Igrom nasumičnih slučajeva, u potrazi za poslom, jedan se zaljubljeni profesor koncem 1904. i početkom 1905. godine našao u Puli, u gradu – ratnoj luci, za koju do tada nikada nije čuo, nije znao da uopće postoji. „I am Joyce – James Joyce, your teacher of English language“, nonšalantno se, kako predmnijeva i suvremeno parafrazira puležanski roker, satiričar i kantautor Franci Blašković1, predstavio taj dvadesetdvogodišnji profesor engleskoga jezika austrijskim časnicima i podčasnicima u Berlitz School of Languages u Puli. Početkom dvadesetoga stoljeća, u životno i književno mu nebitnom i sasvim slučajnom gradu, slučajno se našao autor budućega prevratničkog romana toga istoga stoljeća, tada, u Puli, ni s posljednjom nakanom ni zadnjom primisli, ma koliko u sebe vjerovao, da će upravo on, Joyce – James Joyce, biti autor „Uliksa“. Joyceva sporedna pulska četveromjesečna profesura toliko je efemerna, kratka i prolazna da svaka spekulacija i uz nju vezana mistiikacija o presudnome ili značajnome utjecaju Pule na njegov književni prosede, a posebice na nepostojeći ilmski interes i angažman – kako nas neuvjerljivo i uzaludno nastoje obmanuti neupućeni autori knjige „Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea“2, njemački glumac Hanns Zischler (prema kome su gotovo svi europski književnici početkom dvadesetoga stoljeća, kako je već pokušao ustvrditi, ali samo pokušao, prijašnjom sličnom knjigom „Kafka ide u kino“3, bili opsjednuti kinematografijom) i hladna švedska književna teoretičarka Sara Danius (istraživačica Flaubertova i Proustova književnoga opusa te kratkih novinskih vijesti i estetičarka bjelina u tiskanome tekstu), koji se nisu potrudili ni toliko da na svoje jezike (jer hrvatski ne znaju) prevedu i iskoriste iscrpno dokumentirane hrvatske izvore o boravku Joycea u Puli – unaprijed gubi svaki smisao. Kako bismo koliko-toliko demisticirali Joyceovu pulsku epizodu, pozabavit ćemo se njome što je moguće objektivnije i dokumentarnije, jer dotiče početke prikazivačke kinematograije u Puli.
Urbana ekspanzija Pule početkom dvadesetoga stoljeća u potrazi je za obrazovanim i stručnim kadrovima svih proila iz europskih središta. „Brzina razvitka i kvaliteti ljudi, učinili su, da je Pula dobila više velegradski karakter od drugih gradova na Jadranu, da je život bio više velegradski nego na Rijeci, u Trstu ili u Mlecima. Mornarica i njen mnogonarodni sastav davali su Puli i međunarodni i kozmopolitski žig. Prvi broj Polaer Tagblatta 1905. donosi oglas u kome se traži učitelj japanskog jezika. Osniva se škola po Berlitzovoj metodi, na kojoj se uči engleski, francuski, njemački, hrvatski i talijanski. Ona je smještena na drugom katu kuće br. 1 tadašnje ulice Clivo San Stefano, danas Ulice Slavka Grubiše (danas, pak, nije ulica, već Trg Portarata, op. a.). Na toj je školi neko vrijeme (od studenog 1904. do ožujka 1905., oko četiri mjeseca) bio učitelj engleskog jezika kasnije mnogo poznati svjetski pisac James Joyce.“4 Premda se u Berlitzovoj školi stranih jezika moglo učiti i hrvatski, „gradska uprava nije nigdje trpjela hrvatskog jezika, ni u administraciji, ni u školama, ni u natpisima, ni na nadgrobnim spomenicima…“5
Diplomiravši 31. listopada 1902. suvremene jezike (engleski, francuski i talijanski) na Sveučilištu u Dublinu (University College Dublin), nemirni i znatiželjni Joyce, koji je „prestao vjerovati u katoličanstvo prije mnogo godina“6 (Stanislaus Joyce), nedugo zatim odlazi u Pariz studirati medicinu, no vraća se doma već travnja iduće godine, jer majka mu se iznenada teško razboljela. Četiri mjeseca kasnije majka (Mary Jane Murray), opsjednuta katoličanstvom, zapada u karcinomsku komu i umire 13. kolovoza 1903., u četrdeset i petoj, a skrhani i deprimirani James, bez posla i novca, neumjereno se odaje alkoholu, raskalašenome i neurednom životu te preživljava (i gladuje) zamjenjujući povremeno po školama, pišući osvrte, kritike, recenzije, dajući poduke i pjevanjem u zborovima. Gotovo godinu dana kasnije, još uvijek u svome Dublinu, naglo se otrijeznio, pribrao i oporavio, zaboravio na nedaće, zanemario sve probleme, u četvrtak 16. lipnja 1904., znakovita nadnevka u teoriji književnosti dvadesetoga stoljeća, sudbonosno se zaljubivši (na prvome spoju, na brijegu Howth) u njemu prelijepu crvenokosu konobaricu i sobaricu, neuku Noru Barnacle iz Galwaya7, jednodnevna zbivanja cijeloga „Uliksa“, u „svim pojedinostima na više od 900 stranica – u mnogim izdanjima“8. Pedeset godina kasnije, od 1954., svake se godine 16. lipnja, od 2012. i u Puli, slavi Joycevo djelo nazvano Bloomsday, Blumovdan, prema glavnome liku romana Leopoldu Bloomu. „U trenutku kada su se sreli, njegova je ljubav velika i strastvena i on to često izražava i u pismima. Iste godine u kolovozu on joj iskreno piše o sebi: tri puta počinjao je studirati medicinu, jedanput pravo, jedanput glazbu, a tjedan dana prije počeo je ugovarati aranžman kao putujući glumac. Čini mu se da se borio sa svim religioznim i socijalnim snagama u Irskoj i, najzad, nema se u što pouzdati do u samoga sebe. Tuži se kako ovdje u Dublinu nema života za nj. Ljudi žive zajedno, a ostaju ipak udaljeni… ponosan je da ona može birati. Može ostati uz njega… a on bi jako želio da dijeli svaku sreću s njim i uvjerava je o svom velikom štovanju za njezinu ljubav koju želi zavrijediti. (…) Kao da je u svojoj velikoj zaljubljenosti zaboravio sve nedaće koje je već doživio, pa i na gladovanje u Parizu, a i ovdje, kod kuće. Opet s novom nadom piše u London tražeći mjesto u nekoj od Berlitzovih škola na kontinentu. Obraća se nekoj agenciji, iako u nju nema baš puno povjerenja. Ipak oni mu javljaju da može dobiti mjesto u Zurichu.“9
Poput mnogih irskih književnika (Wilde, Show, Yeats, Swift, Beckett…) ni Joyce nije želio, ni mogao, ni htio živjeti i pisati u Irskoj, u voljenom Dublinu (prečestim mjestom radnje njegovih romana, novela i priča), radije je „…putnik po prirodi, ali i po potrebi. Kad bi dovoljno zakomplicirao svoj život na jednom mjestu, on je, umjesto da ga razmrsi, radije otišao na drugo mjesto i tako skupljao jednu neriješenu situaciju za drugom. Jedan od nekoliko razloga zbog kojih se radovao da napušta Dublin bio je u tome što je osjećao da je prisiljen da učini ono što i želi.“10 Valjalo je krenuti na put, svakako s Norom, kamo god da stigli, pa makar završili i u njima posve nepoznatoj austrijskoj ratnoj luci na Jadranu. „Stvari pri odlasku nisu išle glatko, a tako je bio siguran da je izabrao pravi put.11 (…) Kako su im planovi u Londonu bili osujećeni, Joyce i Nora krenuše u Pariz isto veče, 9. oktobra. Nisu gotovo imali ništa novaca. (…) Noću su sjeli na vlak koji ih je ujutro 11. oktobra doveo u Zurich. Ovdje su po prvi put nakon što su pobjegli bili sami i Joyce je ostao posebno sklon ovom neuglednom hotelu (‘Gasthaus Hofnung’ u Reitergasse br. 16, op. a.) u kojem su on i Nora proveli svoju prvu ljubavnu noć. (…) Stigli su u Trst 20. oktobra i Joyceu je trebalo samo sat-dva u novom gradu da okruni svoj medeni mjesec odlaskom u zatvor. Na Piazza Grande zapao je u nevezani razgovor s tri pijana engleska mornara…“12
