Razgovor s Catherine Argand
Dok se na početku književne sezone svi pojavljuju sa svojim novim romanom, Pascal Quignard objavljuje osam stotina stranica u tri samostalne knjige. A to je tek početak vrlo uzbudljivog djela u kojem je odlučio ponovno promisliti sve: vrijeme, prostor, sate, doba, spolnost, strah, uzvišeno, ružno i ostalo. Uronjen do grla u taj pothvat nazvan Posljednje kraljevstvo, umjetnik, vođen radoznalošću koja ide do kraja, odlučio je posvetiti se tome dok ga ne prekine smrt. Dakle, nakon ove prve tri knjige slijedit će i druge. Njih deset, petnaest ili čak dvadeset, obilje dobara ne škodi. U ove upravo objavljene, Lutajuće sjene, O nekoć i Ponori, ulazimo kao u labirint: svjež, uzbudljiv i razmrsiv. Iz njih izlazimo zapanjeni organizacijom teksta – kratki fragmenti koji se izmjenjuju, prekidaju, drže se za kosti više nego za ruku – i neobičnošću mišljenja i bića koja u njima susrećemo. Uglavnom su to potpuni neznanci, od kojih su neki živjeli i mislili ili pjevali prije tisuću godina. Tako, recimo, možemo pročitati: “Slike ne prikazuju ništa. Bez jezika one nemaju značenje. Što znače prizori na zidovima paleolitskih spilja? To nikad nećemo znati, jer nema mitskih priča koje su ih poticale ili sažimale” (I, 99). Ili pak sljedeće: “U veljači 1921. godine, iz dvorca u Bergu, Rilke piše Balthusu: Uvijek se u ponoć otvara sitna pukotina između dana koji završava i onoga koji počinje. Neka vrlo vješta osoba koja bi uspjela skliznuti u nju izašla bi iz vremena i pronašla kraljevstvo slobodno od svih promjena kojima smo mi izloženi. Na tom mjestu skupljeno je sve ono što smo izgubili. Mačka koja je pobjegla, razbijene lutke, djetinjstvo…” (II, 222).
Kao što kaže umjetnik, koji sam sebe opisuje kao nekoga tko vreba, nemojmo povjerovati da ćemo bilo što izgraditi na tom radu: ni sustav ni izvjesnosti; to možemo ići potražiti negdje drugdje. Jer čitati Quignarda, najskromnijega i najoholijega među suvremenim francuskim piscima, to znači istodobno baviti se dubinom nekog područja kao mentalnom higijenom, uživati u estetici utemeljenoj na značenju riječi i zvuku rečenica i osluškivati u daljini glasove svega onoga što se danas događa: dajući pritom prednost znanosti a ne povijesti, pojedincu prije negoli grupi, promatračkom duhu više nego duhu sustavnosti.
Ništa se nije promijenilo u mirnom stanu u pariskom jedanaestom arondismanu, otkad smo se u njemu sastali prije četiri godine da bismo razgovarali o Tajnim životima. Jedino biljke, gotovo nezamjetno, žeđaju, a slikar Aki Kuroda na jednom je zidu dodao plavoj boji žutu. Pascal Quignard priprema kavu, kava se prelijeva. On govori polako, zatim sve brže, riječi se prelijevaju. Gdje je subjekt? Gdje završava rečenica? Ah, evo ih! Naći, pronaći, pokušati; o tome je riječ, o ateističkoj i pustolovnoj epopeji čovjeka koji vječno počinje iznova.
Osjećate li još uvijek tjeskobu pri pomisli da morate govoriti?
PASCAL QUIGNARD: Govoriti znači pokazivati se. Pisati znači nestati. Nedavno se promijenilo to da sam shvatio kako patronim, činjenica ulaska u društveni život, priželjkivanje počasti i utrka za njima, kako sve to nestaje sa smrću oca.
Kad vam je umro otac?
P.Q. Prije šesnaest mjeseci. Cijeli život radimo toliko toga zbog pogleda onih koji su nas rodili. Kad oni odu, nestaju mnoge naše ambicije. Ja sam se prisiljavao da predajem, da radim u izdavaštvu, da se bavim glazbom, zato da bih igrao neke uloge, jer nisam imao osobitog dara za društveni život. Naime, postoji jedan život daleko stariji od onog ispunjenog ambicijama ili od ljubavnog života, postoji samoća prije društvenog života. Danas, više nego ikad, vraćam se tom životu. Izlazim iz bratstva i iz domovine.
