Notes

Peter Wessel Zapffe: Stetind

Foto: Jelle de Gier

Preveo: Patrik Weiss

Prijevod s Engleskog jezika rađen po predlošku: https://openairphilosophy.org/wp-content/uploads/2019/06/OAP_Zapffe_Stetind.pdf

Norveški izvornik na engleski preveo N.N.

Čine li istinski prijatelji Prirode ispravnu stvar kada dijele svoja otkrića postaje goruće pitanje. Oni ugrožavaju te idilične točkice mira i rehabilitacije koje bi sljedećeg puta mogli pronaći okupirane od strane onih nevrijednih, dovedenih u masama pomoću udobnih oblika transporta i vođenih vlastitim, naivno – filantropskim pogledima. Iza njih su hrpe smeća ostavljene na tlu i u zraku se hermetična glazba takmiči sa zvukovima sama ljubitelja prirode. Pozdrav svim nevinim zadovoljstvima ljudskih bića, kojima svi pripadamo i među kojima ne bi trebalo povlačiti ikakve granice. S druge strane, linija treba biti povućena u mjestu kakva je divljina; tamo moramo početi graditi zid tišine oko tih vrijednosti u prirodi koje umru kada su silom otrgnute i koje otkrivaju svoja najdublja čuda u satima tihe kontemplacije. No, čak su mnogo opasnije one hijene koje važu profit – oni koji pjevuše lirskim jezikom i kalkuliraju hladnim, pohlepnim očima. Svako živo stvorenje koje upadne među njihove kandže biti će razapeto u prikazu na njihovim vrištećim plakatima, distorzirano standardnim veličanjem u njihovim brošurama. Oni trgaju život izvan svojih tihih žrtava i prodaju lešine u dijelovima. Zaštite nas, Nebesa, od takvih projekata.

Ali, planina Stetind u Tysfjordu više nije, u geografskom smislu, novo otkriće. Ona je već otputovala Zemlju na jezicima mnogih ljudi, u slikama i pjesmama. Tihi sanjari doputovali su izdaleka kako bi kontemplirali podno Stetinda – tornja uzvinuta k nebu. Ja sam bio među onima koji su osjetili poziv. Norvežani su prešli prag Svetoga i pokazali vjernicima put od dvorišta k srcu hrama gdje se odvija posvećenje. Otkako sam prije mnogo godina pročitao strastveno svjedočenje Ferdinanda Schjeldrupa, san mi je postao zapaliti kampersku vatru u podnožju Stetinda. Suočio sam se s mnogim preprekama, no naposljetku je san postao stvarnost.

Pjesnici kažu da snovi umru kada se ostvare. Ipak, moj san o Stetindu nije umro kada se stopio sa stvarnošću. Moj san nije bio osuđen da bude osramoćen, niti izrezan ili savijen i zarobljen unutar mizerne ćelije; ovoga puta moj je san bio osuđen da se materijalizira pun života u svom sjaju ravno unutar njegove zemaljske manifestacije – u tisući četiristo metara visokom dvorcu iz bajke od srebrnkasto – sivog granita.

Bilo je pet sati na sjajno bijelo jutro u Srpnju kada smo „zabili plug“ iz znatiželje u tamnu površinu fjorda. U brodu je vladala velika tišina kako smo jedrili oko posljednjeg rta i kako naše oči više nisu mogle pronaći izlaz. Bile su okrenute u jednome smjeru nekom nepoznatom silom i tako zadržane sve dok nije postalo bolno gledati.

Ogroman – veličanstven – rog Pakla – u našem umu riječi nisu mogle adekvatno opisati šok prvog susreta. Od kamenog svoda u oblacima okupanim Suncem do kamenog svoda u dubini protezala se jedna glatka, fina litica visoka tri tisuće metara, jedino prekinuta tamo gdje se linije fjorda skupljaju u sublimnu harmoniju.

Nije mnogo toga bilo izgovoreno dok je ledena voda grizla naše gole noge dok smo istovarivali prtljagu s dna broda na bijelu, Suncem osušenu školjkastu plažu. Bili smo u žurbi zato jer nam je voda prijetila i odozdo i odozgo. Fjordovi napune svoja pluća i nasilno izdišu, nebo se brzo pretvara iz radosti u žalost. Iskusne ruke su podizale kamp – naš dom tijekom tjedan dana na stranoj plaži, dok su prve kapljice počele kapati na posljednji kovčeg prtljage koji je bio na putu u kuću – brod Ole Andersena.

