svekolika životnog iskustva, zvuči prije kao kakav prorok, negoli kao pop-glazbenik iako je prije svega upravo – to, “šireći područje borbe” svojim artističkim pristupom glazbi.
Ipak, manje je poznato da je Leonard Cohen, između ostalog, i značajan književnik. Dapače, prvih je desetak stvaralačkih godina proveo u intenzivnu književnom stvaralaštvu. Prije svoje prve ploče, Songs of Leonard Cohen (1967), iza sebe je već imao četiri zbirke poezije i dva romana, sve reprezentativna književna djela. U to je vrijeme bio smatran jednim od najznačajnijih mlađih kanadskih književnika i velikom književnom nadom te velike zemlje. Iako je stao na dva romana, poeziju je nastavio objavljivati pa danas postoji, zajedno s izborima, desetak zbirki njegove poezije, uključujući i posljednju – Knjigu čežnje iz 2006, a nedavno je bio i kandidat za književnu Nobelovu nagradu. Osim svega toga, iako diskretan i nekako “otmjen”, Cohen je u biti vodio buran društveni, ljubavni i zapravo bohemski život, u kojemu je možda najpoznatija njegova “infekcija” zen-budizmom, pa je, između ostaloga, godine 1996. postao budistički svećenik (imenom Jikan = “onaj koji donosi tišinu”).
Suradnja autora i «modela»
Sve su to bili dovoljni razlozi da se Ira Nadel prihvati pisanja biografije tog legendarnog umjetnika. Kao što je poznato, pisci biografija imaju nekoliko problema sa svojim poslom. Glavni je problem, uglavnom, taj da se predmet njihova bavljenja, veoma često još živa i zdrava slavna osoba, u manjoj ili većoj mjeri opire njihovu radu opstruirajući ga gdje god može. Nadel je, međutim, u tom pogledu imao neobičnu sreću: Cohen mu je u potpunosti išao na ruku surađujući gdje god je mogao brojnim razgovorima, ustupajući mu brojna pisma, fotografije i druge dokumente koji predstavljaju intimu neke osobe ili njegove obitelji. Ta je činjenica Nadelu omogućila da napiše izuzetnu knjigu na području biografija, a da ne čini ustupke ili podilazi Cohenu na bilo koji način. Posebnu težinu ima i činjenica da je Cohen ovu knjigu prešutno odobrio, čime ona, neformalno dobiva status autorizirane biografije, a to joj pak daje posebnu vjerodostojnost.
Iako je knjiga, od gotovo 400 stranica, prepuna vrijednih informacija, ona ima i svoju gotovo romanesknu strukturu, i samo je Nadelov dokumentaristički, jednostavan stil i relevantan izbor građe drži u okvirima biografije. Glavna je karakteristika knjige naime ta da Nadelu, evidentno, nije bilo važno ulaziti u banalno intrigantne, uglavnom ljubavne i seksualne zgode svoga “junaka” (iako ima i toga jer je Cohenova zavodnička karijera legendarna), nego uspostaviti temeljni paralelizam između Cohenova dinamičnog života, s jedne strane, i tema i motiva njegova književnog i glazbeničkog djela, s druge. Nadelovu knjigu stoga možemo čitati koliko kao biografiju zanimljiva čovjeka toliko i kao estetičku rekonstrukciju njegova umjetničkog opusa, i to je njezin najveći doprinos. Osim toga, riječ je i o rekonstrukciji gotovo pola stoljeća književne i dijela glazbene scene Sjeverne Amerike, o kojoj, iz te točke gledanja, imamo malo ili nimalo informacija. To se posebno odnosi na kanadsku književnu scenu, kojom, u Nadelovoj knjizi, defiliraju brojni, nama uglavnom nepoznati književnici, zajedno sa svojim poetikama, diskusijama, međusobnim odnosima, a koji svi čine važan kontekst Cohenova, poglavito književnog rada. Isto se odnosi na njujoršku glazbenu scenu 1960-ih i 70-ih godina i Cohenovo snalaženje na njoj – koje je bilo mukotrpno, mučno i nimalo nalik blještavu putu prema uspjehu, kako se to obično zamišlja. Nadel objektivno bilježi sve Cohenove uspjehe i padove kao i refleks istih u njegovu radu ostajući u tome neobično dosljedan.
