Kako djeca doživljavaju ljepotu? Iz vlastita djetinjstva pamtim malo, ali se precizno sjećam stvari koje su izazvale moje divljenje.
Kartonska sličica veličine dječjeg dlana, u obliku cvjetne košarice, posuta svjetlucavim injem, urezala se u moje pamćenje kao prvi, vrtoglavi prizor apsolutne ljepote. Pamtim kako sam satima upijala svaki i najsitniji detalj, svaku laticu, svaku liniju na cvijetu, svaki pregib na košarici. Mogla sam imati četiri godine. Teta Tinka, studentica književnosti koja je volontirala kao odgajateljica u dječjem vrtić u, poklonila mi je tu košaricu, izvukavši je iz vlastite, skromne kolekcije trica.
Bilo je to vrijeme odsustva igračaka. Ti koji su se rodili prije rata, ili pak ti koji su se rodili samo koju godinu kasnije od mene, nisu bili pogođeni tim strašnim odsustvom stvari. Prvu lutku dobila sam prekasno. Možda je upravo zato cvjetna košarica . viktorijanski motiv otisnut na jeftinu kartonu . izazvala dječju opijenost, a s njome i nejasnu slutnju da postoje drugi, ljepši svjetovi.
Postojali su bomboni, duguljasti, tvrdi, nejestivi, koji su služili kao ukras za novogodišnje jelke. Bomboni su imali dvostruki omot: unutrašnji, omot od bijela papira čiji su krajevi virili poput repića, i vanjski, omot od staniola. Nakon novogodišnjih praznika skidali bismo s bombona staniolske omote i noktima pažljivo uglačavali površinu sve dok ne bi postala posve glatkom. Tanjušni, sjajni kvadratić i staniola u različitim bojama, najčešće zlatnim, bili su pravo blago. Tako smo ih i zvali, moje blago. Razgledavali bismo kolekcije papirića (Pokaži mi svoje blago!) i razmjenjivali ih među sobom. Premetanje listića među rukama izazivalo je neopisivo zadovoljstvo.
U sivom djetinjstvu lišenom stvari imati svežanj listića od staniola bilo je kao imati u svome posjedu kolekciju zvijezda repatica.
Kada mi je bilo nepunih sedam godina jedan me predmet ostavio bez daha. Bio je to bakin jastuk, tvorevina koju je baka izvezla od raznobojna konca. S jastuka su visjele crvene krupne jagode ponegdje zakrivene zelenim lišćem. Pamtim kako sam satima promatrala taj jastuk, odizala zelene končane listove, dirkala crvene končane jagode. Ja sam bila malena, a jastuk je bio golem. Kamo je nestao taj jastuk, ne znam. Možda i nije nestao, možda je i dalje ležao na bakinu krevetu, samo ga ja više nisam zamjećivala.
Postojala je zatim i staklena kugla s minijaturnim gradom koji je spavao pod staklom. Kada bi se kugla protresla, padao je snijeg. Staklena kugla dugo je bila objekt moje najdublje fascinacije, ljepota od koje zastaje dah.
Ti fetiši ljepote – cvjetna košarica, končani jagodnjak, svežanj listića od staniola i staklena kugla . sadržaj su zavežljaja moga najranijeg djetinjstva. Predmeta se sjećam, ali je fascinacija koju su izazivali u meni danas nerazumljiva kao sadržaj kakvog svračjeg gnijezda.
Kada se putnik noću spušta prema amsterdamskom aerodromu može kroz avionski prozorčić ugledati u tami zlatne ploče. Čini mu se da je Nizozemska popločana zlatnim polugama. To su staklenici, dok Nizozemci spavaju, pod umjetnim suncem marljivo raste prevareno cvijeće. Danju putnik može vidjeti plohe žutih, ljubičastih, crvenih, plavih cvjetnih polja.
Te zlatne i šarene plohe podsjećaju na listiće staniola, na lažno zlato iz moga djetinjstva.
Dubravka Ugrešić