Za što niste imali dara?
P.Q. Društvo je izmislilo mitove da bi nas uvjerilo da su nam potrebni drugi, ali fenomen marginalaca i šamana to opovrgava. Ta želja da se odvojimo od grupe nije samo ljudska, ona je nešto što nalazimo i kod životinja, pogledajte veprove, grabljivice… Pronalaženje samoće je nešto čime sam se mnogo bavio, o što sam se često spoticao.
I mucao?
P.Q. U dva navrata bio sam gotovo autističan i to nije bilo čisto ludilo. Prvi put ponovno me naučio govoriti i jesti moj ujak, mlađi brat moje majke, koji se vratio iz Dachaua. Palo mu je na pamet da mi dâ da sišem crni šećer, koji je izgledao poput grančice. Imao sam, i sad imam dara za ono stanje euforičnog zatvaranja u sebe, sklupčanosti svojstvene infansu, za stanje koje nije društveno stanje, koje traje devet intrauterinih mjeseci, a zatim osamnaest atmosferskih mjeseci. Tvrditi da smo mi bića jezika, govora, kao što čini društvo, potpuno je pogrešno. Nemati dara za govor, znači odgovarati nečem iskonskijem. Mi nismo govoreća bića, nego to postajemo. Govor je nesigurna, krhka tekovina, koja ne postoji ni na početku, pa čak ni na kraju, jer riječ često luta i gubi se čak i prije nego što se život ugasi. Sveti Augustin u svojim Ispovijestima, koje su mnogo sablažnjivije od Rousseauovih, izražava svoju smućenost pred prenatalnim životom i žestinom seksualnosti.
To je jedna od najvećih knjiga među svima koje su posvećene vremenu. Uostalom, pozivajući se upravo na njegovo podsjećanje na prvi svijet, mračan, tekuć, odlučio sam nazvati svoje djelo Posljednji svijet. To u biti znači reći da je drugi svijet posljednji, da nema drugog života. Jer smrt nije život.
Promijenilo se i nešto drugo: u ove tri knjige ste radikalni, kritički, gotovo buntovnički!
P.Q. Trebalo je proći nekoliko godina da bi moje pismo ostavke izdavačkoj kući Gallimard, napisano 1994. godine, zaista počelo djelovati u meni, da bih se oslobodio suda drugih. I tek je sa smrću mojega oca svaki pogled konačno spao s mojih ramena. Nisam se nikad htio upuštati u nešto tako dugačko, želio sam pisati knjige koje ne nadilaze kapacitet moje pameti, ako mogu tako reći, knjige koje mogu obuhvatiti pogledom. Ali nekakav je val počeo rasti, preplavljivati me. Kao da mi kaže: “Ne budi tako obazriv s vlastitim životom.” Kao da sam morao napisati neki tezaurus, a da to učinim imao sam na raspolaganju vrijeme od 1212. do 1232. Sad stojim sam, i nema nikakvog i ničijeg pogleda.
Ton prve knjige je najizravnije politički: u njoj čak spominjete i napade 11. rujna 2001. godine…
P.Q. Lutajuće sjene su knjiga u kojoj ima najviše biografskih implikacija. Za mene je važno da neka misao bude potpuno uključena u život koji vodimo. Lutanje počinje tek kad napustimo unaprijed smišljeni put. To sam učinio kad sam podnio ostavku na svoje izdavačke i glazbene funkcije. U ovoj knjizi jasno izražavam svoju želju, s obzirom na suvremeni svijet, da stvorim pustinjačko obitavališ
te i da tamo slavim nesigurnost mišljenja, dok društva u kojima živimo propovijedaju suprotno. Nešto slično dogodilo se pred kraj Rimskog carstva: kao oblik suprotstavljanja povratku vjerskog monoteizma i imperijalne pacifikacije, stvorena su brojna pustinjačka obitavališta. Sve vrijednosti koje se vraćaju su upravo one koje mrzim: povratak vjere me užasava. Očajan sam kad vidim svoje vlastite prijatelje kako postaju vjernici i doktrinari. Živimo u 1571. godini. Trebalo je opisati tu atmosferu Bartolomejske noći. Opet počinju vjerski ratovi. Žena je divinizirana. Klanjamo se smrti. Demokracija je nasilnija i u njoj ima više nejednakosti nego u doba Perikla. Tehnika je objekt svih fetišizama, a masovni kult mladosti više je nego agresivan: neukroćen, psihotičan.
