Već u rano jutro, bila je gotovo još noć, imao je Gregor priliku ispitati snagu netom donesenih odluka, jer sestra je, takorekavši sasvim odjevena, otvorila vrata što vode iz predsoblja, te s velikom napetošću zavirila unutra. Nije ga odmah opazila, no kada ga je ugledala pod kanapetom — bože, ta negdje se morao zadržati i nije mogao odletjeti — toliko se prestrašila da je, ne mogavši se svladati, istrčala i zalupila vrata za sobom. Ali kao da se kaje zbog svoga ponašanja, u tili je čas ponovo otvorila vrata te ušla na prstima, kao da je kod teškog bolesnika ili nekoga stranca.
Gregor je provirio glavom do ispod ruba kanapeta te ju je promatrao. Bogzna hoće li ona primijetiti da je mlijeko ostavio netaknuto, i to nipošto ne zbog pomanjkanja gladi, i hoće li ona donijeti kakvo drugo jelo, koje će mu bolje odgovarati? Ako to sama ne učini, on će radije skapati od gladi nego je na to upozoriti, premda ga je nešto zapravo silno vuklo da jurne ispod kanapeta, da se sestri baci pred noge i da je zamoli neka mu da nešto fino za jelo. Ali sestra je sa čuđenjem odmah primijetila punu zdjelu, iz koje je unaokolo bilo prosuto samo malo mlijeka; odmah ga digne, i to ne golim rukama, već s nekom krpom, te ga odnese iz sobe. Gregor bijaše silno radoznao što li će mu mjesto toga donijeti i namatao oko toga svakojake misli. Ali nikako ne bi mogao pogoditi što je sestra u svojoj dobroti zbilja učinila. Donijela mu je, da bi ispitala njegov ukus, čitav izbor jela, sve to razastrto po starim novinama. Bilo je tu staro, napola istrunulo povrće; kosti od večere, okružene skrućenim bijelim umakom; nekoliko grožđica i badema; sir za koji je Gregor prije dva dana izjavio da je pokvaren; komad suha kruha; komad kruha s maslacem i komad kruha namazan maslacem i posoljen. Osim toga, uz sve to postavila je onu zdjelu, vjerojatno zauvijek namijenjenu Gregoru, a koju je napunila vodom. A iz takta, jer je znala da Gregor neće pred njom jesti, brzo se udaljila te je čak i ključ u bravi okrenula, tako da bi samo Gregor primijetio da se može raskomotiti po miloj volji.
Kada je Gregor sada prilazio jelu, nožice mu pocupkivahu. Uostalom, i njegove rane mora da su sada bile već potpuno zacijeljene, više nije osjećao nikakve smetnje, čudio se i prisjećao kako se prije više od mjesec dana sasvim malo porezao po prstu, i kako ga je ta rana još jučer boljela. ‘Jesam li sada, možda, postao manje osjetljiv?’ pomisli i već je požudno sisao sir, koji ga je odmah od svih jestiva privukao. Jedno za drugim, brzo je pojeo sir, povrće i umak, dok su mu od zadovoljstva suze navirale na oči; svježa jela mu, međutim, nisu prijala, štaviše, nije čak podnosio njihov miris te je čak ono što je bio naumio pojesti odvukao malo dalje. Već je odavna sa svim završio, te je samo još lijeno ležao na istom mjestu, kada je sestra, dajući mu tako znak da se povuče, polako okretala ključ u bravi. Od toga šuma on se odmah trže, iako je gotovo već zadrijemao, te opet pohrli pod kanape. No stajalo ga je mnogo muke i samosavlađivanja da i ono malo vremena dok je sestra boravila u sobi, ostane pod kanapetom, jer od obilnog jela njegovo se tijelo bilo malko zaoblilo, te je u onom tijesnom prostoru jedva mogao disati.
