PROMOCIJA „SABRANIH DJELA“ EMIRA KUSTURICE
„Čim je neka činjenica „ispričana“ bez želje da djeluje izravno na stvarnost glas gubi svoje porijeklo, nastupa smrt samoga pisca, a počinje pisanje“. A pisanje bi moglo i ovako otpočeti:
Ja ne znam… Ja ne znam kako da vam se obratim, koje riječi da upotrijebim…?! Ili, zašto da vam se, na kraju krajeva, javim?! Pa, tko ste vi meni, i tko sam ja vama?
Početak priče se lako pamti, ostalo pada u zaborav. Fabula, forma, stil, sadržaj, ma ajte molim vas. Za ruske formaliste, na primjer, fabula je samo „građa“ od koje se oblikuje priča, i oni joj nisu pridavali mnogo značaja. Povod za pisanje (jednako kao i povod za razgovor) je ponekad možda i važniji od onog što je zapisano. U jednoj Bajci o smrti se govori o tome kako se ljudi sahranjuju na zemlji, ali i o tome kako ponekad ljudi sahrane Boga na Nebu – od neba iznad sebe naprave grobnicu za Boga, jer ih zemlja previše zatvori u uske krugove postojanja, i suzi im vidike i uskrati nadu. Nebo i Zemlja, pa onda Raj i Pakao. Ima li išta realnije od Dana i Noći? Nema „ovoga“ i „onoga“ Svijeta sve je međusobno povezano, i ništa se ne dešava slučajno.
O svojoj knjizi „Kad mrtvi marširaju“ Emir Kusturica kaže:
„Knjiga
je napisana jer sam se jako naljutio zbog jedne fraze izgovorene u
filozofskom krugu u Sjedinjenim Državama po kojoj ljudi žive
„vječnu sadašnjost“. Samim time fraza je postala neka vrsta
religije i potencijalna opasnost „za svakog ko radi za ideju da se
poslije smrti pojavljuje duša i da nastavlja u bilo kojoj formi
život“. Evo iz ovog primjera se sasvim jasno razaznaje koliko je
taj famozni „povod za priču“ u literaturi važan. Kusturica
pominje „vječnu sadašnjost“ koja remeti prirodnu ravnotežu.
Nobelovka majka Tereza to ovako objašnjava: „Juče je prošlo
sutra nije došlo, postoji „sadašnjost“ odnosno ovo vrijeme sada
na koje smoramo fokusirati“. Dakle, i ovo je jedna varijacija
„vječne sadašnjosti“. Kao što se da primjetiti isti fenomen je
za jedne drama, za druge tama, a za treće fama. Treba li od „vječne
sadašnjosti“ strahovati, procjenite sami.
Kusturica
postavlja i pitanja kako je kapitalistička pohlepa stvorila
tehnološkog monstruma koji prijeti čovječanstvu, te zašto se bez
Dostojevskog i Gogolja ne može razumjeti rat zapada protiv Rusije, i
da li je holivudski film već pojeo svoju publiku?
Pa evo onako uzgred par riječi o Gogolju i „tajnama nebeske muzike“ koja je bila izvorište njegova nadahnuća:
“Vejavica je zviždala ulicama, a on je išao široko otvorenih usta, i stalno klizio s trotoara; vjetar je, po petrogradskom običaju, šibao sa sve četiri strane, iz svih pobočnih ulica.” – zapisano je u Gogoljevoj priči „Šinjel“. Ta unakrsna vatra u kojoj se našao ukrajinski pridošlica u ruskoj metropoli upućuje na ambijent nepravde. Njemu u zimskoj noći razbojnici otimaju kaput…
Na prije par dana održanoj promociji “Sabranih djela” Kusturica takođe pominje drumske razbojnike bez kojih je teško zamisliti život, pa samim tim i umjetnost. “Nema velikih djela bez plemenite igre i drumskih razbojnika”, pojašnjava Kusturica.
Drumski razbojnici su uvijek tu oko nas, prate nas kao sjene, i vrebaju. Oni znaju da će kad-tad i njihovih pet minuta doći. Nakon “povratka zapisanih”, što je bio moto jednog ranijeg beogradskog sajma knjige, neminovno će po logici stvari uslijediti i “Povratak otpisanih”. U “tamnovilajetskom svijetu” više nije dovoljan samo revolver i lukavstvo, Lucifer, princ tame, i njegova bratija se moraju naoružati i sa strpljenjem.
