Kada je javnost dospjela do stanja u kojem misao neumitno postaje roba, a jezik nuđenjem te robe, svaki pokušaj da se uđe u trag takvoj deprivaciji mora napustiti važeće jezičke i misoane prohtjeve, jer bi ga njihove svjetsko-historijske konzekvencije do kraja osujetile.
T. W. Adorno/M. Horkheimer, Dialektik der Afklärung
Samo usijana glava, gotovo deceniju i pol nakon objavljivanja ogleda iz 1998. godine Stuarta Halla, začetnika kulturalnih studija, odveć skromno krštenog “Bilješke za dekonstrukciju popularnog”, može ignorirati i priuštiti sebi luksuz neuvažavanja pronicljive obazrivosti, koju je autor vrlo argumentirano iskazao spram pop-kulture, i to na dvostrukom planu: apropos njene periodizacije, ali i, što je još važnije, spram terminološke skliskosti, ćudljivosti, neuhvatljivosti sintagme popularna kultura. Sumnje i zebnje, koje bi analitični diskurs valjalo da otkloni, su u međuvremenu narasle dotle da zamućuju svaki pogled. No, prisjetimo se Hallove jetke opomene: ”Prije no što prosto ‘iziđu iz upotrebe’ tokom Dugog marša ka modernizaciji, stvari se aktivno guraju u stranu kako bi nešto drugo moglo zauzeti njihovo mjesto… Transformacija je ključna riječ za dugotrajni proces ‘moralizacije’ radničkih klasa i demoralizacije siromašnih, te re-edukacija naroda. Popularna kultura nije, u ‘čistom smislu’, niti tradicija narodnog otpora ovim procesima, niti forme koje su joj nametnute odozgor. Ona je tlo na kojem transformacije djeluju.” Međutim i te ‘obećavajuće’ transformacije su pervertirale svoju ionako upitnu zalihu bunta. Bolje reći mutirale do neprepoznavanja ili neupotrebljivosti.
Da se poslužimo Brechtom, ali u drugom smjeru od ironičnog dramatičara, opljačkane su za svoj subverzivni potencijal tako što su do gola “lišene patnji upotrebljivosti”. Zašto? Hall će pozvati za ‘krunskog svjedoka’ ruskog filologa Valentina Nikolajeviča Vološinova koji reljefnom dijagnostikom svog uvida zavrijeđuje da se navede: “Klasa nije isto što i zajednica znaka… odnosno što i totalitet korisnika iste skupine znakova za ideološku komunikaciju. Pa će se tako različite klase koristiti jednim te istim jezikom. Kao rezultat, različito orijentirani naglasci prožimaju svaki ideološki znak. Znak postaje poprište klasne borbe…” Ali Vološinova će zavesti ta unutarnja napeta dijalektičnost da se ponada: ”Uglavnom, zahvaljujući ovom prožimanju akcenata znak i održava svoju vitalnost, dinamizam i sposobnost daljeg razvoja. Znak koji se udalji od pritiska društvene borbe – koji takoreći pređe granicu društvene borbe – neizbježno gubi moć, degenerira u alegoriju i postaje objekt ne živog društvenog razumijevanja, nego filozofskog promišljanja.”
A koji je to, na rastegljivim odrednicama danas i ovdje više znak sa svojim zalogom, svojom bremenitom simboličnošću imun na kapitalkonzumerističko interniranje u svijet spektakla? Vološinov jako dobro zna da imućni slojevi, klasama je odzvonilo, nastoje znak isprazniti od smisla, učiniti nenaglašenim, anestetizirati, a srećom nije doživio da vidi i dokle je uspjela ta đavolja rabota plastične kirurgije s Janusovim licem znaka.
