„Hrvatskim morem treba da plove hrvatski brodovi sagrađeni u hrvatskim lukama“, nedavno izjavi kočoperni hrvatski predsjednik Zoran Milanović.
Ribarske su mreže ponovo zabačene
Jurica Gašpar, glavni urednik portala „Morski Hr“ prvi puta izlazi u javnost sa najavama „kako radi na otkrivanju velike kriminalne hobotnice za koju je kazao da je usporediva s trgovinom drogom, a u nju je umiješana skupina ekskluzivnih ribljih restorana, zajedno s krivolovcima i distributerima takve ribe i morskih organizama na Jadranu“. O svemu je, kaže, upoznao i novog ministra poljoprivrede, ali i ostale nadležne službe koje bi trebale ovoj praksi stati na kraj. Zakon o pomorskom dobru smo dobili, no nedavni nemili slučaj na Kornatima ukazuje da postoji „država u državi“ i da postoje prakse koje se kose sa zakonom.
Gosp. Gašpar dalje pojašnjava: „posrijedi je okupacija pomorskog dobra i nemogućnosti i nepostojanju volje da se to riješi. U ovom slučaju radi se o nizu onih malo ekskluzivnijih restorana, koji sebi daju za pravo ne samo da privatiziraju pomorsko dobro, nego i da naplaćuju struju u ilegalnim marinama, i ne samo to, nego da uvjetuju cijene, a da jednog eura, jednog centa pritom ne plate državi, čime direktno čine nelojalnu konkurenciju onima koji to moraju da bi legalno poslovali.
S druge strane nemamo uopće volju institucija da ih sankcioniraju. Ovih dana došlo je do ekscesa u jednom takvom restoranu, gdje je policija zabranila brodaru pristup na 8 dana, a istodobno restoran i dalje potpuno ilegalno koristi pomorsko dobro, naplaćuju struju tim jahtama. S druge strane imate legalne marine koje itekako moraju plaćati koncesije i poreze državi, no Morski je već dosta pisao o mnogim privatnim marinama koje niti smiju postojati, jer nema pojma “privatna marina”, a mnoge od njih zgrću milijune. Dođe inspektor, naplati im par stotina do par tisuća eura, što ovi jedva čekaju, pa plate i nastave s radom.
Naime, podaci do kojih smo mi došli su frapantni i ovih dana ćemo ih u potpunosti iznijeti u javnost, gdje postoji čitav lanac krijumčara ribom i morskim organizmima ulovljenima na ilegalan način. Oni su, opet, ilegalna konkurencija pravim ribarima koji moraju platiti sve puste doprinose i poreze državi da bi ulovili tu ribu i da bi je uopće mogli prodati. Oni se služe takvim trikovima, da je to strašno. Prstaci se love u nevjerojatnim količinama i to odgovorno tvrdim i prodaju se tim restoranima“…
U zadnje se vrijeme i u Neumu otpočelo sa „nestašlucima“, pa evo u nastavku jedan moj tekst napisan na tu temu:
„SUNCE SIJA SVIMA“ („THE SUN SHINES TO EVERYBODY“)
Pučina plava Spava, Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne Trne Zadnji rumeni zrak.
I jeca zvono; — Bono, Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge Duge Ubogi moli puk.
Kleče mršave Glave Pred likom boga svog.
Ištu… No tamo, Samo Ćuti raspeti bog…
I san sve bliže Stiže. Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne Trne Zadnji rumeni zrak.
ALEKSA ŠANTIĆ („Veče na školju“ – pjesma napisana 1904. Godine)
Neumske priče
Jeꞌo vas turizam, i točka. Možda bi i bilo najbolje ovako s jednom kratkom rečenicom, u stilu Borisa Dežulovića, započeti i odmah završiti tekst o protekloj turističkoj sezoni. Vjerujte mi da bi tako i bilo da se u dnevniku (od 10. 09. 2023.) nije pojavio jedan neumski „vizionar“ koji kaza „u narednom periodu se više nećemo baviti turizmom nego ćemo se fokusirati na rješavanje problema nedostatka radne snage“.
