Dvadeset petoga maja dvije hiljade dvadeset i druge oko dvadeset dva sata i dvadeset minuta topla noć zrelog proljeća je prekrivala Budvu, primorski crnogorski gradić okupiran haotičnim betonskim monstrumima koji se guremaju međusobno u pokušaju da izbiju na samu obalu mora, a ja sam napravio užasan, neoprostiv zločin.
Pozornica tragičnog događaja je jedan od rijetkih mirnijih kvartova sa poetskim imenom Masline, mračna je i strma ulica, i ja, malen, pod vedrim nebom sa rancem na leđima…
Slušalice u već poprilično nagluvim ušima i Back in black AC/DC-a pojačan do krajnjih mogućnosti…
I noge nose pored minijaturne bašte sa ružama koje ne mirišu i tada začuh , iza sebe, čudan zvuk koji se uspio probiti kroz heavy oluju koja mi je pustošila mozak…
I okrenuh se naglo kako i priliči saspensu i okolnostima… Jedna tamna sjenka je bila tamnija od mraka na početku tog dijela nagnute uličice… Kretala se… Ritmično…
Ništa drugo nijesam opazio…
Ništa nijesam ni osjetio, ali u mozgu mi je i dalje, pored Hells bells-a, odjekivao neobični zvuk kojemu nijesam uspijevao naći izvora, tamna sjenka se lagano pretvorila u sasvim običnog prolaznika koji je, vjerovatno sasvim slučajno, izabrao istu prečicu kao i ja u pokušaju da još ovu noć stigne do svoga staništa…
I dalje se sve događalo kao u običnim horor pričama: stigao sam kući oličenoj u iznajmljenom stanu… žena je ćutala… sve je bilo kao i obično… tresnuo sam ranac sa tajnim zalihama piva u ćošak iza ugaone garniture i uzeo ledeno pivo iz frižidera…
Užasni snovi su me pohodili te noći: vidio sam policijske uniforme popunjene ljudima sa mrtvim očima i djecu zarobljenike koja kleče u uglu memljive prostorije, provaliju kojoj se ne nazire dna iznad koje visim na samoj ivici… i skoro sa slašću čekam momenat u kome će mi ponestati volje da se grčevito držim za kamenu izbočinu… da se prepustim…
Jutra nakon takvih snova su obično žive rane na tijelu moga vremena…
Kroz mamuranje se probija onaj zvuk od prethodne večeri…
Šta je moglo zvučati onako? Kako? Kao da je neko pokušao da me pogodi ciglom sa zgrade pored koje sam prolazio… I promašio… Zamalo…
A sunce, toplota i žamor ispod balkona su govorili da opet valja ići na plažu i posegnuh za rancem a on bijaše otvoren na moje zaprepaštenje : “kako otvoren, možda mi je ispala limenka piva, koji užas…“ Pivo je bilo tu, koje olakšanje…
Huj…
Ali u rancu je nedostajala knjiga… i to ne bilo koja… „Prolom“, Branko Ćopić… Ranac se , vjerovatno pod pritiskom limenki otvorio i ispalo je ono što je bilo na vrhu – knjiga… I to knjiga koja je u mom životu čitav moj život…
Ponavljam: ne bilo koja knjiga, ja i ta knjiga imamo zajedničku istoriju. Roman „Prolom“ Branko Ćopić je objavio pedesetih godina prošlog vijeka i dotakao se tema koje je ondašnja vlast pokušavala pobrisati iz kolektivne memorije (i to sa punim pravom, ispostaviće se devedesetih godina). Jame i surove likvidacije na nacionalnoj osnovi, osvete, pa onda osvete na osvete, beskrajni krvavi krugovi po kojima lutaju junaci i gdje nema nevinih: sve je to proganjalo dobrog Branka cijelog života i čiji je neminovni povratak još osamdesetih godina vidio kako izranja na horizontu zbivanja. I taj užas koji se približavao bio je previše za njegovu već dobro izmučenu dušu i rješenje je vidio u skoku sa mosta na Savi… 26. marta 1984. godine…
Ostavio je neki novac instituciji zvanoj SANU koja je zdušno radila na povratku zla, a u džep je stavio pet hiljada maraka, njemačkih, da ne bi pomislili da je samoubistvo prouzrokovano sirotinjom… ili glađu… i zakoračio je u prazninu…
Roman „Prolom“ jedna je od prvih knjiga koje sam usisao u svoj nevini mozak (nakon „Žar ptice“, kolekcije bajki čitavog svijeta)… Kako se desilo da taj teško proskribovani roman dospije u skromnu kućicu u brdu Žirovnica na rubu nikšićkog polja gdje sam odrastao sa roditeljima koji ni tada ( početak sedamdesetih godina) kao ni danas ( hvala Bogu još uvijek su tu) nijesu pokazivali višak intelektualne radoznalosti…