Prevareni James ostao je bez dogovorena i obećana mu profesorskoga posla najprije u ciriškoj, a potom i tršćanskoj Berlitzovoj školi stranih jezika, Berlitz School of Languages. Srećom, u Puli je netom prije, 3. listopada 1904.13, otvorena jednaka takva puljska podružnica s upražnjenim mjestom za još jednoga profesora engleskoga jezika. Irski zaljubljenici stižu u Pulu „najbržim i najelegantnijim od svih parobroda što plove Jadranskim morem“, kako je u tisku svakodnevno reklamiran parobrod „Graf Wurmbrand“, iz Trsta, u nedjelju ujutro, 30. listopada 1904. godine, baš onoga dana kad se u parku ispred Arene otkrivao spomenik austrijskoj carici i ugarsko-hrvatskoj kraljici Elizabeti (kraljičina statua je uklonjena kad je Pula potpala pod talijansku vladavinu), supruzi Franje Josipa I., u narodu i Puli popularnoj Sisi14. To valja spomenuti iz još jednoga razloga, jer te je večeri Arena prvi put osvijetljena ondašnjim vatrometom, zasuta je, kao i pedeset i jednu godinu kasnije, 1955., na 2. Filmskom festivalu, svijetlećim raketama, potonjim trajnim obilježjem svakoga otvaranja budućih ilmskih festivala. „Navečer su bili osvijetljeni kućni prozori i parobrodi u luci. Nakratko je osvijetljena i Arena, iz luke je ispaljeno mnogo svjetlećih raketa. Uzbuđenje u gradu vladalo je do kasnih noćnih sati… Mnogi izletnici otputovali su iste noći. U 21:20 krenuo je vlak za Rovinj, u 22:25 vlak za Trst, a u 11:00 sati parobrod ‘Almissa’. Procjenjuje se da je toga i prethodnog dana u Pulu pristiglo gotovo deset tisuća stranaca.“15
Nakon neugodnosti u Zurichu i Trstu, gdje je prevaren i ponižen, James je Joyce u Puli dočekan neočekivano srdačno. Već sljedećega dana, u ponedjeljak, 31. listopada, Il Giornaletto di Pola donosi oglas: „Obavještavamo časnike ratne mornarice i carsko-kraljevske zaposlenike koji nisu uspjeli upisati tečaj engleskoga jezika, jer su željeni termini bili popunjeni, da je jučer navečer doputovao drugi profesor engleskoga jezika, James A. Joyce B. A., profesor suvremene književnosti (Bachelor of Arts Mod. Lit.). Zainteresirani za engleski jezik mogu se upisati svakoga dana od 9 do 12 sati. Uprava.“16 Istoga dana Joyce bratu Stanislausu oduševljeno piše pismo, u koje prilaže „sjajnu bilješku“ (magniicent note) o svome dolasku, iz Giornaletta: „Naći ćeš Pulu na jadranskoj obali prema Turskoj. To je velika pomorska baza Austrije i jučer je bila svečanost otkrivanja spomenika kraljici Elizabethi. Kako sam imao najmanje četiri adrese u Trstu, moje je dopisivanje vrlo komplicirano. (…) Smjestili smo se ovdje u namještenu sobu i kuhinju, okruženi loncima, tavama i čajnicima. Škola je baš preko puta.“17 Mladome i zaljubljenu Joyceu poznavanje zemljopisa očito nije bilo na zavidnoj razini, a i nije mu ni bilo pretjerano važno gdje je, važno je bilo samo to da je s vatrenokosom Norom. Deset dana kasnije, 10. studenoga, hvasta se i ocu: „Ovo ovdje je nova škola i gotovo svi moji učenici su časnici u austrijskoj mornarici. Ovo je glavna pomorska baza na Jadranu i uvijek je deset ili dvanaest ratnih brodova u luci. Sam grad veoma je malen. Ovdje govore tri jezika – talijanski, njemački (službeni jezik) i slavenski. Međutim je talijanski koji govore jako iskvaren. Ja ću izmjenjivati lekcije s njemačkim učiteljem, jer želim također govoriti i njemački. Ovdje nema više od tri ili četiri Engleza, a svi su ‘znamenite osobe’. Šaljem ti oglas iz Giornaletta,18 a bio je još jedan – silna stvar – u kom sam nazvan ‘Dottore in ilosoia’ – doktor ilozoije – talijanski naslov koji odgovara mome. Poslat ću ti razglednicu Pule ovih dana.“19
Poučavateljica hrvatskoga jezika i tajnica u puljskoj Scuoli Berlitz, Istituto linguistico per Adulti, Berlitz School of Languages, Berlitzovoj školi stranih jezika, gdje je Joyce predavao engleski i „pošteno utanačio dvije funte na tjedan za šesnaest sati tjedno“20, što je više od primanja austrijskoga poručnika21, Slovenka Amalija Globočnik, dobro se sjećala, iako u poznim godinama, njoj zgodnoga i naočita mladića. „Došao se najprije meni prijaviti, i ja sam ga primila u prvo namještenje. Bilo je to u studenom 1904. U moju je sobu ušao visok, vitak mladić plave kose, James Joyce.
(…) To je bio povučen mladi par. Nisu nikamo izlazili, ili veoma rijetko. Naravno, ipak su u toj samoći željeli nekoga prijatelja. Tako se dogodilo da su me pozvali k sebi. Bili su podstanari… Uvijek kad bih došla, James je ležao na kauču i pisao. Pisao je uvijek ležeći, pa nisam ni pomišljala da ozbiljno piše. Pozdravio bi i nasmijao se, ali bi i dalje ležao. Taj mladi čovjek bio je neprestano ironičan i arogantan. Pozvao bi Noru i ona bi nas poslužila obaveznim engleskim čajem. Nora je bila veoma lijepa, krupnih plavih očiju i jarko crvene, bakrene kose. Zaista, ondje sam se osjećala uvijek tuđa, James se trudio da bude ljubazan, ali je govorio veoma malo. Mislim da je sve podcjenjivao. Ipak su te večeri i bez dugih razgovora bile veoma ugodne. (…) To je bio čudan par. Joyce je mnogo trošio. Prezirao je novac. Živjeli su slabo…“22
Stanko Pastrović, Joyceov tršćanski đak, slikovito je opisao svoga profesora engleskoga jezika: „Joyce je uvijek nosio isto odijelo, smeđi kačket, nije baš bio otmjen. Imao je svijetlokestenjastu kosu, svijetle oči, brčiće, nervozan hod. Pravio se strog, nije mu se dalo poučavati. Dosljedno se držao direktne metode, nije dopuštao da se govori talijanski. Uporno je vježbao đake. Izvana legma, iznutra revolucionar. Nervozno je hodao krupnim koracima između klupa. Više je radio vokabular nego gramatiku.“23
Lijepa osamnaestogodišnja Nora i Amaliji dopadljiv Joyce u Puli nisu imali vremena ni potrebe upoznavati druge ljude, napose ne Nora koja nije poznavala ni jedan od tri pulska jezika. „Od one nekolicine ljudi s kojima se Joyce družio u Puli, informatori profesora Richarda Ellmanna, pisca velike Joyceove biograije, bili su A. Francini Bruni i Amalija Globočnik. Prije nego što je pred koju godinu umrla, Amaliju Globočnik nekoliko su puta intervjuirali u Zagrebu. Ta Slovenka bila je tajnica Berlitzove škole u Puli i u njoj je poučavala hrvatski. Jedan njezin đak, kojemu je odlazila u kuću, bio je pomorski zapovjednik Miklos Horthy, budući admiral, poslije regent Mađarske između dva rata. Joyce nigdje ne govori o Horthyju, niti Horthy spominje Joycea u svojoj autobiograiji, a ne postoje ni bilo kakvi dokazi za istinitost priče da je u Puli Joyce poznavao Horthyja i učio ga engleski.“24 No Joyce je dobro znao da gospođica Amalija Globočnik nije nimalo ravnodušna spram njega: „Fraulein Globočnik, tajnica škole, ima pijanino i pozove nas katkad večerom. Ona je melankolična mala androgyna i vrlo je osjećajna sa mnom. Usuđujem se reći da je u meni nešto što zanima žene.“25 Potonju je izjavu (zapravo rečenicu zapisanu u pismu bratu Stanislausu) i mladenačku spoznaju James često praktično potvrđivao (samome sebi i brojnim ženama) tijekom čitava života, u gotovo mu svim ukazanim prigodama i raspoloživim prostorima.26
Jamesovi i Norini dani prilično su jednolični. „Dižemo se u devet i Nora skuha čokoladu. U podne imamo objed koji kupimo (ili rjeđe ona kuha) u locandi preko puta (juha, meso, krumpir i štogod drugo). U četiri pijemo čokoladu, a u osam imamo večeru koju Nora kuha. Tada idemo u kavanu Miramar…“27 „Kavana Miramar, u koju je Joyce gotovo svakodnevno zalazio, nalazila se na obali, u blizini zgrade Zapovjedništva. U nju je redovito odlazio s Norom nakon večere te su čitali pariški Figaro i druge dnevne novine.“28 U „Miramaru“ je nekom zgodom James nadurenoj i neraspoloženoj Nori dodao krišom ispod stola ceduljicu na kojoj je pisalo: „Draga Nora, za Boga miloga, nemoj dopustiti da budemo nesretni večeras. Ako nešto nije u redu, molim te, reci mi. Počinjem drhtati i ako me što prije ne pogledaš kao obično počet ću trčati gore-dolje po kavani. Ništa što bi ti učinila ne bi mi moglo smetati večeras. Ne želim biti nesretan ni zbog čega večeras. Kad pođemo kući, poljubit ću te stotinu puta. Dosađuje li ti ovaj momak ili bih ti ja bio dosadan ako bih otišao? Jim“29. Nekom drugom prigodom na ceduljici je pisalo: „Žao mi je što nisu pravi: x x x x x x x“30, a križići su označavali poljupce.
