Spustimo li se sa čistih zamisli na mukotrpne putove ljudskoga ponašanja, strah, još više nego oholost, postaje glavnim pokretač mržnje.
Smionost filozofa koji pretjerano hvali slobodu osjetilnosti i bez prezira razmatra tjelesna zadovoljstva dovodila bi do bijesa gomilu, u tim pitanjima podložnu mnogim predrasudama i licemjerju. Malo je značilo što bi čovjek, koji se usudio tim putom kročiti, često bio uzdržaniji, a katkada i neviniji od svojih žestokih klevetnika: nekako prešutno držalo se da nema te lomače ili mučenja na svijetu koji mogu okajati tako užasnu slobodu, upravo zato što smionost duha čini se pogoršava tu grešnu slobodu običnoga tijela.
Ravnodušnost mudraca za kojega je svaka zemlja domovina, a svaka vjera na svoj način poštovanja vrijedan obred, jednako je izbezumljivala tu gomilu zatvorenika; ako je taj filozof odmetnik, koji se međutim nije odricao nijednoga svojega istinskog uvjerenja, morao za sve njih ispaštati krivnju, znači da je svatko od njih jednom, potajno ili nesvjesno poželio izići iz zatvorenoga kruga u kojemu je umirao.
Pobunjenik koji se suprotstavlja svojem vladaru izazivao bi u dušama ćudorednih ljudi nešto poput bijesne zavisti: njegov Ne razjarivao je njihov neprestani Da. No, među tim čudovištima koja razmišljaju drugačije, najgori su bili oni koji su pokazivali neku vrlinu: ulijevali su mnogo više straha kad ih niste mogli potpuno prezirati.
De occulta philosophia: ustrajavanje nekih sudaca na magijskim postupcima kojima bi se nekoć ili još nedavno bavio zatvorenik, natjera ovog — koji je, da bi sačuvao snagu, gotovo prestao misliti — na ponovno razmatranje toga razdražujućeg predmeta kojim se uzgred bavio čitavog života. U tome su se području stajališta učenih osobito razlikovala od pučkih vjerovanja. Obična je stoka magičara istodobno duboko poštivala i mrzila zbog njegovih, vjerovalo se, neizmjernih moći: i ovdje je sve upućivalo na zavist. Kojega li razočaranja kada kod Zenona nađoše samo djelo Agrippe de Nettesheima, koje su imali i kanonik Campanus i biskup, te nešto novije djelo Gian-Battista della Porta koje je Monsinjor također držao na svojemu stolu. Budući da se tvrdoglavo uznastojalo na tim pitanjima, biskup iz osjećaja pravednosti odluči optuženika ispitati osobno.
Dok je za budale magija predstavljala učenje o nadnaravnom, za crkvenog je dostojanstvenika, naprotiv, njezin sustav bio zabrinjavajući jer je nijekao čudo. Zenon je o tome pitanju bio više-manje iskren. Univerzum zvan magičnim, sastojao se od privlačnosti i odbojnosti koja se pokoravaju zakonima još tajnovitim, no nipošto nespoznatljivim ljudskomu umu. Čini se da od poznatih tvari jedino magnet i jantar napola otkrivaju svoje tajne koje još nitko nije istražio, a koje će jednoga dana sve razjasniti. Velika zasluga magije i njezine kćeri alkemije jest što zastupaju jedinstvo tvari do te mjere da su neki filozofi retorte vjerovali kako su munja i grom također tvar. Na taj smo način krenuli putom koji nas može odvesti daleko, no čije su opasnosti svjesni svi sljedbenici dostojni toga imena. Mehaničke znanosti, kojima se Zenon mnogo bavio, bile su srodne tim istraživanjima koliko su se trudile poznavanje stvari pretvoriti u moć nad njima i posredno nad čovjekom. Na određeni način, sve je bilo magija: čarobnjaštvo, znanost o travama i kovinama koja je liječniku dopuštala utjecati na bolest i na bolesnika; magijska je i bolest sama jer se tijelu nameće poput opsjednutosti od koje ono katkada ne želi ozdraviti; magijska je i moć dubokih i visokih tonova koji uzbuđuju duh ili ga, naprotiv, smiruju; osobito je magijska otrovna moć riječi, gotovo uvijek jačih od stvari, kojom se objašnjavaju tvrdnje iz Sepher Yetsira, da ne kažemo one iz Evanđelja po Ivanu. Sjaj koji okružuje vladare i sjaj kojim zrače crkvene svečanosti bio je magija, a magija bjehu i crna stratišta i mračni bubnjevi pogubljenja koji očaravaju ali i užasavaju dangube još više nego žrtve. Magijske su napokon, i ljubav i mržnja, koje u naš mozak utiskuju sliku bića kojim pristajemo biti opsjednuti.
Margaret Jursenar
Iz romana Crna mijena
