Dodajmo još jednu crticu o usporedbi između tih dvaju parova1. Iz onoga što nam je ostavio Ciceron i taj Plinije (koji po mom mišljenju vrlo malo2 nalikuje na narav svojega strica) vidimo mnogobrojna svjedočanstva prekomjerne ambicije. Između ostaloga da pred očima čitava svijeta traže od povjesničara svojega vremena da ih ne zaborave u svojim spisima3, a slučaj je htio da se sve do naših dana sačuva taština tih molbi, iako su sve te priče odavna pale u zaborav. Ali ono što nadilazi svaku niskost u osoba tako visoke vrijednosti jest to što su htjeli izvući neku naročitu slavu iz brbljarija i naklapanja, pa su u tu svrhu čak i upotrijebili osobna pisma upućena prijateljima; a to su učinili tako, budući da neka od njih nisu bila ni poslana, da su ih uza sve to objavili uz tobože vrijednu ispriku kako ne žele da im rad i duga bdijenja uz pero odu ututanj.
Zar priliči dvojici rimskih konzula, najvišim magistratima republike koja upravlja svijetom, da iskorištavaju svoju dokolicu u sastavljanju i gospodskom upućivanju lijepih poruka samo da bi stekli glas koliko su upućeni u svoj materinski jezik? Zar bi išta gore učinio neki običan jadni školnik koji time zarađuje za svoj kruh? Da velika djela Ksenofontova i Cezarova nisu i te kako premašivala njihov govornički dar, sumnjam da bi se ikad bili potrudili da ih opišu. Ono što su oni nastojali preporučiti potomstvu nije bilo ono što su rekli, nego ono što su učinili. A ako savršenost u lijepom govorenju može donijeti nešto slave koja priliči velikom mužu, zacijelo ni Scipion ni Lelije ne bi bili prepustili čast svojih komedija i svih onih krasnih crtica i prelijepih mjesta iz latinskog jezika jednom afričkom robu4. Jer, da je to njihovo djelo, dovoljno potvrđuje njegova ljepota i izvrsnost,5 a Terencije to i sam priznaje6. Bilo bi mi doista veoma žao kad bi me netko u tome razuvjerio. U neku je ruku ruganje i uvreda htjeti cijeniti čovjeka po osobinama koje ne priliče njegovu položaju, akoprem one mogu biti inače i pohvalne, ali isto tako i po osobinama koje u njega nisu glavne; to je kao da nekog kralja hvalimo da je dobar slikar, ili dobar graditelj, ili čak dobar strijelac, ili dobar trkač na prstenac7; te pohvale ne pridonose časti ako nisu 4 Terencije (Publius Terentius Afer), rimski komediograf podrijetlom iz Kartage, koji je kao rob bio doveden u Rim. navedene u množini drugih i tek nakon onih vrlina koje su mu svojstvene, to jest da voli pravdu i da zna voditi svoj narod u ratu i miru. Samo tako poznavanje zemljodjelstva služi na čast Kiru,8 a govorničko umijeće i poznavanje književnosti Karlu Velikome. U svoje sam vrijeme vidio kako su ljudi, koji su pisanju dugovali i svoj naslov i svoj imetak, odrješitim riječima poricali svoje naukovanje, kvarili svoje pero9 i gradili se da ne znaju za jednu tako običnu vrlinu (za koju naš narod drži da je ima vrlo malo kod mnogih učenjaka), dok su se dičili svojim najboljim osobinama.
Kad su Demostenovi drugovi bili upućeni u poslanstvo kralju Filipu, hvalili su tog vladara da je lijep, govorljiv i da dobro pije; Demosten im je odvratio da su to pohvale koje bolje priliče nekoj ženi, odvjetniku ili spužvi, a ne kralju.10
Imperet bellante prior, jacentem
Lenis in hostem.11
Nije njegovo da zna ili dobro loviti ili lijepo plesati,
Orabunt causas alii, caelique meatus
Describent radio, et fulgentia sidera dicent;
Hic regere imperio populos sciat12.