Kozmopolitska Pula (štogod pridjev ‘kozmopolitski’, često neopravdano i pretjerano airmativno rabljen, značio ili označavao) nije ni približno Joyceovo utočište (ako takvo što uopće postoji), ne osjeća se dobro. „Moje sadašnje prilike učinile su me pomalo teškom osobom i pronašao sam put bijega. Pijem malo ili ništa, pušim veoma mnogo, pjevam rijetko. Lako se uzrujam. Nora kaže da imam lice sveca. Ja sam mislim da imam lice razuzdanca. Ali nisam duže takav, barem mislim da nisam. Jedne noći imao sam jake bolove u želucu i Nora je molila, ‘O, moj Bože, odstrani Jimove bolove’. Druge večeri bili smo u kinu. Gledali smo scene o prevarenoj Gretchen. U trećem činu Lothario ju je bacio u rijeku i odjurio, slijedila ga je svjetina. Nora reče, ‘O, policajče, uhvati ga’. Prepirali smo se – smiješna stvar. Nora reče da su to ljubavničke svađe i da sam ja veoma djetinjast. Kaže da imam prekrasan karakter. Naziva me Jim koji jednostavno misli. Complimenti, signor! Naša je kuća nezdrava pa tražim novi stan. Nora je zatrudnjela, mislim, i želim da živi najzdravije moguće.
Moje dijete, ako ga budem imao, neće, dakako, biti kršteno, ali će biti upisano s mojim imenom. Ne volim još govoriti o tim stvarima.“31, piše 28. prosinca 1904. Joyce iz Cafea „Miramar“ bratu Stanislausu. Joyceva zabrinutost i skrb za Norin položaj u tom za nju „čudesnom mjestu“ je golema, kao i postupna „čudesnost međusobnog prilagođavanja dvaju mladih osjetljivih bića u svojoj novoj vezi. Niz godina poslije on će je podsjećati na ‘izvjesnu riječ’ koju je izustila u seksualnom zanosu njihove prve noći u Puli.“32 Jamesov i Norin sin Giorgio (George), začet je, prema teorijskoj računici, ako normalna trudnoća traje 38 tjedana odnosno 266 dana, najvjerojatnije negdje oko 3. studenoga 1904. u Puli, a rođen je u Trstu 27. srpnja 1905.33
Gdje su to Nora i Jim gledali na kinematografskom platnu prevarenu Gretchen? Putujući ilmski prikazivač, Čeh Carl, Karel, Karlo ili Dragutin Lifka34, kako se sve potpisivao (ovosno o tomu gdje se nalazio), prvi put gostuje u Puli, u tada još neizgrađenoj Carrarinoj ulici, od 30. siječnja35 do 2. ožujka 1903., nadnevka kada je zabilježena posljednja Lifkina projekcija samo za muškarce (pretežito vojno-časničke gledatelje), popularnih serata nera, „crnih večeri“36 (erotskih ili možda već pornografskih, u svakom slučaju nagih živućih fotograija). Golemu popularnost obnaženih, odjevenih i svih ostalih ilmića dokazuje i jedanaestogodišnji ljubitelj kinematograije Silvio Delise koji je „…jučer po svaku cijenu htio ući u Lifkino kino, u Carrarinoj ulici. Ne pronašavši drugi način kako bi zadovoljio neodoljivu želju dječak je nožem razrezao šatorsko platno i načinio štetu od 20 kruna.“37 Silvio je razrezao golem i skup šator, što su mu roditelji inancijski dobro osjetili, te pozamašno platili i štetu i kaznu. „Svoj putujući kinematograf Lifka je sagradio i opremio u Trstu 1901. godine, o čemu je njegov brat Aleksandar, koji je u početku radio s njim, a kasnije se odvojio – ostavio bilješke. Na temelju toga znamo da je u šatoru bilo ukupno 460 mjesta, da su bolja mjesta bila tapecirana, projektor je bio marke Gaumant, imali su vlastiti elektrogenerator koji je pokretao parni stroj, klavir i dvije violine za muzičku pratnju, električne sijalice za električnu rasvjetu (što je bilo posebno efektno po gradovima u kojima još nije bilo struje). Sve je to bilo smješteno u šest kola (cirkuskih vagona), od kojih su dvoja služila za stanovanje.“38 Potkraj 1904. godine Lifka je ponovno, po drugi put, u Puli, od 20. studenoga 1904.39 do 9. siječnja 1905.40, u razdoblju u kojem su prikazana 193 ondašnja ilmića u 11 programa41, na jednome od kojih su, krajem prosinca 1904. (oko Božića), bili i tek zatrudnjela Nora i „naslućujući“ otac James (građanski su se vjenčali tek 26 godina kasnije, 4. srpnja 1931. u Londonu42).
Marljivi i pedantni Hanns Zischler otkrio je u Giornalettu di Pola fantastične podatke: „S ukupno jedanaest programa, koji su se dva-tri puta dnevno uspješno prikazivali deset tjedana, putujući zabavljač Carl Lifka statistički gledano privukao je barem polovicu od ukupno 36.000 žitelja Pule. Upravo onoliko koliko je mjesta u Augustovoj areni. 20. studenog Lifka podiže raskošni šator s električnim osvjetljenjem u Via Venezia i započinje svoju atrakciju.“43 Njemački glumac-pisac Zischler igra se znanstvenika, amaterski glumi istraživača i nemaštovito izmišlja: „deset tjedana“ (netočno, sedam tjedana!), „Augustova arena“ (prema tomu i Vespazijanov hram!), 18.000 posjetitelja (valjda na osnovi nepostojećih i kasnije okruglo prebrojanih ulaznica, što je totalna izmišljotina!), „36.000 žitelja“ (precizni Hanns!), „Via Venezia“ (može i Via Zischler!)… – naravno, ničim potkrijepljeni podatci i informacije, bez argumenata, mimo nama poznatih, a Hannsu nepoznatih vrela, kakve već same po sebi izmišljotine jesu.