Ne dragi moji, senzaciji tu nije kraj. Uvaženi strateg nastavlja zabavljati „tupave“ neumljane, govoreći: „moramo preko lokalnih i županijskih vlasti izvršiti pritisak kako bi nam državna vlada što prije odobrila uvoz strane radne snage“.
Zamislite, pola države je nezaposleno, a „gospodin“ bi uvozio stranu radnu snagu.
U uvodnom dijelu ovog tv – priloga se više nego pohvalno govorilo o protekloj turističkoj sezoni u Neumu. Statistički pokazatelji fenomenalni, nikad bolji. Tu se, onako usput, pojavljuje i načelnik Neuma Dragan Jurković, ali više kao sporedni lik iz nekog „crtića“. Mora se priznati da, uprkos svemu, imponuje njegova zapanjujuća mirnoća i ležernost, što nam govori da je i on sam već pomiren sa sudbinom da konce „predstave“ vuče neko drugi, a on tu figurira kao nekakvo „zlatno tele“, što bi se reklo onako u šali.
Dakle, da rezimiram. Turistička sezona je bila, kao što rekoše, više nego uspješna. Nakon toga dolazi sumanuta izjava „da se u narednom periodu više neće baviti turizmom nego uvozom stranih radnika“.
U Neumu je već po običaju puno toga „s onu stranu uma“, ali ovo je ipak previše.
Nešto se golemo iza brda valja.
Mislim da se radi se o jednom vrlo opasnom scenariju po žitelje Neuma. Stoga ih moram otvoremo upozoriti na opasnost: dragi Neumljani pamet u glavu, jer će vas „zamijeniti“. Da, dobro ste pročitali – „bit ćete zamjenjeni“.
„Neko moćan“ je već pokupovao sve što se moglo u Neumu kupiti. Taj „neko“ sada priprema uvoz stranih radnika (čitaj – robova) kojim će u konačnici zamijeniti neumske radnike. Svoje (čipovane) robove neće morati plaćati, za razliku od neumljana kojima daje plaću svaki mjesec. O tome se radi.
Ovo je vrlo opasan scenario ne samo za Neum, nego za cijelu državu. Ukoliko ovaj pakleni scenario uspije u Neumu, „oni“ će ga kasnije prenijeti na cijelu državu. Otpor stoko, otpor. Treba ih zaustaviti, jer ako ih „krene“ svi ćemo biti „zamijenjeni“ jednog dana.
Neumljani su već ostali bez svojih hotela, uskoro će ostati i bez radnih mjesta, a na koncu će ostati i bez svoje imovine, jer će ih „suptilnim“ metodama uz zloupotrebu umjetne inteligencije prisiliti da svoje s mukom stečene nekretnine rasprodaju u bescjenje.
(Neumske priče: kraj 1. Epizode…)
Neumske priče (2. dio)
Na odgovor nismo dugo čekali, naša strahovanja su bila opravdana. „Kad budemo udarali udarat ćemo snažno“, nedavno obeća novoimenovani Trampov zamjenik Dž. D. Vans koji je uzgred da kažem i pisac, a po jednoj njegovoj knjizi je i film snimljen. Žestoki su to momci i sa njima se nije igrati. Kad ovi prekookeanski kauboji nekog lupe i nama ovdje zvoni u ušima. Nego vratimo se mi dugom toplom Neumskom ljetu. Nije to bilo tako davno kad smo kritizirali opasne najave iz Neuma o navodno „žurnoj potrebi za uvozom stranih radnika“.
Zamislite, pola države je nezaposleno a oni izlaze u javnost sa ovakvim nebulozama.
I gle čuda, već im je izgleda uspjelo sa pripremnom uvertirom i „razmekšavanjem terena“. Juče se ponovo u medijima pojavila vijest (doduše ovaj put nekako tiho i „stidljivo“) da Bosna i Hercegovina hitno treba barem dvadeset tisuća stranih radnika. „Moguća opcija su“, kako rekoše, „i migranti koje neki već upošljavaju“. Koliko vidimo dole po susjednoj Dalmaciji taj scenario uspješno funkcionira.