Književnik pa kantautor
Pa kakav je dakle Leonard Cohen iz Nadelove knjige? Riječ je, dakako, o složenoj i često rastrganoj i kontradiktornoj, ali istovremeno i krajnje kreativnoj osobi. Nadel Cohenovu priču počinje njegovim precima, židovskim doseljenicima u Kanadu, sve redom uglednicima, svećenicima, poduzetnicima itd. Cohen se rodio 1934. i odrastao u sigurnu građanskom okrilju Westmounta, montrealske gospodske četvrti, u okružju ugledne, dobrostojeće židovske obitelji. Jedina mu je trauma iz djetinjstva bila prerana smrt oca, ali brojna je obitelj amortizirala taj gubitak i moglo bi se reći da je Cohen proživio sretno i ugodno djetinjstvo i mladost, polučivši čak i sveučilišnu diplomu. Oduvijek je međutim bio zainteresiran za umjetnost, književnost, filozofiju i religiju, pa mu uski i odveć kruti okviri građanstva u kojemu je trebao ispuniti obiteljska očekivanja nisu odgovarali. Fasciniran likom i djelom Federica Garcije Lorce, zarana je počeo pisati pjesme, u čemu je imao uspjeha i podršku starijih pjesnika i profesora, što ga je sve uputilo u smjeru književne karijere. Neobično društven, šarmantan i talentiran pjesnik, bio je slavljen kao nadolazeća pjesnička zvijezda Kanade 50-ih godina prošloga stoljeća. To ga je potaknulo na intenzivan književni rad i on će gotovo cijelo desetljeće, od sredine 50-ih do sredine 60-ih, posvetiti književnosti. Iz tog razdoblja iza njega će ostati značajni romani Omiljena igra (1963) i Divni gubitnici (1966) te četiri gotovo podjednako vrijedne zbirke poezije. Taj mu je književni opus donio visoku reputaciju kod književnih kritičara, ali ne i kod publike i izdavača, pa je jedva životario. Shvatio je da mora učiniti više za svoju karijeru u medijima te se nakon preslušavanja ranih ploča Boba Dylana odlučio za glazbenu karijeru.
I tu stvari nisu išle baš lako. Iako je već u ranoj mladosti svirao akustičnu gitaru i recitirao svoju poeziju na pozornici, nikada prije nije planirao ozbiljnu glazbenu karijeru. Držao je da ne zna ni pjevati ni svirati gitaru na zadovoljavajućoj profesionalnoj razini, i to ga je, uz već poodmaklu životnu dob za pop-zvijezdu, barem u početku činilo nesigurnim. Preselio se u New York, često boraveći u legendarnu Chelsea Hotelu, stjecištu glazbenika i boema svih vrsta, konzumirajući različite droge u kreativne i rekreativne svrhe, pokušavajući naći svoj glas i svoj put na glazbenom tržištu. Opredijelio se za nešto mračniji oblik folk-glazbe, izričaj na tragu ranih radova Boba Dylana, Paula Simona, Joan Baez, Jonni Mitchel i mnogih drugih. U tim je skladbama dominirao njegov glas i snažna, melankolijom natopljena, mahom ljubavna poezija uz laganu pratnju gitare i drugih akustičnih instrumenata. Uz pomoć različitih producenata na prijelazu iz 1967. u 1968. svjetlo je dana ugledao njegov album prvijenacSongs of Leonard Cohen, na kojemu su bile danas legendarne skladbe: Suzanne, Sisters of Mercy, i So Long, Marianne. Kako u svojoj poeziji tako i u glazbenom stvaralaštvu Cohen je nastojao sublimirati i poetski transponirati svoje životno iskustvo, a spomenute su pjesme, uz mnoge druge kasnije, nosile tu snagu i zato žive i danas.