Vratimo se Nori i Jimu. Dakle, dovoljni sami sebi i još uvijek strastveno zaljubljeni, Nora Barnacle i James Joyce napustili su nakratko hladnu ložnicu na drugome katu u Via Giulia 2 (današnja Laginjina) i odlučili odahnuti uz tada popularnu slikopisnu zabavu, posjetili su za Božića 1904. (ili dan kasnije, kako piše bratu 28. prosinca) spomenuto putujuće Elektro-kino ‘Lifka’, električnom rasvjetom osvijetljen (i pokrpan) šator po drugi put razapet u Puli. Dva tjedna kasnije, 13. siječnja 1905., usred oštre zime, sele se u topliji stan u Via Medolino 7 (u Via Giuliji nisu imali peć), Medulinsku 744 (kasnije Via Medolino 1), „gdje su imali peć pa čak i pisaći stol“45, iznad kolege (zamjenika ravnatelja pulske Berlitzove škole), profesora talijanskoga jezika Alessandra Francinija Brunija46.
„Ovdje je možda mjesto da se pokuša ispraviti zabuna koja postoji o mjestu Joyceova drugog stana u Puli. Kaže se da je Via Medolino danas broj 1 u istoj ulici (Medulinski put ili Medulinska cesta. op. a.), a u drugom svesku Joyceovih pisama ima jedna fotografija (nasuprot 81. stranice) južnog dijela duguljaste zgrade u prednjem planu, snimljena prije nego je srušeno krilo tog dijela (koje se sastojalo od prizemlja s terasom nad njim). Sadašnji stanari toga dijela zabavljaju se kad ih džojsovski hodočasnici zapitkuju i s nekim šaljivim ponosom pokazuju im svoje obitavalište. Ako se pogleda katastarska karta Pule prije 1914. i razmotri što stoji u zemljišnjim knjigama, otkriva se da je današnja zgrada (prema talijanskim natpisima) Via Medolino 1 nekad zauzimala tri broja (Via Medolino 5, 7 i 9). Joyceov stan, dakle, nije bio u južnom, nego u srednjem dijelu zgrade. Taj dio ima dva stepeništa, ali zasad nije bilo moguće ustanoviti na kojem je od njih stanovao Joyce. Teorijski, još bi uvijek bilo moguće to otkriti, ako čovjeka ne bi priječio osjećaj da treba na važnije stvari trošiti vrijeme. Oni rijetki osamdesetogodišnjaci, što ih čovjek, uz nešto sreće, može susresti na pulskim ulicama i koji tvrde da se još sjećaju ‘Engleza’ kruta izgleda, kako hoda s mladom ženom lijepe kestenjaste kose, vrlo rado iznose pojedinosti. Zvuči dosta uvjerljivo kad se Nino Giorgiesi sjeća kako je s drugim dječacima uzalud nastojao s novim učiteljem engleskoga zapodjenuti razgovor blizu njegova stana, u koji je Joyce, po njemu, češće ulazio sa strane nekadašnje Campomarzo (kasnije Lenjinova, a sada Flanatička ulica, op. a.), nego s paralelne Via Medolino.“47
Vrsni poznavatelj Joycea i njegova djela, Ivo je Vidan tekst „Joyce i južni Slaveni“ napisao još polovicom sedamdesetih godina prošloga stoljeća (najprije na engleskom48, zatim i na hrvatskom49), kada se još moglo naslutiti i teorijski otkriti koje je stubište vodilo u Joyceov unajmljeni drugi stan. Danas, nakon četrdeset godina, zgrada Joyceva dvomjesečna boravka u sadašnjoj Flanatičkoj ili Mletačkoj ulici (bivši dijelovi Medulinske, Via Medolino) nadomak gradske tržnice, zgrade Ureda Istarske županije (poznatije kao Komitet) i Narodnoga trga, negdje je početkom i polovicom osamdesetih godina djelomice ili potpuno srušena zbog parkirališta i okolnih prometnica. Ako je što još ostalo od zgrade u Via Medolino 7, nakon tolikih prometnih, građevinskih i renovacijskih intervencija, onda je to danas samo dio zgrade u Flanatičkoj 16 (restauracija „Kantina“ i prodavaonica Gift shop Bonita, do njega). Socijalistička skrb o irskome književniku u Puli ustuknula je pred urbanizacijom grada. Ipak neka obilježja prisutnosti Joyca u gradu postoje: prije svega kafić „Uliks“ s brončanom skulpturom u naravnoj veličini irskoga književnika, u izvedbi labinskoga kipara Mate Čvrljka, za kavanskim stolom na Portarati (postavljena je lipnja, a svečano otkrivena 13. rujna 2003.); malo dalje je spomen-ploča Jamesovoy profesuri na zgradi tadašnje Berlitzove škole za strane jezike („U ovoj je kući 1904/5. radio kao nastavnik engleskog jezika znameniti irski pisac James Joyce“); te davna, gotovo već zaboravljena predstava „Pulisej“ negdašnjega Puljanina Borisa Senkera u režiji Roberta Raponje, premijerno izvedena 25. listopada 1998. u Istarskome narodnom kazalištu.50
Osim Nina Giorgiesija, povjesničara amatera, kako se sam predstavljao, Joyca se prisjećao i kočijaš Đovani Petek: „Nisam nikada znao kako se zapravo zove Englez. U Puli su ga zvali samo Englezom. Da nije imao bujnu kosu i, po običaju, tamnoplavo odijelo, ne bih se uopće sjetio da me pitate za Engleza. Tada Džojs nije bio slavan, niti je imao novaca… Jednom sam razgovarao s njim, bilo je to, dobro se sjećam, sredinom decembra 1904. godine. Padala je jaka kiša. Prolazio sam rivom, kad se jedan čovjek sklonio u kočiju. Rekao mi je da se uputim prema Medulinskoj ulici. Promatrao je tmurno nebo. Stigli smo do kućice u Medulinskoj ulici. Platio je i nestao u mračnom hodniku. Desetak godina kasnije našao sam u kočiji talijanski list Stampa Sera. Otvorio sam ga. Na trećoj stranici opazio sam veliku sliku ‘čudnog Engleza’, krupnih melankoličnih očiju i naslov ‘Irski pisac Džems Džojs objavio treću zbirku stihova’. Sjetio sam se da je među mojim putnicima jednoga kišnoga dana bio i slavni Dablinac.“51 Koliko možemo vjerovati ovim Puljanima, svjedocima Joyceva vremena u Puli, vrlo je upitno i dobro je njihove neprovjerene improvizacije uzimati s primjerenom rezervom i odmakom (primjerice, Petekovo „dobro sjećanje“: Joyce se u prosincu 1904. još nije bio preselio u Medulinsku, a za života je objavio samo dvije zbirke pjesama; vidjet ćemo kasnije koliko je netočnosti o prošlosti pulskoga kina izrekao amaterski povjesničar Nino Giorgiese).
