Već se mnogo toga reklo i još se uvijek mnogo raspravlja o položaju pisca u vrijeme kad država sve nadzire, premda nam mnogi dokazi, koji bi mogli biti primjerni, još uvijek nisu dostupni. Ne bih htio ovdje zastupati mišljenje bilo u prilog bilo protiv državna pokroviteljstva nad umjetnostima, nego samo naglasiti da djelomice ovisi i o pretežnoj intelektualnoj atmosferi koja vrsta države upravlja s nama, što znači, u ovom kontekstu, djelomice i o držanju samih pisaca i umjetnika i o njihovoj dobroj volji ili bilo čemu drugom da li će sačuvati živim slobodarski duh. Zapadne li nas da za desetak godina klečimo ispred nekog Ždanova, onda će to značiti da ništa bolje nismo ni zaslužili. Zacijelo, već postoje jake struje prema totalitarizmu koje djeluju u krilu engleske književne inteligencije. Ali ovdje se ne mislim baviti nekim organiziranim ili svjesnim pokretima, kao što je komunizam, nego bih želio reći nekoliko riječi o učinku koje ima politička misao i potreba političkog opredjeljenja na dobrohotne ljude.
Živimo u političkom dobu. Rat, fašizam, koncentracioni logori, gumene palice, atomske bombe itd., ono je o čemu danomice razmišljamo, pa stoga uvelike o tom i pišemo čak i onda kad ih glasno ne imenujemo. Jer, toga se ne možemo kloniti. Kad se nađete na brodu koji tone, vaše su misli zaokupljene samo brodom koji tone. Ali ne samo da je sadržaj naše knjige ograničen, nego je naš cijeli odnos prema književnosti obojen političkim privrženostima koje, barem ponekad, prepoznajemo kao ne-literarne. Često se ne mogu oteti primisli da su čak u najbolja vremena književne kritike prijevarne, jer u odsutnosti bilo kakvih priznatih mjerila – bilo kojeg objektivnog dokaza kojim možemo potkrijepiti da je ta i ta knjiga »dobra« ili »loša« – svako se književno ocjenjivanje sastoji u izmišljanju niza pravila kojima valja opravdati svaku instinktivnu osobnu naklonost. Nečija prava reakcija na neku knjigu, ako se uopće osjeti neka reakcija, obično je: »ta mi se knjiga dopada«, ili »ta mi se knjiga ne dopada«, a potom slijedi razglabanje. Ali, »ta mi se knjiga dopada« nije, mislim, ne-literarna reakcija; ne-literarna reakcija je: »ta knjiga zastupa moje političko gledište«, pa stoga moram pošto-poto otkriti njezine vrijednosti. Naravno, kad netko hvali neku knjigu zbog političkih razloga, može biti emotivno i iskren i to u smislu da iskreno odobrava ono o čemu piše, ali također često se događa da partijska pripadnost traži od vas drsku laž. Svatko vičan prikazivanju knjiga za političke časopise dobrano je to upoznao iz vlastitog iskustva. Općenito, pišete li osvrte za novine koje zastupaju vaša politička gledišta, oskvrnjujete povjerenje koje u vas imaju, a pišete li za list protivničkog tabora, okrivljuju vas zbog namjerna propusta. U svakom slučaju, mnoge protuslovne knjige – knjige u prilog ili protiv Sovjetske Rusije, u prilog ili protiv cionizma, u prilog ili protiv Katoličke crkve, itd. – ocijenjene su prije nego su i pročitane, zapravo i prije nego će ih prihvatiti pojedini listovi. A pri tom, uz nečestitost koje jedva da su imalo svjesni, hini se da su štovana prava literarna mjerila.
Naravno, nasrt politike na književnost bio je neizbježan. Do njega je moralo doći čak da se nikad nije ni čulo za totalitarizam, jer nas je počela izjedati grižnja savjesti od koje naši očevi nisu patili, nekakva svijest o golemoj nepravdi i bijedi što haraju svijetom i počeo nas je progoniti osjećaj krivnje, pa da valja nešto poduzeti da se to stanje popravi, što često dovodi do estetskog odnosa prema nepodnošljivom životu. Nitko se danas ne može posvetiti književnosti tako jednostrano kao Joyce ili Henry James.