Nakon objavljivanja albuma prvijenca, postupno stječući sve veću sigurnost i popularnost, Cohen je započeo karijeru glazbenika, koja uz uspone i padove traje sve do danas, uspješno je kombinirajući s pjesništvom. Ali i jedno i drugo područje bili su mediji refleksije i sublimacije njegova života, poglavito strastvenih ljubavnih veza: iz rane, književne faze i osmogodišnje veze s Norvežankom Marianne Ihlen, i kasnije, s početka glazbene karijere – Suzanne Elrod, tada 19-godišnje Amerikanke iz Miamia. I jedna i druga veza ovjekovječene su u već spomenutim pjesmama, a na isti se način odnosio i prema drugim važnijim događajima u svome životu, pretvarajući ih u legendarne pjesme, gotovo himne (npr. Bird on the Wire).
Dokumentirana mitska priča
Jasno je samo po sebi da će Nadel iskoristiti priliku i iznijeti čitav niz detalja o nastanku albuma u studijima rekonstruirajući tako magiju stvaranja Cohenove glazbe, koja bi bez ove knjige ostala nepoznata. Kao što je na prvih 150 stranica detaljno iznosio okolnosti nastanka Cohenovih književnih djela (uključujući kasnije i ona neobjavljena), tako i sada doznajemo zanimljive pojedinosti o napetoj atmosferi stvaranja njegovih prvih albuma i odlučujućoj ulozi producenata Johna Hammonda kod prvog te Boba Johnstona kod snimanja drugog albuma. Oba su producenta pokazala neobičan senzibilitet za Cohenov, tada još krhak glazbeni talent amortizirajući njegovu pjevačku i sviračku nesigurnost te ističući snagu njegove melankolične poezije, atmosferu i karizmatičnost njegove kantautorske osobnosti – na čemu je poslije izgradio karijeru. Upravo su to najzanimljiviji dijelovi knjige jer pokazuju koliko i kakve umješnosti treba da bi se došlo do uvjerljiva umjetničkog djela – da bi apsurd bio veći – s nepredvidivim izgledima za uspjeh bez obzira na njegovu objektivnu kvalitetu. Cohenu, s druge strane, treba odati priznanje da je uvijek slijedio svoj umjetnički instinkt, pa ma što da je radio, trudio se tomu dati svoj osobni, artistički pečat – a to je publika, na koncu konca, prepoznala, tako da Cohen danas ima vjernu sljedbu odanih poštovatelja širom svijeta. To najbolje pokazuju tzv. “tribute” albumi – poglavito je na poznatom “tribute” albumu I am Your Fan iz 1991. nazočna “zastrašujuća” selekcija zvijezda.
Sve u svemu, Nadelova biografija Leonarda Cohena dokumentirana je mitska priča o uspjehu talentirana pojedinca koji uspijeva usprkos svim preprekama, usponima i padovima. Bez obzira radilo se o Cohenovoj ovisnosti o drogama ili lijepim ženama, o neuspjehu, kreativnim krizama ili depresijama, a bilo je svega pomalo, njegov je umjetnički talent ipak uspio naći put artikulacije, a sam je Cohen uvijek na vrijeme mijenjao smjer svog djelovanja pronalazeći nekako izlaz iz slijepe ulice. U tom kontekstu treba promatrati i njegov odnos prema zen-budizmu, kao točki pročišćenja i sabiranja koja mu je bila potrebna da u vrtlogu svjetovnosti pronađe sebe gdje se najmanje očekuje. Cohenova životna priča, na svu sreću, još traje, a Nadelova je knjiga značajan i nezobilazan doprinos produbljivanju razumijevanja “fenomena Cohen” ma s koje ga strane promatrali.
