Na nekoj izložbi u New Yorku vidjela sam instalaciju meksičke umjetnice, čije sam ime, nažalost, zaboravila. Ali nisam zaboravila njezin izložak, iako je otada prošlo nekih dvadesetak godina. Bila je to snažna konfrontacija, udarac koji oduzima dah, nepogrešiva bol instantnog prepoznavanja. U velikoj staklenoj vitrini bila je izložena brutalna gomila stvari, američkih, koje je tokom svog nadničarskog života stekla neka siromašna meksička obitelj. Bila je to konzumentska biografija anonimne meksičke obitelji. Iz tog “zgarišta” pred mojim očima još uvijek se dimio san anonimnog Meksikanca o boljem životu, i pravu na bolji život. Preda mnom je, potresna u svojoj ogoljenosti, bila izložena realizacija toga sna: plastično, sintetičko, jeftino smeće nabacano na gomilu. Iz papuče u obliku Mickey Mousea virio je ponos vlasnika zbog životnog dostignuća, nevidljivi znoj koji je utrošio da bi tu papuču kupio, strah zbog ilegalnog prelaska granice, muka rada za malu nadnicu po teksaškim farmama, sreća djece koja su tu papuču nosila… Bila je to Guernica druge vrste i drugog vremena.
Povijest naših života vezana uz stvari izaziva osjećaje čini se jače od fotografija, foto albuma, video snimaka, memoara, autobiografija ili biografija. Odbačene stvari stoje kao nijemi dokazi našega odsustva, trošnosti naših života, uložene životne energije… Čini se da su samo stvari preostale iza nas spomenici pred kojima se zaista pušta suza.
Jugogastarbajteri bili su ljudi koji su u sedamdesetima – zajedno s Turcima, Talijanima i Grcima – krenuli u nadničarenje po Evropi. Oni prije njih, prije Drugog svjetskog rata, zvali su se pečalbarima, a gastarbajteri (valjda zato što su najčešće kretali u Njemačku, u gastarbeit) – “gastosima”, “gastićima”. U mojoj okolini nitko nije je bio gastarbajter, niti je itko živio u inozemstvu. Mislim, u inozemstvu koje se računalo u “inozemstvo”, kao Njemačka, Francuska, Engleska ili Amerika. Zato sam zavidjela svojoj prijateljici Lidiji, koja je imala baku u Americi, i prve prave američke traperice koje je itko od nas vidio. U ranim šezdesetima – kada Jugoslaveni još nisu dobili pasoše i kada još nisu započela ona znamenita hodočašća u Trst – traperice su bile neprocjenjivo bogatstvo. I ništa se nije dalo usporediti s tim, ni današnje Prada cipele, ni Louis Vuitton torbice, koje u ovom trenutku reklamira Mihail Gorbačov i koji, usput rečeno, na reklamnim fotografijama sliči na ordinarnog balkanskog švercera lažnim Vuitton torbicama.
Prva inozemna stvar koju sam obukla bila je američka haljinica od organdina (ne znam zašto je haljinica bila identificirana, i ostala zapamćena, kao – američka!), koju je moja mama kupila na maloj mjesnoj tržnici. U to vrijeme rijetke stvari pronalazile su se na tezgama, među glavicama kupusa i luka, a dolazile su u paketima pomoći poslijeratnoj Jugoslaviji, ili u paketima rođaka koji su živjeli u inozemstvu. Čudesna haljinica od organdina sletjela je na tezgu poput rijetkog leptira.
I mama ju je kupila, možda i zato jer je to bila prva lijepa stvar koju je nakon dugog vremena vidjela. Bilo je to vrijeme poslijeratnog siromaštva, i ne samo da nije bilo “lijepih stvari”, nego nije bilo ničega. Nije bilo igračaka za djecu. Jedina stvar koju je moja mama uspjela naći bio je veliki drveni helikopter (Imala sam veliku sreću da sam i to našla, rekla je). Igračka je bila neupotrebljiva, a s haljinicom se dogodila prava lomljava porculanskih snova. Mama me je ponosno obukla u tu haljinicu i ja sam nepažnjom pala u jarak pun prljave vode. Zdrobila sam, iako ne svojom krivicom, rijetkog leptira. Mama je i danas osjetljiva na stvari (Ti to ne razumiješ i nikada nećeš razumjeti: tada nije bilo ni-če-ga!).
Otac jednog mog znanca bio je “gastos”. Gastos je bio iz nekog sela, u brdima pored Šibenika. Oženio se, izrodio dvoje djece i preselio se u Zagreb, a odmah iza toga krenuo u Njemačku. U Njemačkoj je trideset godina radio najcrnje poslove. Svaku marku stavljao je na stranu. U svome selu, na svojoj zemlji, započeo je gradnju kuće. U međuvremenu djeca su odrasla, i zasnovala svoje obitelji. U međuvremenu ga je i žena ostavila. A on je i dalje crnčio i svaki godišnji odmor provodio u svome selu gradeći kuću. Kuća je na kraju izrasla u monstruma od tri kata, debelih zidova i malenih prozora koji su više sličili na puškarnice nego na prozore. Gastos se nije smirio sve dok posve nije opremio kuću namještajem, bijelom tehnikom… A onda se vratio iz Njemačke, povukao u svoje selo, ali ne u novu kuću koju je bio sagradio, nego u staru trošnu kućicu iz koje je bio krenuo u bijeli svijet. U velikoj kući nitko ne živi, velika kuća se čuva. Gastarbajter drži ključeve velike kuće pod jastukom i čeka da se jednoga dana svi – njegova žena, djeca i unuci – u nju vrate.