Nakon nekoliko malih napadaja gušenja, promatrao je s malo izbuljenim očima kako sestra, koja nije ništa slutila, metlom čisti ne samo ostatke već i ona jela kojih se Gregor uopće nije ni dotakao, kao da su sada i ona neupotrebljiva, i kako sve brže-bolje baca u kantu, koju je zatvorila drvenim poklopcem, a potom je sve iznijela iz sobe. Jedva što se okrenula, Gregor se već izvukao ispod kanapeta, protezao se i nadimao. Na taj je način Gregor svaki dan dobivao svoje jelo, jedanput izjutra, kada su roditelji i služavka još spavali, drugi put nakon zajedničkog objeda, jer tada bi roditelji još malko spavali, a sestra bi služavku s nekom izlikom poslala da nešto kupi. Sigurno ni oni nisu htjeli da Gregor umre od gladi, ali možda ne bi podnijeli da saznaju o njegovu jedenju više nego po čuvenju, možda je sestra htjela da im uštedi još jednu, ako se možemo tako izraziti, malu patnju, jer su, zaista, i ovako taman dosta patili. Gregor nije nikada mogao saznati s kakvim su izlikama onoga prvog prijepodneva liječnika i bravara opet otpremili iz kuće, jer kako ga nitko nije razumio, nitko nije mislio na to, pa ni sestra, da on može razumjeti druge, i tako se, kada bi sestra bila kod njega u sobi, morao zadovoljiti time da od vremena do vremena sluša njeno uzdisanje i prizivanje svetaca.
Istom kasnije, kada se bila malko navikla na sve to — da se sasvim na to navikne, o tome nije moglo biti govora — Gregor bi ponekad očuo pokoju primjedbu, koja je bila izrečena u najboljoj namjeri ili bi se mogla tako objasniti. »No, danas mu je baš prijalo«, rekla bi, kada bi Gregor počistio jelo do posljednje mrve, čak bi u protivnom slučaju, koji se malo-pomalo sve češće ponavljao, gotovo žalosno znala reći: »Sada opet nije ništa okusio«. No dok Gregor nije mogao neposredno saznati nešto novo, osluškujući je saznavao poneke stvari iz pokrajnjih soba, i gdje bi god čuo neki glas, odmah bi otrčao do onih vrata te se svim svojim tijelom priljubio uz njih. Osobito u prvo vrijeme nije bilo razgovora, gdje se na neki način, makar i potajno, ne bi nešto na nj odnosilo. Dva dana su se za svim obrocima čula savjetovanja kako se sada imaju vladati prema njemu; no i između pojedinih obroka govorilo se o istoj temi, jer uvijek bi se kod kuće našla dva obiteljska člana, jer bit će da nitko nije htio sam ostati u stanu, a stan se ni na koji način nije mogao sasvim napustiti. A osim toga, služavka je odmah prvi dan — nije bilo potpuno jasno koliko je ona znala o svemu onome što se dogodilo — na koljenima zaklinjala majku da je smjesta otpusti, a kada se četvrt sata nakon toga opraštala, suznih se očiju zahvaljivala zbog toga otpuštanja, kao za najveće dobročinstvo koje su joj ovdje ukazali, te se zatim, mada se to od nje nije tražilo, zaklela svime što joj je najsvetije da nikome o svemu tome neće ni pisnuti. Sada je sestra, zajedno s majkom, morala još i kuhati; doduše, to nije zadavalo mnogo muke, jer gotovo ništa nisu jeli. Gregor bi vazda čuo kako jedno drugo uzalud nude jelom, na što se kao odgovor čulo samo: »Hvala, dosta mi je«, ili nešto nalik na to. Možda također nisu ništa ni pili. Sestra bi često znala upitati oca hoće li pivo te bi se vrlo srdač no ponudila da ga sama donese, a kada bi otac šutio, rekla bi, da bi ga oslobodila svakog kolebanja, da može poslati i pazikuću po to, no onda bi otac najposlije odgovorio odluč nim »ne!« i više se o tome ne bi govorilo.