Plutarh13 osim toga kaže da biti tako izvrstan u tim manje potrebnim stvarima znači navoditi protiv sebe dokaz da si uludo potrošio svoje slobodno vrijeme, koje je moralo biti uloženo u potrebnije i korisnije stvari. Upravo je tako Filip, kralj macedonski, kad je čuo velikog Aleksandra, svog sina, da na nekoj gozbi tako lijepo pjeva da su mu i najbolji glazbenici zavidjeli, sinu predbacio: “Nije li te sram što tako dobro pjevaš?” A tom istom Filipu jedan je glazbenik s kojim se prepirao o njegovoj umjetnosti, ovako rekao: “Ne dao dragi Bog, Kralju, da te ikada takvo zlo snađe da te stvari znaš bolje od mene”14.
Kralj mora biti kadar odgovoriti onako kako je Ifikrat15 odvratio govorniku koji ga je bio napao ovim riječima: “Pa dobro, što si ti da se toliko junačiš? Jesi li ratnik? Jesi li strijelac? Jesi li kopljanik? – Nisam ništa od svega toga, ali ja sam onaj koji zna svima njima zapovijedati”16.
A Antisten je kao dokaz male vrijednosti Ismenijeve uzeo to što su ga svi hvalili da izvrsno svira u frulu.17 Kad čujem nekoga da se zaustavlja na jeziku ovih Eseja, znam dobro da bi mi bilo najdraže da šuti. Jer to ne znači toliko uzdizati riječi koliko uniziti ono što one znače, i to više na klevetnički nego na zajedljiv način. Ako sam se prevario, ako mnogi drugi daju više toga što se može u tim stvarima uzeti, ipak, bilo ovo kako bilo, dobro ili loše, niti jedan drugi pisac nije na svoj papir posijao ni nešto bitnije ili barem nešto krepkije i nabijenije. Kako bih iznio što više, navodio sam samo ono što je glavno, a kad bih tome dodao i sve ono što nakon toga slijedi, ova bi knjiga bila mnogostruko veća. A koliko sam povjestica u njoj nanizao u kojima nije rečena posljednja riječ! Onaj koji ih bude htio na iole domišljat način razglabati jednu po jednu, imat će pred sobom beskrajne Eseje. Ni te priče, ni moji navodi ne služe uvijek kao puki primjer, kao pozivanje na autoritet ili kao ukras. Za mene nisu važne samo zbog moje uporabe. Jer one često i bez moje namjere skrivaju sjeme bogatijih i smionijih misli i odzvanjaju nježnijim tonom, i to za mene koji ne želim ništa više od toga reći i za one koji će prepoznati moju pjesmu. Vraćajući se mogućnosti govorenja, ne vidim da postoji neki veliki izbor između znati samo loše reći i ne znati ništa, a lijepo govoriti. “Non est ornamentum virile concinnitas.”18 Mudraci kažu da postoji samo filozofija kad je u pitanju znanje, a kad su u pitanju učinci, tada postoji samo vrlina, a ona vrijedi za sve stupnjeve i sve redove.
Ima nešto sličnoga i kod one druge dvojice filozofa19, jer i oni obećavaju vječnost pismima što ih upućuju svojim prijateljima, 20 ali to čine na drugačiji način, prilagođavajući se radi dobre svrhe taštini drugih: jer poručuju da se, ako ih briga da se nametnu budućim stoljećima i briga za dobrim glasom sprečava u vršenju javnih službi i čini da se plaše osamljenosti na koju ih oni pozivaju, više oko toga ne nastoje; jer im potomstvo dovoljno vjeruje da im mogu odgovoriti kako će već samim pismima koja im upućuju postići da im ime bude slavno i glasovito koliko bi to mogli postići obavljanjem javnih službi. I, osim te razlike, ta pisma nisu prazna i suhoparna, nisu pisma koja bi se temeljila samo na biranim riječima, naslaganim i poredanim u pravilnu ritmu, nego obiluju i ispunjena su lijepim mudrim mislima, kojima se ne postaje govorljivijim nego mudrijim, jer nas uče ne dobro govoriti nego dobro postupati. Što će nam govorničko umijeće u kojemu se oduševljavamo samima sobom, a ne onim što je oko nas; osim ako nećemo ustvrditi da je Ciceronovo toliko savršeno da samo sebi tvori tijelo.