U istoj knjizi dovodite u pitanje i način na koji se danas tretira umjetnost. Pišete naprimjer: “Morate biti nacist da biste mogli misliti da je umjetnost laž koja služi kao ukras (…) Morate biti građanski liberal da biste mislili da zabavlja “…
P.Q. Ovo posljednje kraljevstvo je mala Noina arka koja nam treba pomoći da preživimo potop. Mali rezervat u kojemu će se zajedno naći ateizam, smućenost misli, seksualni nemir, nepostojanje razloga za ono što jest, dezorijentiranost vremena, nepostojanje funkcije umjetnosti, tajna, nepredvidljiva priroda, ljepota…
Druge dvije knjige velikim su dijelom posvećene vremenu…
P.Q. Ono što vreba društvo jest prošlost, zato sam napisao O nekoć. Pogledajte što se dogodilo u vrijeme posljednjih izbora: bojali smo se da ćemo vidjeti kako se vraća 1933. godina, a danas se nalazimo pred plebiscitarnom diktaturom najvećeg stila. Jedan drugi razlog me je potaknuo da napišem treću knjigu, Ponori. Mi smo prva civilizacija koja iza sebe ima tako dugu prošlost, koja je postala neizmjerna. Godine 1940. nitko nije znao za spilje u Lascauxu i Chauvetu. U srpnju ove godine istraživači su otkrili lubanju staru sedam stotina milijuna godina. Neizmjernost vremena zamijenila je bogove.
Vi dajete prednost vremenu fizičara pred onim koje definira filozofija. Zašto? Zbog Huberta Reevesa?
P.Q. Nisam prihvatio nijednu doktrinu. Prepuštam se nemiru i neizvjesnosti naracije. A XX. stoljeće bilo je stoljeće u kojem se razvio najveći broj mitova o postanku, posebno onaj o big-bangu, velikom prasku, utemeljen na teoriji polariziranih lanaca. To shvaćanje vremena dovodi u pitanje prihvaćenu ideju vremena u tri dimenzije: prošlost, sadašnjost, budućnost. U fizici, vrijeme nije usmjereno i ima dva kraja. Ili lavu koja izbija ili ohlađenu lavu. Zbog toga ja nisam završio, zbog toga su te knjige pothvat dugoga daha, jer moram sve ponovno pročitati na drukčiji način. Priznajem da sam bio pomalo zbunjen što nema više intelektualaca, književnika, filozofa koji bi ponovno pokušali objasniti uvjete iskustva u svjetlu onoga što otkrivaju astrofizičke, etnološke, lingvističke, psihijatrijske revije.
Kako se dogodio taj prijelaz iz jednog načina viđenja u drugi?
P.Q. U nekoliko navrata doživio sam teške depresije. To je stanje koje se tako- đer zasniva na opoziciji dva pojma: presija i depresija… Osobno, vjerujem da je povijest samo jadna konstrukcija usmjerena u vremenu da bi umirila ljude.
Možete li to objasniti?
P.Q. Vrijeme nema smjer: ono razdire. Ono je rascjepljujuće. Poput naših života rascijepljenih na dvoje. S jedne strane je život u maternici, tekuć, tih, mračan, s druge strane je atmosferski život, bučan, lingvistički, sjajan. U toj rascijepljenosti nema nikakve sinteze. Postoji kronologija, ali nema nacionalnih povijesti.
Osim što se slažete s fizičarima, otkrivamo da vas zanimaju svemir i životinjsko carstvo…
P.Q. Moja čitalačka glad me usmjerava prema znanstvenim časopisima, vrsti lektire koju sve više volim. Sad mogu do mile volje uživati u tome! Otkad sam se povukao iz poslova, oslobodio se automobila, imbecila, otkad sve više živim na selu, otkad sam se naviknuo na život bez mogućnosti ucjene, bez neba, to vraćanje divljini, koje me čini ozbiljnim i radosnim, navelo me je da se zainteresiram i za druge vrste osim ljudske…
Koliko ćete knjiga napisati?