BEOGRADSKI SAJAM KNJIGE
Kao što rekoh, u toku je novo izdanje beogradskog sajma knjige. Čitam kako je na štandu „Borislav Pekić“ održana promocija „Sabranih djela“ Emira Kusturice“.
Knjige su napisane, njih pet, i to je baš lijepo. Skupilo se „društvance“ na kavici kod Borislava Pekića, odnosno sv. Bore, i razvezli priču. Ne bilo kakvu priču, nego iznimno zanimljivu, maštovitu i produhovljenu priču. Za tako što je potreban „povod“, a sabrana djela Emira Kusturice su itekako dobar povod. The Show must go on, tako da knjige odjednom i nisu više u prvom planu. Od samih knjiga je mnogo važniji povod da se priča o knjigama. Uostalom, sve je bolje od tišine. Ponekad ni muzika nije od velike pomoći. Davljenici sa broda Titanik nisu imali velike vajde od orkestra koji je još uvijek svirao dok je brod tonuo. Borislav Pekić je negdje zapisao sljedeće: „Umjetnost, a osobito muzika, samo je jedan stilizovan mit o smrti. Ono što je san za duh, to je umetnost za život: adaptacija na smrt. Ništa ne ubija tako nepopravivo kao dobra muzika, muzika je estetsko opravdanje smrti“…
Pogled u retrovizor
FILMSKI FESTIVAL “KUSTENDORF“ – OVOGODIŠNJA NAGRADA „ZLATNO JAJE“ FILMU „LJUBIČASTA ZEMLJA“
Lijepe vijesti iz dvorane „Prokleta avlija“, slavilo se do duboko u noć. La muzika di note i „šarenilo svijeta“ u noći punog mjeseca. Za astalom „Trojica veličanstvenih“: Mateo Garone (nominovan za oskara), pisac Sandro Geroneci (dobitnik velike nagrade Ivo Andrić), te vanzemaljac Emir Kusturica. Uz vatrenu rakiju „medovaču“ se prisjećaju zlatnih godina Holivuda. Umjesto svečanog dekora sjenke, koje su plesale po zidu „doma za vješanje“. I onda, ničim izazvan, vedrom pučinom neba zabrodi ogroman pun mjesec, a njegova se svjetlost spuštala niz „Mokru goru“ šireći najprije prigušen pa sve veći sjaj i neku oštru svježinu u kojoj su se javljali miomirisi gorskih trava i rastinja. Nisu ni primjetili kad je taj mjesec izišao iza oštrog planinskog grebena, a sad je već sjedio među njima kao nov i nepoznat sabesjednik pred kojim se svi pomalo snebivaju. Izgledalo kao da će taj mjesec sad progovoriti i nešto tiho i novo kazati, ali ne progovara i ne kazuje. U filmu „Strategija svrake“, čiji je scenarista bio Emir Kusturica (skupa sa nedavno preminulim Mladenom Materićem), provejava ona vječna čežnja da se „osvjetle“ putevi u svijetu tame. Svrake su poznate po tome što kradu svjetlucave predmete te od njih krišom pletu svoja gnijezda, otuda i naziv filma „strategija svrake“. Svetlost ne bi bila ništa, ili barem ništa vidljivo, bez tame kojoj se suprotstavlja i koja je čini vidljivom. Baš otuda je uloga Boga tako prisutna od praskozorja ljudske civilizacije, jer upravo u toj centriranosti svijeta od strane praznog centra, otvara se prostor da se u ljudsku Stvarnost na Zemlji spusti figura boga, da se ta misterija stvarnosti prelije u jednu konkretnu Figuru (koju je čovjek tokom svoje povijesti osmišljavao, nadopunjavao, i u svojoj mašti kreirao) – jer je život distanca, bez direktnih izlivanja uporednih stvarnosti, i bez objavljivanja tajni stvaranja.