Ali eto bio je tu, raskupusan i bez korica, meni devetogodišnjem dječaku tako privlačan – a i nijesam baš imao neki izbor… Trudim se, iskreno, da splet čudnih okolnosti ne pretvorim u (tako slatku) pomisao kako sam bio čudo od djeteta, mada ista u ovim, jalovim godinama jako prija sujeti…
A roman sam progutao, i takva je to knjiga – prijemčiva različitim konzumentima , od sedam do sedamdeset osam (kao uostalom sve Brankove knjige, tople, ljudske, nepretenciozne priče, nadasve istinite), tako mi je, i tada i danas izgledao životan i ljubak ( i pored mračne tematike koju obrađuje). Možda smo zato Ćopića toliko voljeli…
Vjerovatno je svaki čitalac osjećao da ga pisac ne laže, da piše istinu i samo istinu, a kako Bog ipak Branku nije pomogao to predstavlja očigledno nerješiv problem između Istine i Boga…
Bilo kako bilo, ako sam ja tada bio neispisani list hartije (kako kaže dječja psihologija) roman „Prolom“ je ispisao po meni nekoliko, rekao bih, jako bitnih redova… Kada su te Brankove zrele rečenice gazane protokom vremena provrele u mom buretu spoznaje svijeta mislim da su iscijedile nekoliko čaša kvalitetnog napitka: niti jedno zlo nije vječno i svako se može pobijediti; pronađi vedriju stranu svega što ti se događa i lakše ćeš ga , ma koliko užasno bilo, prebroditi; ljudi su slojeviti ( i spremni na sve) ne svrstavaj ih, probaj ih razumjeti i bori se za svoje ideje, veselo i bez straha šta će donijeti sjutra – vjeruj u sjutra… I još nekoliko značajnih savjeta koje sam isisao iz te divne knjige…
U jednom momentu „Prolom“ je nestao iz mog života…
Posledice gubitka pažnje u adolescentskim ljetima kao i bespotrebnog običaja krečenja kuće svake godine, pretpostavljam… A budeš ubijeđen da istinski značajne i vrijedne stvari ne mogu nestati iz tvog života, a onda, kada ipak nestanu ostane praznina koju nastojiš popuniti…
Sa knjigama bi trebalo biti lako – nestane ti knjiga, ti kupiš drugu, istu, možda sa drugačijim koricama, i kraj patnje – praznina je ponovo punačka…
Sa „Prolomom“ nijesam bio te sreće: tražio sam ga godinama po knjižarama, antikvarnicama, buvljacima… Godinama… nema…
I tada kao u dobrim ljubavnim pričama moj mlađi brat koji me snabdijeva knjigama (kako živi u velikom gradu ima i veći izbor) javlja: „Našao sam ti „Prolom“, kod uličnog prodavca za dva eura.“- eto koliko otprilike košta sreća.
I tako sam ponovo postao ponosni vlasnik romana Prolom… Ima tome nekoliko godina… I pročitam ga jednom godišnje tako da je i ovoga maja opet došao na red… Meni na uživanje…
I tada se dogodio zločin koji je povod ove ispovijesti.. I to dvadeset petog maja… Na Titov rođendan…
I vraćam se ponovo na momenat kada sam narednog jutra ugledao otvoreni ranac i knjigu koje nema i panike sa kojom sam utrčao u lift i obilaska rute od sinoć potpuno ubijeđen da ću je ugledati na cesti, prašnjavu i osramoćenu ali ipak moju, jedinu, dragocjenu…
Nije je bilo… Nigdje… niti na putu, niti u kantama za smeće (neka mi oprosti zbog blasfemije).
Ko danas u digitalnom dobu uzima knjigu koja leži na cesti?
I onda se sjetih one tamne prilike u dnu mračne ulice formirane u momentu kada me trgao neobični zvuk koji sada prepoznajem kao udar korica tvrdog poveza knjige o prljavi asfalt…
Ko je ta osoba? I da li je uzela moju knjigu? Zašto me nije dozvala da me upozori i da mi je vrati?
A možda je i on godinama tražio baš nju, baš tu knjigu? Možda je onaj koji upravlja našim sudbinama uputio moje korake u tu ulicu, otvorio mi rajfešlus ranca a njega namjestio odmah iza mene, u tami, da ulovi svoj plijen?
I možda me dozivao… A ja nijesam čuo… Hells bells…
I imam li poruku pod uslovom da ova priča nekako stigne do njega? Imam li molbu :“Vrati mi knjigu!!!“ Imam li kletvu, imam li prijetnju, ima li išta što bi vrijeme natjeralo da se vrati u onaj poredak prije nego što je počela ova priča? Reverb… reverb… Knjiga se vraća u moj ranac, on se vraća na svjetlost…
Ostaje mi da čekam…
A možda i nije on? Možda ju je samo prekoračio – kao preko mrtve ptice… Ali gdje je onda zalutala? I kreće li se ka meni?
Čekam…
Bato Perović
