Gevulde koekje je običan, okrugao kolačić. U vitrinama pekarnica izgleda kao da je njegove punašne obraze malko opalilo sunce. Ti punjeni kolačići imaju ravan ili nazubljen rub. Ponekad se pojavljuju s bademom utisnutim u sredinu. Tada izgledaju kao veliko dugme. Sve u svemu, skromno tijesto. Nema ničega što bi ga naizgled odvajalo od drugih skromnih kolača. Međutim, kada se kolačić odlomi, u njegovoj unutrašnjosti zlati se mirisna, bogata pasta od marcipana.
To srce od marcipana skriveno skromnom korom od tijesta metafora je slavne holandske povijesti, njezinih slavnih ljudi, Spinoze, Erazmusa, Rembrandta, Vermeera, Van Gogha, svih onih istraživača, moreplovaca, kartografa, graditelja, trgovaca i sanjara, one vojske anonimnih alkemičara koji su od vode načinili zemlju.
U skromnom kolačiću sa srcem od marcipana leži snaga i kontinuitet holandske povijesti, one crne stroge odore holandskih građana u sedamnaestom stoljeću koje su iznutra bile opšivene najskupocjenijim krznom, one kuće na kanalima koje su skrivale neprocjenjivo bogatstvo. Skromni kolačić koji neočekivano rastvara svoju bogatu i mirisnu sadržinu tjestena je replika grada Amsterdama. I njegovo je srce, srce Amsterdama, marcipansko, a rubovi sivi i nezamjetni.
Grickajući kolačić prisjećam se činjenice da je Amsterdam rodio Novi Amsterdam, jedan od najljepših gradova na svijetu, da je horizontala rodila vertikalu. Novi Amsterdam orgijastička je fantazija Amsterdama, on je ono što Amsterdam nije mogao biti. Amsterdam je poput puža ostao priljubljen uz zemlju koja je zelena poput svježeg lista i tanka poput macesa, i odsanjao grad koji se vinuo nebu pod oblake. Amsterdam je Evropa, Novi Amsterdam je Amerika.
Izabravši neki stari amsterdamski kafe sa zastakljenim stijenama, najbolje na ćošku čiji jedan kraj gleda na kanal, s friškim novinama slobodno razbacanima po stolu, sa šalicom tople kave, grickajući punjeni kolačić, s pogledom koji malo plovi po prolaznicima a malo po novinama, posjetilac ima osjećaj da se upisuje u amsterdamski pejzaž. Razmaženom putovanjima posjetiocu najednom se može učiniti da je cio taj pezjaž njegov, štoviše, da je njegov oduvijek i bio samo to nije imao prilike uočiti. I posjetilac osjeća kako se opušta u tom pejzažu kao u staroj udobnoj fotelji. Štoviše, posjetiocu se može dogoditi da tako i ostane, zaglavljen u toj fotelji, da odjednom ne može pronaći nijedan valjani razlog da se digne i ode.
Ako je posjetilac kafea žena, može joj se, smušenoj, dogoditi da skine cipele, kako bi malo razgibala umorne tabane. U trenutku kada joj se učini da bi trebala krenuti, žena će nogama potražiti cipele ostavljene ispod stolice, ali joj se može dogoditi da ih nikako ne može pronaći.
– Oprostite, jeste li vidjeli negdje moje cipele? – pitat će žena konobara, nakon što je ustala, odigla stolicu na kojoj je do maločas sjedila, i pretražila prostor oko sebe.
– Kakve cipele?!
– Crvene, lakaste…
– Nisam ih našao, žao mi je… . reći će konobar nakon kraće inspekcije cijelog kafea i sućutno upitati:
– Pa što ćete sada?
– Ne mari. Ionako sam ih se kanila riješiti… . reći će mirno žena.
– Imate prodavaonicu cipela odmah tu, iza ugla… Da ne idete kući bosa… – reći će prijateljski konobar.
– Najprije ću kupiti nove cipele, a onda i kuću, da se imam kamo vratiti – reći će žena.
To ili nešto slično dogodilo mi se i samoj. Znam, dakle, o čemu govorim.
Dubravka Ugrešić
Reč no. 64/10, decembar 2001.