Upravo to čudesno „otkrovenje tajni kroz radost stvaranja“ umjetniku je najveća nagrada. Aleksandru Velikom se klanjala cijela Grčka, bio je ovjenčan slavom kao niko prije. Jedini koji je ignorirao njegovu moć i slavu bio je Diogen. Ovaj je filozof bezbrižno živio provodeći dane u bačvi, bez ikakvih materijalnih zahtijeva te kao takav nije puno hajao o miljenicima boga Zevsa.
Aleksandar, koji je i sam bio učenik jednog filozofa (Aristotel) se osjećao uvrijeđenim, zar jedan puki siromah može prkositi njemu, Aleksandru Velikom?
Kad nije htio Diogen Aleksandru, onda je Aleksandar došao Diogenu i upitao ga:
“Zar me se ne bojiš?” Diogen mu je odgovorio protupitanjem: „Pa što si ti Aleksandre, dobro ili zlo?”
(Uzgred da pomenem da sličnim pitanjem Gete započinje svog „Fausta“. Razgovor je u knjizi tekao otprilike ovako:
„Pa dobro majka mu stara recite konačno tko ste vi? Mefistofel odgovara: Ja sam onaj što vječito misli na zlo, a vječito čini dobro“. Uzgred bih pomenuo da sam nedavno preveo jedan tekst u kome se polemizira fenomen „prve rečenice“ u knjigama. Navedeni su brojni primjeri, a na koncu je po zanimljivosti pobjedio Ginter Gras sa svojom početnom rečenicom u knjizi „Izabel soli kasnije“.)
Dakako da je Aleksandar odgovorio da je on velika dobričina i da uvijek čini dobro
“A tko se boji nečega što je dobro?” uzvratio mu je Diogen.
Odgovorom je zadivio Aleksandra koji ne skrivajući svoje oduševljenje upita: “Zar tebi, Diogene, ništa ne treba?”
“Ništa, samo se malo makni zaklanjaš mi sunce”, odgovorio je Diogen jer mu je Aleksandar zaklanjao sunčevo svjetlo koje je jedino davalo toplinu ovom čudnovatom filozofu i.t.d. Do mene dopiru vijesti kako je Semir Osmanagić navodno zaokupljen idejom da u dolini Bosanskih piramida podigne spomenik Aleksandru Makedonskom…
Lijepo, samo me čudi da je zaboravio na Sidrana, Predraga Matvejevića ili legendarnog Ivicu Osima Švabu?!
Nego vratimo se Emiru Kusturici i onoj zbunjujućoj dilemi oko „vječne sadašnjosti“. Iz lekcije koju smo naučili iz Hazarskog riječnika (M. Pavić) znamo da „u životu svakog čovjeka postoje čvorišna mjesta, djelići vremena kao ključevi. Svaki od Hazara imao je otuda štap i u njega tokom života kao u raboš urezivao stanja bistre svijesti ili trenutke vrhunskog ispunjenja života. Svaki od tih belega na rabošu dobijao je ime po jednoj životinji ili po jednom od dragih kamenova, i nazivan je snom. San za Hazare nije bio samo dan naših noći, nego je mogao biti i tajanstvena zvjezdana noć naših dana. Lovci ili čitači snova bili su sveštenici koji su belege s pomenutih raboša tumačili i od njih stvarali riječnike biografija, ali ne u drevnom smislu riječi, kao Plutarh ili Kornelije Nepot. To su bili zbornici bezimenih žitija sastavljeni od onih trenutaka prosvjetljenja u kojima čovjek postaje dio Adamovog tijela. Jer, svaki čovjek bar u jednom trenu svoga života postaje dio Adama. Ako se svi ti trenuci skupe i objedine, dobije se tijelo Adamovo na zemlji, ali ne u obliku nego u vremenu. Jer, samo jedan dio vremena je osvijetljen, prohodan i upotrebljiv. To je Adamov komad vremena. Sve ostalo je za nas tama i služi nekom drugom. Samo onaj koji zna sve smrti svih ljudi, unaprijed do kraja svijeta, zna i budućnost tog svijeta. Zato samo uključivanjem u Adamovo tijelo postajemo i sami vidoviti i suvlasnici svoje budućnosti“.