Kod nas u Sarajevu imamo u zadnje vrijeme jednu čudnu pojavu da nam nepoznati ljudi direktno sa kolodvora dovoze „mamine princeze“ koje nisu ni kofer raspakovale, a već sjedaju za kase velikih prodajnih centara. I nije to samo slučaj sa prodajnim centrima nego evo koliko možemo da vidimo, tu mafijašku praksu su počeli primjenjivati i u našim malim lokalnim granapima.
Treba ove opasne tendencije u povoju raskrinkati i zaustaviti jer se u pozadini skriva ona ista „mreža“ koja je od Sarajeva godinu-dvije uoči rata napravila Las Vegas. Cijeli grad je u to vrijeme „tuknuo“ na jevtini provincijski bordel.
Zašto ćute kantonalne inspekcije i lokalna policija?
Porobljeni su, korumpirani i okupirani, zato prodane duše ćute. Ćute iz straha da ne bi završili onako kako je završio Jozo Leutar.
Kao što već pomenuh, pred rat su nas „peljušili“ uz pomoć poker aparata koji su u međuvremenu postali „demode“, pa nam danas to isto rade uz pomoć čipova i umjetne inteligencije. Još nije kasno za buđenje. Gdje je sada legendarni „Sajo“ (Safet Isović) da zapjeva „Mila majko moram poć, Bosna zove u pomoć“. Druga su ovo vremena jarane i veliko je pitanje da li bi danas njegova pjesma ikog dirnula u srce. Nekad omiljena pjesma o „braniocima Sarajeva“ je na BHT-u zabranjena. „Postali smo ratna siročad u vlastitim gradu“, prokomentirao je Nazif Gljiva, autor ove pjesme.
Kad smo već kod uvoza stranih radnika Sarajevu bi možda i trebao jedan, ali samo jedan „strani radnik“. On se ne mora zvati Če Gevara, ali bi trebao biti otprilike onakav kao Če Gevara.
Razumjeli ste, nadam se, šta sam htio kazati…
„O sole mio“ – ajde brzo, prva asocijacija? Naravno Lucijano Pavarotti, pa onda naš lijepi i sunčani Neum.
Neum se odlikuje dugim i toplim ljetima, kratkom i blagom zimom te spada u red primorskih mjesta s najvećim brojem sunčanih dana. Po nekima je ovaj naš primorski gradić nakon Hvara najsunčaniji na cijeloj jadranskoj obali. Takav je naš Neum, grad sunca i sunčanih satova. Putujemo novom „magistralom“ od Stoca prema Neumu. U međuvremenu se vani smrklo kao da je sudnji dan. Oblaci, teški, crni, zabrinuti oblaci. Oblaci kao misli. A pod oblacima i u oblacima gluhonijema ćutljiva i zaboravljena planina Žaba. Ime jeste neuobičajeno, ali ova se planina u zaleđu Neuma baš tako zove.
„Sjećam se na dofinejske i savojske, na francuske slične gore, kao i ove pune velikih uspomena, velikih pouka, starih kastela i naroda tamne, zemljane boje“, pisao je „vječni“ A. G. Matoš. „Zemlja bo je mučni i žuhki tiranin pa obilježava svog sina i slugu. Na čelu mu brazda njenih beskonačnih briga, na koži mu boja njene ilovače i njenog zdravlja, na nogama i rukama tvrdi pečat žuljeva, pa kada seljak zabrinuto korača, vidiš kako ga zemlja, učiteljica i hraniteljica, majka i kraljica, privlači, pribija i zabija o svoje tvrdo tlo. Taj zakon privlačnosti je više no fizički. Prah si bio i u prah ćeš se okrenuti . Tvoje tijelo, duša, srce, tvoje biće pasti će kao zrelo sjeme, na starinu ove naše grude! Teško onome tko majci ne vrati više no što od nje primi! I trava i drač i zimzelen i vrba žalostinka će sa cipresima pričati da je to mjesto prokleto i da tu leži tuđi čovjek od kralja kozjih ušiju“…
Kraj 2. epizode. Uskoro slijede novi nastavci neumskog serijala.
Marko Raguž
Sarajevo, ljeto 2024.