Probudio sam se u vreći za spavanje i znao da je danas taj dan. Bilo je toplo i udobno ovdje; svijet oko mene je uređen prema mojoj volji. To me čini smirenim i sigurnim. Ležim i osjećam da mrzim tu prokletu planinu zato što ima prevlast nam mojim umom. Ta stupidna nepravda ne vrhu pet milijardi tona granita. Što želiš od mene koji sam proputovao bezbrojne milje da dođem ovdje s nekog radosnijeg mjesta samo kako bih se izmorio na tvojim beskrajnim padinama i tamo visio kao krivac koji iščekuje svoj kraj? Ti, mistično užasno, ti, Sfingo ponad svekolike magle! Mrzim te zato što si me satrala i stresla do jezgra i zato što mi nećeš dati mir srca prije nego što li te budem imao pod svojom željeznom petom. Jesi li ti tada žena koja potpaljuje bolni Eros u našim prsima? Ne, ti si Vječno Maskulino, kolosalna skulptura svečane, vrhovne i virilne moći!

Bolje je ne razmišljati o tome iole duže. Kiša je prestala padati i već mogu čuti razbacane kotliće iz Dekkeovog šatora. Polazimo! Vrijeme je da misli iz lagodne vreće za spavanje prepuste mjesto djelima dana.

Društvo se razišlo u dvije skupine. Ja idem s Dekkeom i Simonom Andersenom Storelvom preko grebena iz smjera jugoistoka – do sada jedinog poznatog pristupnog smjera. Arne Naess i Else Hertzberg će tražiti nove rute na južnom licu. Naš tim izgleda više – manje uobičajeno, dok su ova dva mršava orla bezdana opremljena konopima, šarafima, karabinima, čekićima, cipelama, paketima hrane i ispod svega toga odjećom nepoznata materijala i kroja dovoljnom da skrha percepciju neiniciranog promatrača. Njihova misija zapravo nije neuobičajeno što postaje jasno nakon i najmanjeg sumornog pogleda na nebeski visoko, kao štit glatko lice planine na kojem će tkati svoj put k vrhu sa svojom čudnovatom željezarijom.

Svjetovi osulina i padina golog kamena sada nas dijele od naših prijatelja u transcendentalnom savezu. Kvržice gline kakve jesmo, natjerane pristaše alpske imanencije; mi odabiremo rutu gdje ruka i stopalo pronalaze oslonac u dobrom starom smislu riječi. Ali, sa Hallova Vrha čujemo udaljene, blijede udarce čekića koji dopiru sa suprotne strane lica planine, – sićušne otkucaje zvona u prostoru što zuji. Pomoću šest cijevnog Zeissa opažamo dva šarena zrnca na rubu uspravljenog kamenog zida, obješena na kuke kao mučenici između prozračnih litica. Očaravajuće i stravično osposobljeni ljudi! A što s autokracijom čovjeka? Zar ćemo dopustiti da budemo otjerani od strane kovrčavih, svijetlo kosih uzurpatora iz našeg posljednjeg utočišta, naših skromnih koračića ovdje visoko u planinama?

Vičemo – no vjetar hvata slabašan ljudski zvuk u svoju radosnu igru, prevrćući ga ovamo i onamo te naposljetku bacajući ga u neku nepoznatu pukotinu gdje se smežura u uzdah i s vremenom umre.

Nazad na posao! Okupili smo se na zapadnoj strani Hallova Vrha i pogledali prema vrhu. Ili je Pan ili Duh Zemlje ili sam Đavao stegnuo dvjesto metara sušila za robu od bloka na kojem stojimo sve do istočnog lica velikog vrha gdje su tisuću metarske svježe uglađene litice izlomljene po sredini i obješene da se suše. Tri majušne štipaljke sjede opkoračke, polagano se njišući prema drugoj strani, držeći se za rub i jašući njihajući konop.

Jašimo dalje! Dalje s sušilom za robu, donesite grede. Pastuh smrti propet na zadnjim nogama vonjave grive je životinja koja nas nosi preko praznine. Podbadamo ga sa zaoštrenim mamuzama i ubrzavamo dok se zračne struje sudaraju iza nas.