Iz naftalina vadim još jednu zanimljivu priču. Rajner M. Rilke u svojoj priči „O jednom, koji je osluškivao kamenje“ nudi nova zanimljiva zapažanja. Tu je postavljeno pitanje – da li i u kamenju ima duše? Da li majstor klesarske vještine može kamenu podariti dušu, nakon što mu podari oblik, kreaciju vlastitog duha? Kada Bog upita Michelangela, ko je u kamenu, on mu odgovara – Ti, moj Bože. Oblik u naizgled beživotnom kamenu, iz duha je isklesan. „Čitavo nebo je bilo kamen, i on je bio usred njega zatvoren i nadao se u ruke Michelangela, koje bi ga oslobodile…“
Život u harmoniji sa prirodom, odnosno povratak prirodi, je u stvari bijeg iz onog magičnog začaranog kruga koji neki zovu „vječna sadašnjost“. Stoga se na koncu ovog teksta vraćamo „Noletu“, koji uz pomoć svoje velike ljudske finoće uspješno pronalazi balans između sporta i „zova prirode“. Harizmatičnom Noletu je odavno poznata ljekovitost dendroterapije, drevnog oblika terapije koja podrazumeva grljenje drveća za oslobađanje od stresa i regulisanje energetskog disbalansa organizma. Treba podsjetiti da je naš teniski faraon koristio i ljekovitu energiju visočkih piramida. U podzemnom labirintu Ravne, u utrobi visočkih piramida, postoje visoke koncentracije negativnih jona koje djeluju ljekovito kod plućnih bolesti i otežanog disanja. Glumac Josip Pejaković je svojevremeno proveo cijelu jednu godinu „u sjeni i hladovini“ bosanskih piramida. Pohvalio se „da je rehabilitacijom više nego zadovoljan, i da se sada osjeća kao ptić fićfirić.
IVO ANDRIĆ O DRUMSKIM RAZBOJNICIMA
„Njegovu su smrt javile novine koje se noću štampaju i zaudaraju u rano gradsko jutro katranom. I pisali su, da je zlikovac – kao što i jest – i da je sve u redu i pravo – kao što i jest – jer ko dira u tuđe, zaslužuje smrt. Ali imena mu se nije znalo, jer su njegovi papiri bili lažni, a upoznao ga nije niko, jer ovaki kao što je on nemaju znanaca.
On je poginuo za jedne provale, ubio ga je jači od njega – a jači imaju pravo! Ustrijelio ga je jedan od onih koji sili služe, a ti gađaju dobro.
Jedni umiru u postelji tiho i među svojima, drugi u bolnici ili ubožnici ili u kom drugom kanalu humanitarnosti, a treći na poljima sumnjive slave, ali malo ko umire ovako kao on, uhvaćen u krađi i ustrijeljen kao pseto na tuđem mračnom tavanu – i malo ko ovako sramno.
On nije zaslužio bezimen sramotan grob ni prezir kukavica, nego uzdah dobrih ljudi i samilost i pjesnikov stih, jer nije lako nesretniku: kriti svoju mladost danju, na periferiji grada, po jazbinama, a noču iči na nečastan zanat. Bez mape, bez oružja i špijuna, uzdajući se u svoje oči i svoje ruke on je provalio u tuđu kuću dok drugi provaljuju u države! On htjede da uzme što mu za život treba, drugi za raskoš kradu. Jedni se bore za veliki posjed, drugi za milijune, a treći za priznanja od lažna zlata, on se je borio za svoj go život, grješan i bolan ko i drugi, tek on je imao manje sreće i podlegao je u neravnoj borbi; na tuđem mračnom tavanu ubio ga je onaj koji je jači bio i branio svoje.
Vi pišete: pravo je.
Jest. Ali kad bi ta ista pravda svakome od vas koji je jednom dirnuo u tuđe, dosudila tane, ja se bojim da carski arsenal ne bi imao dovoljno metaka za svu tu rpu poštenih hajduka.
Opasno je zazivat pravdu!
Svi ljudi griješe mnogo i teško, tek siromasima Bog lakše prašta.
On je izdahnuo na tavanu i za njim ne će niko plakati, a leš mu je oskvrnuo žurnalist, hulja.
U mračnom neznanom grobu počiva bezimeni zlikovac, dobro mu je jer ne živi, a nad njim moja pjesma plamti u ogorčenju i samilosti“…
MARKO RAGUŽ
Sarajevo, jesen 2024.