Barthes je korisnije bio rezigniran i ciničan s istim nalazom pretresajući mitove zdesna i slijeva. A malo što je tako temeljito “uneređeno” mitologizacijom i mistificiranjem kao popularna kultura. Vratimo se stoga još jedanput Hallu koji nam proslijeđuje tek retoričku zapitanost: ”šta može biti eklektičnije i nasumičnije nego asemblaž mrtvih simbola i stinica iščeprkanih iz jučerašnje kutije sa svečanim ruhom iz koje, upravo sada, mnogi mladi biraju uljepšati se? Ti simboli, dijelovi i komadići duboko su dvosmisleni. Tisuće kulturalnih uzroka može se preko njih prizvati. Svako malo, među drugim koještarijama, među svim drugim znakovima nalazimo taj znak koji treba pribiti – učvrstiti – u njegovu kulturalnom značenju i konotacijama jednom za svagda: svastiku. A ipak eto je, mami djelimice…”
Uistinu, da mladi huligani namjesto glave na ramenima nose trule lubenice ili gnjecave bundeve bili bi manje polakomljeni i bolesno znatiželjni da se identitetno manifestno skrase iza jezivog simbola. O toj izopačenoj privlačnosti naci-insignije, kompleksima i frustracijama kako socijalnim tako i privatnim preduvjetima uskrsnuća svastike napravljeno je mnoštvo analitičnih studija i umjetničkih djela. Tu su, među inim, izvrsni filmovi Tony Kaye-a American History X kao i ‘domaći’, srpski Šišanje Stevana Filipovića. No jedno je sigurno, i tu je Mirko Ilić, s nizom svojih predavanja, nazvanih “Simboli mržnje”, koje je održao po kvazimetropolama bivše države, nepobitno u pravu: danas više nema niti može biti alibija ili izgovora, neznanjem pogotovo, o čemu se tu zapravo radi, odnosno o tobožnjoj nepromišljenosti bestidne koketerije u koju se nedužna dječurlija upuštaju. Članovi lumpen-populacije, mlade hulje i nasilne i opasne budale, bilo da potječu iz Dortmunda, Rima, s Baltika ili pak to bile Horde zla iz Sarajeva, Delije iz Beograda ili zagrebački Bad Blue Boysi, sa šaljivom lakoćom pobrkaće hipi znak s merecedesovim, Che Guevaru s provincijalnom barabom ala Šijanov antijunak “sistematski uništen od idiota”, međutim, svastiku nikad neće, njen sablažnjivi potencijal jako dobro po/znaju i za njega se smišljeno zaklanjanju. Suštinu socijalne patologije, intimne moralne imbecilnosti, pa i trenda sveopće degenerativnosti mladih, koje sociologe i psihologe ne samo da zbunjuju nego bacaju u očaj dok ih odgonetaju, lucidno je pogodio njemački sociolog Falko Blask otkrivši da na civilizacijsku prezasićenost odgovaraju rutinskom bešćutnosću usvojenog creda: pošto je život tek glupa šala, onda mu se barem moramo smijati. A na njega se poziva i Umberto Galimberti, italijanski filozof, u fenomenalnoj studiji Neugodni gost: Nihilizam i mladi, gdje upravo neuvijeno progovara o narkoticima, o famoznim generacijama x i q, skvoterima, nasljeđu mizantropije, maloljetnim monstrumima koji s nadvožnjaka kamenjem gađaju automobile, ne da bi izazvali nesreće i nekog usmrtili, nego zato što im je dosadno, ritualima okrutnosti, antisemitizmu, skinheadsima, kraljevanju dekadentnog apsurda, ksenofobiji, emocionalnoj nepismenosti etc. Navodi s punim pokrićem Nietzschea iz Genealogije morala kao moto: “Ovdje se izražava temeljna činjenica ljudske volje, njen horror vacui. Njoj je potreban cilj – i još će radije htjeti ništa nego ne htjeti.” I eto nas, skupa s tvorcem Zarathustre, na samom izvoru svih zala. O tom Ništa dušebriži popkultura.
U potpunosti je na sebe preuzela tu ‘odgovornu’ zadaću da najčešće posreduje. Dizajnira i kolorira uglavnom njegovu magnetnu raskoš. Otvara i sugerira neodoljive prečice do njega. Katkad ga i do kraja pustolovnom neizvjesnošću artikulira. No okanimo se lumpen-populacije, stadionske i ulične bagre pod okriljem svastike. Pokušajmo horror-simbolu prići neočekivano, s druge strane.
Mokri do kože i na mrtvo promrzli po rovovima, osakaćeni i izranjavani po poljskim bolnicama, u zarobljeništvu, na rijetkim dopustima po okupiranim gradovima, po stražarskim mjestima, nasađeni u zasjedama, po kasarnama i bunkerima, na marševima i po defileima, ali uvijek na gotovs, spremni da izvrše bespogovorno i najnečovječnije zapovjedi, vojnici Wermachta, kad bi do njih doprli prvi zvuci i stihovi Lilli Marlene, zapadali bi u neku vrstu autizma, transa, hipnoze.
Djelomice i to je, između ostalog, uhvatio Fasbinder. Pomogla mu je i autobiografija zanimljiva naslova “Nebo ima mnoštvo boja” Lale Andersen, prve proslavljene pjevačice Hans Leipova šlagera napisanog još davne 1915., druge godine prve svjetske klanice. Prije nekoliko godina opisujući svoju fit-formu pred nastupajuću sezonu, odnosno nakon osvojene trke u Kranjskoj Gori, hrvatski skijaš Ivica Kostelić lupiće kako se osjećao spremnim i sigurnim u pobjedu kao vojnik Wermachta pred napad na Sovjetski Savez. Ishitreno bi bilo natezati kako bi ovaj nesuđeni gitarista, zaljubljenik bluesa, možda bio spreman i obraditi Lilli Marlene u aranžmanu i ruhu onog što je po intervjuima inače zastupao, naime, kako je nacionalsocijalizam u stvari “zdrav sustav za ambicioznu osobu”. Međutim, jedno je izvjesno, Lilli Marlene je naposljetku slomila i Goebbelsovu rezervu i otpor. Također, s obje strane, tzv. visoke i niske kulture, hrvatski slalomaš nije usamljen, stižu svako malo, kako veli Stuart Hall, opredjeljenja i naklonosti za simbol koji nemilice sumanuto iz sramno razjapljene povijesti vabi.
Nasuprot i u inat zdravom razumu. A koliko doista pop-kultura čisti prostor tom suludom manevru, olakšava ga ili miropomazuje, čini čovjeka svojim sadržajnim začinima raspoloživijim i podatnijim da kroči i upusti se, turistički komotno, u manijakalnu avanturu, ostaće vjerojatno, deridijanski kazano, vrlo neodlučivo.
Neodlučivo dakako, neodlučivo itekako, ukoliko oklijevamo i podozrijevamo pred Barthesovim “otkrićem”: “Izazivanje kolektivne uobrazilje uvijek je neljudski poduhvat, ne samo stoga što esencijalizuje život u sudbinu, već stoga što je san siromašan i što je on zalog odsustva.” Pop-kultura nesumnjivo estradno indiskretno homologizira svoje poklonike i zagovornike iz veoma prostog razloga jer se nameće kao najmoćniji Sorgenbrecher – “razbijač briga”. Time se, kad joj se preda, i predstavlja kao štit od svih životnih nedaća i prijetnji, i k tomu još kao bezuvjetno “obećanje sreće”, također nudi, i tobož velikodušno poklanja, doduše plitko, ali zajamčeno zadovoljstvo.
Marcuse je te procese prepoznao i označavao kao “represivnu toleranciju”, možda jednu od najdomišljatijih i najzaraznijih ideologiziranih prevara kasnog, zrelog kapitalizma. Rasprostranjenost proizvoda, manira i epi/fenomena koje nudi pop-kultura neprimjetno se miješa s univerzalnim vrijednostima.
Njen usudni robni karakter neiscrpno izvire, teče i preplavljuje svijet podređen i podveden Molohu kapitala. A to je provedeno i provodi se još uvijek, u tolikoj mjeri temeljito, da će Adorno i Horkheimer, u poglavlju o kulturnoj industriji Dijalektike prosvjetiteljstva, nezacjeljivo sjetno zaključiti slijedeće: “Kultura je paradoksalna roba. Ona je tako potpuno podvrgnuta zakonu razmjene da se uopće više ne razmjenjuje; ona se tako potpuno troši u upotrebi da se više uopće ne može rabiti.” Rodonačelnici kritičke teorije još prošlog stoljeća prodrli su u suštinu mješine pop-kulture razbivši njen kriptogramni savez s kapital-ideologijom i propagandom. Ono što su oni dokučili mi danas osjećamo na tkivu i koži: što monopolna, dominirajuća kultura izgleda besmislenija, trivijalnija, frivolnija to je svemoćnija, pogubnijih utjecaja i opscenije zavodljivosti.
Ne bez krupnih razloga, dalo bi se reći kako je stopljena s postmodernom, naročito u njenoj vulgarnoj varijanti, na koju se s pravom okomio Welsch, iako ova posljednja ima još više problema s periodiziranjem. Moglo bi se ustvrditi da tu leže, otud izbijaju najduhovitiji momenti postmoderne. Tim duhovitiji što su neintendirani. Neintendirani, pa dotle i u/toliko komični, da Charles Jencksovo (Jezik post-moderne arhitekture) precizno smještanje preuzimanja vlasti, izdisaja moderne i početak postmodernog mandata u 1972. godinu, preciznije 15. jula popodne, u 15 časova i 32 minute u St. Louis, Missouri, nalikuje opet smrtno ozbiljnom James Usherovom datiranju nastanka svijeta u četiri hiljade četvrtu godinu prije Krista, 23. oktobra u 9 sati. Čak je i tačnije, jer irski biskup u odnosu na američkog arhitekta nije bio tako decidan kad se to odigralo, prijepodne ili popodne.
Stoga, Lothar Beierov sarkazam upućen postmodernarijatu kako je, eto očito, um abdicirao da bi na prijestolje zasjeo Idi Amin Dada, vrijedi i za pop-kulturu, bez obzira pod kojim filozofskim određenjem ona tavorila ili blistala, kao masovna kultura ili kulturna industrija, doba praznine ili doba homo festivusa, društvo spektakla ili carstvo prolaznosti. U njoj, toj epohi mahnitanja bez utjehe odista odjekuju svakojaki glasovi, veseli i prestravljeni, ushićeni i razočarani, uglavnom artikulirani ljudskom beznačajnošću.
Također i Edgar Morinova kaptaža oborina duha vremena još uvijek drži vodu, uprkos teškim i radikalnim preobražajima koje su doživjele nasušne padavine masovne kulture. U međuvremenu su postale kiselije. No intencije i nalazi Morinova ogleda iz 1962. godine proteklog turbulentno traumatičnog stoljeća nisu kalirali bog zna kako. Pop-kulturu i dalje krasi sinkretizam. Morin je onomad detektira, a niti dan danas se nije odrekla misije ovozemaljskog spasa. Isto razmetljivo cilja na luksuz. Smiješi se ili cereka dolce vita široko nijansiranom spektru recepcijske solventnosti. Morin je razaznao fini lukavi napredak eklektičke raskoši pop-kulture. Upecao je in flagranti njene hic et nunc namjere, bolje kazati zatekao spuštenih gaća, jer kad se hoće jebati one same spadaju: “Ovdje nije porušeno, ono je relativizirano. Sada postaje jedno novo, kosmopolitizirano sada, sada omiljeno, u modi, brzog uspjeha, vječitog sadašnjeg.” I tada, da, još tada, autor je na pedalj do zaključka kako “u povijesti čovječanstva nije nikada postojalo tako masovno, tako snažno, a u isto vrijeme tako naivno i slijepo, pozivanje ka sreći…leitmotivu civilizacije, također leitmotivu masovne kulture…”
To pop-kulturno promesse de bonhour dlaku mijenja, ćud nipošto, nikada. Zato poneko od protagonista sluti, drugi pipa, treći strepi a svi plaćaju ceh tom trendu duginih boja, trendu “ponižavanja zajedničkih u kulturna dobra”. Adorno u predavanju iz 1963. godine, “Rezimeu o kulturnoj industriji”, slika i demontira tu svejednako scensku i zakulisnu racionalnu iracionalnost koja kormilari kulturnom industrijom koja opet “prisiljava tzv. visoku i nisku kulturu na jedinstvo, na obostranu štetu”, gdje je prva time prokockala svoju autentičnost, dok druga biva civilizacijski ukroćena, zapravo lišena svog početnog nesputanog otpora dok “društveni nadzor nije bio totalan”. Ne zaboravimo, mi privilegirani zamorci, vrijeme izrečenog suda. Prije pola vijeka!
Zašto? Zato što pop-kultura, uglavnom prokrvljena kapitalom, ne preza ni pred čim. Jer je na vlas nalik prepredenom, prezrelom duhu olimpizma koji u proslavljenoj kampanji Different za Paraolimpijadu sofisticirano likujući mobilizira nedužnog fudbalera s Downovim sindromom Barry-a Cairnsa da (za) nas potresno u/pita što bi i mi sami (sebe) mogli u/pitati: People look at you. They stare. They all stare. They point at you. They shout at you. They make you feel different. It’s fantastic. Možda, vjerovatno, Barry u šarmantnoj odvažnosti svoje izravne rubne ironije odolijeva i plijeni, pa i prenosi poruku, a što nas, totalno zbrinute fetuse u trbuhu masovne kulture, izgovara i opravdava, pokriva i štiti? Opunomoćuje? U čemu bi se ogledala ta zbrinutost? Podmirenost? U konstantnom redefiniranju potreba i zadovoljstava? U nasrtljivom opsadnom stanju svih čula? U lavirintu čije savršenstvo leži u tome da se iz njega ne traži izlaz, izlaz je izlišan, postaje čak deplasiran? Adorno apropos tog famoznog enlightment de/efekta je nedvosmislen: “personality jedva da im znači nešto drugo do sjajne bijele zube, suzbijen znoj ispoda pazuha i lišenost emocija, otpala je i zadnja odbrana pred trijumfirajućim spektaklom i ništa više ne stoji na putu njihovom ponižavanju u kulturna dobra.” Privid slobode, sadržan u komuniciranju sa svijetom društva spektakla, uznapredovao je do nečuvene slikovitosti. Istodobno se stvari daju prozreti i opozvati.
Civiliziranost kamuflira i minimalizira razlike između barbarskog i kulturnog. Posvuda su klopke golog privida, ili, kako Starobinski demonstrira čak i sam kritički odnos, ne samo prema književnosti, hara i vlada nezaustavljivo “skrnaveća indiskretnost spoznaje”, percepcije1 posebno. Odveć se lako svladava udaljenost koja dijeli aristokrate duha od bezočnih merkantilista njime. Okanimo li se nepodnošljivo grotesknog egzbicionizma koji otpuštaju reality show-i gdje su čula odronjena u svoje suprotnosti, vid2 i sluh izručeni besramnom uhođenju, virenju i prisluškivanju, dok je živahni trio, dodir, miris, okus, upravo preko tih netom preobraćenih uljeza, također, srozan u bestijalno njuškanje kod savremenog minimal rational-a, ishodimo na teren onog na što je Starobinski, suptilno ukroćenim tumačenjem mita, tako alarmantno upozorio.
Uistinu provlači se, ispreda neka suverena plijeneća neodlučnost kod kritičara McWorlda. Pogledajmo kako, kod nespornog intelektualnog autoriteta: “Znači li, dakle, da je hiperpotrošačko društvo “Dionizov povratak”? Je li model društvenosti koji se najavljuje “orgijske” biti? Obilježava li našu kulturu snažan hedonizam u koji vode deindividualizacija, ekstatična usijanja i stapanja u zajednicu? Moje je uvjerenje da je takvo tumačenje pogrešno u perspektivi, slijepo za društvenu moć privatizacije običaja.” I odmah Lipovetsky poentira fluidnim paradoksom, na koji smo izgleda svi osuđeni, i to tek što je oprečnu interpretaciju neoliberalnog edena oslijepio, pa veli: “Nedvojbeno je da komunitarizmi cvjetaju, ali istodobno individualistički stavovi i težnje dobivaju oblik neustavljiva vala. Što više prostora zauzimaju ludičko-svečani referencijali, društvo se više prikazuje u radikalno antidionizijskom svjetlu.”
No znatno, znatno prije istom navadom vodili su se i drugi autori, kao Herbert Marcuse u Jednodimenzionalnom čovjeku. Samo što će se vrlo oštro obrušiti na negativno mišljenje i poraženu logiku protesta, i to četiri godine prije studentskog pokreta, da bi, kad izbije, u njemu razaznao žuđenu filozofsku promjenu svijeta, podaleko od pukih jalovih interpretacija. A prve na udaru su one oprečne: “… ono što jest, ne može biti istinito” pa potom “… što je zbiljsko, to je umno”. Obje su označene karikaturalnim, s overdose količinom sarkazma. Jedna je Adornova, druga Hegelova. I obje su proglašene krajnje neozbiljnim također, i to stoga, kako veli njemački mislilac, “u skraćeno provokativnoj formuliranosti” pokazuju in flagranti zapadnjačku ideju uma i njenu logiku dok obje nastoje proniknuti svijet u kome se zatičemo. Svijet u kojem smo zaglavljeni, kiselom za ljubav, bolje reći, neprobavljeni u njegovu želucu dok ne krenemo ka izlazu i osiguramo fini protok i kruženje ideja i stvari. Samo tako se možemo složiti s Marcuseom, da svijet posredno, a neposredno pogotovo, mora biti zahvaćen, “shvaćen, transformiran i, štaviše, oboren da bio bio to što jest”. No ko je uistinu na koljenima, oboružan lamentom, nije teško dokučiti iz zaključka pristupno-uvjetne studije čovjeku jedne dimenzije. Evo te terapeutske mantre: “Hotimična igra s fantastičnim mogućnostima, sposobnost da se djeluje mirne savjesti, contra naturam, da se eksperimentira s ljudima i stvarima, da se iluzija pretvori u zbilju i fikcija u istinu potvrđuju razmjere u kojima je imaginacija postala instrument progresa. To je instrument koji je, poput drugih instrumenata u postojećem društvu, konstantno zloupotrebljavan. Dajući tempo i stil politike, moć imaginacije u manipuliranju riječima, preokretanju smisla u apsurd i apsurda u smisao, daleko premašuje Alisu u Zemlji čuda.”
Po svemu sudeći, i izvan uobičajenih tokova, medijski promoviranih hajki i slavljenja razdraženih potrošača, oni, skupa sa svojim sve uvrnutijim navadama, kao predmet ozbiljne kritike, defilirajući osiono i bahato, uzvraćaju udarac i to svojom neuhvatljivošću igrajući s njom teatar sjena. Ili, da idemo niz dlaku klaun-ekstravaganciji: Empty spaces – what are we living for /Abandoned places – I guess we know the score/On and on, does anybody know what we are looking for… Behind the curtain, in the pantomime/Hold the line, does anybody want to take it anymore/Show must go on…
Valja metaforičnost naziva poglavlja lica i naličja kulture, naročito njena rukavca pop, prevesti u doslovnost, odnosno personalizirati je da bi njen krajnji konzument ugledao i sasvim razotkrio njene pogubne učinke. A eksperimentalnom personificiranju kulture na raspolaganju stoji mnoštvo slavnih estradnih imena i, nesumnjivo, čak i nasumično odabrano, s lakoćom će obaviti zadatak. Dovoljno je toj faci samo dodijeliti nevješta i nespretna šminkera. Grimase iznenađenja koje obično izostaju ovdje će učiniti svoje. Paradoksalno, ali je tako, kad personalizirana kultura zadobije pravo lice, upravo dok se krinka spada joj maska. Isti analoški efekat s kulturom proizvest će i stari vic u kojem su glavni protagonisti jedna mlada Bavarka, s karakteristično naizmjenično frekventnom pohotom i radoznalošću i bosanski, također po navadi mitski ovjenčani, satir. Naime, Njemica je za turističkog boravka načula kako negdje u bosanskoj planinskoj zabiti ima djedica koji tuca cijelu noć, iako je navršio devedesetu. Mogli bismo mu dati ime, Akif, Jovo ili Ivo, no niti na jedno se ne odaziva, pa poštujmo njegovu želju za anonimnošću. Ta ionako vrijedi There Can Be Only One! Odlučna da zasiti znatiželju i nasiti požudu pronađe ga uz malu pomoć vodiča. Kad je stigla, uđe u sobičak i, ima šta i vidjeti, sjedi dido za jelovom sofrom i kurcem tuca orahe, njoj se u prvi mah učinilo čak bojčare. Ona odriješi kesu, provede burnu divlju noć i ode sva sretna i namirena. Danke Deutschland! okrenulo je zahvalno redoslijed riječi u čuvenoj zdravici. No nezaboravni susret će za desetak godina biti ponovljen. Highlander je već zašao u Gadamerove godine, a Njemica sazrela svoju slatkohranost u finu neuravnoteženost. Popne se opet do njega, bane u istu primaću i ponovo ima što vidjet’. Gorštak je za sofrom, pred njim kokosovi orasi i o šesn’es’ mlati ih kurcem. Šokirana ždrebica upita: Šta je sad pa to?, a dido će, nimalo smeten: E, moja curo, obnevidilo se, bogme, šta ćeš…
Pa zar proizvođač i korisnik kulturnih dobara nisu u istom takvom ljubavnom zanosu gdje se tačno zna ko koga jebe? Ko plaća dok uživa! I zar u voajersko zadovoljstvo nije rafinirano umiješana radoznalost? U jednom taboru su režiseri, scenaristi, pisci, muzičari, u drugom gledaoci, čitaoci, slušaoci…Oduvijek je tome tako, nije čak nužno, za konto ogorčeno lakome i smiješne kritike, revolveraško-ziheraški potegnuti neki reality show. Jer ne bi daleko odmakla od zloglasne reakcije:
Wenn ich Kultur höre … entsichere ich meinen Browning! Zar isto tako, u koitusu jednako proslavljenih producenta i recipijenta, kao u šašavoj skaski, pustolovno ovisnički ne raste sadržajna koštunjavost ponude i tražnje i gdje bilo koja poduzeta apstinencija samo jača hipnotičku poročnost, neutoljivu glad za sočnom ispunjavajućom jezgrom? Gdje i marktvenovska građanska neposlušnost kao možda jedini preostali oblik ljudske slobode sunovraćena u strogo postavljene olovne okvire dobrovoljna pristanka na mahnitu igru. Malo ko, ili niko više, da nije, što direktno, što neizravno, upleten u fantastično pogođen svijet koji krije naslov posljednjeg Kunderina romana: praznik beznačajnosti. Nije li famozna subverzivnost dopala onih koji najslabije vide – krtica koje, kad tad da promole glavice, vjerno i budno čeka šiljak pijuka, u najboljem slučaju tupa lopata gađenja, prezrenosti, odbacivanja, jer su, skupa sa svojim vremenom baš kao i njihovi kontrahenti, u konačnici, hamletovski osamljeno i donkihotski tužno out of joint.
Pa kapitalizam je mnogo stariji od našeg vickastog starčića. Zavodljiviji i potentniji također. A nikad nije nedostajalo mladalački nepromišljene srljajuće koketnosti. Onako je kako privlačnost kapitalizma hladno analizira francuski mislilac Yves Charles Zarka označavajuči kao jedan od njegovih temelja homogenizaciju objekata žudnje: “Taj karakter žudnje objašnjava jednu od glavnih dimenzija kapitalizma, koji se ne može održati drukčije do ekspanzijom i obnavljanjem predmeta potrošnje. Homogenizacija ne znači da nema raznolikosti, naprotiv, raznolikost je sve veća i veća, ali u istoj kategoriji.” Imamo posla, po Zarku, s nedefiniranom i akumulativnom žudnjom za predmetima materijalne satisfakcije, a što je, Zarka priziva Pascala, stanje po čovjekovu padu i izbezumljenoj potrazi i potjeri za nepovratno izgubljenim blaženstvom. To blagoslovljeno stanje, u svijetu gdje su ljudi odavna postvareni, jedni drugima srozani od svrha na sredstva, revno sjemeni kapital-odnos, podatne individuume likujući teferiči predatorski kapitalizam baš kao anegdotski djedica jedru Švabicu. Budalasto utješno je pri svemu tome sanjati jedan drugačiji koncept dinamike žudnje koja više ne bi bila žigosana egoizmom, konkurencijom i rivalitetom, nego slogom, velikodušnoću i zajedništvom kako nas sjetno nagovara francuski filozof.
U svim svojim domenama, obrazovanja, zabave, odijevanja, ishrane, nacionalnog, komuniciranja, kultura se izljeva, također svim svojim ograncima, sub, inter, pop, trash, kontra, a na svemu, materijalnom i duhovnom proizvodu, neizbježno se perforira kapital. I pogađa zahvatajući sve razuđeno miješane socijalne slojeve. Istim riječima ponovimo: kad se hoće jebat’ gaće same spadaju. Pa ko bi onda, do vraga, imao srca za bizaran izbor uživanja pakosno moralistički osuditi piljara, medicinskog tehničara, pružnog radnika, seosku učiteljicu, dimnjačara, portira, šalter-radnicu, konobara, pekara što na kakvom estradnom hapeningu, da vratne i petne žile nabreknu kao da će iskočiti i popucati, relaksirajuće opjevavaju svoj fatum, egstencijalnu ukletost, p. e., u razornim dert-refrenima: Prolazi ovaj život kao reka i na kraju šta te čeka, odlaziš/prolazi ova noć i moja tuga…šta je život, par koraka/malo tuge i meraka/malo brate, malo, malo je…A ja, neću više da tugujem, neću/neću više da bolujem, neću/meni treba sto jarana/vina, žena i kafana/šta će meni više od toga… A nasumice je odabrano tek jedno od nepreglednih posvećenja malih sreća, kako ih krsti Gilles Lipovetsky.
Ne čudi stoga, da što bolnije peku, da ne pretjerujemo, neugodnije peckaju, žaoke kritike to su naposljetku zdravije po ‘nedužne’ konzumente kulture. Što su okrutnije precizne, time zaludnije, jalovije, ili barem sve zbunjujuće paradoksalnijih nalaza jer, kako opservira i opominje nas ujedno francuski romanopisac Philippe Muray, kulturno kolebanje između Da i Ne, poprima “za današnjeg pripitomljenog pojedinca koji je ponosan što to jest, za homo festivusa, snagu kategoričkog imperativa, dakle, idiotskog.” Tom se, po jednima, sirenskom zovu hiperkonzumerističkog na svim razinama, bezdušnom nalogu, po drugima, uglavnom pomirljivo odaziva ili, kako je to Broch označio, poletno, apokaliptičnom razdraganošću predaje i povjerava.