Napokon smo na drugoj strani i tapšamo ga zahvalno, zatim silazimo i nastavljamo pješice. Greben je prostran i širok na ovome mjestu. Odlučimo sjest na hrpu šljunka kako bi se odmorili, pojeli mnogo hrane, popili mnogo soka i legli na leđa raširenih nogu pušeći lule dok nam oči lutaju nebom. Još uvijek je pred nama nekoliko stotina metara do vrha, no zašto da se žurimo? Dobro je biti ovdje, i dan je još uvijek mlad, a i noć pripada nama. Apsolutno smo smireni i opušteni izvana, a duboki u tijelima i dušama. No, što je unutar našeg najdubljeg bića? Kažu da je tamo gore litica koja se ne može preći, ploča koja se mora preći tako da se visi na rukama – uspinjanje o kojemu ljudi koji su ga uspješno završili nikako da prestanu pričati – kako god, neka dođe ono što mora, nemojmo preći taj most sve dok ne stignemo do njega; nismo u žurbi.

Nalet jaka vjetra prene nas iz drijemeža i Simon hvata čizmu na putu u bezdan. Vjetar puše još jače, svira češalj na mršavom grebenu i monstruozne orgulje sjevernog lica grgljaju. Tresemo se od hladnoće, brzo navlačimo gumene čizme i pripremamo užad. Dekkeu je dana časna zadaća da nas vodi kroz ključnih deset metara koji se protežu između neizvjesnosti i trijumfa.

Ubrzo se nalazimo na uskome rubu koji se proteže od sigurnosti na jednoj strani i bezdana sama na drugoj. Ovo je credo, quia absurdium (vjerujem, jer je apsurdno) trenutak.  Hodajući na prstima na posljednjem komadiću ruba prvi čovjek se rasteže preko bezdana kako bi dosegnuo ploču. Zatim nastavlja viseći na rukama dok mu tijelo i noge vise kao mrtav teret. Potom nestaje iza ugla i sada sam ja taj koji stoji na posljednjem komadiću ruba i osjeća se malen. Sanjam li? Je li ovo dio ljudskog zemaljskog puta? Može li ovo ikako biti planina – ovaj strvdnjeni oblik, ova lavina žuto – sivog kamena koji ponire s grebena tisući metara ravno dolje prema šumi duholikom brzinom? Na kraju krajeva ipak se tako moram prema njoj odnositi, tako kao da ona to uistinu jest i dati signal onome gore i izvući sebe odavde. To je pejzaž izvan ovoga svijeta, no ipak su ovi hirovi kozmičkih sila pretvoreni u put pod mojim stisnutim rukama. Tokom tih sekundi koje je nemoguće imenovati, osjetim kako široka struja moje sudbine protječe u ništa u ovome prolazu pet ili šest ozlojeđenih stisnutih vrškova prstiju širokom.

Sjedimo pored kamenog svoda i puštamo oči da lutaju. Od bajkovitih zemalja Lofotveggena na zapadu do hladnog sjaja glečera na istoku. Vonj dolazi iz bezdana, a strujanje s neba dok se oluja i magla zabijaju u kamenje i gudure. Slika i zvuk se stapaju u sagu o vječnoj suverenosti minerala. Oblici života se pjene oko podnožja planine isto kao i izmaglica koja se formira, mijenja i nestaje na nebu. Ne samo da je Stetind vidio Doba Ljudi sa svojih visina, on je svjedočio i Dobima Zemlje. On stoji kao potporanj u struji vremena i ruje bježeći glečer kao plug. No, glečer je nestao i toplina je došla, i brontosauri su počeli roktati podno palmi.

I Stetind je postao drjemljiv od struje i navukao je deku sumaglice preko svoje glave i zakunjio na neko vrijeme. sada stari Anders Nilsen ovdje postavlja grm brusnice.

A u jesen pak, Veliki Stranac dolazi pokositi svoju žetvu i oči mu bježe po sumornim licima planine – to je kada bi se bilo koji kamen mogao odroniti.

Vrijeme je teško dok glođemo svoj put kroz fjord u Simonovu derutnu čamcu. Refuli jure ispod teška stratusa dok kiša i slani valovi pljuskaju naše vratove. Onda oblaci puknuše i on se prikaza još jednom ispred nas, titan, ovjenčan munjom, škropljen vodom, svijetleći kao šmirglom ispoliran čelik. Gromovi divljaju oko njega, no to na njega ne utječe; ništa na njega ne utječe dok sjedi ustoličen u svojoj Olimpijskoj ravnodušnosti iznad grozničavog toka života – nakovanj o koji bogovi mogu da tuku.

Ostavite komentar: