Proljeća 1957.
godine Paul me Celan u Parizu upitao tko bi to u Njemačkoj mogao
razumjeti njegove pjesme. Kad sam mu odmah imenovao Ludwiga von
Fickera i Martina Heideggera, bio je iznenađen. Rečeno se
podudaralo s njegovim nadama. Pripovijedao je o svojoj posjeti
Ludwigu von Fickeru u Innsbrucku; naravno da je ostalo tiho
razočaranje i njegove su se misli na to razočaranje često vraćale.
Ludwig von Ficker i još više njegova žena u mladom su liričaru
vidjeli nekakvu povratničku Elsu Lasker-Schüller (1869-1945), a
Celan je dakako htio da ga prepoznaju kao onoga tko nanovo i drukčije
nastavlja Traklovo pjesnikovanje. (Kasnije se udaljio od Traklove
muzikalnosti i ”tankoćutnog predavanja”.)
U vezi s
Heideggerom Celan je rekao da mu namjerava poslati
pjesmu Kraklire (koja je potom objavljena 1959.
godine u pjesničkoj zbirci Rešetka jezika). ”Kraklire
u oku” jest ometajući ostatak što je ostao nakon ranjavanja; no
upravo taj ostatak hvata, ”nitima prohodanim od duša”, ono
izgubljeno. Tako donosi ”znamenje” koje ”tuđem uvijek” vraća
tuđe i izgubljeno vrijeme – ono vrijeme u domovini Bukovini, koje
je nestalo s holokaustom, okončalo se. Zašto kaže pjesma da je to
znamenje (dakle Celanovo pjesničko djelo) ”ugođeno kao nijemo
vibrirajući suglasnik”?
U Celanovim su pjesmama
značajni različiti suglasnici. Tako pjesma Frankfurt,
septembar priziva u sjećanje Freudovo čelo s reklamnih
panoa sajma knjiga i Kafkino odbacivanje ”psihologije”. Pjesma
završava upozorenjem na primjerene suglasnike: ”mekonepčani
pregradni (suglasnik) pjeva”. Kad je Kafka proživljavao
zadnju fazu tuberkuloze, zatvorilo mu se grlo; zato je doslovno umro
od gladi i nije smio više ni govoriti. Porađa li suglasnik njemačke
riječi Kehlkopf (grkljan) (onaj k-k u riječima
Kafka i Kehlkopf) pjev?
Je li moguće taj pjev čak ugoditi na
”nijemo vibrirajući suglasnik”? Pod tim je vjerojatno
mišljen alef, početno slovo hebrejske abecede,
laringalni glas. Prema starim praškim legendama, Golem rabina Löwa
oživio bi ako bi nosio na čelu riječ emet (istina);
ako bi toj riječi oduzeli slovo alef, ona bi se
raspala, jer je od oživotvorujućeg srpa ostao samo met,
što znači mrtav. No može li, s druge strane, ”nijemo vibrirajući
suglasnik” dati novi život – život iz istine, naime
vjernosti koja se sjeća? Celanova pjesma Nekomu koji je
stajao pred vratima, naslovljena na rabina Löwa, u tomu
značenju govori o zadaći pjesnikovanja.
Kad su bile na stolu
prve pjesme zbirke Vlaknasta sunca (Fedensonnen),
Celan je uz svoj 45. rođendan odmjeravao hoće li im dati naslov ili
moto Jašem za vjernost. Ne zvuči li u tim
riječima ponovno Rilkeov Kornet? Kako je Celan mogao
povezati riječ ”vjernost” s jahanjem, nakon što je Treći Reich
čast (poštenost) nadomjestio vjernošću režimu? Celanove pjesme
svagda iznova govore o jahanju i konjima; u njima se osjeća i
frktanje konja osvajača u kojem su proroci Izraela čuli božju
pjesmu. No Celanov je imperativ preuzet iz posve određena teksta,
naime iz petog stiha 45. psalma. (Franz Rosenzweig je postavio
formulu na hebrejskom na početku svoje Zvijezde spasenja.)
Celan slijedi prijevod Martina Bubera: ”jašem za stvar vjernosti,
ponizne istinoljubivosti”. Buber prevodi
riječ emet riječju vjernost,
no emet se inače prevodi kao istina.
Neuobičajenim prijevodom Buber želi naglasiti svojstvenost
hebrejske tradicije, razgraničiti je, recimo, od grčkog govora o
istini kao ne-skrivenosti – što je Heidegger učinio ishodištem
svojega mišljenja.
Celan je mogao zanosno braniti
Heideggera protiv onih kojima se činilo nužnim upozoriti na to da,
recimo, Heraklit ne misli tako kao što Heidegger pretpostavlja, da
primjerice riječ physis ne smatra temeljnom
riječju (etimonom) svih stvari. Celan je Heideggerova upozorenja
stalno vezivao za sebe. ”Kod mene nema prirode, nego u najboljem
slučaju physis” (tako je izjavio u spomenutim
razgovorima 1957. godine). Pritom se pitaš kako se može ta izjava
podudarati s onim što je Celan inače govorio: da je priroda onima
koji imaju kalkire u oku (tako recimo židovskom putniku u gorje)
samo povod za ispredanje ”alegorijskih” niti. Sintagma ”u
najboljem slučaju”, koju je Celan upotrijebio, upozorava na to da
Celan sebi ne pripisuje Heideggerov temeljni odnos prema stvari, nego
da sebe samog dijaloški protustavlja tom odnosu. Tako i Celanov
govor Meridian, izgovoren pri dodjeli Büchnerove
nagrade, aludira na različita poimanja jezika što su ih tada
Heidegger i Buber predstavila na snažno diskutiranim minhenskim
predavanjima.
Taj je prijepor već bio predmet razgovora
kad je Celan jeseni godine 1960. žurio bolesnoj Nelly Sachs u
Stockholm (pri čemu je bolesnica, kako je izvještavao Celan,
naposljetku Bubera zamijenila s Baalschemom i potom ni posjetitelja
nije više prepoznala). Pjesme sedamdesetogodišnjakine, u Švedskoj
naizgled u zakloništu, jesu (pisao mi je Celan 9. avgusta 1960)
”razgovor s mrtvim i progonjenim, rođen iz bolne daljine… I sada
je bolno pod pritiskom riječi i njihove stvarnosti preraslo u
najosobnije: Nelly Sachs je sada sama ta progonjena i progonjenosti
svjesna”.
Paul Celan se u pjesmi Zürich ”K
Rodi” dijaloški protustavlja onoj obrani opiranja Bogu
koju mu je postavila Nelly Sachs. No taj ”Drugi” bio je sveudilj
značajan i za samog Celana. Tako je 19. avgusta pisao Nelly Sachs o
nekom ponovnom susretu u Parizu: ”Uostalom znaš kako je bilo tada
kad smo drugi put govorili o Bogu u našem domu, koji je Tvoj, koji
Te očekuje, na zidu vidan zlatni sjaj? Ti, tvoja blizina čini nešto
takvim vidljivim, potrebna je Tvoja…” Osam godina kasnije Celan
je prijateljicu u pismu 22. marta 1968. godine upozorio na to da je
ono svjetlo u pjesmi Blizu, u luku aorte imenovao
svojim hebrejskim imenom. (Cin, ono svjetlo, moguće je reći, kad je
”sve isplakano” kao kod ”majke Rahele” preneseno preko i tako
se opuštaju povezane srčane ”arterije”.) Kakav je pak dijalog
Celan tražio kod Heideggera?
Celan je pomno čitao ono što mu
je slao Heidegger i potom također potvrdio povjerenje, meni, recimo
u pismu 30. avgusta 1961. godine: ”Nešto meridijansko, ponovno…
Na 292. stranici knjige Martina Heideggera o Nietzscheu čitam ove
Zarathustrine riječi: ‘Nije mi zašlo samo jedno sunce’. Kako su
istinite te misli na str. 300 i 301. o ‘najsamotnijoj
samotnosti”’!.
Celan je podsjetio na svoj ”razgovor
u gorju”, a taj također započinje zalazećim suncem. Što je
rekao Heidgger, vrijedilo je za Celana: nije tako da nas u samotnosti
ne bi više smetali; naprotiv, u najsamotnijoj samotnosti ”na naše
sposobnosti spašavanja i na nas same spuštaju najgore i najteže
zadaće”. No Celan se nipošto nije htio identificirati s
Heideggerom, a uopće ne s Heideggerom onih godina kad je taj
predavao o Nietzscheu: kad se Martin Buber sastao s Heideggerom,
Celan je odlučno ustrajao da rektoru godine 1933. neće tako brzo
izdati ”Persilschein” (potvrdu da nekadašnji nacist nije bio
militant stranke).
Jer je i Celan zašao na tamni put, put
kojim je morala poći Nelly Sachs (1891-1970, godine 1966. Nobelova
nagrada), tek se godine 1967. susreo s Heideggerom. Riječ koju Celan
zahtijeva u svom upisu u Heidegegrovoj ”knjizi iz kolibe” i u
svojoj pjesmi Todtnauberg od mislećih ljudi
trebala bi izvirati iz dubine ”srca” (kao što je malo prije toga
Heidegger rekao u svom govoru o Pindaru u Ateni); prema Celanu, to bi
istodobno trebala biti riječ uz godinu 1933. Heidegger je
”ne-skrivenost” mislio (zamišljao) kao čistinu za spasonosno
skrivanje ili za tajnu; u Celanovoj pjesmi Todtnauberg ta
je čistina šumska krčevina koja prekriva ostatke mrtvih, grobnica.
Kraj pjesme govori o umalo prekinutom putu u duboku močvaru
(Hochmoor) što ga je Celan bio potražio.
Zašto put u
močvaru? U pjesmama zbirke Vlaknasta sunca, koja je
objavljena 1968. godine, zajedno s bibliofilskim izdanjem
pjesme Todtnauberg (u 50 primjeraka), Celan je
višeput započinjao govoriti o ”močvarnim vojnicima iz Masade”;
no potom je riječ o tome sačuvao za zaključnu pjesmu Pomisli.
Oni koji su u koncentracijskom logoru Papenburg-Börgermoor pjevali
”pjesmu močvarnih vojnika”, premješteni su u Masadu, gdje su
Židovi, branitelji tog grada (godine 75 poslije Krista), radije
načinili kolektivno samoubojstvo nego se predali prejakom
neprijatelju. U zbirci Prisila svjetla govori
pjesma Ruka osjetljiva na vrijeme o putu u
močvaru: u vlažnom močvarnom svijetu još jednom zasja ono
gnjileće mrtvo, omogućujući mišljenje kao spomen i pokazujući
put. Celan je 19. jula godine 1968. napisao pjesmu Iz
močvarna tla (nadovezivanje na formulaciju Waltera
Benjamina). Sljedeći je dan očito otvorio leksikon ili priručnik
kako bi se orijentirao u vezi s često spomenutom močvarom. U svakom
je slučaju toga dana nastala pjesma Duboka
močvara:
Duboka močvara, u obliku
satnog
stakla (netko ima vremena)
toliko vitezova, lakomih kao
rosika,
iz rubova močvare
uzdižu se
sabatske svijeće,
nestalna močvaro, kad postaneš
tresetište,
skinut ću kazaljke
pravednome.
Daje
li nam tu Celan komad precizne naturalne lirike – recimo u duhu
Annete von Droste-Hülshoff (1797-1848), pjesnikovanje koje je volio?
Kad leksikoni ili table naših botaničkih vrtova razlikuju duboku
močvaru od isušena jezera, plitku močvaru od močvarne šume,
svagda navode da se prostire u obliku stakla džepnog sata. Kao
njezinu karakterističnu biljku spominju rosiku kružnolistu
(Sonnentau) (Drosera), močvarnu mesožderku: lijepa ”rosa”
lovi na svoje ljepljive listove krila kukaca i istodobno izlučuje
probavne sokove; tako se siromašna hranjivost duboke močvare
izravnava uživanjem organskih materija. Od tog užasnog procesa
ostaju samo skeleti onih krilatih bića koja tako često simbolički
označuju pjesnike. Jesu li to vitezovi? Tiganj (u izvorniku
upotrijebljena riječ Lagg potječe iz švedskog
jezika i nadomješta njemački klasični izraz Pfanne)
je kao jaruga oblikovano udubljenje na rubu duboke močvare, sabirno
riječno korito za vodu koja otječe. Svijeće za sabat
(Sabbatkerzen), koje se tamo uzdižu, mogle bi biti noćurak
(Oenothera) ili divizma (Verbascum). Biljem bogata močvara, koja se
pretvara u tresetište (Torf), začetak je oblikovanja
močvare s trsom, šašem, suhoperkom, junkusom u vodi.