Dodat ću još jednu priču što je čitamo o njemu u vezi s tim kako bismo prstom mogli uprijeti u njegov značaj. Morao je javno nastupiti i bio je donekle prikraćen u vremenu da se pripremi kako treba. Eros, a to je bio jedan od njegovih robova, dođe k njemu i obavijesti ga da je govor odgođen za sutradan. To ga je toliko obradovalo da je za tu dobru vijest poklonio robu slobodu.21
O pitanju književnosti, svemu što je bilo rečeno dodat ću još nešto, a to je da moji prijatelji cijene da na tom polju mogu ponešto postići. Rado ću priznati da bih bio najradije izabrao ovaj oblik i objavio sve o svojim hirovima da sam se imao kome obratiti. Trebao mi je, onako kao što sam ga nekoć imao, poticaj iz drugovanja22 koje bi me privlačilo, podržavalo i hrabrilo. Jer, govoriti uvjetar, kao što neki čine, i izmišljati tobožnja imena ljudi, kojima bih iznosio ozbiljne stvari, mogao bih samo u snu, jer: ja sam zakleti neprijatelj svake vrste krivotvorenja. Bio bih mnogo pažljiviji i pouzdaniji da sam imao nekoga sigurnog i prijateljskog kome bih pisao o različitim licima čitava naroda i žao mi je što u tome nisam bolje uspio. Imam po prirodi šaljiv i familijaran stil, ali taj je stil moj, ne priliči se javnim raspravljanjima, a takav je u svakom slučaju i moj jezik: nabit, nesređen, isprekidan, poseban; ne snalazim se u ceremonijalnim pismima, koja su ispunjena samo lijepim nizanjem udvornih riječi. Nemam ni snage ni smisla za te duge izljeve odanosti i uslužnosti. U to baš i ne vjerujem i zato mi nikako nije drago reći ni riječi preko onoga što vjerujem. A to je vrlo daleko od onoga kako se to danas radi, jer nikad nije bilo tako odvratnog i servilnog isticanja podložnosti: život, duša, odanost, obožavanje, sluga, rob i sve takove riječi tu se naprosto prosipaju, a onda kad se želi iskazati veće i izraženije poštovanje, više nemaju riječi kojima bi to izrazili.
Na smrt mrzim sve što što se približava laskanju, a to čini da se prirodno okrećem suhim, jasnim i sirovim riječima koje, za one koji me ne poznaju, pomalo nalikuju na prezir. Najviše poštujem one kojima ukazujem najmanje časti; a ondje, gdje mi duša veselo korača zaboravljam na suzdržanost. I predajem se bez uvijanja i s puno ponosa onima kojima sam iskreno odan.23 I najmanje o sebi govorim onima kojima sam se najviše predao: tada mi se čini da oni to moraju čitati iz mog srca, a tada svaka izgovorena riječ ide na štetu mojim osjećajima.
Kad je riječ o iskazivanju dobrodošlice, opraštanju, zahvaljivanju, pozdravljanju, iskazivanju uslužnosti i drugim ceremonijalnim zakonima našeg društva, ne poznam čovjeka koji bi bio tako glupo jalov u jeziku kao što sam ja. I nikada nisam pisao pisma u kojima se za nekoga nešto traži ili ga se preporuča, a da onaj kojeg se to ticalo nije našao da su suha i hladna.
Talijani su veliki majstori u objavljivanju pisama. Mislim da imam stotinjak takvih različitih knjiga, a za mene su najbolja pisma što ih je izdao Annibale Caro24. Kad bi se sad našli svi listovi što sam ih nekoć načrčkao brojnim gospođama, kad mi je ruka bila odista ponesena strašću, možda bi se našla pokoja stranica vrijedna da je prenesem današnjoj dokonoj mladeži, opčinjenoj takvom pomamom. Pisma pišem uvijek jednim dahom, i to tako brzo da, akoprem mi je rukopis upravo ružan, više volim pisati vlastitom rukom nego da mi netko drugi u tome služi, jer nema takvoga koji me može slijediti; a pisma nikad ne prepisujem. Sve one velike koji me poznaju navikao sam da podnose moja križanja i umetanja, a rabim uvijek papir koji se ne presavija i nema ruba. Ona pisma do kojih najviše držim upravo su ona koja najmanje vrijede; kad ih dugo nosim u glavi i mislima, znak je da u njima mene nema. Rado ih počinjem bez plana, a jedan redak izaziva drugi. U pismima našeg vremena ima više uvoda i ukrasa nego sadržaja. Kako više volim napisati dva pisma nego zaključiti i otpraviti jedno, i uvijek tu zadaću prepuštam nekom drugom, a, isto tako, kad je najglavnije što se ima reći gotovo, najradije bih nekome prepustio da doda sve one puste fraze, ponude i moljenja na kraju; tada uvijek poželim da nas neki novi običaji od svega toga oslobode kao i onog nabrajanja naslovâ i službi. Upravo želeći to izbjeći, često sam odustajao od pisanja, u prvom redu ljudima iz sudova i novčarstva. Toliko ima tih novih službi i časti, toliko beskrajnih pravila u redanju časti i naslovâ, koji su tako skupo plaćeni da ne smiju biti izmiješani ili zaboravljeni, a da to ne predstavlja uvredu. Jednako tako ne mislim da je znak dobra ukusa sve to natovariti na koricama i naslovnici knjiga koje dajemo u tisak.25
Mišel de Montenj
1 Parovi filozofa o kojima je govorio u prethodnom poglavlju: Ciceron i Plinije Mlađi s jedne i Seneka i Epikur s druge strane. Montaigne je napokon zacrtao svoje rješenje, zadržavši se na trima mogućnostima: religiozan način spominje usput, ali se na njemu ne zaustavlja; ambiciozan
plan Cicerona i Plinija odbija te najzad stav Epikura i Seneke koji usvaja. Njegovo povlačenje iz svijeta bit će posvećeno moralnoj meditaciji i svim užicima koji odgovaraju njegovim godinama.