P.Q. Deset, petnaest, ne znam. Zaista ne znam. I ne želim da me vlastite riječi obavezuju. Sigurno je to da ću umrijeti u tom Posljednjem kraljevstvu. Da sam već predvidio jednu knjigu o istraživanju čudesnih mjesta, koja će se zvati Les paradisiaques – Rajski svjetovi. U drugoj, Les sordissimes – Najodvratniji svjetovi1, bit će skupljeno sve što ispada iz govora, ono što Barthes naziva prokletim dijelom, a obuhvaća sve – od kulinarskih recepata do malih automobila, preko bombona. Pisat ću i o godišnjim dobima, o satima. I o životnim dobima, na osnovi gravira iz XVII. stoljeća koje prikazuju različita životna doba i na osnovi onoga što sam čitao: Winnicotta, Lacana…
Nećete li napisati nešto što bi se moglo nazvati enciklopedijom?
P.Q. Neću, jer nemam ni progresističku ni univerzalnu ambiciju. Pokušavam skupiti dijelove rubnih iskustava koje je predaja zaboravila prenijeti. I, posve suprotno enciklopedistima, koji su htjeli uništiti srednjovjekovnu prošlost, koji su mrzili ono negdašnje, ono nekoć, ja žalim za onim što je postojalo na kontemplativan, gotovo istočnjački način. Uhodim, vrebam, istražujem. Poput lešinara kružim oko svojeg dijela doline i neprestano istražujem mjesto na kojem se nalazi. Osim toga, ne vjerujem u ideju da bilo tko, počevši od mene, mora nešto dovršiti.
Bio bi to dakle prije nastavak Montaigneovih Eseja?
P.Q. Mnoštvo dogradnji s tisućama fikcija i priča. Montaigneovi Eseji su nešto najčudesnije u našem jeziku, i najmanje programirano. Sanjam o tome da spojim Eseje i Tisuću i jednu noć.
Prije trideset godina, poput Mauricea Blanchota i Paula Austera, objavljivali ste knjige koje su se prodavale u 200 primjeraka. Zatim su s romanima i jednim filmom, Sva jutra ovoga svijeta, došli slava i uspjeh. Nemate li dojam da ste krenuli i onda se, s ovim knjigama, vratili nad svoj dio doline?
P.Q. Život koji svatko od nas vodi zapravo sami ne vidimo jasno. Ali ja se neću pouzdavati ni u druge da bih ga vidio. Nikad nisam napustio svoju dolinu, nikad se nisam prestao vrtjeti u krugu. Jedina razlika između onoga jučer i danas je u tome da više ne igram nikakvu društvenu ulogu. Zaista vjerujem da je uspjeh stigao bez upozorenja sa Salonom u Wurtembergu, romanom koji je upravo obavijao moj život oko očeve genealogije, oko loze glazbenika. I vrtio sam se uvijek iznova oko te teme koja je okosnica četiri moje knjige. Terasa u Rimu, moj posljednji roman, prodavao se najbolje od svih. Da sam ga napisao prije, bilo bi prodano samo dvjesto primjeraka. To je teška knjiga. Svako poglavlje pripada posebnom književnom rodu: iskaz, pismo, priča, slika, dijalog… To nije bilo lako napisati, i uostalom to nitko nije ni primijetio! To je knjiga koju sam pisao sa zadovoljstvom, jer pokazuje jedan postupak, jedan način pisanja koji je moj.
Po čemu je crna tehnika gravera Louisa de Siegena slična vašoj?
P.Q. U doba baroka suprotstavljaju se dva velika izuma. S jedne strane, romantička ideja stvaranja ni iz čega, poput kršćanskog Boga, Descartesova ideja prazne ploče (tabula rasa), ideja prema kojoj se sve upisuje na bijeli papir. I s druge strane, crna tehnika, koja smatra da je sve podvrgnuto kaosu prošlosti, da je bakrena ploča na kojoj radimo sva izbrazdana povijesnim, etnološkim, životinjskim tradicijama. Čovjek kao ja može samo malo pritisnuti na jednu brazdu da se tamo gdje je sve bilo crno pojavi malo bijelog…
Ništa se dakle nije promijenilo između vaše prve i vaše posljednje knjige?