Ali, na žalost, preuzeti političku odgovornost sada, znači pokoriti se pravovjernostima i »biti na liniji« stranke sa svom plašljivosti i nečestitosti koja to uključuje. Suprotno piscima u viktorijansko doba, nalazimo se u gorem položaju stoga što živimo u strogo omeđenim političkim ideologijama, što već na prvi pogled znamo koje su misli heretične. Moderan pisac intelektualac živi i piše u neprekidnu strahu – ne doista od javnog mnijenja u širem smislu, nego od javnog mnijenja unutar svoje vlastite grupacije. U pravilu, na sreću, postoji nekoliko grupacija, ali također u svakom datom trenutku postoji i dominantna pravovjernost; a usudite li se povrijediti je, mora da ste okorjeli debelokožac i spremni godinama živjeti od vaših prepolovljenih prihoda. Očito, već nekih petnaestak godina dominantna je pravovjernost, osobito među mladim ljudima, biti »lijevi«. Ključne su riječi: »progresivan«, »demokratski«, »revolucionaran«; dok su nadimci kojih se morate kloniti da vam ih slučajno ne bi prikrpili: »buržujski«, »reakcionaran«, »fašistički«. Danas su čak i većina katolika i konzervativaca »progresivni«, ili barem žele da ih se takvima smatra. Nitko, koliko ja znam, za sebe ne veli da je »buržuj«, isto kao što nitko, dovoljno pismen da je već negdje čuo za tu riječ, neće dopustiti da ga optuže za antisemitizam. Svi smo mi dobri demokrati, antifašisti, antiimperijalisti; zgražaju nas klasne razlike, gnušamo se od rasnih perdrasuda, i tako dalje, i tako dalje. Danas su već gotovo svi uvjereni da je suvremena »lijeva« pravovjernost bolja nego odveć snobovska, pijetistička konzervativna pravovjernost koja je uvelike prevladavala prije dvadeset godina kad su »Criterion« i (nešto manje) »London Mercury« bile glavne književne smotre. Jer, ona barem uključuje održivo društveno uređenje koje danas većina ljudi zacijelo i želi. Ali ima i svoje lažnosti koje, budući da ih se ne smije otvoreno priznati, koče da se stanovita pitanja ozbiljno razmotre.
Cijelu ljevičarsku ideologiju, znanstvenu i utopijsku, razradili su ljudi koji nisu imali na umu da odmah stupe na vlast. Bila je to stoga ekstremistička ideologija koja je potpuno prezirala kraljeve, vlade, zakone, zatvore, policiju, vojsku, zastave, granice, patriotizam, vjeru, konvencionalan moral, zapravo cijeli postojeći poredak. Od prvog dana snage su se ljevice u svim zemljama borile protiv tiranije koja se doimala nepobjedivom i najlakše je bilo uzeti za gotov groš da, kad bi se mogla ta osebujna tiranija – kapitalizam, skršiti, socijalizam bi uslijedio sam po sebi.
Štoviše, ljevica je od liberalizma naslijedila stanovite očito dvojbene postavke, kao na primjer vjerovanje da će istina prevladati, a proganjanje ne samo dokinuti i da je čovjek po prirodi dobar, samo ga je pokvarila njegova sredina. Ta se perfekcionistička ideologija održala gotovo u svima nama i u njeno ime prosvjedujemo kad (na primjer) Laburistička vlada glasa za visoku apanažu kraljevoj kćerki ili se koleba da nacionalizira industriju čelika. A i mi smo u sebi skupili, kao posljedicu uzastopnih udaraca glavom o zid stvarnosti, cijeli niz protuslovnosti koje ne želimo priznati.
Ruska revolucija je bila prvi teški udarac. Zbog ponešto zamršenih razloga gotovo cijela engleska ljevica bila je natjerana da prihvati ruski režim kao »socijalizam«, dok se potajno priznavalo da su njezin duh i praksa potpuno suprotni bilo čemu što se poima kao »socijalizam« u ovoj zemlji. Tako je došlo do pomalo šizofrena načina razmišljanja u kojem riječ kao »demokracija« može imati dva nepomirljiva značenja, a takvo nešto kao koncentracioni logori i masovne deportacije može biti istodobno i dobro i loše. Idući udarac ljevičarska je ideologija pretrpjela pojavom fašizma, što je potreslo pacifizmom i internacionalizmom ljevice, a nije dovelo do podobna prekrojavanja doktrine. Evropski su narodi pod njemačkom okupacijom spoznali nešto što su kolonijalni narodi već odavno znali; da klasni antagonizam nije velevažan, nego da postoji i nešto što se zove nacionalnim interesom. Poslije Hitlera teško im je bilo vjerovati da je »neprijatelj u vašoj vlastitoj zemlji« i da nacionalna nezavisnost nema nikakve vrijednosti. Ali premda svi to znamo i vladamo se prema tome kad je potrebno, još se uvijek bojimo da to glasno kažemo, jer bi moglo odjeknuti kao izdaja. I, na kraju, najveća od svih teškoća proizlazi iz činjenice da je ljevica sad na vlasti i obvezatna je preuzeti odgovornost da će donositi vjerodostojne odluke.
