“A house within a house, the doll house not only presents the house’s articulation of the tension between inner and outer spheres, of exteriority and interiority, it also represents two modes of interiority. Occupying a space within an enclosed space, the doll house’s aptest analogy is the locket or the secret recces of the heart; center within center, within within within., kaže Susan Stewart u svojoj knjizi On Longing.
Amsterdam je lutkina kuća. Stare holandske lutkine kuće, one iz sedamnaestog stoljeća, bile su točna reprodukcija vlasnikove kuće. One nisu služile za igru već samo za gledanje.
Amsterdam je savršena, skupocjena lutkina kuća.
Odakle dolazi opsesivna potreba današnjih Nizozemaca da stvari učine još manjima? Holandski jezik vrvi deminutivima. Dnevna razmjena deminutiva jednaka je pretpostavljam dnevnoj razmjeni novca na holandskoj burzi. Holandski jezik po bogatstvu deminutivima daleko nadmašuje poslovično sklon deminutivima ruski jezik.
U Amsterdamu se mogu vidjeti najmanje javne skulpture na svijetu. Tu su mali aktovi liliputanskih žena, skulptura krumpira, minijaturne skulpture književnih likova iz klasične holandske književnosti, male biste usađene u travu oko kojih se za vrijeme kiše stvori okrugao prsten od vode, pa se čini da biste plivaju u jezercima. Tu su i reptili koji diskretno priljubljeni uz tlo pužu po Leidseplainu.
Deminutivi su jezik Amsterdama. Deminutivi poput zastava stoje izloženi u prozorima amsterdamskih kuća. U prozorima se mogu vidjeti male suvenirne replike amsterdamskih kuća. Lutkina kuća unutar lutkine kuće je signal tajne, metafora lukovice, čije je srce obavijeno slojevima, metafora ruske matrjoške. Ponekad šetaču pada na pamet da su stanovnici Amsterdama svi pripadnici tajne sekte koji se bave bijelom magijom. Deminutivi čuvaju domoroce od svakog zla.
Amsterdamci su definitivno prerasli svoj grad. Holanđanke znaju izgledati kao Amazonke koje dostižu visinu od metar i devedeset, bijeli Holanđani po visini gotovo da nadmašuju crne Amerikance. Tko zna, možda su deminutivi isprika za disproporciju koja se vremenom dogodila između grada i njegovih stanovnika.
Možda je svrha tih deminutiva, jezičnih i drugih, udobrovoljavanje okoliša. Potreba za udobrovoljavanjem proizlazi iz straha da bi se okoliš mogao stisnuti još više.
Amsterdamci su evropski Indijanci. Opsesivno minijaturiziranje moglo bi biti udobrovoljavanje bogova. Jer ako se bogovi, oni vodeni, razljute, Amsterdam bi mogao nestati. Možda su deminutivi isprika za intervenciju koju je holandska ljudska ruka izvela u prirodi, isprika za odluku da se živi na zemlji koja nije bila predviđena za dvonožne sisavce. Istina, bogovi su zažmirili na intervenciju, ali nikad se ne zna jesu li na nju i zaboravili.
Jer, za razliku od Amsterdamaca mnogi moji bivši zemljaci u svakodnevnom govoru obrću augmentative. Ljudina (pravi, veliki muškarac), ženetina (loša, pokvarena žena), ručerda, kućerina, tjelesina, vojničina, moralna gromada, velikan… Jezični gigantizam pomaže mojim zemljacima da se osjećaju većima. Kao veliki ljudi moji zemljaci doživljavaju svoj okoliš kao neprijatan i neprijateljski. Deminutivi pomažu Amsterdamcima da se osjećaju manjima. Kao mali ljudi Amsterdamci doživljavaju svoj okoliš kao lekker, mooi i gezelig. Čini se da Nizozemci doživljavaju život kao indijski film, u kojemu, kao što znamo, sve stremi prema happyendu dobrano mariniranom muzikom i plesom.
Dok minijatura “represents closure, interiority, the domestic, and overly cultural, the gigantic represents infinity, exteriority, the public, and overly natural”, kaže Susan Stewart.
Retorika minijature je retorika misterije. Potreba za minijaturiziranjem je potreba da u svoj okoliš ugrađujemo tajne. Veliki umjetnik mikrominijature Hagop Sandaldjian, koji ispisuje poruke na vlasi kose, koji je u ušicu od igle ugradio skulpturu Napoleona, a na zrno riže smjestio planinu Ararat, Armenac je koji živi u Americi. Slutim, međutim, da u grudima umjetnika Hagopa Sandaldjiana kuca srce Holanđanina.
Dubravka Ugrešić