P.Q. Nije. U prvoj knjizi Paula Austera jedan od likova zove se P.Q. i prevodi mračnog Likofrona. To sam ja. Zaista sam 1971. godine preveo djelo tog grčkog autora na molbu Paula Celana. Nakon deset godina bilo je prodano 90 primjeraka njegove Aleksandre, a Henri Michaux je znao napamet prvih sto stihova. S jednakom strašću, s jednakim žarom govorio sam o Sainte-Colombeu ili, nedavno, o Louisu de Siegenu. Oduvijek sam se zalagao za to da vratimo atipične, asocijalne, divlje, one koji su došli prerano, zvijeri, da bismo stvorili park s divljim životinjama, pustinjačko obitavalište za anahorete. Tako se osvećujem za izolaciju koju sam doživio u svojoj obitelji. To je način da prihvatimo prvobitno isključenje, dajući pritom, onome tko mu je izložen, mogućnost da bude živ.
Navodite velike stare pisce, ali vrlo malo suvremenih autora. Činite li to namjerno?
P.Q. U dvadeset pet godina koje sam proveo kao izdavač pročitao sam mnoštvo suvremenih autora! Mislim, uostalom, da sam jedan od onih koji su mnoge od njih otkrili. Nije na meni da tražim nešto od onih koje sam otkrio! Zbog pomalo spore i teške strane moje naravi, sve što je smiješno ili površno ili podrugljivo potpuno mi je nerazumljivo. Isto tako me nimalo ne zanimaju filozofski ili naturalistički ili psihološki romani. Zaštitni mehanizmi u njima su previše brojni, presnažni, a načini pripovijedanja kojima se služe nisu takvi da bi mogli iznijeti na površinu nešto makar malo izvorno. Naprotiv, kad bi bilo više pisaca koji pišu priče, bio bih na njihovoj strani. Da bi se doprlo do iskonskog, treba otići na izvor. To su snovi, zatim mitovi koji su stvorili prve nizove slika koje nas mogu potaknuti da osjetimo temeljna iskustva. Kad pišete priču, vi ne znate točno što stvarate.
To je uostalom jedna od uočljivih razlika između Malih rasprava koje ste objavili 1990. godine i ovih triju knjiga…
P.Q. Da, u njih uvodim, kao da je riječ o potpuno novom, nepoznatom žanru, rekao bih ne-žanru, biografiju i osobito priču.
A esejisti, ne zaslužuju li oni milost u vašim očima, ne osjećate li srodnost s njima?
P.Q. Većina eseja nalik je školskim raspravama, jer su njihovi autori potpuno obuzeti željom za sintezom, napoleonskom idejom o konačnom konsenzusu. Za mene, to je prava suprotnost mišljenju. Freud je govorio da je “svaka misao neka vrsta ersatza, nadomjestka koji zavarava glad koja je izaziva”. Donijeti mir, umiriti, odgajati, sve to uopće ne pripada mišljenju, to pripada društvenom pripitomljavanju. Razgovarao sam s velikim suvremenim intelektualcima koji su bili profesori, predavači, svi su se složili da u vježbanju mišljenja ima nešto od vježbanja izdaje, koje im je zabranjeno. Traženje razbija jednodušnost znanja. Ne možete imati neku misiju i misliti. Zbog toga sam ja demisionirao. Volio bih da svaki mali paragraf Posljednjeg kraljevstva bude aporija, rascijepljena misao, volio bih učiniti ono što dosad nije bilo učinjeno. Razumijem one koji vole društveni život. Ja ga ne volim. Ne zanimaju me djetinjasti i senilni, više volim zrelost.
U Ponorima pišete: “Ima centrifugalnih ljudi, onih koji otječu – kao što ima rijeka koje utječu. Oduvijek je bilo antifokalnih, antisvečarskih, antidruštvenih ljudi. Ljudi planina. Ljudi jelena. Ljudi izvora.” Je li to autoportret?