Kako god, malo je vjerovatno, koliko god da bio neoprezan, da će se plitki hedonista nabosti na rog obilja. Ako pak, tu i tamo, za vatreno prevrtljivog i dirljivo nevjernog fana, i bljesne sepukom koji na za nj nedosežnoj sceni glamoura, brže potone u zaborav no što je isplivao, zaprepastio ili koga ozbiljnije zabrinuo. Svakako, da u grčevitoj slijepljenosti obožavanog i obožavatelja zvijezde itekako znaju grozno nagrabusiti, ali nipošto ne što bi svojim zagonetno i neobično zarađenim liberalnim kredibilitetom3 prelile čašu svom nezasito razmaženom ljubitelju.
U kulturi slavnih, unutar ili preko Andy Warholovih petnaest minuta, odakle god poznata imena pritjecala, žrtve su ‘normalne’, jedino su bolesno budalasti motivi. A interpretacije još morbidnije, naknadno proročke. Za Lennonova ubicu4 tako je tobož šesnaest godina kasnije presudila jer je bila neoprostivo i nepodnošljivo slavnauvreda “We’re more popular than Jesus now; I don’t know which will go first – rock ‘n’ roll or Christianity”, pa će mu budala, fit for fun, u grudi, imagine all the peoples, da popravi stvari, sprašiti četiri metka. Inače, svako malo, negdje, bilo gdje, neka kopija charles mansona, ne manje monstruozna od orginala, s upornošću beketovskih čekača Godota, iza rešetaka, s manje zaludnosti i više izgleda izviruje svog truman capotea. A taj i slični, onog trena kad bane, do grla smo u reality show-u.
Nermin Sarajlić
Zeničke sveske – Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku 22:57-70.
1 Francuski književni teoretičar će neuvijenim pitanjem prekoračiti našu sramežljivost pred napašću da se previše zna, pogotovo vidi zabranjeno: “Nema li u psihoanalizi i u kritici jedna racionalistička uobraženost, štetna po istinske interese duha?” Odmah će i odgovoriti posegavši za viškom simbolička smisla koji nam pritječe iz mita. Prvo će nam podastrijeti onaj koji je, uprkos “svirepim” peripetijama, okončan happy endom, dramu Erosa i Psihe, zatim drugi, očito manje poučno podatan, noir-mit o Akteonu. Slijedi upozorenje: “Critiques, analystes, gardez allumée la lampe de Psyché, mais songez au destin d’Actéon!”(Kritičari, analitičari držite upaljenu svjetiljku Psihe, no ne smetnite Akteonovu sudbinu!) Lovca će, naime, pretvorena u jelena po Artemidinoj kazni poderati njegovi psi jer je boginju, nabasavši na nju u šumi, nedopušteno gledao golu. Svejedno po komu mit do nas dopro, Kalimahovoj himni ili Ovidijevim metamorfozama.
2 Tvorac koncepta societe du spectacle i njegovih figura Guy Debord više no decidan je po pitanju kontroverzi koje prate to dominantno čulo: “Čim se stvarni svijet rastvori u proste slike, proste slike postaju stvarna bića i efektna stimulacija za hipnotičko ponašanje…spektakl prirodno uzima vid kao privilegirano ljudsko čulo, najapstraktnije, najmistificiranije koje korespondira opštoj apstakciji savremenog društva.”
3 A dotle, naime, neobičnog puta, prečice do Olimpa, se dotjeralo u momentu kad su autori, umjetnici iz svih sfera, kako pronicljivo uviđa i raskriva Leo Braudy u svojoj knjizi The Frenzy of Renown: Fame and Its History, kroz povijest prvo od služenja vlasti u starom Rimu preko veličanja Boga u monoteizmu potom lojalnosti svojim mecenama u osamnaestom vijeku do sujetno odanog služenja samima sebi.
4 Joseph Epstein, američki esejist, oštro i rubno ironično, i ne slučajno, baš od anonimnog tvorca preuzima nepogrešiv kriterij slave i kaže: “Slavan si, doista si poznat kada neki luđak umišlja da je ti.” A kako su manijaci sve brojniji, i pošto su obično “smrtonosno neustrašiva kombinacija ludila, neznanja i nasilja” čemu im još i poturati ogledala.