Mate Božac, pak, „…sjeća se Engleza, jer je često pjevao u ‘Narodnom domu’ za vrijeme porodičnih koncerata. Sjedio je za klavirom velike dvorane i pjevao. Imao je krasan bariton.“52 I Globočnikova se prisjećala njegovih odlazaka u „hrvatski Narodni dom, gdje je volio gledati kako mornarički časnici plešu, a katkad s njima i zapjevati; nije ga, međutim, nikad vidjela kako i sam pleše.“53 Amalija je često Jamesu bila za petama. Za svoj dvadeset i treći rođendan, 2. veljače 1905., Joyce piše bratu Stanislausu, 7. veljače, da je bio na „…ugodnom izletu na Brijune s Norom, gospođicom Globočnik i drugim nastavnikom engleskoga, Eyersom. Njegovu primjedbu ‘every little feast is a holiday in this country’ (svaka je zakuska u ovoj zemlji blagdan) trebale bi turističke agencije u Istri iskoristiti u reklamne svrhe. Čak i ako današnja međunarodna slava Brijuna i nije vezana uz kozji sir kojim se Joyce tamo sladio (!)“.54
U knjizi „Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea“, progovara se ni manje ni više, ako povjerujemo uvodnim smjernicama Hannsa Zischlera i Sare Danius, nego o puljskim neistraženim kinematografskim početcima i golemom značaju Pule u Joyceovo vrijeme: „U Puli iz 1904. kao u orahovoj je ljusci skupljen niz povijesnih sila koje su obilježile književnost modernizma“55, tako da su „Joyce, Pula i kratka vijest pokušaj poretka stvari koji nam omogućava da pratimo nastanak novog predmeta književnog proučavanja.“56 U prvi mah – kad ne bi poznavali makar malo povijesti Pule – svim ponosnim Puljanima ovo zvuči nevjerojatno zanimljivo i prokleto ambiciozno, ali na takav preuzetan i tendenciozan uvodni zamah smještanja Pule u samo središte europskoga književnog modernizma ne nasjedaju više ni naivni puljski mehaničari, ni brbljave puljske frizerke, a kamoli književni povjesničari i teoretičari.
Glede Joyceova zanimanja za ondašnju kinematograiju, koncem 1904. i početkom 1905. u Puli, postoji samo jedan jedini njegov posve usputni (navedeni) zapis, pismo bratu Stanislausu kako je jednom s Norom bio u putujućem Elektro-kinu ‘Lifka’: „Druge večeri bili smo u kinu…“ To je sve, i apsolutno ništa više! Tek 1909. godine, dakle u Trstu, počinje se Joyce intenzivnije zanimati za kinematograiju, ali ne kao nadahnućem za svoje književno djelovanje ili jednostavnom zabavom, već isključivo kao prikazivačkom djelatnošću i dodatnim izvorom zarade. „Skromna profesorska plaća i još skromniji honorari koje je primao za svoja prva književna djela natjerali su Joycea da potraži i neke druge izvore prihoda. To ga je u jednom trenutku navelo da se okuša u ilmskim poslovima. Arhivsku građu o tome nisam pronašao (u Trstu), a na osnovi oskudnih podataka iz Joyceovih pisama zasad nije poznato ni kada je niti pod kojim uvjetima stupio u vezu s najznačajnijim tršćanskim vlasnicima kina i ilmskim distributerima, kasnijim osnivačima Tršćanskog Joyce spominje Antona Mahniča (Antonio Machnich), aktivnog prikazivača filmova u Trstu, Sloveniji i Istri još krajem devetnaestoga stoljeća (bio je u Puli sredinom listopada 1899., op. a.) te njegove suradnike Giovannija Rebeza, Giuseppea Carisa i Františeka Novaka (Francesco Novak). U svakom slučaju, već polovicom 1909. godine James je Joyce u Dublinu osigurao partnere i prostor u kojemu je, uz njegovo posredovanje, Društvo iz Trsta otvorilo krajem iste godine prvi stalni kinematograf u glavnom gradu Irske.“57
Nesumnjiva je Joyceova zasluga što je Dublin, doduše tek 1909., za razliku od većine ostalih europskih glavnih gradova, dobio prvi stalni kinematograf, ali nikakve to konotacije nema, kako bi htjeli Hanns i Sara, s njegovim (i Norinim) usputnim posjetom Elektro-kinu ‘Lifka’ (šatoru!) koncem 1904. godine u Puli. Nije Joyce samo kinematograijsko-organizacijskim poslovima pokušavao stabilizirati svoje vječno loše inancijsko stanje, nego je još ranije „neko vrijeme radio kao predstavnik jedne irske tekstilne tvrtke, a namjeravao je i trgovati raketama za vatromet“58, što dakako (ponovno) apsolutno nikakve veze s Pulom nema – jedino možda vrsnim poznavateljima determinističkoga kaosa, Pule i Joycea, Hannsu Zischleru i Sari Danius, koji bi ipak mogli, u nekim budućim podrobnijim istraživanjima, pronaći neku nelinearnu, novodobsku, newageovsku ili moguću kvantnu poveznicu između Jamesove nakane trgovanja vatrometnim raketama i puljskoga amiteatra za vrijeme filmskoga festivala – osim što se to može spomenuti kao kuriozum.
Doista treba biti slabe pameti kad se znanstveno-teorijski dubokoumno ustvrdi (dugogodišnjim mukotrpnim istraživanjem) trivijalna, pače najobičnija i toliko očita banalija kako su kratke novinske vijesti i kratki ilmski žurnali izvor suvremenoga romana (oštroumni „sherlockholmesovski“ nosevi Hannsa i Sare), te onako usput s (kripto)znanstvenih visina omalovaži i obezvrijedi sadašnja Pula, vjerno slijedeći opravdanu Joyceovu mržnju spram mnogonacionalne Austro-Ugarske Monarhije i kozmopolitske Pule: uvijek spominjana „Sibira na moru“ ili mjesto „bogu za leđima“. Mnogo toga arogantni Joyce nije volio, pa zašto ne bi mrzio i nesimpatičnu mu i „zabačenu“ Pulu, u koju nije dospio svojom voljom, već igrom slučaja, stjecajem okolnosti, u neku ruku po kazni…!?
Htio je napustiti Pulu prvom zgodom, još uoči nove 1905. godine: „Pokušat ću preseliti u Italiju što prije bude moguće, jer mrzim ovu katoličku zemlju s njezinih stotinu naroda i tisuću jezika, kojom upravlja parlament koji se ne može dogovoriti i zasjeda cio tjedan pri najviše psihički korumpiranoj kraljevskoj kući Europe. Pula je mjesto Bogu iza leđa – pomorska Sibirija – 37 ratnih brodova u luci, sve vrvi od modrih odora.“59 Iako je, što se prečesto (zapravo uvijek) neopravdano izostavlja, tih silvestarskih dana prijelaza s 1904. na 1905. godinu, kada je psihički slomljen i živčano rastrojen James tu epistolarnu sintagmu zapisao tetki Josephini Murray, u Puli zabilježena snježna vijavica, mećava s orkanskim vjetrom brzine 77 km/h i s jednom od najnižih temperatura ikad zabilježenih (od 1864., otkada se dnevno mjeri), minus devet stupnjeva celzija. Vjerojatno nije nimalo slučajan ni naslov članka od 2. siječnja 1905. na prvoj stranici (od dvije) dnevnika Il Giornaletto di Pola: „Sibirska hladnoća“, u kojemu čitamo: „Snježna oluja koja je harala u noći 30. na 31. nastavlja se… Tako je jutros termometar pokazivao 8,7 stupnjeva ispod nule. Kao u Mandžuriji! (…) Hladnoća je onemogućila lijepljenje obavijesti i plakata na oglašivačkim mjestima u gradu, jer ljepilo se smrzava trenutno. Smrzavanje vode u cijevima poremetilo je i rad naših strojeva, zato Giornaletto danas kasni.“60 Dakle, na Jadranu i Sredozemlju neuobičajenoj pojavi, vrlo rijetkoj, ali nepobitnoj prirodnoj, vremenskoj, klimatskoj (meteorološkoj) činjenici, što je, čini se, ipak bila prva i izravna Joyceova asocijacija na „Sibir na moru“, a tek potom metafora ili alegorija na Pulu. Ne zaboravimo, tih dana i noći su Nora i Jim u sobi na drugom katu, u Via Giuliji 2, bez peći, u postelji, grijući se vlastitim tijelima.