Već u toku prvog dana otac je majci, kao i sestri, obrazložio cijelo imovinsko stanje i što se dalje moglo očekivati. Ovda-onda bi ustao od stola te iz male verthajmove kase, koju je spasio nakon sloma svoga poduzeća prije pet godina, vadio nekakvu priznanicu ili bilježnicu. Čulo se gdje otvara kompliciranu bravu te je opet zaključava pošto je izvadio ono što je tražio. Ta očeva objašnjavanja bila su dijelom prva radosna vijest što ju je Gregor doznao u svom zatočeništvu. Bio je mišljenja da ocu od onoga poduzeća nije ama baš ništa preostalo, barem mu otac nije rekao ništa suprotno tome, no Gregor ga, doduše, nije o tom ništa ni pitao. Gregorova jedina briga u ono vrijeme bijaše da sve poduzme da bi obitelj što brže zaboravila poslovne nedaće koje su sve njih bacile u potpunu beznadnost. I zato je tada počeo raditi s osobitim elanom te je tako rekavši preko noći od malog trgovačkog pomoćnika postao trgovački putnik, koji je, dakako, imao posve drugačije mogućnosti zarade i čiji su se uspjesi u radu odmah u vidu provizije pretvarali u gotovinu koju je mogao kod kuće staviti na stol pred začuđenu i presretnu obitelj. Bijahu to lijepa vremena, koja se nikada više, barem ne u takvu sjaju, nisu ponovila, premda je Gregor poslije zarađivao toliko novaca da je mogao snositi, a i snosio je, sve troškove čitave obitelji. Naprosto su se na to navikli, obitelj kao i Gregor; zahvalno su uzimali novac, on im ga je rado uručivao, ali neka se naročita toplina nikada više nije javljala. Samo je sestra još uvijek ostala bliska Gregoru, i on je potajno o tom snivao kako će on nju, koja je, za razliku od Gregora, silno voljela glazbu i dirljivo svirala u violinu, bez obzira na velike troškove, a koji bi se nekako već dali nadoknaditi, poslati na konzervatorij.
Često se za Gregorovih kratkih boravaka u gradu, u razgovoru sa sestrom spominjao konzervatorij, ali vazda samo kao neki lijepi san, na čije ostvarenje nisu mogli ni pomišljati, a roditelji nisu voljeli čak ni čuti to nevino spominjanje; no Gregor je vrlo odlučno na to pomišljao te namjeravao to svečano objaviti na sam Badnjak. Takve misli, u njegovu sadašnjem stanju posve nekorisne, prolazile mu glavom, dok je uspravno stajao usko pribijen uz vrata i osluškivao. Ponekad od potpune iscrpenosti više uopće nije bio kadar slušati, te bi pustio da mu glava nehajno lupne o vrata, ali bi je odmah opet držao uspravno, jer čak i taj mali šum što bi ga time prouzročio čuo bi se u susjednoj sobi te bi zbog toga svi umukli. »Šta li sad opet radi«, rekao bi otac poslije izvjesnog vremena, očito okrenut vratima, i tek onda bi prekinuti razgovor, malo-pomalo, opet nastavili. Gregor je sada do mile volje saznavao — jer otac je običavao češće ponavljati svoja objašnjenja, dijelom jer se sam nije već dugo time bavio, dijelom, pak, što majka nije u prvi mah sve razumjela — kako je usprkos svoj nesreći još sačuvao, doduše sasvim mali, imutak iz starih vremena, i da se taj imutak zbog nedirnutih kamata, u međuvremenu čak i malko povećao. A osim toga, novac što bi ga svakog mjeseca donio kući — sebi bi zadržao samo nekoliko forinti — ne bi do kraja potrošili te se nakupio mali kapital. Iza svojih vrata, Gregor je usrdno kimao glavom, obradovan tom neočekivanom opreznošću i štedljivošću. Zapravo je tim pretičkom novca i dalje mogao otplaćivati očev dug šefu, i onaj dan kada bi se oslobodio toga namještenja bio bi mnogo bliži, no sada je nesumnjivo bilo bolje ovako kako je to otac bio udesio. Međutim, taj novac nije niukoliko dostajao da čitavoj obitelji omogući živjeti od kamata. Možda bi bio dovoljan da izdržava obitelj godinu ili, u najboljem slučaju, dvije godine, a više novaca nije bilo.
Bila je to, dakle, samo svota koju, zapravo, nisu smjeli načeti, i koju je valjalo staviti na stranu za crne dane; ali novac za život trebalo je zaraditi. Doduše, otac bijaše zdrav, ali star čovjek koji već pet godina nije ništa radio te ni u kojem slučaju nije mogao od sebe mnogo očekivati. On se za tih prvih pet godina, koje su bile prve ferije njegova mukotrpnog a ipak uspješnog života, dobrano potkožio salom te zato postao prilično trom. A zar da sada počne zarađivati majka, koja je bolovala od astme, kojoj je već hodanje po stanu bilo naporno, i koja bi svakog drugoga dana provodila dan na sofi, kod otvorenog prozora, pateći od zaduhe?
Franc Kafka
Nastaviće se
