Nikada ljudi neće shvatiti zašto neki od njih moraju poludjeti, zašto postoji, kao neumoljiva kob, ulazak u haos, gdje lucidnost ne može da traje više od munje. Najnadahnutije stranice koje odišu apsolutnom lirikom u kojima si zatočenik totalnog pijanstva bića, organskog ushićenja, mogu biti napisane samo nervoznom tenzijom, tako da je povratak ravnoteži iluzoran. Ne može se više preživjeti normalno poslije takvih naprezanja. Intimni pokretač bića ne podržava više normalnu evoluciju, a unutrašnje barijere gube svaku konzistentnost. Predosjećanje ludila nastaje samo poslije velikih i kapitalnih iskustava. Kao da si se vinuo u suviše velike visine gdje te hvataju vrtoglavice, počinješ da se klatiš, gubiš sigurnost i normalni osjećaj neposrednosti i konkretnosti. Velika težina izgleda pritiska mozak i steže ga, da bi ga svela na iluziju, mada nam samo te senzacije otkrivaju stravičnu organsku stvarnost iz koje izviru naša iskustva. I u tom pritisku, koji hoće da te obori na zemlju ili da te baci u vazduh, nastaje strahota čije elemente je teško definisati u ovom slučaju. To nije užasavanje od smrti, uporno i opsesivno koje vlada čovjekom i dominira nad njim do njegovog gušenja, koje se uvlači u cijeli ritam njegovog bića da bi likvidiralo proces života u nama, već užas sa sijevovima koji se javljaju rijetko, ali intenzivno, kao nagli nemir, ali koji eliminiše zanavijek mogućnost budućeg razbistravanja. Nemoguće je precizirati i definisati to čudno predosjećanje ludila. Ono što je doista stravično u njemu proističe iz činjenice da mi predosjećamo u ludilu totalni životni gubitak, da gubimo sve nepovratno, već življeno. Nastavljam da dišem ili da jedem, ali sam izgubio sve što sam dodao biološkim funkcijama. To je samo približna smrt. U ludilu gubiš ono što imaš specifično, ono što misliš da te individualizuje u vaseljeni, svoju ličnu perspektivu i određenu orijentaciju svijesti. Smrću gubiš sve, ali taj gubitak nastaje bacanjem u ništavilo. Zato je strah od smrti trajan i sušastven, ali manje čudnovat od straha od ludila, u kojem je naše poluprisustvo više kompleksni element nemira organskog straha od totalnog odsustva u ništavilu u koje te vodi smrt. Zar ludilo ne bi bilo spas od bijede života? To pitanje je sasvim opravdano samo teoretski, jer, praktično, za čovjeka koji pati od određenih anksioznosti, problem nastaje u sasvim drugom svjetlu ili bolje rečeno u drugoj sijenci. Predosjećanje ludila komplikuje se strahom od lucidnosti u ludilu, strahom trenutaka nalaženja samog sebe, da intuicija propasti može biti toliko mučilačka da može da izazove još veće ludilo. Ne postoji spas kroz ludilo, jer ne postoji čovjek sa predosjećanjem ludila koji se ne plaši eventualnih lucidnosti u takvom stanju. Htio bi haos, ali strahuješ od svjetlosti u njemu.
Oblik ludila je određen organskim uslovima i temperamentom. Kako se većina ludaka regrutuju iz depresivnih, kobno je da depresivni oblik bude još učestaliji kod ludaka, nego prijatna, vesela i neizdržljiva stanja ushićenja. Toliko je učestala crna melanholija kod ludaka tako da svi teže samoubistvu, rešenju toliko teškom dok nijesi ludak.
Htio bih da poludim samo u jednom slučaju. Kada bih postao veseli ludak, živahan i stalno dobro raspložen, koji ne postavlja sebi nijedno pitanje i nema ni jednu opsesiju, ali koji se smije besmisleno od jutra do večeri. Mada želim beskrajno svijetle ekstaze ne bih htio ni njih da imam, jer su one propraćene depresijama. No, htio bih kupanje u toploj svjetlosti koja izvire iz mene i preobražava čitav svijet, kupanje koje ne liječi napregnutosti ekstaze, već čuva spokojstvo vječne svjetlosti. Daleko od izbijanja ekstaze, ono da liči na lakoću gracije i toplinu osmjeha. Vascijeli svijet da pluta tim snom svjetlosti, opčinjenošću i nematerijalnošću. Nek ne postoje više prepreke i materije, oblik i ivice. A u takvom okviru da umrem od svjetlosti.
Emil Sioran