Knjiga o Joyceu u Puli „Nos za novosti“, poput većine takove vrste površnih uradaka, pokušava biti senzacionalna, privlačna i ekskluzivna, no autori, želeći valjda izazavati pozornost, istražuju istraženo i ne otkrivaju otkriveno, ničim izazvani jeftino mistiiciraju pulsku epizodu Jamesa Joycea, njegovu navodnu i ničim dokazanu intuitivnu opčinjenost ranom kinematograijom i tadašnjom sasvim normalnom pojavom, poput „sibirske hladnoće“, kratkih novinskih vijesti (po svemu sasvim normalne posljedice znanstveno-tehnološkog napretka: poštanske su kočije zamijenjene telegrafskom mrežom), Joyceova razdoblja opčinjenosti i zaluđenosti jedino, iskreno i točno rečeno, kad je posrijedi započet zanos ljubavne prakse, Norinim međunožjem i tek potom povremenim pisanjem u kavanama (i „ležeći na kauču“), za koje pak razdoblje, osnovne teme „Nosa za novosti“, ti isti strani autori nisu u stanju točno izračunati ni koliko je irski književnik boravio u Puli, pa u pogovoru (a prije toga u predgovoru i uvodu61) zaključuju: „Nakon pet i pol mjeseci predavanja engleskoga jezika na Berlitzovoj školi u Puli, Joyce je premješten u Trst. To je bilo u ožujku 1905.“62 Naravno, postoji izvor, James piše bratu Stanislausu u utorak 28. veljače da je premješten u Trst u koji putuje sljedeće nedjelje.63 Za vrle nam autore neizračunljiva računica: Joyce je u Puli boravio točno četiri mjeseca i pet dana (za perfekcioniste i detaljiste, točno 18 tjedana ili 126 dana), od nedjelje 30. listopada 1904. do nedjelje 5. ožujka 1905.64, kada James s Norom (i začetim Georgeom) putuje u Trst, na profesuru u tršćansku Berlitzovu školu stranih jezika. Autori, naravno, ne znaju niti kada je i zbog čega Joyce naglo napustio Pulu:
„Pošto je Joyce iz još uvijek nerazjašnjenih razloga početkom ožujka 1905. otišao iz Pule…“65 Razlozi su, davno još, itekako razjašnjeni. Naime, „…pokazalo se da vojska i kozmopolitizam ne idu zajedno. U gradu u čijoj je luci bilo zabranjeno fotograirati se bez dozvole, vlasti su otkrile krug špijuna pa su svi stranci u ožujku 1905. morali napustiti Pulu. Dvor je, čini se, ideju multikuturalnosti ograničio na kulture unutar Monarhije.“66 Ili je, kako promišlja Ivo Vidan, „…bila riječ tek o individualnom slučaju izgona (a morao je otići i njegov kolega i šef Fancini Bruni), koji je obavljen diskretno i bez mnogo galame s obje strane.“67 U svakom slučaju, „Joyce je morao odmah napustiti grad. Srećom, Artifoni (ravnatelj Berlitzove škole u Trstu i novoosnovane u Puli, op. a.) mu je još jednom pomogao: primio ga je u Berlitzovu školu u Trstu.“68 „Joyce i Nora Barnacle krenuli su u grad koji će biti njihovo prebivalište sljedećih deset godina i gdje će se roditi njihova djeca.“69
Joyceu je Pula bila samo nepredvidiv slijed okolnosti, slučajna četveromjesečna epizoda, nasumična zgoda. „Slučajno je došao i isto tako slučajno otišao, a ni jedno ni drugo svojim izborom.“70 No, nimalo slučajno nije se više nikada vratio u Pulu, niti ju je slučajno ikad spomenuo u knjigama, pismima, zapisima ili usputnim bilješkama, osim što se sprdao s njenim imenom u pismu (15. ožujka 1905.) bratu, kad se već snašao u Trstu (Piazza Ponterosso 3). „Onda se prisjeti pa kaže bratu neka ne zaboravi dobro pljusnuti Skeingtona po stražnjici kad ga sljedeći put sretne i neka mu rekne: ‘Moj brat, onaj koji bijaše u Po la, kaže da će vam poslati vaše dvije gvineje.’ Od Pule, Pole kako se u ono vrijeme naziva, čini igru riječi rastavljajući je na dva sloga. Prvi, Po mogao bi značiti na njemačkom familijarni eufemizam za stražnjicu (Popo, a često se čuje Po, osobito u dječjem govoru). U Puli je učio njemački, pa je vjerojatno i tu riječ naučio. Drugi dio là je francuski prilog tamo.“71 Simpatična usporedba velikoga značaja Pule u Joyceovu stvaralaštvu.
Što zapravo njemački glumac Hanns Zischler i švedska književno-povijesna znanstvenica Sara Danius uopće hoće? „No prije svega smo željeli napisati povijest kulture ranog dvadesetog stoljeća i pokazati da su dva suvremena medija – tisak i kino – utjecali na roman modernizma. U ostvarivanju tog plana usredotočili smo se na pustolovinu zvanu kratka vijest. Pula je u neku ruku bila naša kratka vijest. Mali uzrok (Pula), a velika posljedica ( Joyce).“72
Prema njihovim pametnim, pače iznimno mudrim zaključcima (ne samo u kalendarskoj računici), što bi bilo kad (ne) bi bilo, svjetska bi književnost zasigurno bila zakinuta za najznačajniji prevratnički roman dvadesetoga stoljeća, glasoviti „Uliks“, da Joyce kojim slučajem nije bio u Puli, jer baš je u Puli „stekao povijesna iskustva koja tvore središte ‘Uliksa’“73, naravno čitajući kratke novinske vijesti i odlazeći na filmske žurnale u (putujuća) kina (u Puli samo jednom). Književnopovijesno i književnoteorijski rečeno, dakle ozbiljno znanstveno, riječ je o nelinearnu procesu determinističkog kaosa (olako prihvaćenoj i često loše primijenjenoj izikalnoj teoriji u društveno-humanističkim znanostima), koji započinje malim pulskim uzrokom i doseže iznimnu svjetsku posljedicu: „Uliks“. Prepametna pseudoznanstvena huncutarija!
I za tu, iznimno egzotičnu i ezoteričnu, igrariju Hannsa i Sare trebale su ni manje ni više nego 174 dosadne stranice. Ivo Vidan nije pronašao niti jednu poveznicu Pule i “Uliksa“, ni šire slavenske veze, pronašao je samo jednu južnoslavensku, hrvatsku riječ u „Uliksu“: živio. „Ona se javlja u mješavini usklika na raznim jezicima, a svi znače isto: ‘hoch, banzai, eljen, živio (sic!), chin-chin, polla kronia, hiphip, vive Allah’.“74 Nema nikakvih ni dalekih asocijacija ni posrednih aluzija na Pulu – „…čak najprimjetniji spomenici rimske prisutnosti u tom kraju nisu nikad dirnuli njegovu historijsku maštu“75 – ništa, samo jedna riječ: živio. Toliko je Pula značila Joyceu.