Ukoliko nije umro, još uvijek čeka.
Da, gastarbajteri su znali kako da crnče, i većina nije znala ništa drugo. Bili su polupismeni, dolazili su iz svojih zabitih sela u Njemačku, Švedsku, Francusku, Holandiju. Mnogi od njih nisu naučili jezike zemalja u kojima su godinama radili, nije bilo vremena za to. Svaki slobodan trenutak trošili su na to da se “spuste” kući (sa sjevera na jug!), da svima donesu poklone, da ugovore s majstorima gradnju kupaonice, novog kata, ugradnju prozora, ili krova… Većina njih nije “pametno” ulagala svoj novac, jer naprosto nije znala kako se to radi. Zato su gradili kuće po svojim selima, kupovali televizore, frižidere, automobile i – podizali raskošne obiteljske grobnice. Da se zna tko ima najljepšu grobnicu u selu! Većinu je vodila samo jedna misao, da se jednoga dana vrate, i ostave kosti u svojoj domovini. Što je ostalo iza njih? Ništa. Kultura uludo utrošenog novca na grobnice, kuće (od kojih su mnoge uništene za vrijeme novog rata!), na automobile, jer to je jedino čime su mogli zagrijati svoj potuljeni ego. Bili su slugani u stranim zemljama, koje nikada nisu primili kao svoje, bili su slugani u bivšoj Jugoslaviji, prvi su poletjeli da podrže nacionalističke vođe u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni… Demokracija nije bila njihov problem, cio svoj život stiskali su se uz svoje seosko pleme, svoju seosku crkvu, svoje seosko groblje. Istina, iza njih su ostale neke pjesme, prostačke gange, poneki vic, ali i to je s vremenom izblijedjelo. O njihovim životima nema zapisa. Postoji tu i tamo pokoji film, ali su velike filmove snimali drugi, poput nezaboravnog filma Franca Brussatia “Kruh i čokolada”. Izrodili su djecu koja su ih mrzila. Mrzila su ih jer nikada nisu uspjeli naučiti njemački ili švedski kako treba, jer su ih se stidjela. Djeca su pojurila da što prije postanu Nijemci ili Šveđani. Gastosi su bili ti koji su poslušno jeli i inozemna i svoja, domovinska, govna.
Danas po evropskim gradovima srećem mlade Poljake, Bugare, Rumunje… To nisu gastarbajteri. Oni su omotani u EU-new speak, u privlačan verbalni omot, oni su ti koji testiraju floskule o mobilnosti i fleksibilnosti rada i radne snage. Oni su neka vrsta “gimnastičara” radnog fronta. I oni, “gimnastičari”, često žive u trailerima kao i nekadašnji gastarbajteri, i njih dealeri radnom snagom kombijima odvoze na polja tulipana, jagoda, šparoga, tko zna kamo sve ne, i oni su krenuli u inozemstvo trbuhom za kruhom. Ima li između njih i nekadašnjih gastarbajtera razlike?
Gastarbajteri su bili donosioci konzumentskih čuda, oni su donosili prve, nikada do tada viđene predmete: zidne tapete kojima se cio zid dao obući u raskošnu fotografiju mora i zalaska sunca, plastične lampe u obliku palme, sredstva za čišćenje koja skidaju svaku mrlju, čudesne miksere, igračke za djecu, tehničku robu, prve žvakaće gume, prve traperice, prve tenisice, prvi ananas… Gastarbajteri su vraćajući se kući priređivali uzbudljivi vašar malih konzumentskih čuda. Ovi današnji, mobilni i fleksibilni, ne donose mnogo i malo koga razveseljavaju. Jer sve što bi mogli donijeti već se nalazi u domaćim shopping mallovima. Nikoga ne mogu zadiviti novim kolima, jer nova kola već preplavljuju domovinske putove. Ne mogu se praviti važni, ne mogu opravdati svoj dugi izostanak donoseći svojima poklone, ne mogu donijeti prve ikada viđene traperice. Ne mogu utažiti konzumentsku čežnju za nekom prvom, dotada nikad viđenom stvari. Mogu donijeti samo novac. I to aseptičan novac lišen lažnih priča o tome kako je zarađen, bajki o boljem svijetu u kojem sve funkcionira, legendi o zemljama u kojima je sve bolje nego doma.
A oni bivši, stari gastarbajteri, oni izumiru. Nedavno je u Amsterdamu umro jedan, koji je u Holandiji proveo više od trideset godina. Odbio je da se vrati kući, u Split. Umirao je u svom malom amsterdamskom stanu. Liječnik koji ga je posjećivao ispričao mi je da je jugogastos u zadnjih nekoliko mjeseci posve zaboravio holandski jezik. Umro je kada je i zadnja holandska riječ koju je znao bila izbrisana iz njegova mozga. Prije smrti temeljito je pospremio stan, rekao je liječnik, jer iza sebe nije ostavio ništa osim leša i čistog, gotovo praznog stana.
Dubravka Ugrešić