Ljevičarske vlade gotovo redovito razočaraju svoje pristaše jer, čak kad se postigne prosperitet koji su obećale, još uvijek ostaje nužno prijelazno razdoblje u kojem se prije toga nije mnogo govorilo. Ovog trenutka vidimo kako se naša vlastita vlada u očajnom privrednom škripcu zapravo bori protiv svoje vlastite nekadanje propagande. Kriza u koju smo upali nije došla nenadano, nije to neka zadaća kao što je potres, a nije n i posljedica rata, nego je rat samo ubrzao njezin dolazak. Prije nekoliko desetaka godina moglo se predvidjeti da će se nešto takvo i dogoditi. Već od početka devetnaestog stoljeća naš je nacionalni dohodak postao uvelike nestalan, jer je djelomice ovisio o kamatama naših ulaganja u inozemstvu, o sigurnim tržištima i jeftinim sirovinama naših kolonija. Znalo se zasigurno da će prije ili kasnije nešto negdje zatajiti i da ćemo morati nastojati da nam izvoz plati uvoz, a kad do tog dođe, britanski će standard života, uključujući i životni standard britanske radničke klase, zacijelo pasti, barem privremeno. Pa ipak, ljevičarske stranke, čak dok su vrlo glasno halabučile protiv imperijalizma, nikad to nisu tako objasnile. Ponekad su bile spremne priznati da su se britanski radnici okoristili pljačkanjem Azije i Afrike, ali to su uvijek nastojale prikazati kao da se mi možemo odreći pljačkanja i još uvijek živjeti u obilju. Radnike se uveliko nastojalo pridobiti za socijalizam uvjeravanjem da ih se izrabljuje, mada je gorka istina bila da su, u svjetskim razmjerima, oni bili izrabljivači.
Sada, po svemu sudeći, došlo se dotle da se životni standard radničke klase ne može više održati, a kamoli porasti. Čak ako osiromašimo bogataše, široki narodni slojevi moraju bilo trošiti manje bilo proizvoditi više. Ili ja, možda, pretjerujem? Možda i pretjerujem i bit ću sretan ako nemam pravo. No, ono što ja želim istaći jest da se to pitanje, među ljudima odanim ljevičarskoj ideologiji, ne može iskreno raspraviti. Pad nadnica i povećanje radnog vremena prihvaćaju se kao čisto antisocijalističke mjere i mora ih se unaprijed odbaciti ma kakva da je privredna situacija.
Natuknuti da su te mjere neizbježne, znači izložiti se opasnosti da na vas nalijepe etikete kojih se svi grozimo. Mnogo je bolje, stoga, taj problem uopće ne spominjati i hiniti da se sve može srediti prerasporedom postojećeg dohotka.
Prihvatiti neko pravovjerje, uvijek znači baštiniti neriješene protuslovnosti. Uzmite kao primjer samo činjenicu da su svi osjetljivi ljudi ogorčeni industrijalizacijom i njezinim produktima, a uz to su svjesni da emancipacija radničke klase i iskorjenjivanje siromaštva zahtijeva ne manju, nego sve veću industrijalizaciju. Ili uzmite činjenicu da ima poslova koji su apsolutno nužni, pa ipak obavljat će ih samo oni koji su na to prinuđeni. Ili uzmite činjenicu da se bez snažnih snaga ne može voditi pozitivna vanjska politika. U svim tim slučajevima zaključak je više nego jasan, ali do njega se može doći samo ako smo u duši nelojalni službenoj ideologiji. Normalna bi posljedica bila zametnuti to pitanje u kut srca, a potom nastaviti naglas ponavljati protuslovne parole. Ne moramo mnogo kopati po časopisima i smotrama da bismo otkrili posljedice takvih mišljenja.
Naravno, ja ne želim reći da je neiskrenost svojstvena samo socijalistima i ljevičarima, ili da je najuobičajenija među njima. Jednostavno, čini se, da je prihvaćanje bilo koje politike discipline nespojivo s literarnim integritetom. To podjednako vrijedi i za pokrete kao pacifizam ili personalizam, koji tvrde da su izvan uobičajenih političkih borbi. Doista, već se u samom zvuku riječi koje završavaju na -izam, čini se, može nanjušiti neka politička propaganda.
Odanost nekoj političkoj ideji je nužna, ali i pogibeljna za literaturu sve dok je literatura proizvod pojedinaca. Čim im se dopusti da imaju neki utjecaj, čak i negativan, na kreativno pisanje, posljedica nije samo krivotvorenje, nego pravo presahnuće inventivnih sposobnosti.
Dobro, pa što onda? Valja li zaključiti da je dužnost svakog pisca da »se kloni politike«? Zacijelo ne! U svakom slučaju, kako već rekoh, ni jedna osoba sposobna da misli svojom glavom ne može i zapravo i neće da se kloni politike u vremenu sličnom današnjem. Ja samo predlažem da se oštrije povuče razlika nego do sada između naših političkih i naših literarnih htijenja i da treba priznati da voljnost da se učine stanoviti neugodni ali nužni koraci ne nosi sa sobom obvezu da valja progutati i vjerovanja koja ih prate. Kad se neki pisac upusti u politiziranje, onda on to mora činiti kao građanin, kao čovjek, ali ne i kao pisac.