Sve što je irski pisac napisao i dotakao glede književnosti u Puli jesu „bilješke o opažanju Ljepote76, njegova poglavlja za roman o vlastitoj neposrednoj prošlosti77, golema njegova lektira europske i irske književnosti i njegovo stalno zanimanje za pojedinosti na književnoj pozornici Dublina“78 te nezavršena priča o njegovom ujaku Williamu Murrayu, radno naslovljena „Chrismas Eve“79, kasnije potpuno prepravljena u „Hallow Eve“ i objavljena kao „Clay“80 u zbirci novela „Dubliners“ (Dublinci). Zanimljivo je, kako napominje Ivo Hergešić, da je u Puli tiskao dvije male brošurice, odnosno letka: „Između ‘Komorne glazbe’ i ‘Dublinaca’ objavljuje Joyce dvije satiričke brošure koje preštampava Gorman u svojoj biograiji (‘he Holy Ofice’ 81, 1904.; ‘Gas From a Burner’82, 1912.). Obje su štampane u Puli gdje je Joyce neko vrijeme živio, pa se i danas pokazuje kuća u kojoj je – kažu – stanovao. No tko bi dokazao ili opovrgao ovu turističku atrakciju.“83
„U Puli se mnogo toga moglo vidjeti, ali malo toga naći. Već sam htio otputovati neobavljena posla kad sam u jednoj od prodavaonica suvenira zapazio knjigu kockastog oblika s reprodukcijama i naslovom ‘Pula sa starih razglednica’, koja je upravo izašla i, kako su mi nekoliko dana prije rekli u tri knjižare, odmah bila rasprodana.“84 Tako piše ojađeni šarlatan Zischler, samo zato jer ne zna ni što ni gdje tražiti. Vrela postoje i na pravim su mjestima, ali ne bi bilo zgorega poznavati, osim engleskoga i njemačkoga, još koji jezik, recimo jezik ili jezike sredine koju se istražuje (ili nekoga tko ih poznaje), tada se zasigurno ne bi dogodio beznačajan knjižuljak „Nos za novosti“. Ovako, zbog nepoznavanja hrvatskoga (u ovome slučaju i srpskoga) jezika85, jezika na kojemu su puno prije napisane daleko kvalitetnije i ozbiljnije knjige, radovi i studije (navedimo samo već spomenute – Miju Mirkovića, Ivu Vidana, Dejana Kosanovića i Tatjanu Arambašin Slišković), i posve promašene metodologije, nastaje „Nos za novosti“, njemačko-švedska papazjanija suvremenih misionara i kolonizatora južne Istre, njemačkoga glumca-istražitelja Hannsa Zischlera i velike švedske znanstvenice Sare Danius (koja više spominje Flauberta i Prousta negoli Joyceov pulski slučaj), koji ne samo da nisu pronašli ništa novoga o Jamesu Joyceu u Puli, već su i ono davno poznato (njima samo djelomice poznato) izmistiicirali u mješavinu svega i svačega, u nemuštu, novodobnu, paraznanstvenu improvizaciju pulskih početaka kinematograije s novin(ar)skim kratkim vijestima, što s Pulom i epizodom Jamesa Joyca u njoj apsolutno nikakve, ni formalne, ni povijesne, ni sadržajne veze nema.86
Zapravo sve što se s Joyceom – Jamesom Joyceom u Puli zbilo jednostavno je:
„Trbuhon za kruhon u Pulu je doša / Ni je volija i čuda je pija / živce gubija i bisan bija / četiri je miseca mučna pasa / ingleški je ljude vadija / Z sakin se kara i prigovara / i doma je ženu zajebava / Maledeti Puležani i austrijski marineri / ve la faro vedere io / još će te vi za mene čuti / Sehen sie morgen bloody sunday / na sriću našu i njigovu Đojs se ima kamo tornati / bisan kai brek – puknut ud Pule…“87
Miodrag KALČIĆ, Pula
* Poglavlje iz kronike u nastajanju „VATROMETNA PULA: kronika pulskih ilmskih festivala – I. dio (1954.-1963.) s Uvodom u filmsku Pulu“.
1 Franci Blašković (tekst i glazba): „Dis is d stori ud Đojs – Đejms Đojs in Pula“, na CD-u: Gori Ussi Winnetu: „Merack za FAK“, Orfej, Zagreb, 2002.
2 Hanns Zischler, Sara Danius: „Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea“, Naklada Ljevak, Zagreb,2009.
3 Hanns Zischler: „Kafka geht ins Kino“, Rowohlt, Reinbek bei Hamburg, 1996.; Hans Cišler: „Kafka ide u bioskop“, Institut za ilm, Beograd, 2003.
4 Mate Balota: „Puna je Pula“, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije, Zagreb, 1960., str. 98-99.
5 Isto, str. 77.
6 Ulick O’Connor: „Joyce kakvog smo poznavali: sjećanja na Joycea“, Edicije Božičević, Zagreb, 2011., str. 44.
7 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: „Critical Companion to James Joyce: A Literary Reference to His Life and Work“, Facts On File, Inc., New York 2006., str. 244-246.
8 Ivo Vidan: „‘Uliks’ Jamesa Joycea, ‘Krik i bijes’ Williama Faulknera (romani struje svijesti)“, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 16.
9 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, u: Tatjana Arambašin Slišković: „Koliki su te voljeli, moja Pulo!“, Nakladni zavod Matice hrvatske; Odjel za opću upravu, gospodarske i društvene djelatnosti Grada Pule, Zagreb-Pula, 1996., str. 405.
10 Richard Ellmann: „James Joyce u Puli“, Riječka revija, br. 2-3, Matica hrvatska Rijeka, Rijeka, 1967., str. 169. Jedanaesto poglavlje knjige Richarda Ellmanna: „James Joyce“, Oxford University Press, New York, 1959.
11 „Zašto ste napustili očev dom?“, pita Bloom Stephena i dobiva odgovor: „U potrazi za nesrećom.“ James Joyce: „Uliks“, Otokar Keršovani, Rijeka, 1957., str. 799.
12 Richard Ellmann: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 169-170.
13 „he Berlitz School of Languages: Istituto linguistico per Adulti“, Il Giornaletto di Pola, 3. listopada 1904.
14 Talijanski anarhist Luigi Lucheni zario je dugačku tanku turpiju ravno u caričino šezdesetogodišnje srce, dok je s pratnjom bezbrižno šetala uz Ženevsko jezero, 10. rujna 1898., a kad joj je sluškinja skinula korzet, iskrvarila je i ubrzo izdahnula.
15 „L’inaugurazione del monumento all’Imperatrice Elizabetta“, Il Giornaletto di Pola, 31. listopada 1904.
16 „Avviso“, Il Giornaletto di Pola, 31. listopada 1904.
17 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 417-418.
18 „he Berlitz School of Languages: Istituto linguistico per Adulti“, Il Giornaletto di Pola, 4. studenoga 1904.
19 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 418.
20 Isto, str. 419.
21 Mate Balota: „Puna je Pula“, n. dj., str. 99.
22 V(ladimir). Mirković: „Ja i James Joyce“, Globus, br. 28, Zagreb, 10. siječnja 1960., str. 43.
23 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, u: Ljiljana Ina Gjurgjan, Tihana Klepač (ur.): „Irsko ogledalo za hrvatsku književnost: teorijske pretpostavke, književne usporedbe, recepcija“, Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za anglistiku, FF-press, Zagreb, 2007., str. 184.
24 Isto, str. 180.
25 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 422.
26 Joseph Valente: „Joyce an sexuality“, u: Derek Attridge (ur.): „he Camdbridge Com panion to James Joyce“, Cambridge University Press, Camdbridge, 2004., str. 213-233.
27 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 420.
28 Bruno Dobrić: „Stare pulske kavane“, Hrvatska revija, br. 4, Matica hrvatska, Zagreb, 2003., str. 44.
29 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 441-442.
30 Isto, str. 423.
31 Isto, str. 422.
32 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, n. dj., str. 179.
33 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: „Critical Companion to James Joyce…“, n. dj., str. 299-300.
34 Dejan Kosanović: „Leksikon pionira ilma i ilmskih stvaralaca na tlu jugoslavenskih zemalja 1896.–1945.”, Institut za ilm, Jugoslavenska kinoteka, Feniks ilm, Beograd, 2000., str. 128; Dejan Kosanović: „Trieste al cinema (1896-1918)“, La Cineteca del Friuli, Gemona (Udine), 1995., str. 66-72.
35 „Bioscopio elettrico“, Il Giornaletto di Pola, 30. siječnja 1903.
36 „Viale Carrara, Bioscopio elettrico: Oggi lunedi, 2 Marzo 1903, Ultimo deinitivo giorno alle ore 8: Serata nera“, Il Giornaletto di Pola, 2. ožuljka 1903.
37 „Al cinematografo: la tenda stracciata ovvero l’undicenne e la guardia“, Il Giornaletto di Pola, 2.ožuljka 1903.
38 Rukopis Aleksandra Lifke, Die Entwicklung der Kinematograie in Osterreich-Ungaria, napisan u Subotici 22. veljače 1940., Muzej grada Subotice, zbirka Lifka, u: Dejan Kosanović: „Prvi koraci ilma u Rijeci: 1896-1918“, u: Ervin Dubrović (ur.): „Kinematograija u Rijeci“, Muzej grada Rijeke, Rijeka, 1997., str. 38.
39 „Bioscopio elettrico“, Il Giornaletto di Pola, 20. studenoga 1904.
40 „Irrevocabilmente ino lunedi 9 gennaio Bioscopio elettrico“, Il Giornaletto di Pola, 6. siječnja 1905.