Zašto
sebi kao pjesniku dopustiti da te privuče rosika koja hrani duboku
močvaru, to mjesto trulećeg nekadašnjeg života? I dok početak
pjesme opisuje duboku močvaru, oblikovanu kao staklo džepnog sata,
zagrade aludiraju na onoga tko ima vremena. Taj koji ima vremena
pojavljuje se na kraju kao ”pravedni” (Gerechter) kojemu
su ”skinute kazaljke”: kazaljke sata, koje pokazuju samo
vremenska rasprostiranja, taj skida. To je moguće ako se zapale
svijeće kao u večeri sabata i ako one bacaju mesijansko svjetlo.
Gershom Sholem u studiji Zaddik (pravedni) izvještava
da je pravedni povezan s pravijekom i sabatom i tako postavlja
vrijeme u odnos prema vječnosti. Pravedni je naposljetku samo Bog:
tako je pravedni u kabali ona emanacija koja u svetom vjenčanju
postaje jedno sa šekinom, naseljavanjem Boga među ljude. Franz
Molitor (u svojoj mladosti oduševljen Isaakom von Sinclairem,
Hölderlinovim prijateljem) u svojem je velikom djelu o kabali
održavanje toga pravednog ujedno poimao kao oživotvoravanje
(Beleben). U skladu s tom predajom i Celanova pjesma Iz
anđeoske tvari kaže: ”on, živototvorno-pravedan…”.
Može li pjesnikovanje sudjelovati pri tom oživotvoravanju,
poništavajući pritom presudu o ubijenima, onima koji su navodno
bili život nevrijedan života, i čuvajući mrtvima u spomenu
njihovu ”besmrtnost”?
Heidegger vjerojatno nije imao
niti najmanju slutnju o mislima koje su uznemiravale Celana kada su
godine 1967. zajedno išli po dubokoj močvari; no to nas ne
odrješuje zadaće da izrazimo taj riječi lišen hod u dvoje.
Gerhart Baumann je u svojim Sjećanjima na Paula
Celana izvijestio o Celanovoj posjeti u Freiburgu i
Todtnaubergu godine 1967. I potom o ponovnoj posjeti godine 1970.
Proljeća godine 1970. Heidegger je dakako bio prisutan kad je Celan
u užem krugu recitirao pjesme iz svoje zbirke Pritisak
svjetla. ”Toga spomena vrijednog velikog četvrtka zamišljen
je čekao na vrtnim vratima svoje kuće da bi mi, sav potresen,
povjerio: ‘Celan je bolestan – neizlječivo’…”.
Martin
je Heidegger htio Celana povezati s ”ljekovitim”, pokazati mu
naime tijekom dogovorene nove posjete Hölderlinove krajolike uz
gornji Dunav, Bodensko jezero i Hauptwil. Ali toga ponovnog susreta
nije bilo. Nije pak bila slučajnost da su Celana (koji se navodno
htio preseliti u Freiburg u Schwarzwaldu) najprije tražili u Pragu,
kad se (krajem aprila godine 1970) odlučio za dobrovoljnu smrt u
Seni. Zadnjih je godina pred smrt bio u svojim mislila sve snažnije
tamo odakle je došao: u izgubljenoj domovini koja se imenovala
Černovice i koja je u Pragu Kafke i Rilkea dobila trajno uprizorenje
u svjetskoj književnosti. Sada nema više zajednice Čeha, Židova i
Nijemaca koji su tamo bili i nositelji buđenja nove literature,
puštajući pritom jedno drugome disati. Može li pozornost spram
drugoga, dijalog, naći barem ishodište za novu zajednicu i
solidarnost? Taj dijalog u Freiburgu i Todtnauburgu nije napredovao
dalje od prvih opipavajućih koraka; je li uopće moguć?
Iz
bogatih tradicija čovječanstva poznajemo nadasve različite načine
kako postupati sa ”zlom”. Jedni uče da se od zla treba
odvraćati, tražimo li put do zdrava života i težimo li dakle
preobraćenju. Drugi pritom ustrajavaju na tome da zlo treba
razotkriti i pokazati, jer samo spomen na patnike, na proganjane i
ubijene, ”vjernost”, otvara put u drukčiju budućnost. Bez
naglih sudova ili čak predrasuda ta dva puta možda nije moguće
pripraviti na dijalog, odnosno to je u svakom slučaju teško. Unatoč
tome, mogla bi to biti zadaća koja nam ostaje iz susreta
Heidegger-Celan.
Otto Pöggeler
S njemačkog preveo Mario Kopić
[Otto Pöggeler, Der
Gang ins Moor. Celans Begegnung mit Heidegger, Neue Zürcher
Zeitung vom 2. Dezember 1988, S. 70.]