Mislim da nema pravo, jednostavno stoga što je preosjetljiv, izbjegavati svakodnevnu neugodnu političku aktivnost. Kao i svi drugi, valja da je spreman držati predavanja u dvoranama na propuhu, ispisivati parole po pločnicima, agitirati na izborima, dijeliti letke, pa čak se i tući u građanskim ratovima, ako je to nužno. Ali, bilo što da radi za svoju stranku, on nikada za nju ne smije pisati. Treba da svima dade do znanja kako je njegovo pisanje nešto što s politikom nema veze. On valja da je sposoban kolektivno djelovati dok, ako tako odluči, potpuno odbacuje službenu ideologiju. On nikad ne smije da se kloni razmišljanja koje može dovesti do otpadništva i ne smije se mnogo žderati ako se posumnja u njegovo pravovjerje, kao što vjerojatno i hoće. Možda je to čak i loš znak za nekog pisca ako nije osumnjičen za reakcionarne tendencije danas, upravo kao što je bio loš znak ako ga, prije dvadeset godina, nisu sumnjičili da simpatizira s komunizmom.
A znači li sve to da pisac ne samo da ne smije dopustiti da mu njegovi politički prvaci diktiraju što treba pisati, nego da se mora suzdržavati da općenito ne piše o politici?
Ponovo, zacijelo ne! Nema razloga zašto ne bi pisao i na najkrutiji politički način, ako to želi. Samo on onda mora pisati kao pojedinac, nečlan, ponajviše kao nedobrodošla gerila na krilu redovite vojske. Takvo je držanje korisno kao i svaka druga politička uobičajena aktivnost. Pojmljivo je, na primjer, da se netko želi boriti u ratu u želji da pobijedi pravda, a da istodobno ne želi da piše za propagandu koja općenito promiče rat. Ponekad, ako je pisac iskren, njegovo pisanje i njegova politička aktivnost mogu u stvarnosti protusloviti jedno drugom. Postoje slučajevi kad je to očito štetno, ali tad ne valja krivotvoriti svoje porive, nego valja držati jezik za zubima.
Predložiti da kreativan pisac mora u vrijeme konflikta svoj život rascijepati na dva dijela, može se činiti defetističkim i lakoumnim, pa ipak, u praksi, ne vidim što mu drugo preostaje. Nije poželjno, a nije ni moguće, da se zaključa u kulu od bjelokosti. Predati se pak pokorno na milost i nemilost ne samo stranačkom stroju, nego čak grupnoj ideologiji, znači upropastiti se kao pisac. Dilema je vrlo bolna, jer istodobno osjećamo potrebu da se angažiramo politički, a vidimo koliko je to prljav i ponižavajući posao. I svakog od nas neprestano prati mučno vjerovanje da svaki izbor, čak politički izbor, leži između dobra i zla i da ako je nešto nužno, onda je i dobro.
Valja, mislim, da se oslobodimo takva načina razmišljanja koje spada u dječji vrtić. U politici, što se može više učiniti nego odlučiti koje je zlo od dva manje, a postoje i situacije iz kojih se možemo izvući samo ako se ponesemo kao vragovi ili kao luđaci. Rat, na primjer, može biti nužan, ali to ne znači da je on i nešto dobro i pametno. Čak i opći izbori nisu baš ugodan ili moralno poučan prizor. Ako valja da sudjelujete u čemu takvom – a ja mislim da morate, ukoliko se ne zaklanjate za starost, glupost ili licemjerstvo – tada morate također sačuvati jedan dio sebe neoskvrnjenim.
Za većinu ljudi taj se problem ne javlja u takvom obliku, jer su njihovi životi već raspolovljeni. Oni odista žive samo u svojoj dokolici i ne osjećaju emotivnu vezu između njihova posla i njihovih političkih aktivnosti. Niti se od njih općenito traži da se izopače u aktiviste. Od umjetnika, a osobito pisaca, traži se baš to – zapravo, to i samo to političari od njega i traže. Ako o dbije, to n e znači da je osuđen na neaktivnost. Jedna njegova polovica može djelovati tako smiono, čak i vrlo nasilno, ako je nužno, kao bilo tko drugi. Ali njegova književna djela, sve dok imaju svoju vrijednost, uvijek će ostati proizvod njegova zdravijeg dijela koje se drži po strani, bilježi zbivanja i dopušta im nužnost, ali odbija da ga prevare glede njihove prave prirode.
Džordž Orvel
»Politics and Letters«, ljeto 1948.