41 U Giornalettu di Pola od 20. studenoga 1904. do 9. siječnja 1905. objavljeno je 27 oglasa i 5 novinskih tekstova o Elektro-kinu ‘Lifka’.
42 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: „Critical Companion to James Joyce…“, n. dj., str. 14.
43 Hanns Zischler, Sara Danius: „Nos za novosti“, n. dj., str. 46.
44 V(ladimir). Mirković: „Ja i James Joyce“, Globus, br. 28, Zagreb, 10. siječnja 1960., str. 43.
45 Richard Ellmann: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 176.
46 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: „Critical Companion to James Joyce…“, n. dj., str. 278.
47 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, n. dj., str. 180.
48 Ivo Vidan: „Joyce and the South Slavs”, Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, br. 33-36, Facultas philosophica Universitatis studiorum Zagrabiensis, Zagreb, 1974., str. 265-277.
49 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, Knjževna smotra, br. 5, Hrvatsko ilološko društvo, Zagreb 1982., str. 80-86.
50 Boris Senker. „Pulisej“, u: Ljiljana Ina Gjurgjan, Tihana Klepač (ur.): „Irsko ogledalo za hrvatsku književnost…““, n. dj., str. 217-260; Boris Senker: „Pulisej, Poliseo“, programska knjižica, Istarsko narodno kazališre, Pula, 1998.
51 E. Opasi: „Džems Džojs u Puli: najstariji Puljani sjećaju se dobro Džems Džojsa i opisuju kako su izgledali susreti s majstorom romana svjetske književnosti“, Arena, br. 102, Zagreb, 7. prosinca 1962., str. 6.
52 Isto.
53 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, n. dj., str. 180-181.
54 Isto, str. 181.
55 Hanns Zischler, Sara Danius: „Nos za novosti“, n. dj., str. 13.
56 Isto, str. 18.
57 Dejan Kosanović: „Trieste al cinema (1896-1918)“, n. dj., str. 123; Dejan Kosanović: „Džojs ide u bioskop“, Vreme, br. 693, Beograd, 15. travnja 2004.
58 Maroje Mihovilović: „Nepoznati James Joyce“, Termin, br. 2, Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, 1976., str. 58.
59 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 424.
60 „Freddo siberiano“, Il Giornaletto di Pola, 2. siječnja 1905.
61 Hanns Zischler, Sara Danius: „Nos za novosti“, n. dj., str. 8 i 12.
62 Isto, str. 155.
63 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, n. dj., str. 181; Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 430.
64 „Joyce would return to Trieste on 5 March 1905, a Sundey morning.“ Renzo S. Crivelli: „James Joyce: Triestine Itineraris / Itinerari Triestini“, MGS Press Sas, Trieste, 1996., str. 164.
65 Hanns Zischler, Sara Danius: „Nos za novosti“, n. dj., str. 52.
66 Igor Duda: „Elementi kozmopolitizma u Puli između 1850. i 1918. Godine“, Radovi, br. 32-33, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1999-2000., str. 111.
67 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, n. dj., str. 182.
68 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 414.
69 Richard Ellmann: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 181.
70 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 432.
71 Isto, str. 431.
72 Hanns Zischler, Sara Danius: „Nos za novosti“, n. dj., str. 156.
73 Isto, str. 156.
74 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, n. dj., str. 185.
75 Isto, str. 187.
76 Tiskane su pod naslovom „he Pola Notebook“ u knjizi Robert Scholes, Richard M. Kain (ur.): „he Workshop of Daedalus“, Northwestern University Press, Evanston 1965., str. 80-91.
77 Započet i napušten rukopis, čiji je sačuvan dio poslije objavljen pod naslovom „Stephen Hero“ ( Junak Stephen), predstavlja prvu inačicu kasnijeg, modernijom tehnikom pisanog romana „Portret umjetnika u mladosti“.
78 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, n. dj., str. 179.
79 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 414.
80 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: „Critical Companion to James Joyce…“, n. dj., str. 63, 231, 233.
81 Satirička poema o književnicima u Dublinu (napose W. B. Yeatsu i G. Russellu), napisana u kolovozu 1904. u Dublinu, tiskana na jednome listu papira, letak 220 x 289 mm, u iznimno maloj nakladi (100 ili 50 primjeraka) o Joyceovu trošku u Puli, prodana je 2004. godine kao raritet u aukcijskoj kući Christie’s za 28.680 funti (52.800 dolara) uz napomenu: „he Holy Oice was Joyce’s first separate work to be published. Written in the persona of ‘Katharsis-Purgative’, the poem is an excoriating attack on the state of contemporary Irish literature. (…) he poem was irst sent to Constantine Curran, editor of St. Stephen’s (the University College Dublin magazine); following Curran’s rejection of the ‘unholy thing’ (R. Ellmann, op. cit., p.165), Joyce arranged to have it printed in Dublin. However, the perpetually-impecunious author was unable to pay the printer and the Dublin-printed copies appear to have been discarded by November 1904. Undaunted, Joyce then arranged to have the poem printed in Pola (where he lived between November 1904 and March 1905), in a small edition of probably less than 100, 50 of which were sent in June 1905 to Stanislaus Joyce for distribution in Dublin to various recipients, including Russell, Gogarty and other targets of the piece.“ http://www.christies.com/lotinder/lot/joyce-james-the-holy-oice- -4256642-details.aspx?intObjectID=4256642; A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: „Critical Companion to James Joyce…“, n. dj., str. 37.
82 Ova pogrdna i uvredljiva poema na račun nakladnika Georgea Robertsa, jer mu nije htio tiskati „Dublince“, napisana na putu iz Dublina u Trst 1912., po svemu sudeći nije tiskana u Puli, kako navodi Hergešić, već u Trstu; A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: „Critical Companion to James Joyce…“, n. dj., str. 36.
83 Ivo Hergešić: „James Joyce ili svijet na izmaku“, Krugovi, br. 9, Zagreb, 1953., str. 777-787, u: Ivo Hergešić: „Književni portreti: izbor“, Ex Libris, Zagreb, 2005., bilj. 128, str. 332.
84 Hanns Zischler, Sara Danius: „Nos za novosti“, n. dj., str. 9. Riječ je o četverojezičnoj fotomonografiji (zato je i privukla njemačkog glumca-istraživača) „Pula sa starih razglednica / Pola sulle vecchie cartoline illustrate / Pula auf alten Ansichtskarten / he Postcard Arrived in Pula“, s briljantnim povijesno-poetskim uvodnim ogledom „Odsjaj zlatnog runa“ Daniela Načinovića, objavljenoj još davne 1988. (Sportska tribina, Zagreb), a ne kako Hanns misli 2006. i koja samo Hannsu može izgledati „kockastog oblika“, jer glumac ne razlikuje geometrijska tijela, kocku od kvadra, inače ništa neobično, knjiga k’o knjiga.
85 Uistinu treba biti priglup i koristiti samo Kosanovićevu knjigu „Trieste al cinema (1896-1918)“, a „istraživati“ povijest kinematograije u Puli, a niti slučajno spomenuti osnovni izvor, istoga autora, „Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.“, Institut za ilm, Festival jugoslavenskog igranog ilma, Beograd-Pula, 1988.
86 Utoliko ipak začuđuje panegirik teatrologinje Jelene Lužine: „Joyce, via Pola“ (Nova Istra, br. 3-4, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2009., str. 238-244), koja je „nasjela“ kičastom novodobnu stilu stranih autora (koji, možete zamisliti, tematiziraju naše teme, našu i nekada Jeleninu Pulu) i zacijelo tek usput prelistala knjižuljak „Nos za novosti“, hvaleći u recenziji gotovo svim Puljanima opće poznata mjesta poznatoga Irca, uopćene poveznice austro-ugarske Pule s autorom sakrosanktnoga „Uliksa“.
87 Franci Blašković (tekst i glazba): „Dis is d stori ud Đojs – Đejms Đojs in Pula“, na CD-u: Gori Ussi Winnetu: „Merack za FAK“, Orfej, Zagreb, 2002. James Joyce