P.Q. Da. Ravnodušan sam prema psihološkom identitetu, gotovo ga više i nemam, jer sam napustio svoje uloge i sliku koju su moji roditelji imali o meni. Ja sam čovjek određene dobi, kao svi ljudi moje dobi. To ne znači da sam manje ja sâm. Upravo zato što je izgubila mnoge svoje društvene posebnosti moja uključenost u svijet je potpuna. To je paradoks koji me podsjeća na jedan drugi paradoks: stari Grci, skeptici, vjerovali su da u trenutku kad prihvatimo nemir mišljenja, taj nemir na neki tajanstven način nestaje. Moderna verzija antičke ataraksije bila bi da se, prihvatimo li da nema nikakve razlike između straha i želje, strah gubi. U početku, kad se rodimo, svi smo gotovo potpuno zamjenjivi. Nemamo ime, nemamo one male riječi kao što su “ja” ili “ti”. Taj autoportret iz kojega ste naveli nekoliko rečenica pomalo je autoportret autista, autoi, etimološki, oni koji su “oni sami”. Oni se stavljaju u poziciju povlačenja, involucije, oni pronalaze sebe… Znate li koji je prvobitni naslov Misli Marka Aurelija? Eis eauton, “Prema samome sebi”…
U vašem načinu rada i pisanja prisutna je stalna težnja prema preciznosti. Jeste li toga svjesni?
P.Q. Ono što me bez sumnje karakterizira je odbijanje aluzije, elipse, potreba, u svakom paragrafu, da se vratim izvoru, da budem konkretan, da prijeđem sve stepenice, da ne preskočim nijedno stubišno odmorište. Ako bi netko želio dobiti kratak pregled tradicije, počevši od sanskritskog svijeta, zatim mezopotamijskog, egipatskog, grčkog, rimskog, mogao bi imati koristi od toga da me čita! Uvijek počinjem pisati previše, a onda režem, klešem, tako da nijedna knjiga ne prijeđe tristo stranica. Taj posao slaganja intarzije ili književnog mozaika trenutak je koji najviše volim. Naravno, to mojem stilu daje stanovitu naglost, žestinu, više nego razigranost. Ne znam zašto tako postupam, zaista ne znam…
U Ponorima ste napisali: “Uzalud zatvaramo knjige, napuštamo žene, mijenjamo gradove, odustajemo od svojih zanimanja, penjemo se na planine, plovimo preko mora, ukrcavamo se u avione, nikad ne izlazimo iz svojega sna.”
Koji je vaš san?
P.Q. Ne znam… Znam samo to da podjednako tražim lucidnost i gubitak svijesti, da me ne probude iz mojeg sna, da dani prolaze a da ja to i ne primjećujem. Vjerojatno toliko volim čitati zbog te kratkotrajne ekstaze koju mi pruža činjenica da ne opažam kako vrijeme prolazi.
U kojem trenutku i kako ćete znati da ste dovršili Posljednje kraljevstvo, da ste u njega unijeli sve?
P.Q. U kojem trenutku je Jona ušao u utrobu kita? Nikad neću u tu knjigu unijeti sve.
(Razgovor Catherine Argand s Pascalom Quignardom objavljen u časopisu LIRE, u broju za mjesec rujan 2002. godine)
1 Knjige Les paradisiaques i Les Sordissimes u međuvremenu je, u siječnju 2005. godine, objavio francuski nakladnik Grasset.
Bilješka:
Pascal Quignard, čija su dva romana – Terasa u Rimu (Terrasse à Rome) i Sva jutra ovoga svijeta (Tous les matins du monde) – nedavno objavljena i u hrvatskom prijevodu, danas je zacijelo jedan od najzanimljivijih francuskih pisaca, čije djelo sve više izmiče žanrovskim definicijama. Rođen 1948. godine u Verneuil-sur-Avre, u obitelji glazbenika i jezikoslovaca, od 1966. do l968. godine studirao je filozofiju kod Emmanuela Levinasa i Paula Ricoeura, ali su ga, kako sâm kaže, “traženje jednog smisla za sve i filozofski redengot usred svibnja 68” udaljili od filozofije. Prvu knjigu, esej Bitak mucanja (L’être du balbutiement), objavio je već 1969. godine, a iste je godine postao i član tzv. “Comité de lecture”, uređivačkog odbora u izdavačkoj kući Gallimard, u kojoj će uskoro preuzeti mjesto glavnog tajnika izdavačkog odjela i ostati na njemu do 1994. godine, kad je dao ostavku na sve svoje funkcije i odlučio povući se iz javnog života, ne želeći više igrati nikakvu “ulogu”. Njegov književni opus bio je već tada vrlo bogat i raznorodan: uz