2 U ranijim izdanjima stoji nullement “nikako”.
3 Aluzija na pismo Ciceronovo (V, 12) Lukceju, njegovu prijatelju, rimskom političaru i povjesničaru, u kojem ga moli da govori njemu u prilog. Plinije Mlađi se u pismu preporučuje velikom historičaru Tacitu (VII, 33).
5 Montaigne će ostati pri tom pripisivanju Terencijevih komedija Scipionu i Leliju u XIII. poglavlju III. knjige.
6 U svom predgovoru Braći (Adelphoe) dopušta zaključak da su Scipion i Lelije surađivali s njime u pisanju te komedije.
7 Vrsta viteške igre koja u svemu odgovara našoj alki; u njoj su jahači u punom trku morali kopljem gađati i skidati prstenove obješene na konopčićima (coureurs de bague).
8 V. gore pogl. XXXIX.
9 Tj. stil, način pisanja i zaključivanja.
10 Prema Plutarhu, Život Demostenov, IV.
11 “Nek zapovijeda kao pobjednik nad neprijateljem koji pruža otpor, a nek bude milostiv prema neprijatelju kojeg je skršio.” Horacije, Stoljetna pjesma (Carmen saeculare), 51.
12 “Govor će njihov na sudu od našega više da vrijedi, / crtat će nebeske pute i znat će kad zviježđe se mijenja, / ali će Rimljanin imat za umjetnost drukčiju dara, / znat će da zemljama vlada i državni poredak stvara…” Vergilije, Eneida, VI, 850 i d. (prijevod B. Klaića).
13 Život Periklov, I.
14 Prema Plutarhu, Izreke kraljeva i vojskovođa i Kako se laskavac može razlučiti od prijatelja, XXV.
15 Ifikrat (]Ijikr(thV), slavni atenski vojskovođa, koji je 392. kod Leheona pobijedio lacedemonske čete, a to su junačko djelo Atenjani posebno slavili.
16 Prema Plutarhu, Izreke kraljeva i vojskovođa.
17 Plutarh, uvod u Život Periklov.
18 “Traženje umjetničkog spajanja riječi nije muževan ures.” Seneka, Epistulae, 115.
19 Tj. kod drugog para filozofa: Epikura i Seneke.
20 Seneka, Epistulae, 21.
21 Iz Plutarhovih Izreka kraljeva i vojskovođa.
22 Aluzija na prijateljevanje s La Boétieom.
23 Čini se da to potvrđuju i Montaigneova pisma upućena Michelu de L’Hospitalu i kralju Henriku IV.
24 Talijanski književnik (1507-1566). Njegova se Pisma, objavljena 1572. i 1576, smatraju uzorom talijanske proze.
25 Na naslovnici izdanja iz 1588. Montaigne nije naveo svoje plemićke naslove. Godine 1580. još je oklijevao: samo nekoliko primjeraka ima samo Michel de Montaigne. Na većini drugih navodi se: Messire Michel, seigneur de Montaigne, chevalier de l’Ordre du Roy et gentilhomme ordinaire de sa Chambre.