niz esejističkih knjiga, često posvećenih rubnim ili zaboravljenim autorima, kao što su antički pjesnik Likofron, renesansni Maurice Scève ili Quignardov, mnogo stariji, suvremenik Louis-René des Forêts, ali i glazbi, slikarstvu i književnosti (Čitač – Le lecteur, Zavjet tišine – Le voeu de silence, Tehnička nelagoda prema fragmentu – Une gêne technique à l’égard des fragments, Mržnja prema glazbi – La haine de la musique, Georges de la Tour, Seks i užas – Le sexe et l’effroi) objavio je i nekoliko romana (Carus, Salon u Wurtembergu – Le salon du Wurtemberg, Stubišta Chamborda – Les escaliers de Chambord, Granica – La frontière, Američka okupacija – L’occupation américaine i već spomenute – Sva jutra ovoga svijeta, prema kojemu je 1991. godine snimljen istoimeni film, svrativši na Quignarda pozornost šire čitalačke publike, i Terasa u Rimu, za koji je 2000. godine dobio Veliku nagradu za roman Francuske akademije). No, posebno mjesto u Quignardovu opusu zauzimaju knjige fragmentarnih zapisa, Male rasprave (Petits traités), Tajni život (Vie secrète) i prije nekoliko godina započeti ciklus knjiga pod naslovom Posljednje kraljevstvo (Dernier royaume), od kojega su do sada objavljene tri: Lutajuće sjene (Les ombres errantes), O nekoć (Sur le jadis) i Ponori (Abîmes). Naime, kao što je napustio svoje uredničko mjesto kod Gallimarda i svoje “uloge”, Pascal Quignard u tim knjigama pokušava napustiti književne rodove, prije svega roman. U bilješci uz Male rasprave napisao je da one “nisu ni eseji ni fikcije” i da se “ne mogu uvrstiti ni u jedan žanr”. Teško ih je odrediti i tematski, jer Quignard u njima povezuje u male, zaokružene i istodobno otvorene cjeline, niz fragmenata koji se bave najraznovrsnijim temama – od jezika, čitanja, smrti, straha od sljepoće, suda vremena, tišine, do crvendaća, i pritom spaja najudaljenije epohe i mjesta – antičku Grčku, Rim, Japan, Indiju, Kinu, Dioniza i Krista, Vergilija, Pascala i Sei Shônagon. Potvrđujući tezu da knjige nastaju iz knjiga, i da je čitanje već samo po sebi kreativno, služi se citatima ne kao argumentom ili odgovorom, nego poticajem za novo pitanje ili novi pogled na prošlost i sadašnjost. Strastveni čitač, baštinik obiteljske glazbene i jezikoslovne tradicije, traži obrazovanog i predanog čitatelja, koji će iza njegove erudicije pronaći osobnu notu i upustiti se u potragu koja ne pruža odgovore. U Lutajućim sjenama (za koje je 2002. godine dobio Goncourtovu nagradu, iako su neki članovi žirija javno dali do znanja da su bili protiv te odluke, jer ta knjiga, koliko god izvrsna bila, nije roman) Quignard još proširuje granice svojega pisma i jedan ih je književni kritičar, zbog novine i neodredivosti žanra, nazvao NLO-om – neidentificiranim literarnim objektom, podsjećajući ipak na dugu tradiciju fragmentarnih zapisa u francuskoj književnosti – od La Bruyèrea do Valéryja i Ciorana. No, možda je Quignardove srodnike i prethodnike točnije odredio jedan kanadski kritičar koji ih nalazi među pripadnicima ranog njema- čkog romantizma – razdoblju duboke kulturne krize slične današnjoj, razdoblju raskida s postojećim povijesnim i vjerskim shemama, otvaranja prema drugim epohama i kulturama i povezivanju različitih područja znanosti i umjetnosti. U razgovoru s Catherine Argand za časopis Lire, vođenom 2002. godine nakon objavljivanja prve tri knjige Posljednjeg kraljevstva, Pascal Quignard kaže da u svojem djelu pokušava spojiti Montaigneove Eseje i Tisuću i jednu noć, dostignuća znanosti i priču, i objašnjava kako ga je njegov književni put udaljio od romana i doveo do jednog ne-žanra, koji je za njega postao jedini mogući način pisanja. Ne zna koliko će knjiga Posljednjeg svijeta napisati, ali zna da će u njemu umrijeti.
Catherine Argand, Pascal Quignard
Izbor, prijevod i bilješka Bosiljka Brlečić
NOVI IZRAZ, časopis za književnu i umjetničku kritiku
